Archive for the ‘Western’ Category

The Legend of the Lone Ranger (1981)

Posted: 16 prosinca, 2012 in Western

l_82648_fa5d61ca l_82648_40ef2fca l_82648_69a0d7e2

IMDb

Trailer

 

Već kada je provjerena ekipa sastavljena od Gore Verbinskog, Jerry Bruckenheimera i Johnny Deppa odlučila podići jednu prastaru relikviju iz prašnjave povijesti i napraviti novi grand slam juriš na box office, red je da vam kažem neke novosti – nisu prvi koji su to napravili. The Lone Ranger je američki odgovor na meksičkog Zorroa (ironično, i Zorro je djelo američkog pisca) ali i da se ubaci nešto novo u cijeli taj radio=hit đir koji je vladao tamo u 40-im godinama. Da, ljudi su onda slušali radio, i umjesto CSI serijala svoju su maštu hranili doživljajima već spomenutog Zorroa, The Shadowa i The Lone Rangera. Pravednici. Zakrabuljeni. Na ispravnom putu pravde za potlačene mase. Znate već na što mislim. Epski likovi. Da budem iskren, nikad nisam uhvatio neku vibru od Usamljenog Rangera, ali sam gledao film. Onda mi je bio poprilično fora (hoće to kad imate deset godina i kljukate se romanima o Zagoru, Tex Willeru te dogodovštinama Docka Hollidaya u Laso romanima) danas je nešto manje. I, da, pogledao sam ga samo zato što sam posve zaboravio na njega sve dok nisam vidio jako najavu za reinkarnaciju tog lika, što da kažem, nešto kao predigra novom filmu.

John Reed imao je taj peh u životu da mu je neka tamo banda ubila roditelje, a on završio u New Yorku na školovanju (ne prije nego je koju godinu poživio među indijancima) posredovanjem starijeg brata. Sada, odrastao, vraća se u Teksas kako bi pomogao da u tom divljem kraju zavlada pravda – postao je odvjetnik. Ipak, taj plan ne traje dugo. Nakon što lokalni militia man ubije oca djevojek koju je upoznao na putu do grada, John kreće zajedno s bratom Danom u potjeru, ali prekasno shvaćaju da im je postaljena zasjeda u kojoj skoro svi rangeri budu poubijani kao bijesni cucki. Osim Johna. Spašen od indijanca Tonta (s kojim je odrastao dok je živio s indijancima) John odluči provesti pravdu, ovaj put kao Usamljeni Ranger, jašući pod maskom i na bijelom konju, a prvi na popisu je tip koji im je smjestio zasjedu.

Iako je zaplet superherojski, film je…pa, superherojski. Doduše, Usamljeni Ranger i jest jedna vrsta superjunaka (živio je na radiju, ali kasnije se prometnuo u popularnu televizijsku seriju i nekoliko sklepanih crno-bijelih filmova) te očekujte klasični pristup temi. Znači: junak, tragedije i nepravda, oporavljanje i uzvraćanje udarca pod novim identitetom. John tek u zadnjoj trećini nosi masku i prepoznatljivi outfit. Očekivao sam nekakav siromašno sklepani film, ali iznenađenjima nikad kraja – film djeluje dosta dobro. Vizualno. Uloženo je oko 20 milijuna dolara onda (što je ekvivalent današnjem budžetu novog Lone Rangera) i morao je izgledati dobro (iako je na kraju bio prava debela box office flopčina). Najbolje stvari – zasjeda. Tamo je pucnjava odlično režirana te se ne bih iznenadio da vas podsjeti na najbolje radove Sama Peckinpaha. Završnica – naši junaci odluče dignuti u zrak brlog negativca i bogme ga dignu pravo, pun kufer detonacija i ugodong razaranja. Između toga ima svega. Glumački je korektan. Junaka je odradio Klinton Spilsbury. Ime vam ništa ne govori i znam zašto – liku je to prva i posljednja uloga. Pratio ga je Christopher Loyd, mlađi i dok je bio u fazi da glumi negativce, te je tu i jedna legenda, Jason Robards. Cast barem malo garantira da vam izvedbe neće parati oči i uši. Ali, problem filma je u njegovoj konstrukciji. Iako ima dinamiku (zanimljiv dio kad negativci otimaju vlak) u dosta navrata je i nema. Glavni lik je već zastario, outfit mu je čisto bijelo odijelo, plus čisto bijeli šešir i djeluje… umjetno (vidim da je Verbinski to izmjenio u filmu i malo zaprljao glavnog lika te mu dao crno odijelo) a bogme i ona naslovna tema kad se pojavljuje (William Tell) je doslovce grozna jer vuče na parodiju. Film ima i nakalemljenu off naraciju koja pojašnjava dijelove radnje, što isto tako zvuči grozno jer još uvijek nisam siguran radi li se o naraciji ili nekakvoj pjesmi. Film je, eto, dobar samo ako vas zanima povijest junaka (neke dijelove je i Verbinski iskoristio i nanovo snimio) te da ubijete jedno poslijepodne jer teško da će vas baš pravo impresionirati, ali je šteta što nije uzeo malo ozbiljniji ton jer nešto od njega i nije tako loše. Shvatite to jednostavno kao uvertiru u novi film i stvari će sjesti puno lakše.

1701186,VwhFldAt9VSesTlQO1wAKSzAvqPs01Lbqbf5kCRIWjxM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 1701184,_HybAW8WDKT_SBO5Nu3B2t69NyDPIPpYKAFvaNkfZj0MnyqutUC3PCnSXCINeTLqa2V7iGzso9he3qrK0GLUUA== 1701185,VwhFldAt9VSesTlQO1wAKSzAvqPs01Lbqbf5kCRIWjxM1xxB7m5A6C93P67YzOOjlZaKygcQDjJaG9r5Npl0GQ== 1701190,WQZy+_3zKEKqOXl5vO6kkN3__LI8A6RGT2pvaepNS+wukgr0i6X53wH4ohwA3gAOZmSGjIltu8m8+putdBgbSg==

1701188,oIRrpKkTj1LEzuYZ0RDuZcbNKpnWABzBFhbrqElUT0N4yH5dzGfraQSztuop7g8E2nGELzdyrhtIXcIJJUmZxQ== 1701189,FEwsu6L6z+_85RPTmzI+qv43q1IfTHK6SsPzOVzd4gh1Em+3vDb9zfon3uv_jNxJfz3ogxTr3jHE26akqhRXcA== 1701187,oCdddX6QNYA+aT9gGiNcCgfmE6gOHmAnWMP5vMBUiPR1Em+3vDb9zfon3uv_jNxJfz3ogxTr3jHE26akqhRXcA== 1701183,YdgY3+JitI1M5hUcLOACMa9G0f_mcetXUItdNk5+zC94yH5dzGfraQSztuop7g8E2nGELzdyrhtIXcIJJUmZxQ==


IMDb

Trailer

Kad sam bio klinac, jedva svjestan svoje sjajne budućnosti u virtualnome svijetu, filmove sam prepoznavao po nekim divljim opisima. Tako sam jako volio The Italian Job, ali tek sam nakon 15 i nešto godina doznao kako se ustvari zove jer sam ga stalno nazivao ”onaj film s mini morisima”. Tako to ide kad ste klinac. Drugi sam pak film znao samo po opisu ”Charlie Bronson i vlak”. Dalje od toga nula bodova. Znao sam samo da ima jedna scena gdje zakopava dinamit pod tračnicu, početak i kraj sjećanja. Ali znam da je ostavio jako dojam, što je, kad imate deset godina, uspjeh samo takav. Za ime sam doznao posve slučajno, u nekoj tv najavi prije isto tako desetak godina, kad ga je HTV odlučio pustiti u nekom popodnevnom terminu. Rekoh sam sebi: no fucking way. I na kraju je uistinu bilo tako. Misterija imena riješena nakon dugog niza godina, ali ujedno sam se podsjetio zašto mi je ovaj vestern tako drag. Za početak: to nije vestern. Je, je, znam, ima taj vlak, imaju kauboji, imaju Indijanci, ali to je tek šminka, samom radnjom toliko je različit da ga se ni ne može baš pravo opisati. Krimić/akcija/avantura? To nekako pokriva sve važnije sastojke.

A, ako vas čudi da jedan vestern ne sliči uobičajenim vesternima, rješenje misterije je sljedeće: to je ekranizacija još jednog romana poznatog pisca Alistair Maclean, kojeg sam ovdje već najmanje desetak puta spomenuo. Još uvijek nije posve jasno tko je on? Čovjek koji je napisao romane po kojima su nastali akcijski/ratni teškaši The Guns of Navarone i Where Eagles Dare, koji su, što već i sami znate, tek okvir za puno…dublju priču. Ni Prelaz Breakheart nije iznimka od tog pravila. Započne dolaskom country vlaka na izdvojenu postaju i doznajemo da je na putu prema zabačenoj postaji (jedna od onih Fort građevina kakve znamo iz romana o Zagoru). Na mjestu zaustavljanja dobiju jednog putnika imenom Deakin. On je kao neki traženi odmetnik, kockar, ubojica i prijevoz u vlaku je tek usputna neugodnost za sve. ALI… Deakin nije baš ono što bi trebao biti jer, kako stvari stoje, jako dobro poznaje likove u vlaku, a ima naviku šuljati se po noći i istraživati stvari. Jedna od tih stvari su i mrtvaci koji su pojavljuju s vremena na vrijeme, a kako stvari stoje, niti su putnici svi kakvima se čine, niti je zadatak vlaka kakav bi trebao biti. Srećom, pa ni naš junak nije ono što bi trebao biti, što će reći da se savršeno uklapa u atmosferu.

Film započinje kao običan vestern (vlak, Plavi Kaputi, Fort ovaj i onaj) pa se jako brzo transformira u tko-je-ubojica krimić, pa malo James Bond shemu, a pred kraj imamo i finog fajta. Hoćete na vlaku u pokretu, hoćete na konjima (gdje se vraćamo na taj vestern fazon). Zato ga je nemoguće smjestiti u neki okvirni žanr. Ali, to nije nikakva smetnja, dapače, izostanak nekih jačih vestern fora pretvorila ga je u jako rijetku pticu unutar vlastitog jata, radi čega mu ugled može samo rasti. I priča je dobra, ako imate žicu malo za špijunske/ krimić stvari. Treba se malo i uključiti da bi popratili tko i što (iako su ženski likovi, tj. jedan ženski lik, bolno stereotipan) a kad zaprijeti da uđe u malu monotoniju (jerbo se stvari doznaju) onda krene s dobrim starim avanturističkim štihom. I da vam kažem iskreno, ovaj film izgleda fenomenalno još i danas, skoro 40 godina od nastanka. Zašto? Zato što je nastao u doba kad nije bilo CGI-ja, nije bilo 3D pizdarija, a ako ste htjeli da vam tučnjava na krovu vlaka izgleda uvjerljivo, poslali ste dva tipa da se tuku na krovu pokretnog vlaka. Film je vrhunski napravljen, a lokacije su prekrasne, šumovite, prekrivene snijegom i kad vidite da kompozicija prelazi preko onog big ass drvenog mosta (i još dva glumca vise nad ponorom) to je doživljaj koji se danas više ne doživljava. Postoje jedva dvije-tri scene koje su snimljene u studiju (koje ”glume” vanjsko okružje) i osjeti se ta autentika. Glumci su top notch, jel’, pošto je tu Charles Bronson (ni ne glumi, on je jebena cool pojava), tu je i Jill Ireland (stvarno je lijepo kako su njih dvoje doskočili razdvojenosti i upotpunili bračni život snimanjem zajedničkih filmova – imaju ih valjda desetak) vestern legenda Ben Johnson, a društvo im je pravio i pukovnik Trautman. Ups, ovaj Richard Creena. Stara škola gdje god pogledate. Vrsni glumci, vrsna priča, a bogme vizualno je film i danas pravi slatkiš. Ne šmekate baš vesterne? Nema problema. Ovo nije vestern. Ovo je poslastica koja iskače iz stereotipnog kalupa.

Timestalkers (1987)

Posted: 22 lipnja, 2012 in Science Fiction, TV, Western

IMDb

Trailer (cijeli film on line)

 

Putovanje kroz vrijeme. Klišej, zar ne? Jedan od stvarno puuuuno korištenih motiva u SF filmovima koji, usprkos tome, još uvijek pali. Doduše, ne više tako uspješno kao prije, ali kroz 80-te taj je ”modni detalj” donio nekolicini filmova itekako dobru podlogu za dobre priče (The Terminator, Back to the Future), ali mi smo ovdje da se podsjetimo na to da postoje i drugi filmo – televizijski. Koncept poutovanja kroz vrijeme nije bio ograničen samo na veliki ekran, onaj mali je znao ponekad izbaciti zanimljivu stvar, a ova je… pa, poprilično dobra. Uzmite motiv putovanja kroz vrijeme, pa uzmite malo vestern ikonografije, dodajte tome dva glumačka lafa i dobijete… zanimljiv uradak kojeg se danas rijetko tko i sjeća (uglavnom je potpuno nepoznat ljudima), pa da malo obrišemo prašinu i s njega. Prvi problem koji je vezan uz njega jeste da je zamalo u cijelosti nedostupan za nabavku (ipak, pomaže što postoji on line) kao i neke kvalitetnije pikčrs, što je prvi i najveći trag da ga je pojela prošlost. Moja verzija stoji na izlizanom VHS izdanju (uhvatio sam ga na televiziji prije nekih desetak godina) i podsjetio sam se na nju posve slučajno, kad sam se napokon uhvatio posla i počeo čistit tavan. Srećom, video-player mi još uvijek radi.

Enivej, riječ-dvije o sadržaju. Radnja započinje u ”sadašnjosti”, s jezivom smrću žene i klinca običnog profesora povijesti. Godinu dana kasnije, on prihvaća frendov poziv da se malo izvuče iz kuće i ode s njim na dražbu nekakvih Old West tričarija (jerbo je stručnjak za taj dio povijesti) te da se malo zabavi. Naš junak tamo kupi nekakve sitnice, bezvezarije, slike i tako to te ih gleda s pola zanimanja dok ne uhvati jedan mali, neobični detalj. Jedna slika pokazuje bezimenog revolveraša, tipa koji je navodno roknuo par likova tamo na Old Westu, ali ono što privuče pažnju našem junaku jeste to da tip nosi Magnum 357 iz 80-ih. Slika je, ipak, autentična, a propitivanje našeg junaka ga dovede u susret s ženom koja želi njegovu pomoć oko istrage pozadine tog revolveraša, kao i nekog prastarog obračuna. Tu sad stvari postanu zanimljivije jer žena može putovati kroz vrijeme te joj je cilj ucmekati tipa s Magnumom. Zašto? Zato što je njegov cilj ucmekati nekog njezinog pretka kako bi izbrisao cijelu njezinu lozu postojanja. Zašto? Jer u budućnosti ona stavlja veto na likovo istraživanje putovanja kroz vrijeme (Kinski je ustvari malo čaknuti znanstvenik). Naš junak profesor na kraju će iskusiti Old West iz prve ruke jer znanstvenik rokne usamljenog revolveraša koji je pomogao pra-pra-pra-pra pretku žene te na njemu ostaje da spasi dan.

Inače nemam baš naviku ovoliko prepričavati sadržaj, ali zanimljiva stvar jeste to da film ima poprilično toga ispričanog u svojem trajanju, gotovo da je teško povjerovati da je scenarist bio tako… spretan u pričanju, što baš i nije čest slučaj kad je riječ o televizijskim filmovima i film uopće ne počinje kao nekakav SF. Prvo vuče na obiteljsku dramu (kad liku pogine žena) pa malo na one epizode kad Jura traži antikvarijate uokolo, pa tek onda počinje poprimati obrise nečega što je puno dalje od uvoda. Meni osobno je naintrigantniji dio kad lik istražuje porijeklo slike, pa kad se govori o famoznom obračunu sa ženinim pretkom jer… to je povijest, a ja mucho volim stvari koje imaju neki nerazjašnjeni trag iz starih vremena. Filmu svakako možete zamjeriti to što je televizijski, ali nećete mu zamjeriti to već što se vidi da je imao okvirni budžet te da su efekti iskoristivi, ali poprilično bezlični (likovi koriste vremeplov koji ima oblik prevelikog sata) te zna sličiti boljoj epizodi Star Treka (one verzije s Picardom). Logika i ostalo… ne zamarajte se, to je SF, srećom pa ga dobra priča izvlači iz svega toga, a ne ide to i bez klišeja (imati vremeplov, a ne pokušati spasiti ženu i klinca… je, mo’š mislit) koji i odgovaraju ovom formatu. Režija je korektna, ali ništa ekstra (nije to radio Cameron ili Zemeckis) i služi svrsi, a dodatni plus je što dva glavna lika (Klaus Kinski i William Devane) znaju glumiti, a nisu ni bez nekakve karizme. Neću reći da je ovo prime-time film za subotu navečer, ali za jedno vruće poslijepodne, uz debelu hladovinu, ovo prolazi bolje nego bi mogli to zamisliti. I to su 80-te. To je čisti science fiction dok su priča i ideje bile važnije od realizacije. Ako vam to nije dosta… nemamo što dalje pričati.


IMDb

Trailer (Opening)

 

Već kad sam se prije određenog vremena raspisao o kultnoj seriji Lonesome Dove, nekako sam se upustio u malo, čisto informativno, istraživanje tih televizijskih vestern projekata i, posve slučajno, naletio na nešto slično, iako cijelo jedno desetljeće starije izdanje slične priče. Doduše, znao sam da ova mini-serija postoji, naletio sam na nju dok sam pisao o filmu The Shadow Riders jer se ekipa koja je tamo glumila tako dobro složila na prijašnjem projektu da sam morao vidjeti o čemu je riječ. Vidio, pronašao je i malo je odležala na hardu dok je nisam pogledao, ali nakon što sam je pogledao došao sam do zaključka kako nije nikakvo čudo što je vestern pronašao svoje mjesto pod suncem u obliku televizije jer nakon što pogledate seriju odmah vam bude jasno zašto je došlo do prezasićenja. Nije da je serija nešto posebno loša, ali je jednako tako sve u njoj već toliko puta viđeno da se jedan period snimanja ovakvih projekata može opisati i kao štancanje meksičkih sapunica. Na Zapadu ništa novo, već viđena priča, likovi koji idu po šabloni da su čiste dobrice itd, itd, itd. Nakon što je pogledate to će vam biti slično iskustvu čitanja legendarnih ”Laso” romana (ako ste ikad čitali takve) jer dok traje, bit će vam zabavno, ali par dana kasnije mi mogli imati poteškoća s prisjećanjem što ste točno gledali. To nije baš ni nekakvo iznenađenje jer Louis L’amour je slavan pisac vestern romana, kao i Zane Gray, ali da je bio dobar pisac… baš i nije. Više srećković što su ga producenti pronašli i napravili poprilično ekranizacija njegova rada, što ga je učinilo još popularnijim.

Radnja prati tri brata iz obitelji Sackett i njihovu odiseju preko Divljeg Zapada, a koja ubraja potragu za blagom, gonjenje stoke, mali revolveraški obračun koji opako podsjeća na legendarni obračun kod O.K Korala (to je dobra stvar), političke intrige i slične stvari koje su sačinjavale uobičajeni repertoar tadašnjeg Zapada. Prate se dvije paralelne priče jer najstariji brat je odvojen od prva dva, a prva dva se na putovanje otiskuju nakon što susjed s kojim se ne vole baš ubije ženu jednog od njih na dan vjenčanja, pa drugi brat ubije njega. Kako je onda pravda bila podložna raznim interpretacijama, počevši od revolvera, pa do vinčesterke, oni odluče otići, pronaći novo mjesto za život i tu počinje njihova priča. Najstariji brat pak isto tako ubije tipa radi varanja na kartama (protivnik je bio loš u varanju i još gori u potezanju Colta) te i on krene na put, ali njegova priča ide u smjeru pronalaženje prastarog blaga koje su sakrili nekakvi tamo… netko, uglavnom. Prva dva brata se zapošljavaju kao goniči stoke, pa dolaze u grad, pa upoznaju žene svojih života, a u sve to je uguran i jedan bogati moćnik, pa malo političkih intriga oko Meksika (Alamo je bio tamo iza ugla) i uz puno peripetija sva tri brata će se pronaći, udružiti i krenuti, kako i dolikuje vestern klišejima, u zadnji obračun sa svima onima koji su se okupili da ih liše života.

Znači, serija pokriva apsolutno sve što predstavlja neki klišej Divljeg Zapada. Revolveraški obračuni, bogate moćnike, potjere… što je ujedno i upozorenje, ali i jedna vrsta nostalgije. Takve stvari su izmrle na televiziji (barem u obliku serija) jer vesterni, čak i oni televizijski, teže nekoj vrsti realnosti, a ako i ne, onda se fokusiraju na jednu od svih tih spomenutih stvari. Epske avanture više ne postoje na malim ekranima. Nije to djelo scenarista, koji su htjeli da to bude whole shabang vestern paket već je riječ o ekranizaciji čak tri romana o braći Sackett (stari Louie u prologu/naraciji kaže da ih je poznavao, što mu baš i ne vjerujem) koji su spojeni u jednu cjelinu. Pisani su odvojeno, ne kao Lonesome Dove, radi čega radnja djeluje iscjepkano i ne previše povezano. Najviše se ističe potraga za zlatom najstarijeg brata, dok su druga dva brata uklopljena u cjelinu koja funkcionira solidno. Likovi su šablona dobar/loš/zao, nema nekakvih sivih zona, a nije se ništa posebno radilo ni na njihovim karakterima. Ni na ostalima, već kad sam kod toga, te na njih gledajte kao na gotov proizvod koji se mora prihvatiti. E, sad, bilo bi to puno gore da tu nije jedna zanimljva garnitura ”nepoznatih” glumaca. Ovo nepoznatih znači samo u kontektstu toga da su takvi bili dok se snimala, ali kasnije su postali itekako poznati. Tom Selleck i Sam Elliot su face o kojime više ne treba govoriti previše, tu su zalutali i legende vesterna Glen Ford i Ben Johnson, ali još nekoliko glumaca koji su zanat ispekli u filmovima Sama Peckinpaha (imena su posve nevažna) tako da, ako vam se netko učini poznat, to je zato što jest. Oni svojom pojavom (i sasvim pristojnim nastupima) još malo poboljšavaju stvar, ali u glubalu, ovo je jednokratki proizvod namjenjen svima koji vole pošteni komad vesterna, za jedno nedjeljno poslijepodne (iako je malo i predugačak za tu normu) jer nakon što ga odgledate, neće vas baš povući da ga pogledate još koji put. Ali serija nije toliko loša, svojedobno je bila pravi mali hit na televiziji, samo što se koncept vesterna tokom godina promijenio i ovo sad djeluje… pa malo zastarijelo. Ako ste nostalgično raspoloženi…

Quigley Down Under (1990)

Posted: 29 travnja, 2012 in Akcija, Tom Selleck, Western

IMDb

Trailer

 

Nastavljam dalje u dobrom vestern okružju… samo što ovaj put dobijate nešto malo drugačije. Vestern u Australiji. To niste očekivali, zar ne? Stoji mi na hardu još otkako sam poharao alternativne izvore sa svime što sam mogao pronaći s Tomom Selleckom i uvijek sam imao određene… predrasude naspram njega. Mislim, ne shvatite me krivo, vestern i Australija… nije baš kombinacija koju vidite svaki dan, ali nakon što sam ipak odvojio malo vremena i pogledao ga… mogu samo reći: predrasude su zajebana stvar. Radi se o jednom poštenom i poprilično dobrom vestern filmu za kojeg uopće ne možete reći da se odigrava u zemlji klokana. Jednako je tako mogao biti snimljen u Wyomingu jer što se tiče eksterijera, pa, nema neke razlike. Drveća i pustinje posvuda izgledaju isto. Jedino što umjesto Indijanaca imate Aboridžine, ali njih ima u tako malo scena da kao da ih nema. I još me iznenadilo kad sam išao malo istraživati nakon gledanja da filmić ima jako dobru reputaciju, kao i fine kritike. Inače se ne zamaram takvim stvarima, ali, eto, već kad sam pogledao, da to podijelim s ostatkom svijeta.

O čemu je riječ. Mathew Quigley je jedan opaki sharp shooter kojeg unajmi nekakav bogati farmer iz zemlje klokana te ovaj potegne iz USA do A kako bi prihvatio odlično plaćeni posao. Jedina kvaka je u tome što bi Quigley, umjesto čopora dingo pasa, sa svojom posebno dizajniranom puškom (na jedno dva kilomatra skida muhi krilo) trebao smicati Aboridžine koje farmer baš i ne voli. Naš junak ima moralne stavove i isti ga jako brzo dovedu u sukob s gomilom farmerovih ljudi, a nakon što jedva spasi živu glavu, predstoji mu ovo: pustinja, upoznavanje lokalnih plemena i usputni obračuni koji vode, naravno, prema glavnom.

Jedna je stvar zanimljiva. U filmu uopće nema Australaca. Imate Irce, imate Engleze i imate Amerikance. Oh, da, imate i Aboridžine, ali onih aussie tipova kao što su Mel Gibson ili Russell Crowe ni za lijek. Zato vam kažem da nemate osjećaj da se sve to odigrava na nekom drugom kontinentu. Alan Rickman se nakon teroriziranja Nakatomi Tornja prebacio na teroriziranje australske ravnice i vidi se da je čovjek uživao u tome da bude zločest. Sarkastičan i zločest, što samo njemu uspjeva. Selleck je junak priče, ali i on svoj dio nosi bez problema, dopadljiv, sklon humoru, jedna opuštena izvedba radi koje je i postao popularan. Što se tiče dinamike filma, ostah iznenađen. Dobri humoristični dijelovi koji tako naglo budu presječeni brutalnim dijelovima (kao što je scena gdje Aboridžine bacaju niz stijene) da vas doslovce iznenade. Nema praznog hoda, što je najvažnije, a pucnjava je bogme izvedena fino, pregledno i uvjerljivo (iako ta puška koju Quigley koristi nakon 300 metara postane jako neprecizna) te ne bi smjelo biti prigovora na samu akciju. Redatelj Simon Vincer, koji je diplomirao vesterne sa serijom Lonesome Dove, ima stvari pod kontrolom te ga se s razlogom može nazvati solidnim redateljem. B redateljem, ali oni ionako znaju raditi najbolje stvari. Ako imate predrasude… bolje ih se riješite jer nikad ne znate kakav komad dobre zabave leži u nekom naslovu.

El Dorado (1966)

Posted: 18 travnja, 2012 in John Wayne, Remake, Robert Mitchum, Western

IMDb

Trailer

Sedam godina nakon što je svojim vesternom Rio Bravo postavio neke nove standarde u samom žanru (inovacije koje traju do dana današnjeg) Howard Hawks odlučio je napraviti malo reciklažu samog sebe. Nastavak/remake, kako si uzmete, nikad nije dostigao slavu prethodnika, ali da budem iskren, radi se o puno boljem filmu. Znam, znam, original je original, pitag, gledljiv i tako to, ali El Dorado je puno…pitkiji film, opušteniji i s boljim glumačkim izvedbama. Tako to ide kad radite materijal koji ste već obradili i znate koje su bile mane u prvom pokušaju (hej, volim ja Rio Bravo, ali da ga krase drvena režija i drvene glumačke izvedbe, krase ga) te ih tako malo popravite. Ali, ujedno, nastavak ima i jednu malu manu. Koju, pitate? Pročitajte ovo do kraja, bit će spomenuta jer tko je vidio odmah sve otkriti na početku. Sad se pitate zašto bi ovo uopće čitali do kraja, zar ne? Tri razloga. John Wayne. Robert Mitchum (o kojem sam se bogami raspisao u zadnje vrijeme). I James Caan. Tri razloga su pred vama. Sada dosta o tome, idemo malo na radnju filma.

U nekom malom vestern gradu, jedan tip, revolveraš Cole, pomaže prijatelju šerifu Harrahu u riješavanju malih problema. Nakon toga odlazi svojim putem, ali negdje na tom putu, par mjeseci kasnije, doznaje da mu je frend postao cuger (radi ženske, radi čega drugog) te da nema šanse da uspije spriječiti veliki revolveraški showdown obližnjih stočara. Pa se Cole odluči vratiti i pomoći frendu, a na putu pokupi i novog frenda znanog i kao Mississippi. Prvo što moraju napraviti jeste srediti frenda šerifa da može stajati na nogama, a onda mogu krenuti u ljuti boj za pravdu. Ima tu svega pomalo, od humora, do obračuna, pa čak i malo ljubavnih iskri tako da nitko ne bi trebao biti uskraćen za nešto. Ono što je važno…

El Dorado u nekim dijelovima priče djeluje kao identična kopija Brava, počevši od pijanog lika (iako su Wayne i Mitchum zamijenili uloge, pošto je Wayne u Rio Bravo bi čovjek od limene zvijezde) do mladolikog lika (a odmah izrazito glasno naglašavam kako je James Caan puno bolji izbor od Ricky Nelsona) do tijeka radnje. Tako je pretraživanje ulice i sukob u salunu (gdje nacugani Mitchum povrati kredibilitet) identičan onom u Rio Bravu, a ima poveznica i sa gradskim zatvorom kao posljednjim utočištem. Izmjene su sljedeće. Waynov lik počeo je malo zbijati šale na vlastiti račun, ili na račun vlastitih godina, te ima problema s pokretljivošću. Caanov lik dobio je puno više prostora za djelovanje, a dodana mu je i ljubavna priča (jerbo su Wayne i Angie Dickinson u Bravu bili malo smiješni) koja djeluje prirodno. Režija je puno preglednija i opuštenija, humor jednostavniji i stvarno je smiješan (iako pripada onim god old days vesternima) a sporedni lik imenom Bull nije ni pola tako iritantan kao što je bio Stumpy u Rio Bravu. Mitchum je glumčina kakva Dean Martin nikad nije postao, ali njegova transformacija iz cugera u opakog revolveraša je slabija nego tamo, ali to je možda zato što ovaj lik nije dugogodišnji cuger već rekreativni, tek par mjeseci. Sjećate se spomenute mane? Ona je na samom kraju. Završni je obračun pomalo mlak. To je problem jer su negativci stvarno dobro prezentirani, a i izgrađivanje napetosti nije pobacilo te se ne može osjetiti da nedostaje koji metak više da to bude baš u skladu s cijelim filmom. Svejedno, radi se o punokrvnom vesternu kakvi su prije žarili i palili, pa čak i ako se pojavio u sami sumrak klasičnog puškaranja, još uvijek je dovoljno atraktivan da može bez muke zauzeti mjesto uz izvornik. Recimo drugo, po samoj kvaliteti, ali realno, može i prvo radi opuštenije izvedbe.

Rio Bravo (1959)

Posted: 31 ožujka, 2012 in Akcija, John Wayne, Western

IMDb

Trailer

Zamislite scenu: dva producenta sjede u udobnim foteljama u nekakvom bezličnom uredu i na vrata im dolazi dugokosi tip s bizarnim prijedlogom. Ima jaku želju da napravi remake starog vesterna. Producenti ga gledaju kao da je jučer sišao s mjeseca, pa mu pogledaju filmografiju i vide da se sve što je do tada napravio svodi na opaku SF treščinu o ekipi na svemirskom brodu koji koriste lopte za plažu kao glavne negativce. Odgovor je: hell no, Johnny boy, hell fucking no. Dugokosi tip se ne da smesti i već ima drugačiju ponudu na stolu. Policijska postaja, banda koja je napada, grupa policajaca mora usko surađivati s grupom kriminalaca ako žele preživjeti noć. Cijena produkcije? Prava sitnica. Kako će se, dovraga, zvati takav film, pitaju producenti, zaintrigirani idejom. Čemu komplicirati već kad radnja sve govori, neka se zove Napad na policijsku postaju. U isto vrijeme, sedamnaest godina ranije, Gary Cooper, taj usamljeni šerif koji je dobio pedalu od vlastitih sugrađana dok čeka da dođe podne, izlazi iz kina i prvom novinaru govori svoje dojmove: taj film koji sam upravo gledao je takva bedastoća da to nikad neće pronaći svoj put do publike, a kamoli da će netko shvatiti zaozbiljno. Ispalo je, međutim, da ljudi nisu baš previše slušali starog Garya i film koji je on upravo pogledao pretvorili su dok kažeš draw u jedan od najvećih hitova svojeg doba, nakon čega su se kritičari gurali koji će mu dati veće hvalospjeve. Zanimljiv razvoj situacije kako god da okrenete.

Između ta dva događaja smjestio se kultni vestern provjerenog majstora Howarda Hawksa o šerifu koji s pijancem, zelenim klincem i invalidom mora obraniti gradski zatvor od najezde opasnih desperadosa koji iz istog žele izvući svojeg šefa. Da u svemu tome bude malo ironije, Rio Bravo nastao je djelomično i kao odgovor na Cooperov High Noon pošto je John Wayne uvijek mislio da je prikaz šerifa u tom filmu tragičan te da prava muškarčina nikad ne bi druga uvlačila u opasnu situaciju. Budi svoj i sam vodi svoje bitke, priče koje je The Duke jako volio, a kako su stvari stajale, volio ih je i Hawks. Iako se na prvi pogled može učiniti da je ovo još jedan izdanak duge i plodne loze vestern filmova koji su 50-ima i 60-ima nicali kao gljive poslije kiše, malo detaljniji pogled otkriva neke zanimljive stvari. Ponajprije su tu inovacije u samoj priči. Hawksa baš i ne zanima revolverašenje kao takvo već na izgrađivanju napetosti koja se kroz mali grad širi poput šumskog požara. Također, neprijatelji nisu jasno vidljivi kao ni smjer iz kojega će naići. Također, nije bježao od dodatne karakterizacije likova, iako je u tom procesu najviše profitirao Dean Martin kao alkoholičar koji kroz tijek radnje nanovo izgrađuje svoj karakter i ponovo postaje osoba kakva je bio. Upotreba tadašnje teen zvijezde (pjevačke, da ne bude zabune) Rickya Nelsona bio je ustupak studiju koji nije imao previše povjerenja u priču koja nema klasični obrazac radnje (danas bi u njegovoj ulozi bio Justin Bieber) i Hawks nikad nije bio oduševljen time. Otišao je tako daleko da je dečku dao minimalni broj rečenica samo da ga nema previše u filmu, koncentrirajući svu pažnju na odnos dva suprotna karaktera. Doduše, tri, jer je tu i legendarni Walter Brennan, ali njegova je pojava svedena na komični predah (koji zna ispasti poprilično iritantan ako ćemo iskreno) te film svoju minutažu uopće ne gubi na prikazivanje neprijatelja, pretvarajući ih u nevidljivu prijetnju općenitog značenja.

Već kad smo kod te iskrenosti, određene prigovore možemo uputiti i rastegnutim dijelovima koji nemaju baš nekakvu uvjerljivost te Waynovo nadmudrivanje s Angie Dickinson (najbolje noge južno od Texasa) nema baš nekakve posebne kemije kojom bi se predstavili kao potencionalno pamtljiv par (ni blizu Coopera i Grace Kelly) te na njihove scene možete gledati kao na još jednu polukomičnu predigru kojom se ublažavaju napeti dijelovi. Wayne kao John T. Chance nije ništa drugačiji od svih drugih likova koje je do tada i poslije igrao, što je polu mana, ali čovjek je imao tako samouvjeren nastup da nas za takve sitnice uopće nije briga, što je pak plus. Dean Martin je komad iznenađenja, koliko se to može biti u ovakvoj vrsti filma, a pripomoglo bi da je Hawks dao koju riječ više mladom Nelsonu jer bi onda barem znali na čemu smo (i dečku je trebao razbarušiti onu kokot-frizuru jerbo ona i vesterni nikako ne idu zajedno). Sve ostalo je na zavidnoj kreativnoj razini, pri čemu prednjači već spomenuto pretvaranje negativaca u bezličnu prijetnju, ali i na zanimljivom, skoro pa štedljivom, ubacivanju akcije kao sporednog sredstva da se održi radnja dinamičnom, ali da ista ne bude dominantna. Završni je obračun brz, zadovoljit će sve one koji vole klasično repetiranje vinčesterki, ali ne bi bio ni pola tako efikasan da nije prethodno izgrađene atmosfere prije toga. Iako je Hawks snimio još nekoliko vestern filmova koji koriste sličnu premisu (El Dorado je gotovo pa i remake) Rio Bravo ostaje najbolji u tom nizu, ali čak i da nije, svakako je vrijedan komad povijesti koju bi bila prava šteta ne pogledati barem jedanput da se vidi kako su to nekad davno radili pravi majstori filmskog stvaralaštva.


IMDb

Trailer

Mini serije postale su stvar prošlosti. Više manje. Iskreno, kada ste posljednji put naletjeli na jednu takvu, koja je imala četiri (ili tri) lijepa nastavka, fino zaokruženu cjelinu i koja je nešto vrijedila? Vrijedila u smislu da niste mogli dočekati novi nastavak da vidite što se dogodilo s likovima i u kojem se smjeru razvijala priča Nije da je dotična forma posve izumrla, dobili smo pošteni ekvivalent u obliku TV filmova, obično bude riječ o dva dijela koji muku muče s minutažom i sadržajem koji jednostavno nije u stanju držati pozornost na tri sata (posljednji koji mi pada na pamet je slabašni Bag Of Bones) i to je to. Došlo, prošlo i u cijelosti zaboravljeno. Nije da sam koncept ponekad nije bio lišen bezvezarija, naopako, snimalo se sve i svašta, no neke od mini serija danas su nedostižni klasici koji imaju bolje ocjene nego previše reklamirani filmovi, no svejedno su i dalje u drugom planu radi svojeg televizijskog porijekla, koje se oduvijek držalo manje vrijednim. Nekako je pošteno pružiti šansu pokojoj mini seriji (već kad se isto radi s filmskim klasicima o kojima se zna skoro sve) kako bi se svi zajedno podsjetili na vrijeme kad je televizijski program bio puno bolji nego danas, kad su vrhunske zvijezde bez pardona pristajale nastupiti u ovakvim projektima, a čiji je konačni učinak takav da se i dan danas o njima priča te ih je stvarno teško nadmašiti. Usamljena Golubica vrhunski je primjer kako se radi odlična serija, ali i adaptacija popularnog romana jer ovo prvo ne mora nužno isključivati ovo drugo te je gotovo nevjerojatno kako je u nekim prošlim vremenima postojala određena simbioza između pisane riječi i snimljene slike te se nije osjećala potreba da se materijal modernizira kako bi se dobio pokoji gledatelj više ili da bi serija bila prilagođena višebrojnoj (čitaj mlađoj) publici. Ono što je još nevjerojatnije jeste to da je velika, gotovo epska priča, uspjela spojiti nekoliko posve različitih životnih putova u jednu nadasve suvislu cjelinu, u kojoj su svi uključeni uspješno demonstrirali svoje glumačke sposobnosti (a neki su tek treba postati prava imena filmskog svijeta) dočaravajući duh starog Zapada iz kojeg izvire nekakva autentika.

Serija se otvara trenutačnim životom dvojice bivših teksaških rendžera, Augustusa i Woodrowa, u malom, zaboravljenom i praktički napuštenom gradiću Lonesome Dove. Iako odmah imamo osjećaj kako su njih dvojica nekad davno bili jahači na duge staze i legende Divljeg Zapada te da je boravak na ovakvom mjestu nešto kao debelo zaslužena mirovina, ne djeluje nam kao da su baš zadovoljni takvim načinom života. Povratak starog prijatelja Jakea u njima će probuditi stari žar za avanturom te će se otisnuti na jedno, nekoliko tisuća kilometara dugačko, putovanje od prašinom prekrivenih ulica Texasa do zelenom travom prekrivenih obronaka Montane, neistraženi teritorij, s nekoliko tisuća grla stoke i konja. Putovanje, očekivano, nije nimalo ugodno, a naši junaci proći će sve, počevši od susreta s indijancima gdje će im najviše glavobolje zadavati tip imenom Plavi Patak kao glavni nemesis, pa s konjokradicama, gdje će morati donijeti teške odluke trebaju li poštovati zakon ili objesiti prijatelja, pa sa slučajnim prolaznicima čije su priče ispričane kroz nekoliko usporednih priča koje pratimo paralelno s glavnom. Tako tu imamo šerifa kojemu je pobjegla žena kako bi pronašla nekog tamo bivšeg pa pratimo samu ženu na njezinu putovanju s dvojicom zaostalih tupsona, pa je tu i šerifov pomoćnik, a pruža nam se i pogled na jednu udaljenu farmu koja u početku i nema neke veze s ostalim likovima, no na samom kraju postane jasno zašto je važna. Sve se te sporedne priče i njihovi likovi u jednom trenutku trajanja serije susretnu i dožive nešto zajedničko te, iako radnja možda djeluje rascjepkano, sve to čini jako dobru, gotovo epsku cjelinu koja jako dobra hvata bit starog Zapada i određenog, izumrlog načina života. Ako očekujete fore tipa Clint Eastwood, cool revolveraške obračune i misteriozne strance s cigarom u ustima… zaboravite, toga ovdje nema. Likovi su prizemno realni i nema sretnih završetaka za sve njih, a situacije su daleko od idealnih ili uljepšanih jer ovdje poanta nije bila prodati općeniti mit, već grubu istinu, koja radi toga na trenutke djeluje poezijski, a na trenutke krvavo i nasilno.

Iako iz današnje perspektive djeluje kako je serija nabijena poznatim glumcima, to je u trenutku snimanja bila tek djelomična istina. Ovo je savršeni primjer kako netko zna odabrati cast koji će u godinama koje tek trebaju doći pokazati ono što zna te da je od samih početaka jasno zašto je velika većina od njih zaradila Oscare, iako na iste nisam sklon gledati kao na mjerilo kvalitete. Od pravih zvijezda u vrijeme snimanja to je bio jedino Robert Duvall, ali ni Tommy Lee Jones nije bio baš daleko, iako je u tim godinama tek počeo stvarati pravu reputaciju rasnog glumca. Duvall bez muke portretira pričljivog, zajebantski nastrojenog Gusa, čime predstavlja idealnu protutežu šutljivom i mrkom Jonesovom Callu. Dvije zvijezde čak ni nemaju najveću minutažu (barem ne samostalno) ali to ovdje uopće nije neka mana jer sekundirao im je Danny Glover kao još jednu veće ime s velikog ekrana te Angelica Houston. Društvo im je pravio i Robert Urich, koji je tada bio top TV zvijezda malih ekrana (Serije S.W.A.T – ona po kojoj je napravljen kasniji film i Spenser). Diana Lane i Chris Cooper u to doba nisu bili čak ni TV zvijezde, zgodna skoro pa no name glumačka imena koja su kasnije potvrdila svoju kvalitetu, a ako imate brzo oko, u jednoj od najmanjih uloga možete vidjeti i Steve Buchemia. Serija kao takva, ako je gledati po glumačkom ansamblu, ima sve ono što je potrebno da bude vrhunska, čak i da se radi o nekakvoj slabijoj produkciji jer čak i ako na ekranu nema vizualnih poslastica, postoje one glumačke, koje prazan hod smanjuju do takve mjere da vam se čini kako šest sati trajanja prolazi u hipu.

Mana nema, to je barem najjednostavniji dio za napisati, iako uvažavam da će nekome tko je naučio na klasične John Wayne i Clint Eastwood vesterne ovo biti sporo i ne tako atraktivno. Određena se zamjerka može uputiti i na stvaranje vremenskog razdoblja ili izostanak istog jer cijelo putovanje traje nekoliko mjeseci, a dok ga gledate ispada kao da je riječ o tjedan dana. Što se tiče produkcijskog dijela on je na zavidnoj visini, upotrijebljeno je preko stotinu konja i stoke da bi se dočarala atmosfera velikog stada, a u prednosti se može ubrojiti i dočaravanje lokacijske različitosti pošto dobro osjetite razliku između prašnjavog Texasa i zelene Montane te se ne dobiva osjećaj kao da je sve snimljeno tamo negdje iza ugla, tek toliko da bude snimljeno. Serija je nastala po romanu cijenjenog pisca i scenariste Larrya McMurtrya, koji je za roman pokupio Pulitzerovu nagradu, i određena mana cijele priče jeste što je serija dobila čak četiri dodatna nastavka (tri su napravljena po McMurtryevim romanima) i svaka od njih prati različite životne dobi Gusa i Calla te ako se kojim slučajem odlučite na gledanje cijele sage, poželjno je gledati svaki dio zasebno, bez uspoređivanja, jer Lonesome Dove predstavlja sredinu, pa kad dođete do kraja i vidite kako su završili neki od likova, ta bi vam spoznaja mogla poremetiti užitak gledanja. Osim toga, ako niste fan čitanja, ovaj mali draguljčić u trajanju od 6 sati (i ako volite pošteni vestern) mogao bi vam ispuniti sva moguća očekivanja (počevši od glumaca, pa do radnje) bez da trepnete ili osjetite da već prošlo toliko vremena.


IMDb

Trailer

Da nastavimo u istom tonu. Trebao sam malo dobrog starog divljeg Zapada da iz sistema isperem Vampirske Dnevnike, revolveraše, močnike i dame u nevolji. Izaberem gotovo pa nastavak od prijašnjeg vesterna (nastavak samo u smislu da je Selleck opet tu te je opet ekranizacija jednog Louisovog vesterna) i već sam se pripremio na blaženi pustio-sam-mozak-na-pašu provod te sam se čak  ugodno i iznenadio. Između redove rečeno, ovo je puno bolji film. Doduše, i stariji je (ili je mlađi, ovisi kako gledate) pa su se neke stvari modernizirale (tipa da sad vidite krv kad pogode tipa) te mi čak nije previše smetalo ni što je priča klasika. Revolveraš, učiteljica, drugi revolveraš, bogataš i obračuni. To je to, između postoji malo detaljnija priča, i teško da će vas nešto posebno zaintrigirati, no da ne kažete kako sam snob koji neće prepričati ni ono što je čisti klišej…

Tri frenda pobjegnu s nekog broda, dolaze u neki vestern gradić i preuzimaju brigu o ranču četvrtog frenda. Tamo je nekad bila njegova žena, koja je sad u gradu, učiteljica (to je valjda jedino zanimanje gdje je žena mogla djelovati intelektualno) i na nju je oko bacio dežurni bogataš, krimić, vlasnik cijelog grada. Ne radi dame već radi ranča jer je vrijedan. Stanovnici su u strahu, ali naš junak ima opasan brk, još opasniju ruku i ne treba dugo da svi zajedno jedni drugima stanu na žulj.

Zanimljiva stvar, film se baš i ne fura na neki revolveraški đir, on postaje dio radnje u završnici i ide pod one bolje u filmskome svijetu. Puno koltova, puno vinčesterki i puno pucnjave. Do tada je radnja sporija, likovi su posve OK (usprkos klišejima) priča je malo… blesava (tri tipa samo tako dođu na tuđi ranč) no na nju treba gledati samo kao motiv da se svi oni spoje u jednu cjelinu. Naravno, malo ljubavnih iskri nije naodmet, a kako je Virginiu Madsen uvijek lijepo vidjeti, ni ne smeta nam što je za svog dragog odabrala brku Sellecka. On je pak sasvim dovoljno uvjerljiv kao dežurni šutljivi revolveraš i ima određenu karizmu te ga gledati nije nikakav problem (mislim, ja ga mogu gledati u svakoj ulozi, ali to sam ja). Dežurni negativac je Mark Harmon i bilo mi je čist neobično ga vidjeti kao zlog i pokvarenog tipa jer sam ovisnik o NCIS-u, gdje je potpuno suprotni karakter. I ono što obično spasi ovakav film (ili mu doda par bodova ako je već korektno napravljen) to je kad vidite da su glumci guštali u radu. Vesterni su njihovo kao nasljeđe, pa biti u jednom gotovo je stvar prestiža, iako više nisu na cijeni kao nekad. Ekipa se dobro zabavila, film je ispao više nego gledljiv…i to je cijela mudrost.


IMDb

Trailer

Film za nedjeljno poslijepodne. Što to znači? Da apsolutno ništa ne gubite ako ga ne pogledate, ali apsolutno ništa ni ne dobivate ako ga pogledate, tako je jednostavno. Još od doba kad su filmovi na televiziji bili rijeđi od vode u Sahari, nedjelja je bila rezervirana za lagani materijal, nešto što neće vrijeđati gledatelje golotinjom, prejakim nasiljem i sličnim veselim stvarima koje su danas tako sveprisutne, a opet se biralo da to ima donekle i nekakvu zabavnu vrijednost. E, sad, vesterni su kako god okrente bili dobar odabir, s njima niste mogli pogriješiti čak i da hoćete, no 80-te su unijele ipak malo raznovrsniji meni od onog koji je bio prisutan dok je John Wayne šetao prerijama i zajebavao mlade učiteljice. Ovo je više Zane Gray pristup vesterna, a svi su valjda pročitali jednu njegovu knjigu. Ovo nije ekranizacija Zane Graya, ali je ekranizacija Louisa L’Amoura. On je isto što i Gray, samo što se filmski svijet nagledao njegovih ektanizacija, a bogme i poznatih glumaca u glavnim ulogama, Počevši od Wayna, pa do Eda Harrisa. Ima tu i zanimljivosti, da ih ne zaboravim. Sam Elliott i Tom Selleck zaigrali su u dvije zajedničke ekranizacije, ali i u dvije zasebne (koliko sam mogao pronaći) čineći ih jednima od rijetkih koji su se držali izreke “ako radi, ne popravljaj”.

Što se tiče ovog filma, nastao je kao dogovor sklopljen na rundi pića. Selleck, Elliott i Jeff Osterhage tako su se našli jedan dan, nakon što su zajednički snimili vestern mini-seriju The Sacketts, popili koju rundu i zaključili kako ne bi naškodilo da snime još nešto, već kad je serija bila dočekana s odobravanjem i već kad su se tako dobro zabavili. Nazvali su starog Luisa, rekli mu da nešto složi i on je napisao roman koji je postao kamen temeljac ovog filma. Radnja je slična kao i serija, isti glumci opet glume braću, ali su okrenuli priču. Tri brata, svaki na svojoj strani svijeta, ponovo se spoje nakon što završi građanski rat. Jedan je bio doma, Jedan u vojsci Sjevera, a jedan u vojsci Juga. Dođu doma i imaju što vidjeti. Grupa jako zločestih bjegunaca od pravde poharala je njihov grad, otela žito i stoku (kvragu, da) a nda se poslužila i njihovim ženama. To neće samo tako proći. Njih tri stvaraju malu potjeru koja će potegnuti čak i do Meksika da izvuče svoje najbliže, uz malo narodnog humora, malo pucanja i pokoji štapin dinamita.

Film ima avanturistički štih u onoj mjeri koliko ih imaju svi TV vesterni. Pucnjava je poštena, ali nema tu krvi ili nekih akrobacija, dosjetke su fora (pogotovo nastup veterana Bena Johnsona) i ima jedan od onih iritantnijih soundtracka sastavljenih od usne harmonike i violina. Priča je zabavna, ako ćemo iskreno, pretjerivanje, ali simpatično (posebice kad vidite hrpu žena kako mirno sjedi na plaži) i nastupi glavnih likova (Selleck i Elliott imaju dobru kemiju na ekranu, a vidi se zašto su kasnije postali zvijezde) više su simpatični nego atraktivni. Tu nema mrkog Eastwwodovskog pogleda, kao ni zabacivanje nogu Johna Wayna i sat i pol bezbrižne zabave prođe samo tako. Doduše, drugi dan više nemate pojma što ste točno gledali, ali dok ga gledate, uvuče vas u radnju, htjeli vi to ili ne. Ovo je neka vrsta tranzitnog filma. Imate klasiku, onu koju čine naslovi kao što su Rio Bravo, pa imate ove novije vesterne (ili one s Eastwoodom iz 80-ih) a imate i ovo, filmove koji ne vrijeđaju sami žanr, samo pokazujući da je Wild Wild West nepresušna inspiracija. Preporučio bih jako niska očekivanja, pa vas možda iznenadi. Sat i pol utrošenog vremena nećete zažaliti.