Purgatory (1999)

IMDb

Trailer

Cijeli Film

 

Jeste gledali Suicide Squad? Ja još nisam. Iz nekog razloga kino kod mene ga je odlučilo preskočiti, vjerujući (valjda) da su Star Trek Beyond i Legend of Tarzan dovoljno hitova za jednu ljetnu ponudu. No, nećemo o tome, nemam nikakvih namjera ulaziti u detaljno pojašnjavanje loših poslovnih modela malih kina već ću se zadržati na konceptu spomenutog filma. Taj koncept, kojeg je stručna kritika (i to pišem smrtno ozbiljnog lica) pokopala pod tonom loših kritika, publika je prihvatila objeručke i od filma napravila hit. Naravno, svi su se odmah sjetili kultnog The Dirty Dozen naslova, koji je prvi patentirao taj loši-su-dobri priču, a ako ste malo potkovaniji, onda ćete se prisjetiti i Con Aira,  gdje su loši ustvari loši, samo što moraju raditi zajedno da si izvuku živu glavu. No, loši-su-dobri imaju još jednog predstavnika u žanru, samo što jako malo ljudi zna za to. I to nije sve (kao u onim top-shop reklamama gdje dobijate set noževa ako se prvi javite) već u naslovu imate i vestern i nadnaravne elemente, što je mješavina samo takva. Vestern kao takav već duži niz godina nekako stagnira, pogotovo tokom nultih godina (iako ovaj spada pod kraj devedesetih) i u zadnje vrijeme se počeo opet ponešto snimati. Nije da se radi o naslovima koji će ostati nešto duže pamtljivi, no jedan od tih vesterna je i remake Sedmorice Veličanstvenih, na koje, priznajem iskreno, polažem velike nade da će biti zabavan uradak za pogledati na velikom platnu. Ako ne bude, organizirat ću linč rulju. No, da ga spomenem tako, ali ima i neke veze s ovim naslovom (tek toliko da vidite koliko je raznovrstan, jel) jer je i tu premisa slična. Naime, jedan gradić (Purgatory, prikladno ime, zar se ne slažete?) naći će se na udaru velike bande. Pomoć koja će doći bit će ponešto neuobičajena. Jer, kad vam grad brane Jesse James, Billy The Kid, Doc Holiday i Wild Bill Hickock, onda znate da ste stvarno, ali stvarno, izabrali pogrešan grad za zajebavanje.

Dakle, o čemu vam točno pričam? Početak film upoznaje nas s bandom, jednostavnom ruljom brzom na okidaču i željnom dobre zarade. Bježeći od zakona upadnu u oluju i, sasvim slučajno, ulete u gradić Čistilište. I grad je ponešto čudan, barem za njih. Ljudi su mirni i ne žele upadati u probleme, kao ni posezati za nasiljem kako bi riješili stvari. Iako su im stvari pomalo sumnjive, banda zaključi da su naletjeli na zlatnu žilu; grad s takvim ljudima jednostavno zove da bude poharan, spaljen i opljačkan. Samo postoji jedan problem. Ime grada nije samo ime grada već je doslovno i lokacija (to nisu spoileri, vjerujte mi, odmah na početku shvaćate da su stvari čudne), a na toj lokaciji svi oni najgori iz povijesti Divljeg Zapada čekaju da rođe 10 godina kako bi se iskupili za svoje grijehe. Kvaka je u tome da ne smiju potegnuti oružje, napiti se ili izazivati nasilje, jer čim naprave nešto od toga, idu ravno za pakao. A kad počne pravi urnebes u gradu, svi ovi loši dečki zbit će redove i pokazat da ni odlazak u pakao nije tako strašan ako je razlog dobar. Kako će stvari završiti… pa, za to pogledajte film.

Ja volim vestern filmove koji odluče malo zamutiti stvari. Ne mora to biti puno, tek toliko da se dobije drugačija aroma pri gledanju, i prvi put kada sam podigao ovaj film u videoteci, otprilike sam znao što me čeka (i sadržaj je bio napisan crno-na-bijelo na stražnjoj strani) i vrlo vjeroatno neće sjesti svima zbog nekoliko stvari. Prvi je što je ovo televizijska produkcija. Znam, to nije mana u nikakvom slučaju, no za slučaj da imate istančan ukus što se tiče naslova koji su rađeni za male ekrane (čitaj – ne podnosite ih) onda ovo nije za vas. To znači da su uvjeti bili solidni, ali ništa posebno; nema prekrasnih prizora velikih ravnica, savršenih zalazaka sunca i osjećaja da ste na Divljem Zapadu… ne toliko koliko se vidi da je sve to snimljeno u studiju (mjestu gdje se takve stvari snimaju, jel’te). Druga stvar; nema puno akcije. To može biti malo… zeznuto jer cijeli film se temelji na izgradnji napetosti za finalni obračun, pa sad, ako volite takav razvoj radnje onda će vam ovo biti više nego dobro, a ako ste više tip za poubijaj sve što hoda pristup, pogrešan film. Također, dijalozi su korektni i služe svrsi, možda su malo i banalni jer se vrte oko toga tko si ti stanovnici tog gradića dok Vi odmah znate sve. Akcija kad krene, poprilično dobro, iako je samo nasilje i krvavi detalji ublaženo za televizijske standarde. Stvar koja funkcionira i sve to zajedno drži na okupu su glumci. Negativce predvode Eric Roberts i Peter Stormare; mislim da se s tim izborom za glavne bad boyse nije moglo promašiti čak ni se htjelo. Pozitivce predvode Sam Shepard, Randy Quaid i Donny Wahlberg. Složit ćete se, sve faca do face. Shepard je toliko dobar da me ne bi začudilo da je u nekom prošlom životu i bio outlaw, toliko dobar da čak i klišej rečenice (I Have No Mother! – izrekao je pravi Wild Bill Hickock) prolaze bez muke. Sam uradak ima solidan tempo, pa vas neće ubijati nepotrebnim razlvlačenjem, malo misterije i okus nadnaravnog da ne bude tipičan vestern upotpunjuju dojam, što je više nego dovoljno da bude gledljiv. Naravno, daleko je to od klasika žanra, ali kad se vidi poštena namjera i da su glumci dobro odradili svoj posao, svaka evenutalna mana mu se može i oprostiti, uključujući i nimalo suptilne posvete klasicima kao što su Obračun kod OK Korala. I, naravno, gomila ljudi uopće nije ni čula za njega, pa ćete biti glavni u društvu kad se budu tražile preporuke za nešto drugačije.

 

 

 

Walking Tall: The Payback (2007)

IMDb

Trailer

 

Moram priznati, veliki sam obožavtelj SF serija. Kao i svaki pošteni gledatelj, naravno da sam pogledao sve što vrijedi, počevši od Star Treka (sva moguća izdanja) do Stargate serija (oba tri izdanja) pa do Battlestar Galactice, koju sam, iskreno poprilično dugo izbjegavao jer mi nije djelovala kao nešto posebno zanimljivo. Nakon što sam ispravio tu pogrešku, ostao sam u elementu i potražio nešto drugo. Pokušao sam gledati Farscape, ali jednostavno nije išlo, nikako, i, kao zadnje riješenje, okrenuo sam se nećemu što se zove Andromeda. Kapetan svemirskog broda budi se 300 godina u budućnosti, shvaća da je veliko, bogato i kulturno društvo otišlo i tri lijepe… i, naravno, pokreće svoju misiju da vrati blagostanje svim planetima u svemiru, posljednjoj granici, i da nam opiše putovanja broda Andromeda, čija je neprestana misija… Ups, Star Trek intro, pogrešna tema. Ali ne toliko. Andrometa je nastala po ideji Gene Rodenbberyja, čovjeka koji je osmislio Star Trek, pa jake sličnosti nisu nikakvo iznenađenje već očekivana stvar. I nakon prvih par epizoda koje su potrebne da uhvatite atmosferu, moram priznati da mi je serija čist OK, zabavna, poletna i lepršava, sa svim boljkama i prednostima koje je imao i Star Trek (glupe maske, ideje veće od života) ali ima se poštenog fajta, ekipa je simpatična, humor nije loš… Shvatili ste, prolazna roba. I, dakle, da dođem do glavnog. Kevin Sorbo. Neki ga vole, neki baš i ne, ali me iznenadilo koliko se lik dobro uklopio u sve što treba; malo autoriteta, malo komike, ne izgleda loše u akciji, i odmah pitanje; gdje sam lika već vidio. Naravno, u Herkulesu. Nisam gledao i ne planiram gledati, iako čujem da je serija bila popriličan hit u svoje dane, povezivala se s Xenom, ako se ne varam, no jednostavno nije moj žanr. Pa sam se sjetio druge stvari, filma koji bi savršeno odgovarao ovim stranicama (ionako sam u nekom radnom modu da nemam vremena za ništa – jedva čekam prokletu zimu i prokleti snijeg, kad dođe prokleti Božić i prokleta Nova Godina). Iako će većina čim vidi ovaj naslov Walking Tall to povezati s onim malim hitom od The Rocka iz 2004 godine, on s njim kao takav nema nikakve veze. Da budem iskren, ovdje je slučaj kad su upotrijebili poznato ime samo da film ima nešto bolju DVD prođu, ali im to neću previše zamjeriti jer, u ovom slučaju, film je ispao bolji nego bi očekivali na prvi pogled. Inače sam nekako… nesklon tim nastavcima koji se šlepaju na poznati original, ali znaju biti zanimljivi (Road House 2, a čujem ni da SWAT 2 nije baš za baciti) pa ako vas možda odbije naslov (nije mi ni original od Rocka nešto posebno napet film), riskirajte, otvorite vidike, proširite filmski ukus i ostala sranja.

The Payback je u gruboj osnovi vestern koji se odigrava u sadašnje vrijeme. Tu imamo mali grad u Teksasu, koji je mirno provodio svoje dane, ispunjen ljudima koji gledaju svoje poslove i ne zamaraju se velikim stvarima. Sve dok se ne nađu u planovima da se izgradi neka velika i važna cesta (ekvivalent starim željezničkim prugama). Odmah počinju problemi jer lokalni krimosi započinju zastrašivati ljude i otkupljivati zemlju koja će, pogađate, kad planovi izađu na vidjelo, dobiti ogromnu vrijednost. Lokalni šerif, Presskot, odluči stati tom kriminalu/nasilju na kraj, ali, kako to već ide, sam je u toj borbi, i negativci ga ubiju bez da trepnu. Na scenu dolazi Nick, njegov sin, kojega za grad boli neka stvar i koji je očevu borbu držao poprilično glupom, no, ipak, ne treba uzmicti pred nasiljem već uzvratiti istom mjerom jer, zajebite ono mirotvorno “nasilje rađa nasilje”, ovdje treba pokazati zube, razbiti par glava i ubiti nekolicinu idiota te pokazati da se nekim ljudima jednostavno ne smijete zamjeriti. Dakle, vestern, u svom modernom obliku, ali sa svim onim staromodnim detaljima na koje smo navikli i koje, priznajte, volimo. Jer ako junak nije tajanstven, jak i opasan, a građani bijedne kukavice, onda to nije zabavan film. I, kako rekoh, nema ovo veze s originalnim Walking Tall filmom, nikakav nastavak, već jednostavno slična premisa o čovjeku koji odluči srediti stvari na svoj način. I Walking Tall je ustvari serija filmova (čak i jedna kratkotrajna serija) koja datira još iz 1973 godine, a cijela priča je mutno utemeljena na životu nekog šerifa koji je, mutno rečeno, stao nekim krimosima na rep. U osnovi, priljepite taj naslov i možete snimiti što želite sve dok uključuje jednog zajebanog tipa koji se ustaje protiv korupcije. U stvarnosti to tako ne ide, naravno, tipa ubiju kao žohara, ali filmovi su zato pogodniji medij za prodavanje bajki.

Rekavši to da odmah velim kako se visoki Kevin dobro uklopio u cijelu priču, ima nekog autoriteta, a djeluje više kao običan tip nego kao nabildana mrcina. Volim ja Rocka. Kažem to u najboljoj namjeri. Ali, Kevinov Nick je više običan tip koji jednostavno ide srediti neke stvari i ubiti par likova. Priča funkcionira, ali ne nudi ništa novo, a mogu se zamjetiti i oni skromni klišeji tipa da su svi ljudi u gradu za krasni kurac (zbog čega se postavlja pitanje vrijedi li taj grad uopće muke koju junaci prolaze). Ono što je fora jeste da se glavnom liku baš i ne zajebava s negativcima, ne ispočetka, već to dolazi polako, sve dok ne eskalira u pravi završni obračun kakvog svi očekujemo. I, da, ima ponešto dobre akcije u njemu, jedna mala auto-potjera, nekolikoi obračuna, ništa posebno specijalno, ali svakako dobro napravljeno da može s ponosom biti u rangu poštenih B filmova. Negativci su pak ispali zanimljiviji nego bi mogli očekivati da budu. Okrutni da, ali ne prelaze neku granicu pukog pretjerivanja, zloće tek toliko da budu zloće, što je bilo zanimljivo, pomalo netipično za ovakvu vrstu filmova. Kad se sve zajedno zbroji, u moru sličnih, poprilično bezukusnih uradaka, ovo je ispalo bolje od prosjeka, čak i uz već spomenute mane, ali ja sam čovjek koji voli dobru staru tradiciju (sjebani grad, hrpa negativaca, vrli junak) pa mi te mane ni ne smetaju toliko. No, ako ste već umorni od akbicioznih filmova, pretencioznih drama, neinspirativnih blockbustera, svakako pogledajte i ovo. Doduše, neće vam ostati u nekom predugačkom sjećanju, ali nećete ni požaliti tih stotinjak minuta koje izgubite na gledanje. I to nije baš tako mala stvar.

 

Tombstone (1993)

IMDb

Trailer

“You tell’em I’m coming, and hell’s coming with me!”

Lažni brkovi i demistificiranje žanra. Pa, barem je jedno od toga točno dok ovo drugo… pa, ima i toga. Već kad sam prije par dana napisao riječ-dvije o poznatom vesternu Silverado, da se prismjetim i drugog prašnjavog gradić koji je vidio svoj komad povijesti, ali one prave. Ne bih to ni napravio da kolega komentator, The Great Duck, nije spomenuo zanimljiv razvoj vestern filmova u devedesetima. Točnije, novi val koji je zapljusnuo holivudska brda i donio popriličnu količinu svježine na repertoar, stvarajući svakakva čuda. A kud ćete bolje radnje od legendarnog obračuna Wyatta Earpa s klanom Clantonovih. No, treba biti iskren, taj ”mitski” obračun ustvari je glomazno preuveličavanje, trajao je svega 30 sekundi i bio je brz, efikasan, prljav i nimalo materijal za legendarno pripovjedanje. Ustvari, nekih dvadeset godina se nije ni znalo za njega dok nije izašla nekakva priča o legendama Wild Westa, i to dvije godine nakon što je pravi Wyatt umro. Ostatak je, kako se to veli, legenda. Tu je, naravno, i poznati vestern klasik – Obračun kod O.K. Korala – koji je dodao svoje viđenje dotične priče (pogrešno, ako ćemo pravo) i malo osvježavanje materijala ustvari nije naškodilo. Koliko je to dobro napravljeno? Dobro pitanje. Film je nekako zaglavio između mitova i stvarnosti, ali prevaga ipak baca na bolji uradak nego lošiji.

Jedna od stvari koje se zaboravljaju, Wyatt Earp nije bio šerif kad se dotični sukob odigrao već zamjenik. Točnije, Earp uopće nije bio čovjek koji je volio taj posao, ali ga je radio dobro i, usprkos silnim pretjerivanjima, uopće nije upadao u probleme dok je čistio Dodge City – imao je svega jedan obračun iz kojeg se izvukao neozlijeđen. Tombstone priča storiju u razdoblju kad se klan Earpovih preselio u taj grad, ostavivši ulice Dodge Cityja iza sebe, zbog zarade jer su oni prvenstveno bili ljudi od kockanja, vlasnici saluna dok je šerifovanje nekako išlo pod ruku s tim. Legendarni obračun odigrao se uglavnom zbog gluposti, pijane budale i usijane glave znaju stvoriti takvu situaciju, a opet je važno naglasiti kako nije klan Clantonovih stajao na suprotnoj strani, već samo djelić njih, uz nekoliko rođaka. Nakon tog brzog puškaranja, došla je osveta, prvo Clantonovih (ceh je platio Morgan Earp) a onda je Wyatt okupio svoje dečke i krenuo ubijati ostatak družine kao bijesne cucke. Ono što je zanimljivo, sam obračun kod OK. Korala (ustvari se odigrao malo dalje njega) zanemariv je u odnosu na nasilje koje se dogodilo kasnije. I ja sam mislio da je sve to lijepo umjetničko preseravanje, ali ispalo je da je sve to istina – Wyatt je uistinu imao dug put osvete i dosta mrtvih tijela iza sebe. Pa, kad napravite sve to, onda je red da vas pretvore u legendu. Sam film zadržava se u okvirima grada, čarki koje su izbijale po gradu, obračunu i onda osveti koju je Wyatt napravio, loveći kako Clantonove tako i zloglasnu družinu Kauboje. Ništa prije i ništa poslije svega, što svejedno čini dobru cjelinu.

Hollywoodska tradicija stvaranja dva filma iste tematike i ovdje je imala svoj udio. Lawrence Kasdan (koji je napravio Silverado) iznio je par mjeseci (godinu dana) kasnije i svoju verziju tih događaja, ali je, umjesto lakšeg pristupa, odlučio pokazati sliku iza zvučnog imena. I podbacio. Njegov epski vestern Wyatt Earp donosi sliku Earpa, ali ne doznajemo ništa što ga je motiviralo. Tombstone ne uljepšava sliku; Wyatt je volio kocku, žene i piće. Nije bio nasilni kreten, ali je znao kako se živi. Također, nije mu ni na kraj pameti bilo zamarati se šerifovanjem sve dok nije došao dan obračuna (onda ga je brat Virgil proglasio zamjenikom) jer nije ni čovjek koji bježi od sranja. To je onaj dio o demistificiranju vestern mitova. Doduše, film ustvari samo ispravlja neke povijesne pogreške (čineći i neke svoje u tom postupku) što mu daje određeni realniji štih koji je vesternima do tada nedostajao (volim ja Clinta i njegove vesterne, ali ono nema veze sa stvarnošću). I lažni brkovi, naravno (za koje se svi kunu da su pravi). Mitovi uopće nisu ni trebali doradu jer su se sve te stvari i dogodile (film malo ublažava činjenice da je u to vrijeme već postojao i pravi zakon te je dosta tih čarki oko Earpovih i Clantonovih završilo i u sudnici) što ga čini boljim od Wyatta Earpa jer ne komplicira. Barem ne previše. Iako, može mu se zamjeriti određena jedndimenzionalnost pri prikazu likova; Earpovi su čvrsti i pošteni… Svi ostali su nasilni psihopati.

Vrijedi spomenuti i da film ima jako dobru dinamiku, sasvim preglednu režiju (Kurt Russell  ga je ekčuli režirao  – George P. Cosmatos je ovdje samo preuzeo kredite da produkcija ne crkne odmah po početku snimanja zbog odustajanja drugog redatelja) i zgodan prašnjavi izgled što je dodalo malo na autentičnosti. No, tehnička strana ma koliko god da bila dobra jednostavno blijedi kad se napravi popis glumaca; Kurt Russell, Val Kilmer, Sam Elliott, Stephan Lang, Michael Biehn, Powers Booth, Bill Paxton, Dana Delany, Billy Zane, Charlton Heston i Thomas Haden Curch, a u nekoliko scena mogu se vidjeti poznate face Jason Pristleyja i Billy Bob Thortona. Naraciju s početka filma i na njegovoj završnici napravio je legenda Robert Mitchum koji je zbog ozljede morao ispasti iz samog filma, fizički. Pokušajte danas spojiti sva ta imena u jedan film, aonda pokušajte izračunati koliki je tu talent doveden. Proračuni izlaze izvan skale. Val Kilmer je za svoje interpretaciju Doca Hollidaya dobio jednoglasne ovacije kritike, što je čisto neobično kad se u obzir uzme da ga nitko baš ne šljivi previše (srećom, mi ga na ovim amaterskim stranicama volimo), pretvorivši svoju izvedbu Doca u gotovo najprepoznatljiviju (iako su Kirk Douglas i Denis Quaid iz drugih verzija zasigurno jači glumci) Kad se sve zbroji, legendarni obračun dobio je dostojnu zamjenu u legendarnom, usuđujem se reći, ikad okupljenom castu te je dotičnu priču učinilo i kvalitetnijom i puno gledljivijom, pa čak i ako niste vestern osoba te uopće ne šmekate kauboje i Divlji Zapad.

 

Silverado (1985)

IMDb

Trailer

Da se malo vratimo u dobre stare dane kad je sve što vam je trebalo za dobar život sačinjavalo konja, šešir i pouzdani Colt s šest metaka. Krevet vam je bio otvorena prerija, a pokrivač zvjezdano nebo. Sranje, što je onda bilo lijepo živjeti. Netko vas raspiljuga, jednostavno ga ubijete. Nikakvi porezi na dohodak, porezi na rashodak, porezi na dvokorak – nikakvi porezi uopće. Ako bi vam se u vidokrugu i našao neki poreznik, ubijete i njega. Vesterni su američka tradicija dugački niz godina, stvarno jako dugački niz godina i moram skromno priznati, poprilično ih šmekam. Bilo one dobre, kultne i klasične, bilo one malo manje kultne, malo manje klasične, no jednako tako naivne. Volim John Wayna, volim Clint Eastwooda. No, volim i kad se u već ofucani žanr unese doza svježe krvi. Doduše, ne pretjerano originalna doza svježine, ipak su tu temelji i nepisana pravila žanra koja se moraju poštivati, ali svaka je promjena dobrodošla, što povremene projekte čini puno boljim iskustvom za gledanje. Silverado je jedan od takvih, iako baš i nije. To je vestern koji ima sve što treba imati jedan rasni vestert, ali je nekako svjež zbog…pa, idemo reći glumačkog kadra koji se naslagao ispred kamere, ali i zbog način, odnosnu kuta, iz kojeg se uhvatio dotičnih klišeja. Znam, to sad zvuči kao gomila gluposti i uvelike ću se složiti s vama, ali jednoako tako to su i činjenice od kojih se ne može pobjeći. O čemu ja to vama točno govorim?

Lawrence Kasdan zanimljiv je redateljski kalibar, radi malo, ali radi kvalitetno. Nakon što je uspješno istražio dubine noir trilera s jako dobrim Body Heat, pa onda dramske dubine još boljim The Big Chill, nekako je došao na ideju da bi sad mogao raditi vestern. I to ne bilo kakvi već onaj koji će spojiti poznatu ikonografiju Divljeg Zapada uz taa već afirmirano ocrtavanje dobih karaktera. Silverado tako govori jako poznatu priču o gradiću koji tone pod naslagama korupcije, nasilju i nepravdi sve dok u njega ne ujaše tajanstveni stranac. U ovom slučaju, taj isti stranac nije sam već ima prijatelje, a ti prijatelji svojih problema s ograncima loše vlade unutar grada, što u konačnici znači da mora doći do neizbježnog – opasno dobrog puškaranja na prašnjavim ulicama. Kako rekoh, Kasdan nije baš išao izmišljati toplu vodu što se tiče sadržaja, zadržao je ikonografiju (maltene svu moguću) tipičnu za vestern, no onde je napravio nešto svoje i time izveo da film bude zanimljiviji nego bi se to moglo čini zbog kratkog sadržaja.

Prvo malo o likovima. Svi oni imaju nekih svojih problema, istina, i tako ih upoznajemo. Četiri jahača, četiri priče koje se stapaju u jednu. Njihove su priče dovoljno razrađene da budu zanimljivije od prosjeka, no ne i da previše pobjegnu od ustaljenog obrazca koji su viđaju u vestern filmovima (iako imaju pomalo sjenovite karaktere, svi su oni junaci, ne može ih se zamjeniti za ništa drugo). S druge strane, negativci pate od jedne dimenzije, ali to je već ona klasika o kojoj govorim. Zanimljiva je raspodijela uloga. Kevin Kline je baš netipični predstavnik usamljenih junaka tajanstvene prošlosti, ali to ga baš čini idealnim izborom za revolveraša s osjećajem za pravdu. Prate ga Scott Glenn, ali njega ne možete zamijeniti za ništa drugo osim pozitivca, naravno, tu je i Danny Glover kao ponosni afroamerikanac (ili crnčuga, kako vele u filmu) te mlađahni Kevin Costner koji je skoro pa odličan kao nebouzdani mladac sklon upadanju u nevolje (zbog djevojaka, zbog čega drugog). S druge strane, Brian Dennehy je s jako malo toga za rad napravio dosta, stvorio je lik koji ne volimo, ali da se baš previše maknuo od svoje uloge iz First Blood, baš i nije. Pratio ga je Jeff Fahey (njih dva odigrat će koju godinu kasnije upravo suprotne uloge – pozitivaca na istoj strani – u malom krimiću The Last of The Finest) te im se pridružio Jeff Goldblum. Oni koji prate Kasdanov redateljski rad znaju i to da je većina ovih glumaca njegova kuća ekipa (Goldblum, Costner te najviše Kline) i osjeti da su svi bili opušteni, uigrani te da su znali što se od njih očekuje. Zamjetno je da film vuče inspiraciju iz ikonografije žanra, ali i iz nekih klasika kao što je Obračun kod O.K Korala (kojem se Kasdan nanovo vratio kad je baš radio storiju o njemu – Wyatt Earp – s Costnerom kao glavnim glumcem). Što se tiče tehničke strane, nema se što prigovoriti, nije ekstra efikasna, ali nije ni drvena kako zna biti te film, što zbog priča i pažljivo dozirane pucnjave, uopće nije dosadan. Možda nije neki kultni i izvikani klasik (iako ima lijep broj poklonika) svejedno je vrhunski uradak koji nije osramotio žanr već ga je, ako ništa drugo, barem pošteno osvježio.

 

The Good Guys and the Bad Guys (1969)

IMDb

Trailer (nedostupan)

Pretpostavljam da ste svi čuli za buddy-buddy filmove? To vam je ona vrsta filmova, pod uslovom da slučajno niste čuli za njih, gdje dva oprečna karaktera surađuju zajedno i rješavaju probleme koje inače ne bi mogli riješiti samostalno. Obično cijela priča uključuje puno verbalnog prepucavanja, još više ispucanih metaka i eksploziju-dvije. Naravno, već i vrapci na grani znaju one najpoznatije pretstavnike; 48 Hrs ili Lethal Weapon, no ti filmovi, iako su najpoznatiji, nisu prvi. Nedavno sam spomenuo film imena Hickey & Boggs, krimić koji koristi sličnu premisu o partnerima (doduše, istog su karaktera, ali tu je početak) a sad ću vam predstaviti i jedan još stariji naslov, koji gotovo proročanski najavljuje stvaranje dotičnog žanra. Da, čak su i u vesternima postojali buddy-buddy tandemi, koji su imali sastavne dijelove kasnije poznatijih akcijskih serijala (komediju i akciju) no kako su bili stvarno rijetki (ili su bili previše ozbiljni da bi ih mogli smjestiti u okvire podžanra) ovaj naslov čini iznimku koja kao da je snimljena da bi 40 i nešto godina kasnije završila na ovom blogu. Kako danas jako malo ljudi uopće i zna njega (postoji puno boljih i slavnijih – izvikanijih – vestern naslova) time je zanimljivost materijala još veća. Naravno, ako nema žicu toleranije prijeko potrebne za ovako stare vestern naslove (i žanr općenito) onda uzalud sve ovo riječi. No, ako imate…

Priča nam predstavlja šerifa Flagga, lawmana starog kova, usamljenika, čvrstog tipa s američkog zapada, koji djeluje pomalo arhaično u svijetu koji je ušao u modernizaciju – struja, automobili. Njegov ”posljednji” posao trebao je biti privođenje jednog takvog sličnog odmetnika, McKaya, desperadosa koji je već godinama na raznim tjeralicama i koji se, kako stvari stje, priključio puno mlađoj bandi. Plan rada – napasti banku u gradu gdje je Flagg šerif. Iako naš šerif uhvati ”negativca” dogodi se sljedeće – nitko mu ne vjeruje i nitko ga ne shvaća ozbiljno. McKay je ostarijeli lopovski mačak kojeg više nitko ne doživljava kao prijetnju, a Flagg po kratkom postupku dobiva umirovljenje da ne diže nepotrebnu paniku. Ipak, kad bivša McKayeva družina pokaže da su smrtno ozbiljni, doslovce, ubijajući Flaggova prijatelja, dva stara suparnika moraju udružiti snage da spase dan. Kako? Oh, samo zauzeti vlak s novcima i ne dozvoliti da se zaustavi u gradu gdje ga čekaju negativci.

Sadržaj, ovako prepričan, ne otkriva jednu manu. Mislim, OK, uvjetnu manu. Ima poprilično komedije u njemu. Uz naša dva lika tu je i gradonačelnik grada koji, stvarno slučajnost, djeluje kao pljunuta prilika Željka Keruma: nesposoban do bola, željan moći i slatkorječiv kao rijeka mlijeka. Također, gotovo svi sporedni likovi više bacaju na komedijaše nego neki ozbiljni cast (svi osim naših junaka i bande) što film, koji ima uistinu dobru priču, čini debelo neuravnoteženim jer kad je situacija najnapetija, događaju se ne baš spretne komične situacije. Dva stara veterana Robert Mitchum i George Kennedy odlično su se snašli u ulogama ljudi koji su već izvan vremena, zastarijeli dinosauri (mislim da je i Carpenter odavde popalio foru za Snake Plisskena – svi misle/govore da je McKay već odavno mrtav) a zanimljiv nastup odradio je tada jako mladi David Carradine kao vođe bande pljačkaša (iako ga nema previše na ekranu). Glumci su, znači, OK. Poruka isto tako, pomalo nostalgija za prošlim, dobrim starim vremenima i napretku koji nezaustavljivo dolazi isto tako, ali opet, sitnice kvare još bolji dojam. Naravno, već sam spomenuo komediju (ima i stvarno urnebesnih dijelova – kao auto koji crkne na pružnom prelazu) ali i klasičnu boljku starih američkih filmova – žene su tek ukras koja je ili šupljača ili je tu da pati za našim junakom, a bome uletio je i jedan nevjerojatno iritantan klinac. Čak je i glazba polovična. Kao glazba je odlična, ali čim lik počne pjevati… užas jer su riječi pjesama ustvari prepričavanje radnje (ignorirajte riječi i dobijate sasvim pristojnu glazbenu podlogu). No, akcija je odlična (ukoliko ignorirate, opet, komične djelove oko nje) i zadnji dio filma, napad i jurnjava vlakom je jedna od bolje snimljenih vestern stvari. Uglavnom, konačna presuda, mješavina svega i svačega. Vidim da se ljudima uglavnom sviđa, ali to je možda zato što je u svoje vrijeme bio prvi takve vrste, danas je ipak malo pogubljen. Akcija, komedija, vestern… možda nije Rio Bravo, ali vrijedi uložit vrijeme samo da se vidi kako su nastali temelji za popularni buddy-buddy žanr. I, naravno, zbog nastupa glumačkih legendi. Malo dublja vrijednost – baš i ne postoji.

The Lone Ranger (2013)

IMDb

Trailer

Ako nešto radi, ne popravljaj. Zlatni savjet kojeg su mnogi, pretpostavljam, već čuli. To se ne mora odnositi samo na vašeg starog Yuga 45 već i na provjerene holivudske filmove koji su se pokazali uspješnima. Tako se u producentima upalila lampica da bi bilo stvarno dobro opet spariti redatelja Verbinskog i Johnny Deppa, već kad su napravili tako dobar posao na Piratima s Kariba, ne. A već kad su napravili tako dobar posao na Rangu, koji je cijeli debela posveta vesternima, što ih ne bi strpali u isto okružje, samo u igranoj formi. Dodajte u mješavinu i producenta Jerry Bruckenheimera i stvar je trebala biti siguran hit. Kažem trebala jer čak su i Pirati 2 & 3 pokazali opasno vidljiv zamor materijala, pa je ovaj projekt bio malo… recimo nategnut. A problema kao u priči. Prvo je projekt otkazan jer je cifra od jezivih 250 milijuna dolara zvučala pretjerano. Nemoj me hebat, Sherlock, stvarno? 250 milijuna za, trube, molim… vestern. Naravno da nitko s imalo pameti u glavi ne bi dao toliku lovu ma kako god premisa bila obećavajuća. John Ford se sigurno negdje okrenuo u grobu kad je to čuo. No, problemi su riješeni, pa je film koštao ”samo” 215 milijuna. Pa su došli problemi sa zvijezdama. Iako je Depp bio na konju što se tiče uloge, trebalo je pronaći mladog i fit dečka da ponese crnu masku. Kad je i to riješeno, snimanje je moglo započeti (to je sve trajalo oko 2-3 godine odgađanja) te na kraju balade dolazimo do konačnog rezultata – zašto je sve to uopće trebalo biti snimljeno i na takav način?

Ne shvatite me krivo, nisam veliki… recimo fan Usamljenog Jahača, i stari film nije baš loš (kojeg sam već spomenuo na ovim stranicama), ali u toj priči leži enormno veliki potencijal za pravi vestern. OK, ne baš pravi, pravi, ali poštenu akcijsku razbibrigu koja bi uključivala cool junaka (ipak je to Batman Divljeg Zapada) dobre revolveraške obračune, hektolitre krvi, pokoju eksploziju…. cijeli paket. Mislim, nije čudo da se ekipa prihvatila raditi taj film, samo što j cijeli taj potencijal ostao negdje zaboravljen, a kako je to Disney, zaboravite na hektolitre krvi, iako dobijete par eksplozija i ne tako cool junaka. Glavni i temeljni problem filma jest što ne zna na koju bi se stranu opredjelio; da li da bude pomalo surovi vester, komedija ili čak, što je tragično, parodija. Uz to, imamo Deppa kao Tonta, a malo manje Hammera kao Lone Rangera koji je (mali hint leži u naslovu) kao glavni lik. Priča kao takva nije puno mjenjala svoj tok; John Reed ostane jedini preživjeli nakon masakra rendžera od strane Butch Cavendisha, zloglasnog desperadosa, a nakon što se vrati među žive, odluči se na osvetu, ali zakriven pod maskom pravednika usamljenog rendžera. Početak i kraj cijelog sadržaja, vjerujte mi, što god da dopišem, ovo je ono osnovno. Shall we begin sa manama?

Film se otvara narativno u godini 1933 godine, kad neki klinac u kostimu Lone Rangera šeta po luna parku i pronalazi starg Tonta koji mu pak počne pričati priču o slavnim danima Divljeg Zapada. Problem? Sjećate se serije Mladi Indiana Jones? Kad je svaku epizodu otvarao stari deda s povezom preko oka, te se predstavljao kao Indiana Jones te je svakom tko ga je bio voljan slušati pričao svoje dogodovštine? Umjesto Indiane dobili smo starog dosadnog senilca koji davi ljude uokolo (i nije to bio Harrison Ford). Slična stvar je ovdje, iako malo suptilinije izvedeno te je stari senilac dodatno našminkani Depp. Takvi introi nikad nisu dobra stvar, uglavnom nikad (funkcioniralo je u Titanicu) te nakon njega prelazimo na pravu stvar. U kršu i lomu svega i svačega imamo malo komedije, malo akcije, malo over the top akcije i ništa ne šljaka baš kako treba, svemu tome nedostaje malo začina da bude…pa, dobro. Depp je opet Jack Sparow, čudno pomaknuti karakter, i na trenutke ima stvarno urnebesno smiješne replike, no, kako su ljudi već primjetili, Pirati su bili dovoljni da ga puste da se razmaše koliko može i umije, ovdje je težište ipak trebalo biti na drugom junaku. Taj junak, korektni Armie Hammer, ostao je između čekića i nakovnja, niti je to akcijski junak, niti je to previše komični junak (iako ima smiješnih scena) a kad film muku muči s time što želi biti, onda muku muče i glumci. Akcija je pošteno over the top, toliko ulupanog CGI-ja već se dugo nije vidjelo, a, nažalost, scene su repetativne (u filmu se dvije velike akcijske scene odigravaju na vlaku) i već viđene – cijela završnica ima jezivih sličnosti sa završnicom Legend of Zorro, te čak i junaci vuku međusobnu sličnost. Ipak, netko je profitirao u svemu tome – William Fitchner. Meni je lik pojam glumac, stvarno lik ima i pojavu i karizmu i ovdje je pokazao da se zna dobro zabaviti, a ne otići u pretjerivanje iako mu je lik zapravo karikatura. Tom Willkinson i Barry Pepper stoje potpuno neiskorišteni, kao i aspekti priče koji tek ovlaš kritiziraju odnos bijelaca naspram indijanaca, a vrijedi spomenuti i Ruth Willson, koju je baš lijepo vidjeti izvan uloge sociopatkinje Alice iz Luthera (nije da je ne volimo takvu tamo) jer žena je – komad (znam, šovinist sam, tužite me). I, tako, na kraju balade o Usamljenom jahaču, dobili smo film koji je zbrka, koji povremeno ima nekih dobrih trenutaka, koji je bolno nerazrađen i čiji su glumački kapaciteti neiskorišteni. Nije mi jasno kako netko od odgovornih nije sve to vidio prije jer bi ih box office flop sve zajedno puno manje šokirao. Lijepo bi bilo vjerovati da su naučili lekciju za idući put, ali ništa od toga. Stoga, savjet Deppu da se drži Pirata (ionako su samo radi njega i gledljivi) a Bruckehaimeru savjet da se okani ovakvih bum-fuš-tras projekata i da se vrati onom što je nekad radio najbolje – dizanju sranja u zrak u akcijskom žanru. Svatko treba znati svoje mjesto pa bi se ovakvi promašaji događali puno manje nego se događaju.

Chato’s Land (1972)

IMDb

Trailer

No, da se vratimo malo na neke osnovne stvari ovog bloga; the god old days, the god old stuff. Red je, neću da me se prozove medijskom kurvom koja se prodala za malo internetske slave time što se u pretraživanju otkrivaju samo novi naslovi. Samo vas navlačim, filmovi su raznolika roba, vrijedi o svakom nešto napisat (okey, ne baš o svakom, ali shvaćate što želim reći) i ovaj put idem malo u… nazovimo to neistražene vode. Inače gotovim vestern žanr, ne previše, ali držim ga zanimljivim jer se u njemu zna pronaći ponešto zanimljivih naslova. I volim starog Charlesa Bronsona, mislim da je faca kakva se neće samo tako opet pojaviti, a kako već ima jedan vestern (The Breakheart Pass) koji držim ekstremno dobrim, red je da ga opet spomenem u istom kontekstu. I nedostaje mi malo žanrovskog okružja na ovim stranicama, pa… nekoliko muha jednim udarcem. No, to nije sve (ovdje uvijek dobivate gratis stvari) jer ovaj film, koliko to god bilo čudno, ima nekih referenci i u daljnjoj budućnosti, a kad ga povežem s jednim poznatim, popularnim i precjenjenim (ovo kažem tek toliko da izazovem reakciju) kultnim klasikom, vidjet ćete kako stvari iz prošlosti nisu tako loše kako se govori, iako ostavljam prostora mogućnosti da za ovaj naslov nikad niste čuli.

Dakle, da bacimo malo klasiku kroz prozor i krenemo s drugačijom vestern pričom. Znači, imamo malo dobrog starog rasizma na djelu jer grupa bijelih kauboja odluči malo zahebavati jednog crvnekožca (Bronson u netipičnom izdanju) i stvari se ne odvijaju baš po planu jer Indijanac pobjegne (nakon što prvo sredi provokatore, naravno) što je dovoljan motiv da bijela ekipa odluči sakupiti ljude za potjeru i priuštiti jedno dobro staromodno linčovanje. No, plan se počne polako iskrivljavati kad shvate da su napravili jednu pogrešku; odlučili su uhvatiti Indijanca na njegovu području. Nepripremljeni, padaju jedan po jedan od njegove ruke, a kako stvari odmiču, to postaje sve jasnije da im se ne piše sretan kraj. Jer, ovo je malo smiješno, no i nije, Indijanac je ustvari Apač, što ga čini nekom vrstom specijalnih postrojbi među Indijancima, koji se snalazi u bilo kojem području i s bilo kojim oružjem.

Film vuče malo na Predatora – to niste očekivali, zar ne? No, to je istina. Osim izvanzemaljca, tu je Apač Bonson, a umjesto vojnika, tu su članovi potjere. Film ima jednu poprilično neugodnu atmosferu, za razliku od klasičnih uradaka koji se nalaze u žanru, ovaj je uspješno iskombinirao tjeskobu, napetost, dramu i beznađe. Umjesto običnog okružja koje je tada još prevladavalo u vesternima, John Wayne tip junaka, pravda za sve i tako te priče, Chatova zemlja ustvari nema pozitivca. To je gotovo i njegova prednost jer ispočetka gotovo sažaljevamo Indijanca kao proganjanu manjinu, no tokom filma počnemo žaliti i drugu sranu jer se pronađu u situaciji gdje ne mogu pobijediti, ali nijedan od likova nije pozitivan, ne u onom tradicionalnom, spomenutom John Wayne/Clint Eastwood smislu. Također, osim jako dobre i napete priče, film se može pohvaliti i dobrim ugođajem napetosti, kao i dobro iskorištenim suhoparnim pustinjskim krajolikom (iako ja, osobno, više preferiram šumsko zelenilo – slavonac duhom i tijelom, što da vam pričam) jer je to neprijateljski teritorij za Bijelce, no Apači su tamo bili kao svoj na svom (činjenična fakta) zbog čeka su i postali poznati (ili zloglasni) kao jako izdržljivi vragovi s kojima se nije pametno zajebavati, barem ne na njihovom području. Film profitira još na dvije stvari, čvrstom Bronsonovom licu koje je fascinantno i bez glume, te standardno dobrom nastupu veterana Jacka Palancea, no mana cijele priče jest što je ovo muški film, nema učiteljica koje djeluju da su taj trenutak došle iz frizerskog salona (i hvala bogu na tome) te to može biti odbijajuće ako niste preveliki pobornik muških lica u svakom kadru. Još jednu stvar koju vrijedi spomenuti, ovo je još jedan osvetnički film s Bronsonom u glavnoj ulozi, ali taj podatak vam možda ne znači toliko koliko kad spomenem i da je ovo bila prva njegova suradnja s redateljem Michael Winnerom. Nakon ovog filma napravili su originalni The Mechanic, zaokružujući plodnu suradnju osvetničkim Death Wish, koji je dosta toga pokupio iz ovog filma (ima i scena silovanja te ubojstva Chatove žene). Iako njihova suradnja rijetko kad bude spominjana u tom kontekstu, dečki su se očto našli na istoj valnoj dužini, što je dobra stvar, a nisu izostali ni dobro rezultati. Ukoliko gotovite vestern, ali želite nešto novo, malo drugačije (i nešto što niste gledali) ovaj naslov bi vam mogao sjesti kako treba, uz sve ostale dobre stvari koje ga krase. A tko ne voli vidjeti Charly Bronsona kako dijeli pravdu, pa makar glumio i Apača, ne?

 

The Cowboy Way (1994)

IMDb

Trailer

Nakon izleta u modernije vode, idemo opet malo u starije. Na nešto malo zanimljivije, ako ćemo iskreno. Doduše, ako niste obožavatelj kaubojske ikonografije, možda će vas naslov već na početku odbiti, ali to je samo naslov, korice knjige, dok je unutrašnjost/sadržaj nešto što se najbolje može opisati kao mješavina komedije, akcije, trilera i, pa… ponešto vesterna. Nijedan od tih žanrova nije posebno naglašen već čine zabavnu cjelinu u kojoj su, uz dopadljiv miks žanrova, dominirali dečki koji imaju zdrav komičarski talent, ali ih baš i ne viđamo previše u komičarskim ulogama. Ruku na srce, Woody Harleson ima ovakvih uloga nekoliko, ali Kiefer Sutherland baš i ne, što je šteta jer mu dobro leže, a i osvježenja ga je vidjeti u nečemu osim persone Jacka Bauera te ostatka karijere koja pleše na granici između normale i jako pomaknutih psiho likova. Vidjeti ga kao brkatog kauboja je scena sama po sebi, ali autori nisu zaboravili ni to da su dečki poprilično karizmatični (Kiefer više nego Woody, žalim Woody) pa je kriminalistički đir nadograđen i s malo dobre akcije tek toliko da naši dečki ne ispadnu karikature mitova o ljudima s Divljeg Zapada… No, to je već malo žurba unaprijed. Potežem uzde i vraćam se na početak da znate o čemu točno pričam.

Dva frenda, Pepper (Woody) i Sonny (Kiefer) odrasli su zajedno i zajedno nastupaju na rodeo natjecanjima, živeći i dišući tipični kaubojski život. Sve dok njihov zajednički prijatelj ne nestane. Tu priča postaje malo zanimljivija; frend im je otišao u New York po kćer koju je tamošnji krimos trebao prešvercati preko granice (Kuba, ilegalni useljenici, je’l) ali obojema se gubi trag. Dva prijatelja, koji imaju i nešto svađa na ramenima, kao i međusobna zamjeranja, moraju nekako izgladiti nesuglasice i pokušati doznati što se dogodilo njihovim poznanicima, a uz to se trebaju i pokušati snaći u velikom gradu koji na kauboje gleda… heh, na različite načina. Od ismijavanja, pa do obožavanja.

Susret starog Zapada s novim svijetom nije neka nova ideja; sjeća se netko popularne serije od Dennisa Weavera; McCloud? (popularno prevedena kao Šerif iz New Yorka?) Pomalo taj đir, ako me razumijete, koji spaja očito (i gotovo stripovsko/plus predrasude) i moderno. No, iako su Sonny i Pepper likovi koji odišu klišejima, začudo to ipak nisu. Možda jedino odjećom, no u konačnici dečki ispadaju poprilično zanimljivi likovi, što i sami film čini iskrenim, možda blago romantičarskim (tko od nas ne bi volio odjebati pravila i malo jahati pod vedrim nebom) i neuobičajenim spojem vesterna i krimića koji je, možda čak i malo prenapadno, podvučen eksploatacijskim kontekstom jer se jasno i glasno kritiziraju ilegalne radionice prepune ilegalnih useljenika. Sonny i Pepper možda ispadaju likovi s dobrom dubinom (iako je već šablonski da je Woody onaj blesaviji, bez odgovornosti, a Kiefer onaj ozbiljiniji) ali zato su svi ostali likovi površni. Nije to loše, ali tek toliko da ne očekujete Hemingwaya. Tako je to običan krimić koji vodi poslove i želi postati gazda te pajkan koji sanja da bude kauboj. Jednog je… ustvari, obojicu je neobičano vidjeti u takvim ulogama jer Dylan McDemott i nije često u ulogama negativaca (zadnje čega se sjećam jest Olympus Has Fallen) a Ernie Hudson baš i nije tip koji bi žudio za tim da bude kauboj. Priča je dovoljno šarena da ima svega; malo humora (najbolji dio je kad se Pepper pronađe u klubu gdje gay dizajneri doslovce sline nad njegovom kaubojskom pojavom) malo akcije (zar ste mislili da se Kiefer neće u jednom trenutku dokopati pištolja) dobre stare potjere (to je film koji se fura na vestern – potjera na konjima kroz pune ulice New Yorka izgleda čak i odlično) te malo dramskih elemenata koji popunjavaju dojam. Uz sve to vrijedi spomenuti da našim dečkima u par scena društvo pravi i CSI Marge Helenberger te da je tragična šteta što ženske nema u više scena. Prolazno, lagano, opuštajuće, ne podcjenjujuće, sklono ikonografiji koja je gotovo izumrla i par vrsnih glumaca… sve što je potrebno da se napravi zabavan film uz kojeg vrijeme samo tako prolazi.

Longmire (2012) – TV Serija

IMDb

Trailer 1

Trailer 2

Kako stvari stoje, kolega Dragonrage ima piće-dva na moj račun zato što mi proširuje televizijski opus i pronalazi materijal za gledanje koji pogoduje mom istančanom okusu. Ja sam inače poprilično jednostavan tip, ne volim komplicirati stvari i kad tražim nešto za gledanje… molim vas, neka bude jednostavno. Danas je popularno isticati ovo ili ono, pomodnost, biti u trendu, kvalitetu scenarija, glumce, mrkve i rotkvice, ali uzlaud vam trud svirači ako mi ne sjedne štimung. Tako sam počeo gledati Following. Mislim, zgodna ideja, volim starog Kevina i serijske ubojice (svi oni imaju ne baš zdrave sljedbenike) ali, brate, kad je krenulo preokretanje likova… hvala, bilo mi je drago, sljedeći molim. Tu sam negdje na koleginom blogu zamjetio jednu malu najavu koji mi je uključila radar; šutljivi šerif nekog tamo okruga u božjoj pripizdini… zvučalo je dovoljno deckardovski da bude zanimljivo za gledanje. Doduše, Walt Longmire je na prvu vukao malo na Raylana Givensa, no, srećom, to je tek aroma koju iza sebe ostavljaju ti muškarci koji u današnje vrijeme vole nositi big ass šešire na glavama. OK, bacio sam pogled na trailer, bacio sam pogled i na neke podatke, čak sam se upustio u malo literarno istraživanje jer Longmire je ustvari nastao na osnovu serije dobro ocjenjenih kriminalističkih knjiga. Što da vam kažem, pušim te ekranizacije serijala koji djeluju tako… čisto i gotovo natraktivno pokraj silnih Breaking Bedova, Sopranosa i Shelocka. Naravno, ako krenemo od zemljopisa, Wyoming je inače kaubojski kraj, kraj Indijanaca, rezervata i… prelijepe prirode. Točnije, to je gotovo ravno/planinska pripizdina gdje muškarci još uvijek nose šešire, žvaču duhan i govore ”Howdy, ma’m”. Sad, što se tiče zemljopisa… stvar je uistinu prekrasna (potječam iz kraja koji ima brda, šumu… uglavnom… mala sredina) i da bih riječ rekao. Što se tiče western karakteristika… pa, nisam baš veliki fan istih. Pogledam tu i tamo koji, uglavnom reda radi ili zantiželje radi, ali da imam fetiš na velike bijele šešire, i nemam. Ali zato kužim mrke i šutljive likove koji ne šmekaju moderne novotarije, a već kad pomislite kako su i s inteligencijom u zaostatku, iznenade vas britkim umom i ugodnim razmišljanjem. Longmire bi, da je sniman dvadesetak godina ranije, bio materijal za Clint Eastwooda… približno, da, tako nekako, samo što Walt, za razliku od Clinta, puno više koristi svoju glavu, a malo manje pucaljku (i nije Colt s šest metaka već Brownnig s devet) što dodaje na svježini, zanimljivosti čak. Ali, ono najvažnije, serija je tako ugodnog kriminalističkog štiha da je to nevjerojatno i ako vas odbije zbog cijelog tog Wild Wild West fellinga, radite pogrešku u procjeni, i samo vas fer upozoravam na to. Onako malo okvirno…

Walt Longmire je šerif malenog okruga Absaroka u Wyomingu (okrug je fiktivan, ne postoji u stvarnosti) i njegov odjel broji svega četiri zaposlenika, od kojih je jedna tajnica te tri zamjenika. Iako bi na prvi pogled mogli reći da je to kraj gdje ne bi trebalo biti prevelikih sranja, to tek djelomično ispada točno; svi imaju međususjedskih svađa, dobrog starog trenja između bljedolikih i crvenokožaca (indijanski rezervat je odmah na uglu), subotnje pijanke koje završavaju šakom u lice, trgovinu drogom te dobrog starog ubojstva iz koristi, čak i zabave. Ima čak i egzotičnih stvari kao su kultovi (Waco je isto tamo po zemljopisu i naravno da će David Koresh biti spomenut) krađa stoke (tko bi rekao da šleper pun finih kravica vrijedi toliku lovu, dođe mi da otvorim ranč i postanem stočar) i nestalih ljudi. Drugim riječima, okrug Absaroka nije ništa bolji ili lošiji od drugih. Ono što funkcionira jest spajanje novog i starog svijeta, klasika s modernizacijom (indijasnki rezervati ovih dana imaju svoju vlastitu policiju, nema više da Bijelci rade što žele ondje) i mitova s realnošću. Walt je gotovo klasika koja je naizbrisivo utisnuta u američku mitologiju; čvrst muškarac, gruba lica, gruba glasa i jako muževne pojave. Ono što ga čini zanimljivim likom jest inteligencija koja dolazi u lijepim valovima te predstavlja poznati lik (svi smo gledali barem jedan s vestern s takvim) kojeg nije lagano pročitati. Da je preveliki čistunac, nije, ima i on svojih duhova iz prošlosti, što ga čini manje mitom, a više običnim čovjekom. Možda nije egzotičan kao većina pristunih na malim ekranima, možda nije ni šarmer, čak i ljepotan, ali je po dubini daleko ispred konkurencije (jedan Raylan Givens djeluje kao kartonski poster pokraj njega, a ja čak i volim Raylana) što osvježava radnju.

Epizode su povezane i nepovezane. Ono što je dobra stvar jest što nema puno epizoda po sezoni (druga upravo ide na vašim torentima) i uz slučajeve za koje do kraja niste sigurni tko je nešto kriv, idu sporedne/glavne priče koje čine kontinuitet. U prvoj sezoni su to napori detektiva iz velikog grada da dokaže kako je Walt jednom prilikom uzeo pravdu u svoje ruke i ubio dilera koji mu je ubio ženu, a kroz drugu se provlače reizbori za šerifa, gdje Longmire po prvi put ima konkurenta (vlastitog zamjenika) što je dobar poligon za predstavljanje svjetonazora starog i novog Divljeg Zapada. Nastavlja se i veza s prvom sezonom; istraga Waltove prošlosti, koja je nadograđena i s njegovom kćeri koja radi istu stvar na svoju ruku, ali tu je ujedno i jedna mala mana serije jer nekako su neshvatljivi motivi jednog detektiva iz velikog grada koji baš s tolikom upornošću želi otkriti tko je ubio tamo nekog ništ’ koristi dilera, ubojicu i što sve ne. Djeluje isforsirano, neuvjerljivo čak, i služi samo za izgradnju napetosti te je čista sreća što se taj motiv ne forsira previše. Uz sadržaj koji sam vam predstavio u grubim crtama (bilo bi malo previše govoriti o svakoj epizodi pojedinačno) na kraju cijelu pohvalnu priču vrijedi zaokružiti i spominjanjem glavnih aktera, jel, već kad su odradili svojski pošten posao. Tako je tvrdog američkog zapadnjaka Longmirea odigrao jedam… khm, Australac Robert Taylor. Znam da vam ime ništa ne govori, ali to je i prednost, iako ste ga mogli zapaziti u famoznom The Matrix (jedan od onih bezličnih agenata) te avanturi Vertical Limit. Oni koji su uživali u još famoznijoj Battlestar Galaktici, tu je Kate Sackhoff, koja se ne tako zgodnim izgledom dobro nadopunjava s grubim Taylorom, uz njezin bok SF dama tu je i junakinja nekoliko sezona Smallvillea, Cassidy Freeman, a malenu grupu glavnih aktera zaokružuje jedan poznatiji veteran velikih/malih ekrana; Lou Diamond Phillips. Uz provjerenu glumačku kvalitetu, uz jedan realni prikaz američkog zapada, uz nevjerojatno spretno izbjegavanje klišeja nije nikakvo čudo što je serija dobila odlične kritike i zanimljvo visoku gledanost (izgleda da je ljudima dopizdilo stalno prežvakavanje CSI/NCIS/FBI/HDZ/SDP serija) a ako šmekate manje urbanije sredine, životne likove i jako lijepo ugođene kriminalističke priče, kao i blago poigravanje s mitologijom… što da vam pričam dalje. Pogledajte i dođite mi reći kako sam Vam preporučio pravu stvar.

Bad Girls (1994)

IMDb

Trailer

Vikend je iza nas. Došao, prošao… nadam se da ste se odmorili, ugodno proveli… znate već, uobičajene pizdarije. Ja sam pak proslavio novi rođendan. Neću vam reći koji, neka to bude mala tajna velikih blogera, ali recimo da je sam malo mlađi od Isusa, i negdje u rangu s Brojem Jedan.  Šalu na stranu, bilo je dobro, bilo je ukusno bilo je… recimo deprimirajuće do neke mjere, ali danas je novi dan i tako te priče. U tom razdoblju, taj dan, vrijedi nešto pogledati. Naravno, ne bilo što. Kako sam u posljednje vrijeme bio dosta u okruženju muškaraca (samo u filmskom smislu, ne stvarnom) bio je red da i to malo promjenim. Muškarci su muškarci, ali dame su dame… uvijek rado viđenije od nas. I još u vestern okružju. Samo po sebi, ta dva dojma, dovoljna su da stvari već izgledaju zanimljivije. Pogotovo kad uzmemo da je vestern kao takav još koncem osamdesetih bio službeno proglašen mrtvim. Doduše, nije ni danas više tako nešto posebno aktualan, no početkom devedesetih imao je mali zalet. Samo mali jer Young Guns 2 su uspjela napraviti nešto… zanimljivo. Zaraditi ozbiljnu lovu (oko 50 milja zelembaća), sakupiti pozitivne kritike i izazvati zanimanje za taj izumrli žanr. Doduše, bio je to i eksperiment, film je rađen za ukuse MTV publike (mladi glumci, zgodni glumci, živahan tempo, jako dobra glazba) i to se pokazalo kao uspjeh. Pa što onda ne nastaviti u istom tonu, rekli su oni. Što nas dovodi do Loših Djevojaka. Mislim, pazite, nisam ja to smislio već scenaristi; četiri zgodne kurve idu u borbu protiv tamo nekog desperadosa. Ako su vam počele lagano kapati sline, u potpunosti vas razumijem. Ipak, prije nego počnemo o damama, malo o sadržaju.

Četiri djelatnice… khm, kuće za zabavu (doslovno – imate cugu, streljanu, kupleraj) jednog dana budu prisiljene napustiti grad jer vrli stanovnici gradića odluče jednu od njih objesiti zato što je ustrijelila nekog tamo debelog suca dok je mlatio njezinu prijateljicu. Sad, nikoga baš posebno ne jebe što je to bila samoobrana i što je jedan častan, vjeran i predivan sudac uopće bio u kupleraju, pa je kazna više reda radi, ali cure se organiziraju i pobjegnu. Plan je uzeti ušteđevinu i otići u lijepi zeleni kraj i napraviti farmu. Plan se zajebe kad im novce otmu neki tamo negativci, a cure budu prisiljene uzeti revolvere i krenuti same natrag po svoju kešovinu.

Nisam siguran odakle bih uopće krenuo. Ovo je pusti-mozak-na-pašu film i zato sam ga gledao. Mana/Prednost, odlučite sami. No, priča je skup klišeja, što, vjerujem, vidite i sami, ali su šarmantni. To je priča koja se već zna, s posvetama drugim pričama koje svi znaju. Osim što su u muškim ulogama došle žene. I to sasvim lijep skup… lijepih žena. Andie McDowell, Madeleine Stowe, Drew Barrymore i Mary Stewart Masterson. Ova zadnja i nije baš neki highlight filma, ali nećemo to zamjeriti previše. I cure se… opasno dobre (film u cijelosti opravdava svoj naziv – iako ne istu stvar na koju se misli). Madeleine je valjda najzgodnija žena koju znam na velikim ekranima (Kate Beckinsale joj je tu, konkurencija) Drew je baš slatki curetak (u to doba stvarno bila – baš kad je odlučila prekinuti s alkohol/droga sranjima i srediti svoj nastup) a nije ni Andie za odbaciti… Mislim, da ne pišem ništa dalje, evo već tri razloga da pogledate film. Mane su… ma, nema mana, sve ste to već vidjeli, nema iznenađenja. Tako je tu i mala posveta tihim strancima (nije čudno da jedna od njih padne na njegov šarm i pojavu) imamo i završni dvoboj, a Madeleine čak sjedne za poznatu gatling strojnicu i, u najvećoj maniri Clinta Eastwooda, počne smicati protivnike. James Russo, dežurni negativac dosta filmova, ima stav i izgled nekoga koga nije teško mrziti, tu je malo pripomogao i veteran Robert Loggia. Za one tvrdokorne fanova serije Supernatural, tu je zalutao i Uncle Bobby (iliti Jim Beaver) u svom netipičnom… mršavom izdanju. Režija je fer, pregledna, poletna, dovoljno da ne bude loša. Scenarij je, da ponovim još jednom ako niste shvatili prva dva hinta, skup klišeja, a gluma je na momente iznenađujuće pristojna. Ukoliko gotovite vestern kao takav… pogledajte onaj kojeg i vrijedi gledati zbog svoje ljepote. Mislim, dama, ne krajolika.