Archive for the ‘Walter Hill’ Category


64 hickey-boggs 6157911812_9565ceb00d

IMDb

Trailer

Znam da će zvučati malo čudno, ali oduvijek imam neko mišljenje da bi se Jim Carey dobro snašao u netipičnoj, akcijskoj ulozi. Ima izgled, ima nastup i da smanji one svoje poznate facijalne grimase, tko zna, vjerojatno bi pružio sasvim zadovoljavajuću izvedbu. Sad se vi pitate otkud taj uvod. S razlogom i svrhom, naravno. Što pomislite kad kažem ime Bill Cosby? Doktor Cliff Huxtable? Ne krivim vas, bila je to dobra serija i Cosby je genijalan komičar (a to ne govorim zbog serije već zbog njegovih stand up nastupa – čovjek je jednostavno duhovit) i dosta nas je odraslo na njoj. No, što mislite kako bi se Cosby snašao s pištoljem u ruci? Ako vas je to pitanje ikad zanimalo, odgovor je jednostavan – jako dobro. Bez obzira na njegovu izraženu komičarsku stranu, pištolj i ozbiljnije uloge mu pašu iznenađujuće uvjerljivo. Doduše, temeljim tu izjavu na svega jednom filmu, ali kad je dojam tako dobar, onda vrijedi malo zaključivati unaprijed. Naravno, prije nego je postao dobri doktor Cliff, Cosby je bio i špijun u I, Spy, seriji koja je direktan proizvod popularnosti James Bonda i, iskreno, ne mogu reći ništa o njoj jer je nisam gledao (nemam pojma je’l humoristična ili ozbiljna) a transfer u nešto kriminalističko/ozbiljnije djeluje kao logična odluka. I jako dobra, ako smijem primjetiti jer Hickey & Boggs su… pa, jako dobar film.

No, prije nego vas uputim u sve što ide obično, prvo jedna napomena. Film je dobar jer, i ovo nije objektivna procjena, je pripadnik neo-noir žanra, žanra u kojem se osjećam kao ribica u malom akvariju. Vidio sam dobre predstavnike, vidio sam loše predstavnike i ovo je jedan od boljih. Jer svijet privatnih detektiva nije baš lagano dočarati, da bi takav film uopće funkcionirao potrebna je dobra priča (ili barem konkretna) u kojoj bi junak zasjao kao mali reflektor. Doduše, u većini slučajeva priča je OK postavljena i filmovi bi se izvlačili na karizmu glavnog glumca (Bogart, Bruce Willis, Robert Mitchum) što je isto način na koji se stvari mogu napraviti. Ovdje je stvar malo drugačija, idemo reći realnija. Za početak, dva su junaka u igri (malo očito po naslovu, ali da se spomene) i, ono što je važno naglasiti, ovo je pristup koji se može opisati realnim. Jer, jedna stvar je zanimljiva kod tih privatnih detektiva – obično zaključak izvuku iz šešira, nakon što dobiju nekoliko puta po glavi i bace par sarkastičnih replika. H & B su slika kako pravi privatni deksteri rade; puno sjedenja u autu, puno nezdrave hrane (da, vidimo kako likovi i jedu, iznenađenje, iznenađenje) te kako se ipak mora surađivati s policijom jer antagonizam, koji je osnova žanra, ne pali jer time se ostaje bez informacija. Priča u sažetom izričaju govori o njihovoj potrazi za nestalom djevojkom. Djevojka je povezana s nekolicinom drugih ljudi, a sve je povezano s nekoliko godina starom pljačkom. U igri su naši junaci, policija i par nezgodnih negativaca, kao i tajanstvena djevojka. Dovoljno da se sve pošteno zaplete.

Nekoliko stvari spomenuti za uvod. Ovo je posve zaboravljeni film. Iznenađujuće, ali istina. Mislim da uopće nije izbačen na DVD, što je propust samo takav. No, glavna stvar jeste što je film djelo scenaristikih ruku Waltera Hill, budućeg redateljskog super stara muških, macho filmova. Točnije, to mu je bio prvi filmski posao i već je u njemu evidentno da će čovjek znati znanje (barem što se tiče 70-ih i 80-ih) Hickey & Boggs ustvari odstupaju od njegova uobičajena portreta macho muškaraca koji su više inkarnacije kultnih mitova nego likovi jer su izvan stereotipa koje je nudio žanr, i odiše realnošću. Jednako tako, njih dva gotovo su najava buddy-buddy žanra kojeg je izmislio (u onom akcija-zabava obliku) upravo Hill sa svojim 48 Hrs. Znači, debitantski scenarij i odmah pun pogodak – da je napravljen u 80-ima Hill bi se zvao Shane Black. Priča kao takva klasična je potraga od-lika-do-lika, jedan put vodi do drugog i tako do kraja. Robert Cult, koji igra ulogu Boggsa, nije izrazito spretan redatelj, ali režija mu je učinkovita, pomalo drvenkasta, no ne toliko da film ima zakočeni izgled. Dobro je upotrijebio negativce, tj. njihova lica er kad su oni u sceni skoro nikad ne govore, no i bez toga ostavljaju dojam nasilništva (to treba znati postići). Akcija je svrhovita, ali je nema baš previše (ovo nije akcijski film) i služi ponajviše da zaokruži radnju (hej, poubijaj sve koje možeš princip je koji se koristi i danas). Uočljivo je da Culp i Cosby imaju jako dobru kemiju na ekranu, što nije stvar slučajnosti jer su obojica nosili spomenutu seriju I,Spy na leđima, pa je i vidljivo da su se dobro upoznali. A u jednoj od manjoj uloga našao se tada jako mladi James Woods, što je stvarno zanimljiva prilika za vidjeti. Iako je danas takoreći u kategoriji old school krimića, film još uvijek djeluje dosta dobro; bez prodavanja magle i bez nepotrebnog foliranja, što je uvijek rado viđena stvar.

2191905,DJ6tEeEAHHPkD5C3GD0ByTgEBSsCnX4nTjw8OZBY3gR+CslGxWUiU0buAB4vkKKZ_Y_G7SGC1csBlRG_nSOviw== 2191906,CAy56Rwu1NrBC7b01Hj51sy_bKkE2K8SKJaTxFPaHy4ukgr0i6X53wH4ohwA3gAOZmSGjIltu8m8+putdBgbSg== 2191907,VcMAp+KFC_2vNGbaPEGZQRznMnnbJmOQZIEewG5jbIKhhN5YfRyXqGPwr10u4zOUXCMVXlWaRul+eqepQMvKeA== ff562f_1e68ddace883b8772d5d13e48762831f ff562f_2b96a55875033bd77f29243797c25d20 ff562f_9e74e3ed39deaf451e1f12a646ba5790 ff562f_27a8909bed5ff3b06c0e0df6cb8961a7 ff562f_64affaeeb1999ec6918f3d2b0241e12a ff562f_953a165a74b08e9c0f0bce277345f110 ff562f_6349d62e037e6ce2b6568c66f48e6777 ff562f_bbd05ab5b5324594bccf63947ea4c484 vkpmonnsopfobig


l_118226_0134983_6971cbdc l_118227_0134983_5b0d29b6 l_118228_0134983_6d15b888

IMDb

Trailer

Kako su stvari krenule, izabrao sam dva promašena SF uratka da si popunim vikend. Što je još tužnije, oba imaju sličnu radnju. Ipak, glavu gore, nije sve crno (barem ne toliko) jer malo sunca ipak se smiješi Supernovoj. Ne previše, samo malo, tek toliko da se ima o čemu pisati. Za znalce, ovo nije nikakav novi naslov, vjerujem da su ga gledali i na kraju se pitali zašto su ga gledali. Hej, i ja sam u toj grupi, no kad sam film pogledao po drugi put, nekako sam mu progledao kroz prste jer, za razliku od prijašnjeg Saturna 3, ovog ipak donekle spašavaju korektni glumci. No, govorimo o klišejima, naravno. Bez njih nema života i holivudskog posla tako da… ništa novo za zapadu. Zanimljivost je da je film pripreman još tamo od 1988 godine, vjerovali ili ne, i na njemu se smjenilo nekoliko OK autora koji, vjerujem, ne bi napravili ništa bolji posao nego je napravljen sad. Film se pojavio i malo okasno, tri godine ranije Event Horizon je uspio postati hit i svidjeti se gledateljima (a govorimo i o kvalitetnijem filmu) što je Supernovoj dodatno otežalo posao. Ali krivi su i producenti. Oni su odlučili uzeti stvar u svoje ruke i premontirati sve snimljeno po svom nahođenju, što je dovelo do toga da Walter Hill odluči maknuti svoje ima s njega i potpisati se kao Thomas Lee. Malo je reći da ga se odrekao preko narodnih novina. I dok mu produciranje SF-a ide kao podmazano (Alien serijal) režiranje istog baš i ne. Nije Hill kriv, njegova su domena krimići, a ne SF horori/trileri, ali kako se danas nište ne može sakriti, prije nekoliko godina je iscurio podatak da je Hill voljan vratiti svoje ime na film uz jedan-dva uvjeta. Da mu se omogući director’s cut verzija. Mislite vi: što bi to pomoglo? O tome malo kasnije. Sada, malo klišeja na meniju.

Svemirski medicinski brod Nightingale 229 prima poziv u pomoć iz rudarske kolonije tamo negdje daleko, daleko. Oni dolaze u pomoć, ali preživjelih je samo jedan. Tip koji je malo…pa, čudan, plus ima neki čudan artafekt sa sobom. Kako vrijeme odmiče tako nam postaje jasnije da u igri nisu čisti posli te da ne bi škodilo provjeriti o čemu se radi. Tako Nick, pilot, tough guy, odlazi na površinu i doznaje grdu istinu o došljaku, ali dok on to traži i pokušava se vratiti natrag na brod, došljak počinje preuzimati Nightingale 229 pod svoju komadu. Slijedi završni obračun.

Jesam spomenuo Dead Calm? Znam da jesam na Saturnu 3, ali uviđate i ovdje neke sličnosti, ali bogme i jaku sličnost s Event Horizon, pa je razumljiva odluka producenata da malo zavlače s premijerom u nadi da će to donijeti nekvog dobra. Nije. Ono što je ovdje prava misterija: film je koštao jezivih 90 milijuna dolara. Vizualno je on OK, i ”svemirski” kadrovi su posve fine, no kad se sve zajedno zbroji, brate mili, kud su ti novci otišli? Djeluje kao da je komotno snimljen za nekih 30-40 milijuna dolara. Tu sad dolazimo do redateljeve verzije. Kako veliki komad priče ostaje doslovce neizrečen (qurtza mi doznamo što se ustvari dogodilo na koloniji) Hill je sve to lijepo želio vratiti u film (izrezano je iz filma) zbog čega bi sadržajno bio bogatiji, razumljiviji i lijepo bi se vidjelo da je ipak koštao nešto kešovine. To se, barem koliko je meni poznato, nije dogodilo. Zašto, vrag će ga znati. Zato je sadržaj malo šlampav. Veliki problem je glavni negativac. Lik niti je dovoljno psihotičan, niti je opasan, niti nas boli neka stvar za njega. Mislim da bi fanovi Twillight sage mogli pronaći neko zadovoljstvo jer ga glumi ”tata” Cullenovih, Peter Facinelli. Na stranu što takav tip odmah ubija suspens, ni pojašnjenje ”artafekta” koji ima neke čudne moći nije pojašnjeno. Dva komponente koje su pobacile samo tako. Ipak, tu je jedan James Spader i Angela Basset. Zašto oni? Spader je poznat u SF vodama kao geek koji je uspio dešifrirati Stargate. Ovdje je poznat kao pravi cinični, macho, skoro pa anti-junak koji opasno sliči frajerima kakvi su Riddick ili Snow iz nedavnog Lockouta. Frajer je, vjerujte mi na riječ, tako jebeno cool da je to prosto nevjerojatno. Angela zna glumiti, pa je dobila i nekakvu surogat Elen Ripley ulogu, što joj dobro stoji. Konačni zaključak: smušen i nedorečen film. Nije dosadan, ali nije ni napet, ima dobre efekte, ali nedostaju komadi radnje, ima dobre glumce koji su uglavnom ostali neiskorišteni, a podbacila je i sigurna Hillova režija (nema baš njegov prepoznatljiv potpis). Zaključak? Nema ga. Jedno gledanje, dva su već plafon, a nakon toga police zaborava. A u ovakvoj kroničnoj suši pravog SF-a, bolje išta nego čišta, pa makar bilo staro desetak godina.

Supernova2000-01 Supernova2000-02 Supernova2000-03 Supernova2000-05

1792350,B5jGH8SUJdtW9mW4BIbKPtiqzHTDZzEtgHM7pp77xTJdMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 1792354,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 1792355,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 1792356,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+wukgr0i6X53wH4ohwA3gAOZmSGjIltu8m8+putdBgbSg==

1792358,cMc2Q4b_CzaajgpdEY_avNmH5NgwtfzP7DCe6p3GQF5dMf3pUgk7xLDXZ8tKvlDi1H1IAfmPU7pckuW_8sNCwg== 1792359,4ed6S3v2zWk1GD6UDxN8BlwT0pTtOMusvGW2t6vM_WRbMtSCVai_EnHoxeVgiZb1aX+nfpXBgAMmtjWsCqzvHg== 1792361,Et+mXQxmf133BJLjSyMaNupE14LLyDQ2rWo3fLSS4+k3yT0CcOGfb6Gf8IFod5N+WaaOen8ziJMaAFgjMT0NlA== 1792362,J8pewl_AL5lVjAz0EF78Zj+1+ep9VZmtno7d6guTTjRw+7oNmxMioOI6kztYzm9gPGnkVBCfYYeZ3H8jcyq0DA==

Extreme Prejudice (1987)

Posted: 24 listopada, 2012 in Akcija, Walter Hill

IMDb

Trailer

Trailer 2

 

Već kad sam spomenuo Waltera Hilla… da nešto pametno napišem i o njemu. Stari Walt ovih dana ima novi film, s Sly Stalloneom, Bullet To The Head (nema nikakve veze s istoimenim filmom Johna Woo-a) i iskreno se nadam da će uspjeti iskeširati koji dolar kako bi vratio barem malo stare reputacije. Jer Walt je gadno zaglibio nakon 80-ih, prosječni filmovi, gotovo ništa od one njegove stare karizme (osim The Last Man Standing) i kad sam pogledao neke od tih filmova prva mi je pomisao bila: dude, bolje se ostavi režiranja i uživaj u staroj slavi. Jer ako je John Carpenter Zeus, onda je Hill Had, njih dva mogu si ruke pružiti, čestitati na dobro obavljenom poslu i reći: ljudi, mi smo odgojili generacije. Što je istina. Jesu to napravili. Gledali ste barem jedan Hillov film. Bilo da je riječ o Driveru, bilo da je riječ o 48 Hours, bilo da je riječ o Southern Comfort, bilo da je riječ o The Warriorsima… nešto od toga sigurno ste gledali. I Hill je bogme onda ubadao sa svakim filmom, čak i oni manje poznati (Streets Of Fire) imali su svoju publiku. Da odmah nešto raščistimo… sada nećemo ni o jednom od tih filmova. Iz tog razdoblja Hill ima jedan malo manje poznati naslov (ovaj ovdje) o kojem se isplati reći riječ-dvije jer je…pa, prigodno gurnut ustranu. Svi oni koji vole rasne filmove u kojima dominiraju rasni mužjaci doći će na svoje, svi oni koji vole dobre i kvalitetne glumce, doće će na svoje, a svi oni koji vole onu poštenu akciju 80-ih…pogađate, doći će na svoje.

Nick Nolte igra teksaškog rangera tvrdog kao željeznički čavao: on živi, krvari, znoji i piša pravednost. Bolje ga nemoj krivo pogledati jer ti ne gine metak u čelo. Powers Booth glumi njegovog bivšeg frenda, sada teškog narko-lorda koji ima svoju teško utvrđenu casu u Meksiku. Maria Conchita Alonso glumi njihov zajednički ljubavni interes. Osim pitanja rasnog muškog prijateljstva, tu je i grupa vrlo živih vojnika (inače proglašenih mrtvima) koja sprema malo, huš-huš akciju baš u Nolteovom gradu. Njihov boss, uvijek kvalitetni Michael Ironside, ima neke svoje zle planove, koji se podudaraju s onim od Powersa, a kad sranje dosegne kritičnu razinu, Nolte i preostali vojnici odluče napraviti prvu očitu stvar: napasti casu i poubijati sve živo i neživo u njoj.

Hill nije John Woo i njegova verzija muškog prijateljstva jest: klišej. Cijeli film je kao enciklopedija klišeja koje možete pronaći u ovakvoj vrsti filmova. Da su u glavnim ulogama bili neki tamo lijevi likovi to bi bilo posve negledljivo. Ovako je zabavano, ali tek toliko da znate na čemu ste. Dva lika nemaju potreban naboj da bi ostvarili kemiju bivših prijatelja/smrtnih neprijatelja, a Maria… ona je potpuni promašaj za ovu ulogu. Teško je progutati da bi ova dva rasna mužjaka imala takav konflikt oko nje. I Hill joj je dao da pjeva svoje pjesme u filmu. Žena ima glazbeni doseg kao mačka koju potežete za rep. Vojnici su, zanimljivo, ispali i najbolji od svih njih. Opušteni momci, sastavljeni od garniture onih koji obično glume negativce (Clancy Brown, William Forsythe) dostavljaju očekivano, a kad se na kraju prometnu u pozitivce, dođe vam i da navijate za njih. Jer taj napad na casu de narko kartel je jedna nimalu suptilna posveta filmu The Wild Bunch: krv, tijela u zraku, pucnjava na sve strane. No, iako je to sve izvučeno iz knjige klišeja, film je zabavan. Onako, kako su to znali biti filmovi 80-ih. Poznati glumci dopridonose ugođaju, akcija je starinska, bez CGI-ja, tempo filma drži vodu (nije dosadan), što je bio uobičajen Hillov potpis. Moglo je biti gore, moglo je biti bolje, ali ako imate žicu za akcijašenje made in 80-te, onda ne bi trebali biti nezadovoljni.


IMDb

Trailer

 

Ja sam rock ‘n’ roll tip, AC/DC tip, Rolling Stones tip, Eric Clapton tip… pustite Cecu, Daru, Gocu i ine pokraj mene i ozbiljno riskirate da vam zavitlam radio u glavu (a imam jako velik radio, old timer od radija, jedan od onih uz koje morate imati oružani list). Narodnjaci su za mene… Asylum produkcija, da upotrijebim filmsku metaforu, to ne prolazi čak ni pod razno. Ali, kad čujem čisti, nekompromisni rock, to je uživanje. Duševna, tjelesna, misaona i sve ostale nirvane koje možete zamisliti. I još Walter Hill snimi rock ‘n’ roll bajku, s radnjom koja ima sve ono što svi svi kao klinci zamišljali da radimo. Da smo jedan bad ass tip s malo riječi, da je princeza naše ulice (ona za koju znamo da je nikad nećemo imati jer će je imati tip kojem iz radija trešti Dara Bubamara) u jednoj stvarno zajebanoj situaciji i da smo mi jedini koji je možemo izvući. Mi smo, narafski, svjesni da će ona otići s tim drugim tipom, ali zato dobijamo zadovoljštinu što znamo da smo puuuuno bolji od tog drugog tipa. Je’l smijem javno reći da sam u ekstazi svaki put kad naletim na ovaj film? Ili barem njegov soundtrack. I što je još bolje… film je tako jebački podcijenjen da je to apsolutno nevjerojatno. Mislim, to je kultni film, ali nećete ga nikad pronaći u top pet Hillovih filmova (doduše, čovjek se nasnimao pravih stvari da je teško i odabrati nešto) što je zanimljiva stvar kako god da pogledate. Za one koji su uspjeli prespavati osamdesete, ne proživjeti devedesete i odustali od starih filmova u nultim godinama, jedan mali podsjetnik na radnju.

Ellen Aim je rock zvijezda (uvijek oku ugodna Diana Lane) koja u noći svojeg big ass rock koncerta bude oteta od strane zalizanog, ljigavog, Marlon Brando kopije, tipa (uvijek pouzdani Willem Dafoe). Njezin producent a’la Tonči Huljić (Rick Moranis koji ovdje jednostavno nema što tražiti) unajmi bivšeg plaćenika, jako zajebanog i šutljivog tipa imenom Cody da je ode potražiti u jako loš dio grada i spasi. Cody je, da ne bude dosadno, i bivši od naše Ellen. Ona je ostavila njega, on nju, nikad nisu bili zajedno… koga briga, iskra je tu. I Cody (jedina poštena uloga Michaela Parea) će to napravit, malo za lovu, malo za svoje principe itd, itd. Između svega toga… malo pirotehnike, malo klasične šore i malo vrhunske glazbe da se publika dobro zabavlja.

Na stranu moji glazbeni ukusi i sve to, ovo je film koji ima jedan od onih rijetkih atmosfera koje ne možete nigdje pravo smjestiti. Radnja djeluje kao da je iz sadašnjosti, ali sve što vidite vuče nekako na mix 50-ih i 60-ih i malo 70-ih. Likovi ide po toj direktivi. Jedini film koji me tako vizualno uspije zaintrigirati jest Burtonov Batman. Nemam pojma zašto, filmovi nisu ni slični, ali imaju taj vizualni štimung koji odgovara bajci smještenoj u neko neodređeno mjesto. Hill, kao vrsni redatelj dobre akcije, ovdje isporučuje očekivano, a mali prigovor se može uputiti na nerazrađenost likova i poneki dijalog među njima. Mana s jedne strane, ali funkcionira i kao svjevrsna posveta klasičnom filmu gdje su prave muškarčine lokalne pjevaljke nazivali babe, sugar i slično. Malo se dodaje dojmu da nitko od njih ne zna glumiti (što je Pareovom slučaju i istinito) i aspolutno promašeni Moranis (što jednostavno moram naglasiti više puta). Radnjom malo vuče na Hillove The Warriors jer osnovni plot je podjednak – grupa ljudi prolazi kroz opasno područje do svoje sigurne zone, ali to je samo to, sličnost. Dinamika je još uvijek dobra te se ni ne osjeti da je filmić star desetljeće, dva (skoro pa i tri) što mi je uvijek drago vidjeti (ali to je kod Hilla i njegovih ranijih radova već uobičajeno). Ako ste za modernu bajku, pogledajte film. Ako ste za modernu rock bajku, obavezno pogledajte film. Pametniji savjet od toga nemam.


IMDb

Trailer

Što nas definira kao čovjeka? Naš izgled ili uvjeti u kojima odrastemo? Ili je riječ o nečem trećem? Dobar izgled uvijek je prednost, pitajte koga želite, zna otvoriti vrata koja bi u normalnim okolnostima ostala zatvorena i svakako doprinosi općem uvjerenju da, čak i uz lošu pozadinu neke osobe, ista može lagano biti zaboravljena. Uvjeti u kojima odrastamo još su jači argument tezi da nas okoliš modelira kao osobe, ali uz to se odmah nadovezuje mogućnost izbora jer mi sami smo ti koji odlučuju žele li ostati dio negativnog okruženja ili želimo napredovati prema nečem boljem.

Doktor Steven Fisher (standardno dobar Forest Whitaker) vjeruje u prvu opciju; da dobar izgled može promijeniti čovjeka i, ako je suditi po prvim rezultatima, u pravu je. Kada sitni kriminalac John Sedley (brutalno našminkani Mickey Rourke) završi pod njegovom pažnjom, radi  vlastite njegova dobrodušnosti odlučuje pomoći čovjeku koji u životu nije dobio poštenu šansu zato što mu je lice deformirano i izobličeno time što će mu omogućiti novi izgled. Detektiv A.Z Drones (u ono vrijeme još ne toliko poznati, ali svejedno uvjerljivi Morgan Freeman) pak čvrsto vjeruje u drugu opciju; Johnny se usprkos lijepo izgledu nije promijenio. Temelji za njegovo mišljenje nisu tako klimavi kako se čini jer Johnny nikad nije odao ljude koji su ga smjestili u zatvor te ubili čovjeka koji ga je praktički odgojio. A dobar izgled, novi izgled, od Johnnyja kao da uistinu radi novu osobu, uspijeva bez muke pronaći posao, djevojke mu prilaze, a ljudi ne gledaju kao nakazu kakva je prije bio. Točnije; više ga nitko ne prepoznaje. Što će se pokazati jako korisnim kad krene osmišljavati novu pljačku plaća s istim onim ljudima koji su ga smjestili u zatvor (opako zabavan Lance Henriksen i vruća Ellen Barkin). Tu leži i treća strana uvodne priče. Čast kao još jedan važan čimbenik onoga što nas definira kao osobe. Jer Johnnyja ne zanimaju plaće već osveta za ubojstvo jedinog čovjeka koji ga nikad nije gledao kao nakazu.

Ono što je vrlo važno napomenuti, redatelj Walter Hill ovdje ne odstupa od svojeg uobičajenog žestokog načina portretiranja likova, no po prvi put im daje nijanse sivoga. Johnny je kriminalac, ali s izraženim osjećajem časti, što je Hillu puno zanimljiviji motiv nego mijenjanje lica te dijelova filma gdje Johnny ponovo uči govoriti kako treba. Hill se u karakterizaciji likova nikad nije posebno iskazivao, da bi ocrtao junaka nerijetko bi posezao za raznim mitovima, a ako bi koristio vizualno, radio bi to  s jakim vizualnim slikama, kao što je ovdje riječ. Ružni i Lijepi Johnny samo su površinski sloj ispod kojeg se nalazi priča o odanosti i časti, te kako je ista puno važnija od iskorištavanja druge prilike. Ipak, da ta dva motiva ne budu usamljeni, Hill će uvažiti i drugu stavku ovog teksta, uvjeti u kojima živimo. Johnny je kriminalac, jedan od onih bistrijih, koji precizno planiraju i izvršavaju pljačke bez da bude nepotrebnog kompliciranja, a da bi izveo ono što planira, taj dio njegova karaktera jednostavno je neizbrisiv, stoga je iskoristiv. Najbolji smo u onom u čemu smo najbolji, ne, što je svakako napredak za karakterizaciju kojom se Hill ne koristi često. Da ne bude kako je čovjek odjedanput promijenio sve ono što je od njega napravilo utjecajnog redatelja, ne nudi pojašnjenja za ono što se dogodilo s Johnnyjevim licem, kao ni prijašnjem životu jer važna je sadašnjost i priča koja se u njoj odigrava.

Kultni krimić koji u vrijeme svojeg nastajanja nije previše zablistao po nijednom kriteriju, danas je kao dobro vino; s godinama sve bolji. Jednostavna priča lišena bilo kakvih specijalnih efekata nudi nekoliko stvari na koje vrijedi obratiti pažnju. Nevjerojatnu lakoću pripovijedanja, uvjerljive likove kojima ipak nedostaje malo više karakterizacije, situacije koje bez muke stvaraju atmosferu žaljenja, napetosti i tragedije, s kojom dolazi i mala doza neugode jer se već unaprijed zna kako će sve to završiti. Glumački je dobro podržan iako je većina njegovog casta tek kasnije dobila svoje mjesto pod holivudskim A suncem, izuzmemo li, naravno Rourkea, koji je ovdje bio na vrhuncu karijere. I treba se reći da je pametno iskorišten, ironično, njegov dobar izgled. Danas možda sličniji Ružnom Johnnyju, u ono vrijeme Rourke je imao sve potrebno; dobra izgled, karizmatičnost, pa čak je i njegova zakočenost u glumi dobro uklopljena u karakter lika koji ponovo upoznaje svijet oko sebe.

Jednom mi je netko rekao kako je šteta što se nije poradilo na nekim drugim dijelovima priča jer bi ovo bila odlična drama o prilagođavanju i integraciji odbačenog pojedinca natrag u normalni svijet. To je možda i istina, ali to nikad nije bila ni Hillova namjera. Dramski element ovdje postoji tek u sitnim, gotovo nevidljivim tragovima jer ovo je kriminalistički film stare škole, jedan od one vrste kakvi se više ne snimaju. Što je, kad se pogleda konačni proizvod, šteta.


The Driver (1979)

Posted: 22 kolovoza, 2011 in Kriminalistički, Thriler, Walter Hill

IMDb

Trailer

Koliko je važna naracija u filmu? Pojašnjenje radnje, uputstva gledatelju što se događa kroz dijalog junaka? Nekako mi se čini da je danas to postao sastavni dio filmova, ne dopustiti da nešto ostane nepojašnjeno te isključiti mogućnost da se gledatelj uključi u samostalno stvaranje zaključaka o onome što gleda. Što ako se ode jedan korak dalje i likovima koje gledamo oduzme nekakav identitet kroz koji bi ih bolje upoznali? Ne radi se o lošoj karakterizaciji već o činjenici da likovi kao takvi nisu važni već priča koju iznose. Bio bi to, priznajmo, odvažni postupak, nimalo tipičan za klasično pričanje radnje. Ali, može li vizualno biti dobar nadomjestak za dijalog i pojašnjenja? Koliko god zvučalo nevjerojatno, može.

Sedamdesete godine prošlog stoljeća bile su pravi rasadnik filmova koji su za pokretač radnje imali aute i automobilske potjere, ali to nikako nije loša stvar jer stvorilo se nekoliko kultnih klasika koji i danas imaju svoj krug poklonika, kao i visoke ocjene kritičara. Ako ih i usporedimo s nekim recentnim izdanjima, tipa Fast Five, odnose pobjedu ne zato što su bili toliko dobri koliko inovativni. CGI nije postojao, potjera autima mogla se snimiti samo na jedan način; da se upali auto i da se zaozbiljno nabije gas kroz gradske ulice. Kada u takvo okružje postavite redatelja sklonom inovacijama, pa priču ogoljenu od svega nebitnog, dobijete nešto tako dobro da još uvijek, čak i nakon trideset i pet godina, bez konkurencije sjedi na tronu the best filmova potjere. Čovjek iza kamere; Walter Hill, autor koji svojim radovima nikad nije dobio priznanje kakvo su dobijali neki redatelji iz njegove generacije, ali ono što Hilla izdvaja iz gomile onih koji su mu bili za leđima jeste činjenica da nikad nije radio kompromise te da je uspio stvoriti prepoznatljivi stil u uvjetima koje si je sam odredio. Dobro, tu se radi i o gledateljevom senzibilitetu, načinu na koji će se uspjeti uključiti u priču, ali svejedno se radi o jedinstvenom načinu pripovijedanja, koji uvijek izdvaja talentirane od onih koji to nisu.

Za razliku od svojih srodnika, npr: Gone in 60 seconds (1974) , Driver ima jednostavan zaplet. Vozač je čovjek koji vozi auto za bijeg, ako tražite najboljeg, on je taj. Nakon što ga jednom prilikom zapazi Igrač, zgodna djevojka, Vozač će se pronaći jako blizu toga da bude uhvaćen od strane Detektiva. Da bi ga i uhvatio, Detektiv će morati smisliti svoj najbolji plan, ali se ni Vozač neće povući; dva muškarca zaigrat će opasnu igru lovice kroz ulice američkog velegrada, pokazujući zašto je svaki od njih najbolji u svojem poslu.

Možda ste zapazili jednu stvar; likovi su definirani po onome što rade. Koliko će to čudno zvučati, nijedan od njih nema imena, kroz cijeli film. Hill ih je ogolio od svega nepotrebnog, ostavljajući samo esenciju onoga što rade. No, to nije baš i nekakvo iznenađenje, kako sam to već negdje spomenuo Hill i karakterizacija likova nikad nisu bili na zajedničkoj cesti, draži su mu mitovi preko kojih predstavlja likove, a ovdje je to dovedeno do samog vrhunca čime ime (profesija) predstavlja lika. Oba lika, i Detektiv i Vozač su the best of the best unutar svojih profesija, oba su hladnokrvni profesionalci koji znaju pravila igre te ih prihvaćaju ne iz potrebe već iz puke činjenice da su njihovi poslovi ono što ih definira. A time dolazimo i do dijela s pojašnjenjima radnje. Ukoliko do sada niste shvatili; toga nema.

Još preciznije, dijalog je, kao i likovi, sveden na minimum potreban da radnja ide. Hill se ovdje uopće nije opterećivao da gledateljima pojasni tko, što, gdje i kako, to su ustvari nebitne stvari, ali nisu zaboravljene jer od gledatelja se očekuje da sudjeluje u procesu, da razmišlja ili, što je točnije, zamišlja kakvu bi ti likovi mogli imati pozadinu. A i film se sastoji od skoro sedamdeset posto jurnjava nabrijanim autima, čime ponuđeni dijalog postaje još dragocjeniji jer odlično popunjava rupe u priči koje su glavni pokretač za dotične jurnjave. Mala kvaka u tome jeste da glumačke izvedbe nisu ni mogle ponuditi najbolje od aktera, ali umjesto banaliziranja i pojašnjenja, Hill svoje junake predstavlja izgledom (pa donekle i minimalnim dijalogom) što je tehnika koja je često koristio, no ovdje je, zamalo, i najbolje iskorištena.

Ryan O’Neal ovdje ima vrhunac svoje karijere kao hladnokrvni profesionalac od malo riječi, što više govori o Hillu kao redatelju koji je uspio sakriti njegove glumačke slabosti nego o njemu kao glumcu, a ne skriva se ni činjenica da je u tim danima jako dobro izgledao, čime je savršeno pojašnjeno zašto je privukao pažnju Igrača (zgodna Isabelle Adjani) bez da se ulazilo u sentimentalnost i pojašnjenja zašto postoji ta kemija između njih. Hillov kućni glumac Bruce Dern se može pohvaliti kako je dobio i najveću govornu ulogu, no i njegovu pojavu je Hill iskoristio kao vizualno predstavljanje lika, s time da je Dern i bolji glumac, pa je njegov žestoki Detektiv i najjače predstavljen lik, što je dobar kontrast preostalim likovima. Ali, ono što je ovdje najbitnije; film koji govori o vozaču vozila za bijeg ne može proći bez scena potjera, tako je jednostavno.

Gledajući s povijesne distance, Driver nije podcijenjen film, dapače, ali gotovo nikad ne ulazi u vrh filmova potjere, što je donekle i nepravda. Radi se o uratku koji ima možda i najbolje napravljene scene potjera uopće, ali u njima izostaje jedna vrsta spektakularnosti kakvu smo navikli dobivati u nekim drugim filmovima. Umjesto na razbijanju, prevrtanju i sličnim kaskaderskim vratolomijama, ovdje je težište na „sigurnoj“ vožnji. Vozač je profesionalac, ono što njega predstavlja jeste brza, dinamična i efektna vožnja kojom uspješno izbjegava svoje progonitelje, pa iako je film doslovce nabijen vožnjom, postoji jako malo kikseva koji završe prevrtanjem ili vatrom. Iznimka od pravila, reklo bi se, ali i to služi u svojstvu predstavljanja lika kao takvog jer ne možeš biti najbolji i biti uhvaćen svaki put kad sjedneš za upravljač. Zato je uspješna brzina sastavni dio radnje. Hill je iskoristio sve moguće trikove tog doba, široke kadrove često praznih ulica, kameru montiranu na samo vozilo, prednje i stražnje poglede, a već kad se i dogodi sudar (točnije, prevrtanje) napravljen je tako da predstavlja nesposobnost druge strane da održi tempo. Pohvalna stvar; nema filmskih pogrešaka koje bi bile vidljive kao, recimo, u najcjenjenijem Bullitu.

Konačni zaključak? Vrhunski uradak nastao u dobu kad su klasični potjera filmovi bili sastavni dio kino repertoara, jedinstveni pristup portretiranju likova i pričanju priče, likovi koji su s jako malo stvari dovedeni do savršenstva te tehnička izvedba koja još uvijek dobro izgleda na bilo kojem ekranu. Kultni film s jako dobrim razlozima kojemu visoko godište nije nimalo naškodilo.

 


IMDb

Trailer

Kako nastaju kultni filmovi? Iskreno, većina ispadne takvima slučajno, ali to nije loša stvar, pokazuje razinu kreativnosti koja, u pravilu, ne bi smjela ni postojati. Ovdje je stvar još zanimljivija, projekt je nastao pod okriljem prisile i neočekivanosti. Sam Peckinpah ustvari nikad nije imao volje za režiranjem „Bijega“, prihvatio se toga jer je projekt djelovao komercijalno i samo zato da povrati izgubljeno povjerenje producenata u svoje redateljske sposobnosti, dobrano nagrižene prevelikim količinama alkohola. Nepredvidljiv kakav je bio, gotovo je sudbonosno što ga je za projekt preporučio Steve McQueen jer su na njihovom zadnjem filmu surađivali iznenađujuće dobro. Rezultat? Iako nije u vrhovima njihovih karijera, The Gateway svakako je najprepoznatljiviji, kao i najisplativiji. Možda je napravljen u okruženju prisile, ali u samom filmu postoji nekoliko zanimljivih stvari koje sugeriraju da je rad na njemu bio ipak nešto bolji nego se može pretpostaviti na prvi pogled.

Priča je, vjerujem, poznata. Bračni par McCoy, Doc i Carol, sklapaju mutnu pogodbu s još mutnijim poslovnjakom, Benyonom. Ako on izvuče Doca iz zatvora, oni će njemu odraditi posao, banku. Plan funkcionira sve dok se svi zajedno ne okrenu jedni protiv drugih, pri čemu McCoyevi započinju svoj bijeg prema Mexicu i slobodi.

Prvi znak da je Peckinpah ipak nešto malo napora uložio u film vidi se već u uvodnim scenama gdje efektnom izmjenom kadrova dočarava Docovu zatvorsku tjeskobu. Jedna od boljih McQueenovih izvedbi, usput rečeno, ali ovdje se ne može reći da je cijeli film odglumljen kako treba već samo fragmenti. Scena kad Doc shvati da ga je Carol prevarila s Benyonom te poznati šamari koji joj udjeli izazivaju emocije i danas jer McQueen i Ali McGraw započeli su svoju vezu upravo na snimanju. Slučajnost, ali koja je dovela do toga da njih dvoje funkcioniraju savršeno kao bračni par u bijegu te postanu jedan od svjetski poznatih parova filmske industrije koji je proistekao iz nekog filma. A u njihovom odnosu vidljiv je i podkontekst o samome Peckinpahu. McCoyevi su kriminalci s osjećajem za poštenje, gotovo izopćenici bilo od strane zakona bilo od drugih kriminalaca, što je Peckinpah, koji je u to vrijeme bio u sličnom položaju među kolegama, iskoristio da sve svoje simpatije usmjeri na njih, ukazujući da je vrijeme nekih drugih kvaliteta prošlo.

Teško da se ne može zamijetiti da film, osim jasnih simpatija, ima i ono nešto što je oduvijek bilo prepoznatljivo u radu kultnog redatelja. Akcija je režirana besprijekorno, s poznatim Peckinpahovim osjećajem za kadar, detalje i inovativnost koja je danas posvuda. Preglednost radnje možda nije njegovih ruku djelo već jednog drugog kultnog filmaša, Waltera Hilla (koji je napisao scenarij) no s inventarom svojih intervencija, Peckinpah je uspio napraviti dinamičan i žestok film, protkan finom poetikom pokreta (iako je moglo toga biti i više) s dobrim osjećajem za glavne likove. To „glavne“ je i najuočljivije jer svi ostali su ostali u sjeni, gotovo na isti bezlični kalup, gdje ujedno i najuočljivija redateljeva nezainteresiranost da osim glavnih stvari razradi i popratne detalje.

Konačni rezultat bio je da je Peckinpah uspio vratiti nešto vjere u svoje redateljske sposobnosti, McQueen je dodatno učvrstio svoj status pravog cool tipa na velikom ekranu, stvorila se jedna ljubavna priča te, gledano iz današnje perspektive, film može zadovoljiti sve one koji su poklonici poštenog filma ceste, pljačke, modernog vesterna, a u tragovima su vidljive i one stvari koje su od Peckinpaha napravile redatelja na kojeg se već nekoliko generacija današnjih redatelja poziva. Film za svakoga? Teško. Više za one koji znaju točno što žele gledati.