Halloween-H20-20-Years-Later-poster 21770_front halloween-7-poster

IMDb

Trailer

 

Neočekivano sam dobio produženi vikend (prednosti neočekivane zime) i nije da se žalim, uopće, već sam odlučio vrijeme iskoristiti na pametan način. S jedne strane pogledati što sve imam na hardu i što sve može ići pred streljački vod, stvari koje sam gledao, koje sam mislio gledati (ali nikad neću) i stvari koje mi jednostavno ne trebaju. Trebalo je napraviti malo reda, riješiti se krša i loma, omogućiti kompjuteru da malo lakše diše. I napravio sam to, bez žaljenja, čisti profesionalizam pri odstranjivanju nepotrebnih stvari i, posve slučajno, dok sam brisao stvari, pronađem i ovaj film. Skinuo sam ga još tamo dok su se svi pripremali za Noć Vještica i planirao sam ga pogledati odmah nakon što sam pogledao drugi dio. Za razliku od tog drugog dijela, kojeg sam u životu pogledao svega jedanput, H20 (zabavan naslov) poznajem ipak malo bolje, čak ga negdje imam i na VHS-u (zapljena pri zatvaranju videoteke) i, iskreno, volim ga pogledati s vremena na vrijeme. Snimljen je u devedesetima, što ne znači ništa posebno, gomila filmova je snimljena onda, ali snimljen je u vrijeme kad je horor žanr doživio blagi polet, infuziju svježe krvi i postao (opet) žanr koji je na cijeni. No, nije samo to u pitanju već jedan zanimljiv pokus koji je uspio čak dva puta. Svi horor serijali (poznati) otišli su sa svakim novim nastavkom u debeli nepovrat duboke bezveznosti. Freddy Krueger je uspio donekle (samo donekle) sačuvati ponešto kvalitete (pripisujem to dobrim redateljima tipa Renny Harlin i Stephen Hopkins) ali svi ostali bili su negledljivi. Tada se oglasio stari horor mačak, Wes Craven. Njemu se nije svidjelo što su napravili od samog Freddyja i priče te je, samoinicijativno, odlučio napraviti nešto novo. New Nightmare danas djeluje baš dobro zato što je pomaknut film, izvan glavne priče o Freddyju, pa čak i ako nije baš potpuno uspio (malo previše referenci na original) vidljiva je kreativnost i svježina. Pa su glavni i odgovorni odlučili napraviti nešto po pitanju horor pandana pričljivom Freddyju; oživjeti Michaela Myersa, onog šutlljivo, s velikim nožem u rukama. Čak su kontaktirali i Carpentera, ponudili mu režiju, ali im se lijepo zahvalio i posao je završio u rukama rutinera Steve Minera, koji je već režirao par nastavaka serijala koji se nakon dva dobra dijela strmopizdio u negledljivost. Miner nije Carpenter (well, duh!) ali kad se sve uzme u obzir, nije ni napravio tako loš posao, što će reći da nije mogao previše sjebati sasvim korektan scenarij koji je balansirao negdje između remakea i nastavka. To bi trebalo biti stvarno pravi genijalac, da se sjebe Halloween film koji ima Michaela Myersa i Jamie Lee Curtis.

Druga zanimljivost zašto sam odlučio sjesti i napisati nešto o ovom naslovu je taj što uskoro dolazi novi dio franšize i u njemu opet glumi Jamie. TA-DAM-DAM! Taj preokret niste očekivali, zar ne. Iskreno, nisam ni ja. Mislio sam da je cijela franšiza ustvari napokon krepala i da je pokopana zajedno s ona dva užasna nastavka koja je režirao Zombie. Mislim da su svi mislili da je to završena priča, ali nikad ne podcjenjuj moć Hollywooda da pokuša zaraditi još koji dolar na starim stvarima. Kako stvari stoje, mogle bi nas očekivati dobre stvari u svezi toga. Carpenter je opet uključen kao producent/savjetnik, Jamie je tu… Jedna od najavljenih stvari bila je da će film ignorirati sve prijašnje nastavke osim prvog (i možda drugog dijela – što ima neke logike jer je Carpenter radio na oba – kasnije je digao ruke) te da će napraviti pravu završnicu, posljednji fajt između Michaela i Laurie. N-da. I dok se slažem da sve ostale nastavke treba ignorirati, ovaj baš i nije tako loš. Dapače. U vrijeme kada je snimljen film je bio sasvim fino primljen, pa je čak i pošteno zaradio, toliko da je to danas film sa skoro najvećom zaradom u franšizi. Kritika je bila i dobra, iako nije kao original, bijaše to najbolje drugo mjesto. Mislim, već kada trebate napraviti novo poglavlje u već iscjeđenoj priči, ovo je najbolji način da se to napravi. Film osim što je vratio Laurie, odlučio je biti i malo realan po nekim pitanjima. Ona ima traume iz prošlosti, što je očekivano, ali i sadašnji život, klinca koji će se naći na meti Michaela, što pak opravdava da Jamie pregura svoje strahove i krene u novi ljuti boj. Hej, ja pušim takve priče, motivacija likova je uglavnom sporedna stvar u hororima, sve se svodi na ciku i vrisku i krv, pa ovo djeluje kao odraslija verzija, gotovo kao iznimka od pravila. Ali, straha nema. Ima i u njemu klinaca koji će raditi glupe stvari i skrkati živote na krvav način. O, da, ako vas poster podsjeti na tadašnji aktualni hit Scream, to je napravljeno s jasnom i očitom namjerom jer je scenarij (debeli komad njega) djelo Kevina Williamsa, čovjeka osobno zaduženog za preporod horora u 90-ima.

Film funkcionira zato što ima originalnog lika iz originalnog filma. Film funkcionira zato što se ne srami reći da je taj lik ponešto i sjeban, da vuče duboke traume i da živi život u strahu od prošlosti. Film funkcionira zato što ne igra baš na kartu krvoprolića već na psihološki pristup i građenja napetosti. Tu je ipak napravio kompromis jer u današnje vrijeme svi vole krv, pristup kakav je imao originalni Halloween je stvar prošlosti, ma koliko to čudno zvučalo. I napravio je okej posao s time zato što nije nabacao previše likova, pa se svaki od njih može pratiti, ali da odmah budem i iskren, nitko od njih nije razvijen više od obične skice. Mane su, već ih možete pogoditi, potpuni izostanak objašnjenja što je Michael radio svih ovih 20 godina koliko ga nije bilo (da, film je isto tako negirao postojanje nastavaka nakon 1 i 2 dijela) pa s jedne strane imate ženski lik koji je dobro okarakteriziran, dok s druge strane imate običnog negativca koji je, eto, valjda spavao i onda opet krenuo u akciju rezbarenja vlastite obitelji. Dodatna prednost je što radnja ne komplicira porijeklo. Da, Michael je opet tu, ali nema nekih nadnaravnih gluposti, nema nekih kronično glupih pojašnjenja, sve se svodi na preživljavanje. Lokacijski je praktički na jednom mjestu (nekakva škola) i događa se u gotovo kratkom vremenskom razdoblju (jedna noć, mislim, malo očito, ali da se spomene) i kada se zajedno stavi na jednu hrpu… film jednostavno funkcionira. Možda zato što je ciljana publika ovaj put i malo starija (Jamie Lee Curtis i Adam Arkin teško da mogu proći kao teen klinci) kao i ona mlađa (Josh Hartnett i Joseph Gordon-Levitt imaju svoje gotovo prve nastupe ovdje) te nudi za svakoga po nešto, barem što se tiče gledanja. Napetost je poprilično dobra jer ne igra na zicere klanja i krvi (onaj opis triler je poprilično dobar) a osjeti se i investicija u razvoj likova da ne budu tek obične ovce za klanje. Ipak, ono što najbolje funkcionira je Jamie osobno. Ja je obožavam, slobodno me gledajte kao čudaka zbog toga. I ona je odlično dočarala Laurie Strode koja je sva sjebana zbog prošlosti, pa onda kako se suočava sa svim problemima i nanovo izgrađuje samu sebe. To je cool, to ja jednostavno bad ass i ako vam u sjećanje dođe neka horor verzija Ellen Ripley… hej, to je s očitom i jasnom namjerom. Ako spomenemo i neke dodatne zgodne sitnice tipa da se pojavi i Janet Leigh (s par referenci na Psiho) koja je ujedno i mama od Jamie, pa zabavanu ulogu LL Cool J-a… Hej, film funkcionira. Nije ni čudo da gomila fanova upravo njega gleda kao na završno poglavlje, a ne onaj krš i lom Uskrsnuće. Ono treba zakonom zabraniti. H20 tako dobro dođe kao mala predigra u novi nastavak, taman da se poklopi priča čak i ako ga novi dio neće priznati kao dio Michael Myers prošlosti. Nema veze. Dobar film je jednostavno dobar film.

 

 

Oglasi

Burnt Offerings (1976)

Posted: Siječanj 20, 2018 in Ekranizacije, Horor

 

IMDb

Trailer

 

Nedavno sam nakon nekoliko dugačkih mjeseci i mjeseci i mjeseci rada završio roman koji je u gruboj osnovi storija o ukletoj kući. Da, ništa originalno, pokupio sam inspiraciju od slavnih majstora kao što su Stephen King i Richard Matheson (više Matheson nego King, ali obojica dobivaju zasebne kredite) i u tom sam se vremenu trovao raznim horor filmovima koji su za tematiku imali, pogađate, sličnu radnju. Zamislite moje iznenađenje kada sam shvatio da je i sam King za svoj The Shining popalio motive drugog romana, romana koji je ujedno i ekraniziran. Kako je roman nemoguće pronaći na ovim prostorima, tako sam odlučio pogledati film kao dostojnu zamjenu. Stvar je u tome da već duže vremena znam za njega. Nije baš tako nepoznat, ali kao da i jest. Može ga se pronaći na listama tih naslova o scary kućama i inim pizdarijama, ali nije da baš ima neki velik status, tj. ima kultni staus (iako se pitam zašto točno) ali nije razvikana živina kao što je spomenuti The Shining. To mi je postalo razumljivo nakon što sam dotični naslov i pogledao. Inače padam na takve stvari čak i kad ne pišem o njima. Horori u mojoj knjizi moraju biti više “zamišljaj, ne prikazuj” sistem i ovaj se gotovo savršeno uklapa u taj popis. U njemu su čak i dobri glumci, priča je imala potencijala ispasti pravo spooky shit, ali na kraju nešto je ozbiljno zaštekalo. Nije to baš velika misterija, stvari su očite zašto se to dogodilo, ali me iznenadilo koliko je King ustvari popalio toga za svoj roman. 70-te su bile dosta dobro razdoblje za nadnaravne horore (The Changeling, recimo, pa i The Shining…) i horore općenito (Christopher Lee je žario i palio kao Dracula) ali dosta toga je prošlo kao dobro samo zbog činjenice da su bili prvi u branši (iako je Shirley Jackson koje desetljeće rasturala s istim motivima, kao i spomenuti Matheson s Hell House) a ne zato što su bili dobri. Burnt Offerings je savršeni primjer toga.

Priča je sljedeća. Prosječna obitelj od tri člana; Mama, Tata i Klinac odluče unajmiti ogromnu kućerinu izvan grada jer je cijena najma smiješno niska. Iako postoji nešto čudno u svemu tome, kao što je briga o staroj stanarki koja nikad ne izlazi van iz svoje sobe, zbog cijene oni prihvaćaju ponudu i uskoro započinju novi život. Mama polako postaje opsjednuta brigom o kući i brigom o stanarki koju nikako da vidimo, Tata se igra s popravcima oko kuće, Klinac… zuji uokolo. Svi oni na neki način počinju padati pod utjecaj kuće i raditi čudne stvari. Mama ne može zamisliti više život bez kuće. Tata pokušava ubiti klinca. Njihova ujna bez razloga oboljeva. Klinac…zuji uokolo. Uviđate sličnosti s The Shining? Jedina razlika je ovdje što je Mama ta koja počinje doživljavati intezivniju vezu s kućom, a ne Tata, no i on ima svojih ispada, pa na kraju uloga ostaje nekako podjeljena, iako on na kraju ispada nešto kao glas razuma. Očito je i što je King popravio u svom djelu, i to je popravio pravo jer najveći problem filma je što…pa, ništa ne doznajemo. Likovi nemaju nikakvu pozadinu, ne znamo odakle su došli, zašto su se odlučili preseliti i koji je njihov problem jer djeluju čisto normalno. Tata je nešto kao pisac čak (Jack Torrance prije Jack Torrancea?) ali ta je informacija svedena na jednu scenu i potom ništa dalje o tome. King je, odmah vidljivo, poradio na svojim likovima i napravio puno jasnije karaktere. Ne samo ljude već je i hotel postao lik za sebe (meni osobno su najbolji dijelovi knjige gdje piše o povijesti samog hotela) pa je čitatelju lakše napraviti mentalno-kreativnu sliku zlog mjesta. Jer toga ovdje nema… Da bi pojasnio mane filma moram baš zagrebati u detalje jer kao što sam rekao za likove, da su nedorečeni, to se odnosi na sve živo i neživo ovdje, a kako sam doznao, stvari ne funkcioniraju bolje ni u romanu jer je film skoro doslovna ekranizacija.

Dakle, kako to funkcionira. Tata u bazenu pronađe razbijene naočale, nakratko ih stavi na oči i iznenada dobije želju da utopi Klinca. Što su te naočale, koje očito imaju neku nasilnu priču u pozadini… nema pojašnjenja. Tata i Klinac šetaju po šumi i pronađu staro groblje. Kakvo je to groblje… nema pojašnjenja. Tata ima neke halucinacije i viđa stari Ford, mrtvačko vozilo s sablasnim likom za volanom. Tko je taj lik? I auto? Ništa. Mama počinje gotovo poremećeno biti privržena kući. Zašto? Zaboravi, narode. Na početku upoznajemo bizarni par, brata i sestru, koji su vlasnici kuće. Kasnije… nema ništa. Film doslovce svako malo nabaci nešto takvo i onda u potpunosti zaboravi na to. Stara gospođa na tavanu? Pa, već i sami vidite uzorak. Iako sam naišao da su neki kritičari hvalili takav pristup, kao nepredvidljivi horor, dok ga ekčuli gledate imate osjećaj da je netko stajao sastrane , češkao se po glavi i pitao se što bi sljedeće mogli ubaciti, tek toliko da malo cimnemo publiku. Ne krivim scenaristu, krivim pisca po tom pitanju. Zato je roman, iako ga King naveliko preporučuje u svojoj ne-fiktivnoj knjizi “On Writing” jednostavno loš kada ga se usporedi s nekim drugim naslovima. Druga stvar koja ne šljaka je sama horor pozadina. Likovi su prepasivni. Nijednom se nitko ne pita koja je priča s bizarnim parom s početka filma, nitko da pokuša vidjeti fantomsku stanarku u potkrovlju, a kad se likovi počnu čudno ponašati… nitko da pokaže nekog malo uzbuđenja. Dapače, neki dijalozi su tako kičasti da na trenutke dobijete osjećaj da gledate dramu Tennesse Williamsa o seksualnoj frustraciji para u srednjim godinama. Gluma je loša, odmah da budem iskren oko toga, iako film ima dobre glumce u sebi (Oliver Reed, Karen Black, Bette Davis – ima par stvarno jezivih scena) jer kao da ni glumci nisu znali što se od njih očekuje. I tako na kraju balade potrošite stotinjak minuta, neke stvari pomalo shvatite na samom kraju, ali uglavnom se češkate po glavi i pitate se – koji k…? Film svoj kultni status duguje više činjenici da je bio jedan od prvih naslova koji su igrali na tu kartu “velika zla kuća” i poznatim glumcima nego što to može opravdati svojim sadržajem ili izvedbom. Na trenutke pogodi prave note i stvori osjećaj jezivosti, kao i iščekivanja, ali onda to upropasti tako što zaboravi na prikazane stvari i porukom; prihvatite to narode, više se ne vraćamo natrag. Volio bi se dokopati romana, stvarno bih. Možda je pisana riječ bolja od snimljenog materijala. Ako ste pobornik žanra, možete ga pogledati mirne duše, vjerujem da ste pogledali i gore od njega, ali jednostavno tako znam da ste gledali i bolje. Puno, puno bolje…

 

IT (2017)

Posted: Siječanj 18, 2018 in Ekranizacije, Horor, Remake

 

 

IMDb

Trailer

 

Prije nekog vremena pogledao sam zgodan mali intervju s poznatim meštrom horora. Znam to raditi s vremena na vrijeme, gledati i slušati kako su slavni i poznati pisci imali svoje teške početke, tako se tješim da nakon teškog početka dolazi i teško zasluženi uspjeh. Uglavnom. Novinar je upitao Kinga što bi danas rekli oni kritičari koji su mu na početku karijere savjetovali da se ostavi pisanja. Pa, cool će King, s obzirom da su svi oni već mrtvi, teško da mogu reći bilo što. Oh, snap! Obožavam odličan crni humor. Volim ga i čitati. Mislim da svatko voli čitati Kinga. Nije uvijek odličan pisac, ali je uglavnom dobar te i kad napiše srednju žalost od rada, uspije zadržati pažnju. I sretne je ruke što se tiče ekranizacija. Jedno određeno ga vrijeme nije baš bilo na sceni (osim ako ne računate onu tugu i jad zvanu Cell) a onda je prošle godine odlučio nadoknaditi i nabacati gomilu ekranizacija i ponešto – inspired by – serija. 1922. The Dark Tower. Gerald’s Game. It. Mr. Mercedes. The Mist. A objavio je i novi roman. Mislim, čovjek može mirne duše promijeniti prezime iz King u Cash jer kako stvari stoje, It je na jako dobrom putu da postane horor s najvećom zaradom u povijesti horora. Ili je već postao, nemam pojma. Uglavnom, ako se trend ovako nastavi, mogli bi dobiti još pokoju obradu njegovih djela jer već se godinama priča o novim verzijama Pet Semetary, druga popularna serija The Stand čeka da ugleda svoju kino verziju, pa dolazi i nastavak It-a… Tko voli slavnog pisca, uskoro bi mogao doći na svoje. Nadam se samo da reklamna kampanja neće opet uključivati proklete klaunove koji se šetaju mračnim ulicama jer je to recept da netko nastrada. Osobno ću prvog pregaziti prvog koji mi se nađe na putu.

Ono. Zanimljiv naslov, oduvijek sam to mislio. Horor naslovi od jedne riječi oduvijek su efektni. Pratim malo rasprave oko filma i zabavljam se kao nikada u životu jer kažu ljudi da je ovo najvjernija ekranizacija nekog Kingovog djela. Fanovi se jednoglasno slažu u tome. Mislim… Ha? Ili ti isti fanovi nisu dotičnu knjigu uzeli u ruke ili nisu pogledali koju prijašnju ekranizaciju kojeg Kingovog djela. It je možda naisplativija ekranizacija, ali nije ni blizu toga da bude precizna obrada tog književnog monstruma od preko tisuću stranica. Da su još malo odstupili od pisane riječi mogli su to jednostavno nazvati “inspired by”. Ali, to je filmski posao. Doslovne ekranizacije su rijetka zvjerka. Knjige i scenariji su tek podloga za nečiju tuđu viziju, što je čisto okej; lova je u igri, trendovi se moraju pratiti i, naravno, konzervativnost. Zato ni u ovoj verziji nećete vidjeti kako grupa teen klinaca radi redaljku na jedinoj curi u grupi, ležeći u prljavoj vodi gradske kanalizacije. S obzirom da je i sam King bio na nekim ozbiljnim stvarima dok je to pisao (kako čovjek sam priznaje…) teško da bi takva scena mogla proći IKADA (možda u nekoj PornHub verziji, s ruskim klincima). No, nemam nikakvih problema s izbacivanjem toga, scena je ionako glupa do bola. Problem je u nečemu drugom. Jer, film jednostavno morate usporediti s njegovom televizijskom verzijom. Zašto morate? Zato što je taj uradak toliko kultan i utjecajan (mnogi imaju fobiju od klaunova baš zbog nje) da ga se ne može ignorirati. I ova verzija pada na testu. Ne previše, ima ona svojih prednosti, ali uglavnom je iza prethodnika u… skoro svemu osim specijalnim efektima koji ovdje služe samo da bi bili specijalni efekti. Kada bi treba posložiti neku kronologiju što, kako, za i protiv rekao bi da je svemu kriv odabir klinaca i izmjene u odnosu na knjigu. Klinci jednostavno nisu zanimljivi. Oni jesu kompaktni, oni jesu okej na ekranu i nemam neku općenitu zamjerku za casting osim one da jednostavno nisu pamtljivi. Jedino Finn Wolfhard plijeni pažnju, ali ne zato što mu je uloga tako dobra (Ritchie Tozier u njegovoj verziji nema ni H od humora koji bi trebao imati kao najveći lajavac u grupi) već zato što je aktualniji u seriji Stranger Things nego u ovom filmu. Film nepotrebno seksualizira Beverly do granica koje nisu ni smiješni, ni posebno zanimljive, a likovi gube na zanimljivost jer je većina njihovih karaktera promjenjena, njihove su prošlosti nepotrebno zamračene, a neki su jednostavno svedeni gotovo na fusnotu (Mike Hanlon je doslovce nevidljiv) i film odražava bolest modernog doba. Neka bude cimalica, neka bude efekata, neka bude scary scena i publika će to kupiti. Prodano gospodinu u bijelom kostimu s narandžastim coflima. Film je kompleksnu knjigu o dugotrajnom zlu sveo na hop-cup klauna, par jezivih scena, grupu klinaca i gomilu efekata. I, 80-te, naravno, jer su one danas in (Stranger Things, i’m looking at you) i zato što bi rockabilly 50-te bile totalna nepoznanica nekim današnjim generacijama.

Film je u svojoj goloj osnovi efektan. Scene horora su sasvim solidne i efekti su uspjeli, što je pravi mali podvig s obzirom da je film koštao sitnih 35 milijuna dolara. Kako rekoh, klinci su uglavnom fora i podnošljivi, a dobar posao je napravio i Bill Skarsgard kao Pennywise. Nisam jedan od onih teških nostalgičara (iako me tako često prozivaju) koji bi rekli da je Tim Curry jedan jedini (iako su ga producenti pitali bi li volio ponoviti kultnu ulogu – što je lijepa gesta) i Skarsgardova izvedba je zgodna, različita. Ono što je problem s likom jeste to da je sveden na luđaka koji skakuće uokolo i uglavnom cima ljude. Nedostaje one neke normalnosti koja bi ga pretvorila u baš pravo spooky negativca, ali to su sad već prevelika očekivanja. Druga stvar koja šteka u filmu je sama radnja. Ovo je bio igrajmo-na-sigurno posao. Nema odraslih verzija mladih likova, niti se priča odigrava u sadašnjosti. Umjesto da bude horor koji će razviti malo dubine i ozbiljnosti, sve je u konačnici svedeno na light-verziju The Goonies, The Monster Squad ili pak popularnih Stranger Things. Problem koji će tek nastavak pokazati je taj što dio s odraslim likovima nije ni izbliza toliko napet kao dio s klincima (sve do same završnice kada se događa jedno veliko apokaliptično propadanje grada) pa će se statičnost popunjavati ponovnim izmišljanjem stvari kojih nema u knjizi. Ali, idem unaprijed, nije baš bila namjera. Kao neka precizna ekranizacija… to ne mogu ni izgovoriti ozbiljnog lica, film nije ni blizu toga. Kao ljetni hororac može proći, dapače. Kamera je lijepa, radnja je protočna, ima gomila cimalica i na par gledanja čak može biti okej, bez brige i pameti. Ono što će vam ubrzo postati jasno da je inferiorniji uzorima koje je želio dohvatiti, da u njemu ništa posebno intrigantno zbog čega bi vas privukao nečim drugim osim običnim cimalica-scenama te da je jednostavno ušminkan kao lijepa razglednica iz prošlih vremena te da mu je karta nostalgije gotovo otvoreno nesuptilna. Pennywise je, kako rekoh, solidna promjena, ali s druge strane djeluje kao Freddy Krueger iz kasnijih nastavaka. Znate već, lajavi tip koji radi cirkus i ne djeluje kao ozbiljna prijetnja. Sve u svemu, ovo je na kraju balade uspješan proizvod i meni osobno se sviđa. Možda zato jer općenito nedostaje takvih filmova, možda zato jer nije prežvakavanje već starih stvari (iako ustvari jest – doslovce) možda zato jer pušim cijelu tu “bili smo klinci u 80-ima” foru jer sam (opet doslovno) bio klinac u 80-ima. Šareno, površno, ušminkano, bez neke prave jeze i straha, ali opet s dovoljno BUUU scena da se čovjek može zabaviti uz njega. Srećom, pošto je ovo ispalo jezivo uspješno (a ne kao The Dark Tower) možda se stvarno potegne još koja obrada starih Kingovih djela (The Stand, i’m looking at you) Nitko sretniji od mene.

 


IMDb

Trailer

 

Nije me bilo neko vrijeme. Poslovna stvar. Ako bude sreće, za koji tjedan ću podijeliti rezultate s vama vjernim čitateljima, ali moram biti iskren i otvoreno priznati da mi je drago što je to gotovo i što mogu uhvatiti predah. Predah koji se opet sastoji od pisanja, ali kvragu, nećemo sad cjepidlačiti jer predah je predah i novu godinu treba započeti eksplozivno, junački, s nečim očitim i o čemu su svi već pisali. Da, nastavak popularnog (ili kultnog) Blade Runnera napokon je ugledao svjetlo dana i svi su požurili napisati ponešto o njemu. Istini za volju, i ja sam razmišljao o tome. Nije da već nisam pisao o starom filmu, obradio sam ga kao Cookie Monster kutiju napolitanki, pa bi u neku ruku bio i red da bacim koju riječ o ovom nastavku. Jer, načelno mi se sviđa. Načelno. Okvirno. Možda bi mi se i više sviđao da ne pati od nekih tipičnih holivudskih boleština današnjice koje će svakako biti spomenute u daljnjem tekstu. Ovo nije dobar film, da se razumijemo, već samim time što je nastavak filma koji uopće nije trebao nastavak. Priča Istrebljivača je završena i to čak nekoliko puta (da, Ridley, na tebe mislim, kao i na tvojih 150 različitih verzija) i jednostavno nije trebala daljnju razradu. Što se Deckard i Rachel radili? Živjeli sretno do kraja života? Igrali se mame i tate dok su u bijegu od ostalih blade runnera? Ispada da je bilo baš tako, samo što je Rick u međuvremenu od usamljenika postao Jack Ryan, pa ima veze po cijelom svijetu, uključujući tajna društva i robote koji planiraju ustanak (ako pozove Will Smitha da mu pomogne oko toga, dižem ruke od filmova). Sada, malo sam sarkastičan, ali nisam ni daleko od istine jer Blade Runner 2.0 je mješavina svega i svačega, što nas vraća na one bolesti modernog holivuda – nastavci. Respektiram ideju da se cijeli taj svijet mogao proširiti, razviti u nekoliko drugih smjerova i napraviti pošten film. Problem je što cijela dopadljivost originala leži na leđima Harrisona Forda. I to što je Blade Runner ustvari noir krimić koji može funkcionirati i na takav jednostavni način. Nastavak ne funkcionira bez Forda, pa su ga morali vratiti, što mi je uvijek drago. Harrison je faca. Harrison je cool tip koji ima gomilu dobrih filmova. Harrisona nema baš previše u nastavku, pa da vam odmah razbijem sve snove, a ono što ga i ima… pa, moglo je to proći i bez njega, možda bi čak bio i malo kompaktniji film. Ali, cijeli je ovaj film nastao pod izgovorom; idemo mi vidjeti što se dogodilo s tim likovima, a usput ćemo nabacati svega pomalo, pa što bude. Kako stvari stoje, original i nastavak dijele istu sudbinu; oba su pala na blagajnama kao kamen na dno jezera. Hej, Blade Runner je kultni film koji to nije bio ispočetka, valjda je to netko zaboravio reći redatelju i producentima, a još ni danas nije ništa zaradio, što je isto netko trebao reći ekipi iza kamere.

Vraćamo se u kišoviti i smogoviti Los Angeles, ovaj put je godina 2049 i u pisanoj kartici nas informiraju da su replikanti opet in, kao i blade runner odjel, koji pak lovi stare modele replikanata jerbo… ne znam, radnja treba neku priču. Nakon što prođete taj dio, upoznajemo K. Dečko je zgodan kao Ryan Gosling, i on je valjda jedini blade runner na zadatku (film ne prikazuje nijednog drugog) koji je, mali obrat, replikant koji je svjestan toga da je replikant. Nakon što umirovi jednog zajebanog replikanta (neiskorišteni Dave Bautista) K posve slučajno otkrije tajnu koja prijeti srušiti cijeli društveni poredak. Time smo došli do prve mane nastavka. Original je bio poprilično jednostavna priča, čak i banalna, o policajcu koji juri par negativaca. Nikakve svjetske zavjere, nikakve illuminati i masoni pizdarije. Tajna koju K pronađe ispadne, gomila kostiju, načelno rečeno, su ostaci svima poznate Rachel, koja je u originalu odjahala s Rickom u izlazak sunca. Ako je netko očekivao vidjeti barem cameo Sean Young, da, znam kako vam je (i pri tome ne mislim na onih par scena iz originala, kao ni snimku njezina glasa). Rachel je rodila dijete. Prvi replikant koji je to napravio i, kako stvari stoje, posljednji. Druga mana filma. Stari Tyrell je napravio Rachel da može rađati, a onda su svi podaci netragom nestali (u filmu vam sve bude detaljno pojašnjeno – velika eksplozija – puf – praznina) i sada novi lik Wallace (Jared Leto) pokreće masovnu potragu za djetetom jer želi svojim replikantima dati mogućnost rađanja. Zašto? Ostaje malo nejasno. I tu još imamo priču o K, koji počne vjerovati da je on to dijete, pa je tu i Harrison, imamo i pobunjenu frakciju robota koji planiraju revoluciju… Jeste počeli pomalo gubiti konce? Film nije toliko nejasan, možda ga malo pretjerujem, ali je pomalo banalan na području objašnjavanja. Neke stvari su jednostavno… teške za prihvatiti. Deckard je od samotnjaka koji je novi smisao života pronašao u tome da pobjegne sa ženom u koju se zaljubio postao Jack Ryan… doduše malo ofucanija verzija, ali ipak. Odjedanput je povezan s nekakvim pokretom otpora, replikantima koji su došli NAKON što je Rachel odavno umrla (ali koji znaju sve o njoj i djetetu) i s kojima je on surađivao da mu sakriju nasljednika umjesto da ga je ostavio kod sebe i živio onako kako je živio dok ga K nije pronašao. Pokret pobunjenih replikanata… nema ništa više o tome. To je to. Tu dolazimo do onih bolesti modernog holivuda- netko je računao na nastavak, pa je pripremio teren za to. Pobunjeni replikanti, Wallace i njegova potraga za čarobnim djetetom (da, konačna poanta jako baca na poantu Da Vincijevog Koda)… sve to ostaje u zraku. Zamišljajte, narode, otvoreni krajevi…

Sljedeća stvar koja šteka u filmu su sami likovi. K jednostavno nije zanimljiv. On je monotona jedinka koja nema ništa zanimljivo u svom karakteru. Također, film troši gomilu vremena na prikaz njegove veze s hologramom (cura jest zgodna, tu nemam prigovora) koja niti je poticajna niti ima neku važnu ulogu u radnji. Iako bi kroz radnju trebao doživjeti nekakvu emocionalnu promjenu, to se ne dogodi. Ili je Gosling loš glumac ili mu scenarij to nije dopustio, pitanje je sad, ali kako bijaše na početku, tako je i na kraju, što je malo razočaravajuće. Wallace pak od nekog skrivenog genija postaje negativac iz Bond filmova (u sceni gdje napokon razgovara s Deckardom samo sam čekao da mu netko doba prokletu mačku koju bi milovao) a u kompletu s tim dolazi i njegov glavni ubojica, Luv, koji je… pa, glavni killer ravno iz Bond filmova. Ona nema neku drugu svrhu osim da ubija ljude bez posljedica. Dakle, tu stvari poprilično štekaju jer njihovi su motivi magloviti i nejasni, jednostavno su tu da film ima malo napetosti. Harrison je ovdje radi debelog čeka, to se vidi, ali i zato da se napravi poveznica s originalom (čitaj – netko je mislio da će sve to biti isplativo) i jednostavno tako se moglo bez njega. Film traje blizu tri sata. Harrison ima oko 15 minuta vremena na ekranu. Ako ste ovo išli gledati zbog njega kao ja… pa, znam kako vam je bilo. Dakle, konačni zaključak je da doslovno sve bitno šteka; likovi, radnja, glavna poanta filma dugačkog tri sata. Nije to trebalo tako biti jer Blade Runner 2049 u osnovi nije loš film, da se uzela neka jednostavnost, da se pažnja usmjerila samo na Goslingov lik i da se napravila obična krimi-priča (početak filma je opasno dobar, što jest jest) sve ovo je moglo ispasti puno bolje. I, da, da nije obolio od bolesti zvane nastavak i previše rukavaca nezavršenih priča. Ipak, vizualno je strašan i to mislim u smislu da je predivan za vidjeti. Čak ni glazba nije loša. Stari Hans nije Vangelis, ali napravio je dobar posao. Proširivanje depresivnog svijeta također nije loše, gomila futurističkih detalja koji su uklopljeni s nekim… nije baš noir štih već nešto blizu. Za jedno gledanje je pomalo i doživljaj, priznat ću to otvoreno, ali na drugo, kad ste u toplini doma svog, baš i ne. Sumnjam da će nekoga povući na treće gledanje, možda nakon što prođe koja godina. Tko zna, možda netko za 30 godina snimi novi nastavak i vidimo kako je K dobio dijete s Deckardovim dijetetom. Ako se to stvarno i dogodi, onda sam strašan u predviđanju budućnosti.

 

Stand Alone (1985)

Posted: Rujan 28, 2017 in Akcija, Drama

IMDb

Trailer

 

Filmovi su me naučili jednoj stvari – nikad se, ponavljam, nikad se ne zajebavaj s marincima. Oni su opasni, oni su uvježbani, oni su izdržljivi, oni su domišljati, oni piju benzin i pišaju vatru, oni sa švicarskim nožićem naprave  arsenal i zajebu cijelu policiju malog grada. Oh, izvinjavam se, Rambo je bio Zelena Beretka, ali ustvari tu nema neke velike razlike. Znate što sam još naučio gledajući filmove? Da su umirovljenici još gori. S njima se stvarno nikad ne treba zajebavati. A što dobijete kad spojite ta dva pojma? Jedan B akcić koji je do danas posve zaboravljen u vremenu, ali kojeg se osobno sjećam dok sam još bio klinac, pa je malo potrajalo dok se nisam bacio u ozbiljniju potragu. Reći ću vam jednu stvar – Clint Eastwood je odavde popalio stvar-dvije za svoj Gran Torino. Ništa, ponavljam, ništa više nije originalno, ali to u ovom slučaju i nije neka velika mana jer oba filma funkcioniraju na svoj način i potpuno su različiti. I dok će se stari Clint žrtvovati kako bi unio reda u svoje susjedstvo (o, da, spoiler) Charles Durning će napraviti upravo suprotno, on će gansterskoj gamadi pokazati zašto se nikad ne treba zajebavati s umirovljenikom koji je, usput rečeno, i bivši marinac. Jednom marinac, uvijek marinac, jednom zajebana živina, uvijek zajebana živina, što bi se reklo, ali film ipak nije toliko drastičan, dapače, čak malo više baca na dramu nego na neki Charles-ubij-ih-sve-Bronson uradak. Nije sjajan, istini za volju, ali nije tako ni loš, malo ga je, što bi se pjesnički reklo, sustiglo vrijeme, no, opet, nećemo ni to uzeti za neku ozbiljniju manu. O čemu je točno riječ?

Glavni junak naše priče je Louis, umirovljeni veteran drugog svjetskog rata koji današnjicu provodi u igranju s unukom i mirnom životu. Problem koji će narušiti tu idilu je žestok; dva lika ulijeću u kafić gdje Louis provodi svoje dane i izrešetati trećeg tipa. Naš junak, častan kao i svaki drugi marinac, odlučit će napraviti pravu stvar i prijaviti negativce, ali tu se stvari počinju malo komplicirati. Banda je spremna na osvetu, njegova prijateljica odgovara ga od svjedočenja jer će tako dovesti obitelj u opasnost, policija pak vrši pritisak jer bez Louisa nema slučaja. Sve je to super i fino, ali kad banda zaozbiljno napadne našeg junaka i zamalo mu ubiju unuka, Louis će uzvratiti udarac. Neće žrtvovati sebe da bi susjedstvo bilo sigurno, on će vlastitu kuću pretvoriti u bojno polje i kad banditosi dođu u noćnu posjetu, pokazat će im zašto se nikad ne treba zajebavati s marincima. Čak i onima koji su u mirovini.

Film ima nekoliko… pa, neću ih nazvati problemima jer nisu već su više kao… nedorečenosti. Ovo nije akcijski film, odmah da to raščistimo, iako bi se po sadržaju moglo pomisliti upravo to. Sama akcija događa se više-manje na samom kraju, kad negativci odluče napasti kuću našeg junaka i on ih, kao mali Kevin McCalister dočeka sa zamkama i oružjem. Nije ni drama, ali malo jest. Film ustvari samo naznačuje tadašnju problematiku bandi koja preplavljuju mirna susjedstva, ali ne ulazi preduboko u sami problem, tek toliko da se provuče koja nijansa sive kroz radnju. Malo više pažnje je posvećeno tome kako je policija ustvari neučinkovita te kako, ako stvari ne krenu kako treba, odgovornost prebacuju na svjedoke, čak i ako žele napraviti pravu stvar. Tako da tu ima svega pomalo i ničega previše, što film čini malo… nedorečenim. Druga stvar je što glavnog lika morate prihvatiti takvog kakav jest. On je čovjek koji želi napraviti ispravnu stvar. The End. Film baš ne nudi karakternu nit zašto to želi napraviti, čak i kad svima postane jasno da to neće izaći na dobro, već je jednostavno takav. To je okej zato što lika igra dobar glumac. Charles Durning jedan je od onih glumaca koji mogu izvući sve uloge bez da trepnu. Iako je poštenjačina, što bi se reklo, ima nešto malo jezivog u njemu iako ne mogu točno reći što, ali funkcionira. Iako je star, debeo i izvan akcije, ima nešto što vas odmah upozorava da se s njim ne treba zajebavati. Spomenuo sam Eastwooda… pa, ovdje ima skoro identična scena gdje lik dolazi u bar, počne malo podjebavati nekog opakog lika i kad lik, kao, krene isprebijati starca, ovaj potegne pištoljčinu te mu je nabije u lice. Hej, ako se to Eastwoodu svidjelo, nećemo mu zamjeriti. Uglavnom, film nije savršen, istini za volju, ima tu i drugih mana (jedna je trošenje filmskog vremena na detaljni prikaz izrade jedne zamke koju negativce otkriju iste sekunde) nema karakterizacije, žandari su možda ipak malo previše demonizirani, ali uz sve to, ovo je gledljivo. Pogotovo jer ima dosta dobru priču. Moja kuća, moj dvorac. Zajebavaj se s tim i glava će ti završit na kolcu. Meni odgovara. Vama? Tko zna, bacite pogled…

 

 

 


IMDb

Trailer/Cijeli film

 

Postoje horor filmovi. Postoje televizijski horor filmovi. Postoje horor filmovi inspirirani stvarnim slučajem. Postoje televizijski horori inspiriranim stvarnim slučajem. Razlika je jedino u glumcima, produkciji i količini nasilja koje se smije prikazati. I postoje jednostavno loši horor filmovi te je potpuno nebitno u koji medij spadaju jer ono što je loše ne može spasiti ni bolja produkcija, kao ni bolji glumci jer nekad stvar jednostavno ne dihta. Nisam već dugo pogledao neki horor film. Napisao sam jedan nema par mjeseci, sad obijam vrata izdavača kao svaki drugi jadnik koji se pokušava probiti kao pisac, ali gledao nisam… pa već poduže. Zanimljivo, moj rukopis i ovaj film imaju nekih dodirnih točaka, ni jedna nije identična, ali su blizu, što me nekako povuklo da ga sjednem pogledati. Jer, hej, bolje vidjeti ako je netko drugi već nešto slično napravio, pa da to ispravim jer nesvjesno plagiranje je i dalje plagiranje. Rekavši to da odmah kažem kako straha nema, osim okvirne sličnost, sve drugo je različito. I, dragi moji čitatelji, na ovo jednostavno ne treba gubiti vrijeme. Ozbiljno. Ne šalim se. Inače sam jako tolerantna osoba, mogu svakom filmu pronaći neku svjetlu točku čak i onom kojeg ne mogu smisliti i znam da ga neću nikad više pogledati (Avatar, Prometheus…) ali ovdje… jednostavno nije išlo. Trebalo mi je doslovce tri dana da ga pregledam cijelog i ne znam zašto sam se uopće zamarao. Možda zato što sam odlučio ponešto napisati o njemu iako se tu stvarno nema što pametnog napisati. Ono što je najgore u ovom slučaju je to što je tu bilo potencijala za opasno dobru napeticu, čak i za televizijske standarde, ali sve što je moglo poći krivo je pošto, pa je možda i onaj Murphy sa svojim zakonom radio na produkciji.

Priča ide nekako da se čudne stvari počnu događati u nekakvom kvartu gdje ima nekoliko kuća. To onako na prvu zvuči kao jako dobra stvar i jako često viđena stvar, ali klišeji nisu nekad loša stvar. No, tu sve staje. Sve započinje kad neki lik iskopa tijelo na mjestu gdje želi postaviti bazen. Uvod dobar, ali to je to. Po susjedstvu nešto hara, nešto kao duhovi, valjda, ali ne rade bog zna što; puštaju vodu u zahodu, igraju se sa električnim vratima od garaže, a kad situacija zahtjeva, pojave se neke ptičurine, pa sve to ima neke veze s nekim starim grobljem.  Ništa od toga ne bude objašnjeno, naravno, a da stvar bude još gora, u cijelu tu zbrku se iznenada ubacuje i neka obiteljska priča/drama koja može imati veze, a i ne mora imati s tekućim događajima. Vi odlučite, ako uopće budete marili na kraju tko, što, gdje kako i kada. Ja nisam. Bilo mi je svejedno. Da su svi pomrli u velikoj nuklearnoj eksploziji to bi bio čak i zanimljiv kraj.

Odmah u glavu; likovi su katastrofa. Patty Duke je nekad jako davno imala neki svoj show i poznato je lice, barem Amerima. Vama neće ništa to značiti, kao ni meni. Druga stvar; ona je očajna glumica. Radnja ima dijelova koja zahtjeva malo emocionalne angažiranosti, ali ona to ne uspjeva pokazati, dapače, postaje jako iritantna, tj. njezin lik. Primjer – kćer im boluje od teške bolesti, ali ona je baba-zvjedava i tuta po susjedstu glumeći bakicu iz krimića Agathe Christie, onu vrstu koja svuda gura svoj nos i svima generalno ide na živce. Ista stvar je i njezin muž, odnosno svi likovi. Zanimljivo, tu je i jedan David Soul, koji je poznata faca, puno više od Patty, ali ima cirka tri scene koje traju cirka po dvadeset sekundi. Šteta uloge i šteta potencijala bačenog u vjetar. O, da, ima i neka klinka, ona je valjda kao neka fora sličnosti s Poltergeistom. I mala je koma. Ne zna glumiti. Cmizdri (neuvjerljivo) u svakoj sceni u kojoj se pojavi. Iritantna je do boli. Vrišti bez voznog reda. Ako vas ovo nije ubilo, slijedi nastavak. Radnja načelno ima veze sa stvarnošću, ali bez pojašnjenja. Da, dobro ste pročitali. Na kraju filma ne doznajete ništa. Nije problem u tome koliko u… Da vam slikovito pojasnim kako stvari stoje. Obitelj, koja godinama živi na istom mjestu, u vrtu ima oznake na zemlji koje su pljunute oznake za grobove. Oni to ne kuže. Kad počnu sranja – HA! To mora da je oznaka za grobove! Kako to do sada nismo vidjeli! Mislim, to je to, takva razina zaključivanja. Imamo ptice, koje mogu imate neke veze s radnjom, ali ne moraju, mačku koja popizdi, klinku koja vrišti zbog mačke… Jednostavno, nigdje veze s ničime. I onda kraj. Samo tako, u pola priče. Dobijete informaciju na kraju da su se čudne stvari nastavile događati i da su ljudi izgubili ulaganja. Što, gdje i kako – ništa od toga. Jednostavno, zaobiđite u širokome luku. Bolje pogledajte The Conjuring ako vam je do takvih domestic-duhovi-svi smo propali scenarija.

 

 


IMDb

Trailer

 

Šveđani i ja se znamo već jako dugo vremena, možda čak malo i predugo, što je dobra koliko i loša stvar. Započelo je to skoro prije dvadeset godina, u slavnim devedesetima odmah nakon ratnih dana, kada je televizijski program bio čista koma, i što je poprilična ublaženica. Nije bilo VHS-a ili interneta, bili ste prisiljeni gledati ono što su vam veliki umovi sa Prisavlja servirali. Nešto od toga bio je filmski serijal o inspektoru Martinu Becku. Kako je nedavno umro Michael Nygvist, kojeg su svi znali, isto tako je umro još jedan švedski glumac za kojeg nitko živ nije čuo, Gosta Eckman. Gosta je glumio dotičnog inspektora u serijalu od desetak filmova, koji su pak nastali po serijalu kriminalističkih romana napisanih tamo kroz 70-te i 80-te. Tu je stvar loša jer ti filmovi su bili popriličan užas. Ne shvatite me krivo, to su možda kvalitetni kriminalistički filmovi, gdje radnja ide svojim sporim tijekom, gdje je važnija karakterizacija likova od toga da se forsira akcija. I bili su dosadni do boga, s tim da je glavni lik bio nešto kao lik Tugomira u kišnom mantilu. Prvo iskustvo sa Švedima (kako ih naziva McCready u The Thing) je tako bilo loše. Zanimljivo, drugo iskustvo je bilo nešto bolje. Martin Beck se vratio u obliku kriminalističke serije, moderniziranije, žešće i malo više sklone akciji. Zanimljivo, nikako ne mogu bez Martina Becka jer tamo ga je glumio Peter Haber, čije ime možete pronaći i u ovom filmu, kao jednog od glavnih likova. Što me okolo naokolo napokon dovodi i do tebe ovog teksta – Lisbeth Salander. Ruku na srce, uopće ne kužim zašto je stekla toliku popularnost, ali kužim zašto je ljudima cijeli taj Millenium paket bio privlačan. To je bio novi, svježiji i zanimljiviji pristup švedskim krimnalističkim romanima i filmovima. Kako sam ovih dana u čitanju dotične trilogije (samo je par godina stajala na polici i sakupljala prašinu, ništa strašno) tako sam pogledao i filmove i, barem se nadam, tokom vremena koje dolazi (godina čak) planiram nešto i napisati o njima. No, za sada se zadržavam na prvom dijelu, onom koji je najbolji. Zašto je najbolji? Zato što je zaokružena cjelina, što je možda malo banalan razlog, ali itekako valjan kad se uzme u obzir da je Stieg Larrson imao u planu napisati čak 10 nastavaka i sve ih međusobno povezati, pa je stvar, iako tragička s njegovom smrću, ipak do neke mjere dosta dobro ispala jer je trilogija koliko-toliko zaokružena. Zašto je film dobar, tj roman, tj. oba medija preklopljena jedan preko drugoga?

Zato što svi vole priče o serijskim ubojicama. Mislim, svaki dobar roman o serijskom ubojici je dobar roman o serijskom ubojici, ja ću ga pročitati i ogledati film ako je ekraniziran. Kvaka je u tome da Djevojka… (ili Muškarci Koji Mrze Žene – originalni naziv) nije roman o serijskom ubojici. To je više detektivska priča, cold case i pomalo socijalna drama, što je, priznajem jako dobar mix ako ne želite već u prvoj minuti filma pokazati sve adute kojima raspolažete. Osramoćeni novinar Mikael Blomkvist prihvaća ponudu starog, bogatog i opsjednutog industrijaca da baci pogled na nestanak njegove nećakinje od prije 40 godina. Pošto nema što izgubiti, s karijerom u zahodu i kredibilitetom na cesti, Mikael cijelu ponudu vidi kao mogućnost da se malo makne od svijeta i zaradi lagane novce. Ipak, slijedeći tragove stare nekoliko desetljeća, nešto će pronaći, a dodatnu pomoć će dobiti od asocijalne, socijopatske i općenito ne baš ugodne hakerice imenom Lisbeth Salander. Put kojim će krenuti otkrit će tajne jedne od najmoćnije švedske obitelji, ali i trag umorstava koji traje već skoro 60 godina. Sadržaj… pa, on je poprilično sažet jer ima dosta toga u njemu. S jedne strane je Mikael, ali s druge strane je Lisbeth i kroz njezin lik vidimo kako neke stavke njihovog zakona funkcioniraju – nikako – što daje filmu (i romanu) pomalo društveno-angažirani okus. Tu sad moram malo zakočiti i reći da mi uopće nije jasno zašto su amerikanci uopće išli raditi svoju verziju istog filma, s istom pričom, i koji je, ako sam dobro shvatio, snimljen na gotovo istim lokacijama. Da, znam, njima se sluša engleski, ne švedski, ali remake nije baš uspio. Zašto? Zato što je Rooney Mara kao Lisbeth jednostavno antipatična. Noomi Rapace, s druge strane, je fascinantan lik. Okej, ona ima tu negostoljubivu stranu ličnosti, ali i tako jak moralni kompas da su ona i Mikael stvarno zanimljivi likovi, plus da ne govorim o njihovoj jakoj kemiji na ekranu. Remake je… jednostavno suhoparan, plus da ne govorimo kako je i nepotreban, te da je došao prerano nakon poprilično efektnog originala.

Filmu još za rukom polazi ispraviti neke sitnice koje su čak bile lošije u romanu jer ovdje Lisbeth prati Mikaelov napredak od samog početka, držeći ga tiho i nevidljivo na oku cijelo vrijeme, dok je u pisanom obliku ona doslovce upala u radnju već na sredini priče, pomalo bezidejna što on radi. I film nas uspjeva uvući u glavnu priču; 40 godina star nestanak mlade djevojke, kao i misteriju oko cijele priče, pomalo zaobilazno nas odvodeći na trag glavnog zgoditka. Usput uspjeva biti i poprilično jeziv na nekoliko mjesta, kao i neugodno brutalan (scena silovanja) te je konačni učinak na gledatelja povoljan, bez obzira na to što film traje više od dva sata i na momente ima poneki pogrešan korak, kao i razvučenu radnju. Realno gledano, skoro da nema nikakvih mana, skoro, jer tu sad postoji i druga strana cijele priče. Nekome bi Lisbeth mogla biti jednostavno naporna kao lik, svašta je moguće, kao i cijela njezina nedorečena prošlost koja bi, da nije bilo preostala dva nastavka, i ostala nedorečena te bi svi oni mali tragovi koji su ovdje predstavljeni ostali neiskorišteni, pa čak i pomalo besmisleni te su i uteg oko glavne radnje.  Niels Arden Oplev  je spretan redatelj zato što je film, koji je inicijalno rađena za TV format (postoji i produženija verzija u obliku serije, ali ne puno produženija) uspio uljepšati da izgleda kao pravi kino-film, iako je imao tek djelić budžeta kojeg je imao remake. Uz to, same pohvale, znam, krajolik je fascinantan, što je opet plus za cjelokupni dojam jer mi je već pomalo navrh neke stvari gledanja američkih metropola u kojima netko killa nevine žrtve. Rekoh za Lisbeth, da odmah kažem i kako će Mikael nekim gledateljima kao lik biti možda… nekako introvertan. Za nekoga tko se bavi istražiteljskim novinarstvom i koji ima neke stvarno dobre instikte (dio s gledanjem starih slika) ispada poprilično tupast kad se radi o konačnom zaključku, tj. tko je ubojica. Ali, hej, to se jednostavno mora spomenuti, kao eventualne loše stvari, no nemajte straha da bi to moglo utjecati na gledanje jer neće. I, da, Noomi je Lisbeth, bila, ostala i ostat će, bez obzira tko ju zamjenio. Iako je roman sada je skoro pa punoljetan, a film se približava prvom desetljeću postojanja, stvari su u njemu još uvijek jako dobre, nema tragova da zastarijeva (neki detalji u romanu danas su pomalo smiješni – super jak laptop s 500 RAM-a i 40 gigi hard-discom) a ome i priča je još uvijek dovoljno intrigantna da ga se može bezbolno pogledati s kojom godinom razmaka. Znaju ti Švedi kako se rade neke stvari, stvarno znaju.

 

 

 

 

Nightbreaker (1989)

Posted: Srpanj 10, 2017 in Drama, Emilio Estevez

IMDb

Trailer/Cijeli film

 

Ljudi su najkreativnija stvorenja koja postoje. Zaboravite dabrove koji mogu napraviti umjetno jezero svojim branama ili svizce koji motaju čokolade, dajte čovjeku alat i napravit će čuda. Čuda koja će ne samo ubiti vas već vas doslovno zbrisati s lica zemlje. Atomska bomba bila je slavljena kao ultimativno oružje kojim se prekinuo drugi svjetski rat. Žrtve i razaranje su bile šokantne, istina, ali tko te pita ako je prekinulo daljnje ratovanje. Nakon toga, oh, slatke li ironije, ušli smo u nekoliko desetljeća povuci-potegni igre nekoliko velikih supersila, dovodeći svijet nekoliko puta na rub nuklearne zime i stvaranja Mad Max svijeta. Danas smo malo pametniji, nadam se. Filmovi su lijepo kapitalizirali strah od atomske eksplozije, snimilo se nekoliko pravih napetica, svi sretni i zadovoljni, ali danas nećemo o njima već idemo u pravi bunker izvući pokoji naslov koji govori o toj temi. Da, ima ih više, postoji čak velika mogućnost da niste nikad ni čuli za njih, ali neka vas to ne uznemirava jer puno drugih ljudi nije. Zato sam ja tu, uz svu svoju silnu skromnost i tako te priče. A, iskreno, ne bi se toga sjetio da nisam nedavno pogledao ovu seriju gdje naše gore list Goran Višnjić glumi opakog vremenskog putnika koji uspije sjebati sve važnije trenutke američke povijesti – hej, meni je serija bila više nego dobra, a Višnjiću dobro stoji pljuca u ruci i negativni stav. Da se vratimo na temu… postoji jedna epizoda koja se odigrava u Nevadi, pustinji, ako vam je draže, gdje su se testirala nuklearna oružja. U jednom razdoblju to je bila svjetska atrakcija. Uzmete si hladno piće, stanete na balkon vaše hotleske sobe i gledate veliku gljivu kako se izdiže nedaleko vas. Ljudi su možda najkreativnija bića, ali su jednako tako i najgluplja. O čemu vam ja sada ovdje pričam? O jednoj zgodnoj maloj drami koja prikazuje jednu drugu stranu priče…

Martin Sheen i Emilio Estavez glume istu osobu. Oni često surađuju, glumeći tatu i sina, što i jesu u stvarnosti, ali ovdje je Emilio mlađa verzija, a Martin starija verzija psihologa koji se prisjeća svojih mladih dana koje je provodio u Nevadi i gledao učinke radijacije na vojnike. Naime, vojska je u cijeloj svojoj mudrosti odlučila testirati koliko se ekčuli može biti blizu nuklearne eksplozije i preživjeti je bez posljedica. Naivni ljudi, naivna vremena, danas znamo bolje. Tako mladi Emilio provodi svoje dane s vojnicima, zapisuje njihove odgovore, nadgleda kako se provode testiranja, a stari Martin boravi na konvenciji u nekom hotelu (kao sadašnjica) i susreće se s posljedicama svojeg rada. Jer… zračenje je stvarno i nosi stvarne posljedice, ali kada veliki zeleni stroj želi nešto sakriti, on to lijepo pomete na pod, ali kako to obično ide s takvim stvarima, zaklela se zemlja raju da se sve tajne doznaju…

Za ovaj film znam već godinama, imam ga negdje čak i na staroj VHS kaseti i, iskreno, nemam pojma kako sam ga dobio. Jedini razlog zašto sam ga uopće bio je Emilio, kojeg gotovim još tamo od Young Guns filmova. I volim pogledati zgodnu dramu s vremena na vrijeme, što, znam, zvuči tako šokantno, ali je pravo istinito. Film, idemo odmah pravo na stvar, nije loš, ali nije ni dobar. Ono što u njemu funkcionira je to što izravno pokazuje kako Vojska (s velikim V) ima jako malo respekta naspram svojih ljudi, tj. kako su imali jer testiranja koja su provodili u filmu opasna su po svim stavkama dnevnog reda. Bila su to najgluplja moguća vremena, kada su ljudi tek otkrivali prava sranja koja ostaju nakon nukleranih testiranja i onda su brže-bolje išli to skrivati i praviti se da se to nije dogodilo. Film dobro dočarava različita vremenska razdoblja, što je okej stvar, ali ništa puno više od toga jer ovo je televizijski proizvod, pa su i sredstva bila ograničena. ALI, to nimalo ne umanjuje neke priozore koji su pravo spektakularni (detonacije bombi) a korištene su i snimke pravih testiranja koje ste vidjeli u poprilično drugih filmova. Bez obzira na to, jezive su. Zašto film nije ostavio jači utisak? Zato što nema konačnu poantu. Radnja nije ekranizacija nekog stvarnog događaja već fiktivne drame, što je odmah mali uteg oko nogu. Iako je društveno angažiran i ukazuje na posljedice tih testiranja, to je sve što radi, bez nekog konačnog zaključka, a u tom procesu ostavlja i dosta pitanja neodgovorenima (što se dogodilo s ljubavnim interesom glavnog lika) te djeluje… pomalo nedorečeno. Iako završi s određenom poantom (da, to što smo radili bilo je pravo sranje) ona je jednostavno preslaba da bi ostavila neki jači utisak. Nije gubljenje vremena, to vrijedi spomenuti, jer što zbog teme, što zbog glumaca (tu je i Lea Thompson – čista anomalija da je se vidi izvan Bact to the Future filmova – te mladi Joe Pantoliano) i što zbog korektno obrađene teme, barem njezinog većeg dijela. Hoće li vam ostati u dugačkom sjećanju? Pa, iskreno, ne baš. Ali nećete požaliti gledanje, što je nekako dobra kompenzacija za to što ne ostavlja možda jači dojam.

Con Air (1997)

Posted: Lipanj 8, 2017 in Akcija, Nicolas Cage

IMDb

Trailer

 

Bože, nedostaju mi akcijski filmovi. Nema dugo kako sam pogledao Brzi i Žestoki 8 i, načelno rečeno, bio mi je relativno zabavan. Simpa su to filmovi, malo akcije, malo humora, malo svopćeg pretjerivanja, ali to nije to. Nedostaju mi velike eksplozije napravljene po pravilima stare škole (znači da nešto ekčuli i digneš u zrak) i poznati glumci koji glume opasne frajere. Devedesete su bile pravi mali rasadnik dobrih akcijskih filmova, recite što god želite o tom žanru, ali onda je imao procvat desetljeća (okej, priznam i osamdesete kao jako dobro desetljeće) i mogli ste birati što gledati, dapače, razni studiji su lomili ruke i noge samo da se dokopaju nekakvog ljetnog projekta koji će trajati dva sata, imati poznata imena u naslovnici i zaraditi brdo zelembaća. Priznajmo, ambicije nisu bile velike, ali, hej, stvar je funkcionirala i ljudi su uživali. Danas kad čujete ime Jerry Bruckheimer odmah dobijete žgaravicu jer čovjek producira jedino Pirate s Kariba; Poglavlje 18. Kad čujete ime Nicholas Cage… onda jednostavno postanete tužni koliko je čovjek odlutao s glavnih tračnica (iako mi ovi štancerski filmovi nisu svi toliko loši). Jerry i Nick su u devedesetima pokazali kako se radi jako dobar akcijski film (The Rock – ako kažete nešto protiv njega, prebit ću vas na mrtvo ime) i kad se spomene dotični, onda jednostavno morate dodati i Con Air – Opasan Let. Zašto? Zato što su nastali skoro jedan za drugim, zato štp imaju identičnu premisu o poznatim glumcima i dizanju stvari u zrak i zato što je Hrid veliki brat, a Opasan Let mlađi, onaj ne toliko popularni. I nisam imao što pametno za gledati, da budem iskren, a kako ovaj mali biser ove godine navršava 20 godina, nekako me uhvatila nostalgija da vidim kako je ostario. Pa, dobro se drži, iskreno rečeno, čak bi se usudio otići toliko daleko i reći da izgleda bolje nego neki recentni naslovi koji danas prolaze pod akcijsko štivo.

Priču, vjerujem, znate svi jer ako ne znate… onda ste prekasno rođeni da bi vam ovo bilo zanimljivo. Uglavnom, nema tu neke posebne mudrosti. Imamo gomilu najgorih zatvorenika, imamo jakog pozitivca, imamo priču koja jedva drži neki sadržaj i to je to. Ukrcajte gomilu psihopata u jedan avion i onda im prepustite kontrolu – nisu moje riječi, to je doslovno citat iz filma koji, pomalo ironično, sve pojašnjava. Stari Jerry nije puno mudrovao kod ovakih projekata u tim danima; ako je nešto funkcioniralo, ne popravljaj. Recept se nije baš istrošio, ali je bilo par loših investicija (čitaj Bad Company) zbog kojega su se svi okrenuli još lakšoj zabavi (čitaj Pirati s Kariba) koje je podobna i za malu dječicu tako da možete imati obiteljski popust kad idete u kino. Con Air je, ako ništa drugo, ostao dosljedan sebi, ali je to šlampav film, u najmanju ruku. Ima u njemu jako dobrih stvari, ima i ponešto cool stvari, ali ima i tolikog šlamperaja da nije ni čudo što ga svi stavljaju u sjenu puno boljeg The Rock. Što je točno dobro u njemu? Hm, hm… Idemo od same premise. Gomila zatvorenika koja mora surađivati da bi sačuvala živu glavu. Okej, to uopće ne zvuči loše. Doduše, odmah u sjećanje zove i kultni The Dirty Dozen, ali tu svaka sličnost prestaje. Ovdje element loši-su-dobri nije takav već loši-su-loši, iako ne mogu poreći da nisu i simpatična rulja za koju mrvicu i navijate da pobijede. Premisa je dobra, istina, ostatak baš i ne. Svi ti negativci kao da su proizašli iz nekog stripa; nula posto karizme, nula posto karakterizacije. Nije da baš očekujem Dostojevskog u ovakvoj vrsti filma, ali stvari postanu malo zeznutije kad likovi, koji bi trebali biti opasni zatvorenici pomalo odlutaju u karikaturu. Nekako… nije to to. I Nicolas Cage je tu, opet. Ovaj put je netko vidio dobar potencijal u njemu i umjesto druge violine odlučio da igra solo. Nabildan je, u potkošulji, ima dugu kosu, bradu od tri dana, govori južnjačkim akcentom i, hej, ne krivite me, ali lik je slika i prilika bad ass junaka. John Cusak je isto tu. On je dobio ulogu kakvu je Cage imao u The Rock – druga violina. Simpa lik, simpa glumac, komični predah pomalo. John Malkovich je također tu. On je jednostavno… John Malkovich. Da čita telefonski imenik ja bi ga gledao.

Sljedeća dobra stvar, film ne komplicira. To je stotinjak minuta jednostavne jurnjave, pucnjave i eksplozija. Dubine tu nema. Karaterizacije tu nema. Čak ni neke malo jasnije priče tu nema jer sve djeluje brzinski sklepano da bi film bio A) nakracan poznatim glumačkim facama, B) da bi bilo što više piotehnike i C) da potraje u kinima dok traje dugo toplo ljeto. To je to, nažalost, bez ikakvih ambicija. I tu mu je glavna mana, kao i razlog zašto će uvijek biti onaj malo manje voljeni mlađi brat od Hridi. Jer, bilo je tu potencijala, pogotovo kad imate takvu 12 Žigosanih premisu, pa onda kad na to dodate i poznate glumce koji su poznati uglavnom po kvalitetnoj glumi. Ovako je doslovce bum-tras projekt. Hej, ja volim bum-tras projekte, ja sam lik kojemu se sviđa Under Siege 2: The Dark Theritory, pa ovo gledam s lakoćom, ali Con Air je savršeni primjer zašto je akcijski film kao takav doslovce propao i zašto danas kina pune djetinjarije kao što Brzi i Žestoki 8 (da, i on mi se sviđa, da ne shvatite krivo). Poznate face i eksplozije više nisu bile garancija za kino gledanost. Con Air je doduše bio popriličan hit, ali ne toliki koliko se očekivalo (oko 200 milijuna na 70 budžeta) te je postalo očito da takvi filmovi više neće imati sjajnu budućnost. No, kako rekoh, Opasan Let se još uvijek dobro drži za svoje godine. Primarno zato što je duhovit, što je možda namjerno, možda slučajno, ali ima taj opušteni ton zbog kojeg se može pogledati bez opterećivanja. Akcija je još uvijek dobra, iako su neke scene ipak siromašnije u odnosu na The Rock, a Nick Cage i dalje izgleda odlično. Film koji funkcionira, ali ne za svu publiku, što bi se reklo. Bilo je i boljih akcijskih filmova od njega, ali svakako je bilo i gorih, što je u ovom slučaju čiusti kompliment.

Twister (1996)

Posted: Travanj 9, 2017 in Avantura, Bill Paxton, Film Katastrofe

 

IMDb

Trailer

 

Ljudi moji, stvarni je život takva davež da stvarno mrzim onoga koji ga je izmislio. Red, rad i disciplina, suze, krv i znoj, no fun makes Jack a dull boy… Razumijete osnovno, zar ne? Ponekad se jednostavno nema vremena za napraviti nešto kreativno. Treba podignuti revoluciju, ukinuti sve poreze, prireze i zareze, napraviti pozitivno društvo kao u Star Treku i svi bi bili sretniji. Umro je Bill Paxton. To je već stara vijest i, nažalost, zbog vremena, tj. nedostatka istog, nisam bio u mogućnosti sjesti i napisati nešto pošteno o čovjeku. Volio sam starog Billa, mislim da je bio fin čovjek i dobar glumac, svaki film s njim je uvijek dobijao nešto na kvaliteti, čak i onda kada bi se radilo o teškim i jedva probavljivim sranjima kao što je Monolith. Pa sam sjeo i počeo prebirati koji film bi mogao uzeti iz njegove pozamašne filmografije da mu napravim mali hommage. I na kraju sam digao ruke. Zašto, pitate se vi. Stari je Bill bio strašan kao sporedni glumac, znao je izvući maksimum iz svega, ali još je bolji bio kada bi igrao glavnu ulogu. I znate što još – volim Helen Hunt. Hej, dva moja omiljena glumca u istom filmu – kad je bal neka bude i maskenbal. Twister je ona vrsta filma koju nitko ne voli baš. To je tipični holivudski spektakl koji je tu da vas zabavi, nikako educira (ne više nego što je potrebno – preko njega sam doznao što znači Fujitina skala kod gledanja jačine tornada, hvala lijepo, tko kaže da filmovi nemaju nešto pametno u sebi), da naživcira kritičare, filmske snobove i da razveseli običan radni narod, mene i vas. Jer, priznajmo činjenici u oči, film je star 21 godinu i još uvijek je zabavan. Ne bi bio da u njemu nisu stari Bill i Helen, koja je ovih dana nestala iz javnosti (prokleta sramota, ako mene pitate) a čak možete vidjeti i mladog, tada praktički anonimnog Philip Seymour Hoffmana te da nema… hmmm, intrigantnu priču. Znam, već sad ste zastali sa čitanjem i imate upitnik iznad glave – kako intrigantnu priču? Pa, jedna od činjenica vezanih uz ovaj film je i ta da je došao u vrijeme kada još uvijek svaka kuća nije imala flat-internet i nije se puno toga moglo doznati o nekim stvarima. Jedna od njih su bili i tornada. Svi znamo što je tornado, ne, nije baš neka nepoznanica, ali ustvari jest. Zna se kako nastaju (topla struja, hladna struja…) ali su nepredvidljivi kao… pa tornado. Ondašnja fora je bila da postoje ljudi ekčuli “love” te prirodne nepogode i pokušavaju izgraditi sustav upozorenja. Ja to nisam znao. Prva pomisao na tornado, koji mi je i dan danas jako jeziva stvar, bila je bježi koliko god te noge nose. Ne prema njemu. Suprotnim smjerom. Ali to sam ja. Ja sam ljubavnik, ne ratnik, kako to lijepo kaže Eric Clapton u jednoj svojoj pjesmi.

Film tako prati grupu tih…hm… zabavnih i ekscentričnih individua kako pokušavaju lansirati Dorothy (limena kutija puna senzora koja bi izmjerila unutrašnjost tornada) i tako nešto doznati o nepogodi kako bi na vrijeme mogli upozoravati ljude. Film se uglavnom sastoji od scena putovanja i scena razaranja, što ga čini punokrvnim filmom katastrofe, a između toga su nabacane (i to mislim doslovno) neke sitnice tek toliko da bude nečega. Bill i Helen su bivši par, on ima novu žensku, ali voli bivšu, ona je hladna prema njemu, ali ga još uvijek voli… OK, OK, znam, svjestan sam toga koliko to trivijalno zvuči, ali je bitna ona stavka kako su Bill i Helen strašni glumci jer su čak i od takvih bezvezarija tipa meksička sapunica uspjeli izvući koliko se moglo. Zbpg njih, to je ustvari i gledljivo. Kada je radnja zahtjevala malo jaču glumu, i tu su se snašli, ali film nikad nije odlazio baš daleko po tom pitanju. Zabavna stvar je što je ta grupa lovaca zanimljiva. Cijeli taj sistem. To je danas rutina, danas svi znaju za to i imate gomilu dokumentaraca koji govore o istoj stvari. Onda, sredinom 90-ih, to je bila novina. Zato je Twister jedan od boljih filmova katastrofe, barem u okvirima svojeg žanra, jer je obradio nepoznato područje. Koliko me pamćenje drži, do sada je i jedini koji se koliko toliko ozbiljno pokušao pozabaviti time i svjestan sam koliko to… čudno zvuči. Filmova o tornadima danas imate…pa, poprilično, ali nijedan nije pokušao baš uhvatiti neku realnu priču o njima već su više ispadali kao neki mutirani negativci s planete Zorg.

Realno gledajući, scenarij filma je tanak kao papir, čak i manje od toga. Nije da je baš nepostojeći, ali je jako blizu toga. Napisao ga je Michael Crichton. Zašto je to bitno? Zato što čovjek stoji iza romana kao što su Jurski Part ili Timeline. Zašto je pak to bitno? Zato što čovjek zna kako napraviti gotovo staromodni avanturistički film koristeći se prirodom i modernom tehnologijom. Zato Twister uglavnom funkcionira, iako je njegov scenarij (i njegove bivše žene) izmjenjen tokom snimanja, pa je malo bućkuriš od svega pomalo. To je ljetni film, pređite preko toga. Ako tražite realnu dramu, sranje, stvarno ste izabrali krivi naslov. Druga bitna stavka što efekti u njemu i dan danas izgledaju dobro kao i prije dvadeset godina. Dobro, ima malih propusta, što bi se reklo tehničkih pogrešaka, ali sami centar zbivanja se jako dobro drži. Glumci su opušteni i zaigrani, a vidi se i zašto je stari Bill bio tako dobro cijenjen kao glumac. Doduše, više se proslavio manjim i efektnijim ulogama, ali svakako je imao potrebnu karizmu da izvuče ovako velik projekt, pa je danas šteta što ih nije snimio više. Ne ovakvih, mislim, više glavnih uloga. S jedne strane dobro je ispalo to što je predstavio novu grupaciju ljudi u nezgodnoj situaciji, za takav posao treba biti malo puno pokanut, ali da budemo fer, osim što su svi oni dopadljivi i zgodna grupa karaktera, nemaju karakterizacije ni koliko crnog ispod nokta stane. Jedni su prave dobrice, druga grupa su pravi zlikovci, kao u stripu, tek toliko da film ima malo nekog sukoba i da vam ne dosade sve one scene razaranja ili ljubavne peripetije glavnih likova. Mislim, Twister je, gledano po pravilima “struke” (obožavam taj opis) loš film, on je točno ono kako filmovi ne bi trebali izgledati. S druge strane, gledano očima običnog naroda, film je i danas pun pogodak. Zabavan, glasan, pun dopadljivih glumaca i napet. Baš ono što je potrebno nakon teškog radnog dana u uredu i kad želite pustiti mozak na pašu na dva sata. Možda nije najbolji trenutkak karijere starog Billa, ali barem je sigurno da će ga se ljudi još uvijek s vremena na vrijeme sjetiti, ako nitko drugi barem oni koji obožavaju ovakve stvari (da, autor ovih redaka se ubraja među njih).