Archive for the ‘Jamie Lee Curtis’ Category

Halloween (2018)

Posted: Studeni 2, 2018 in Horor, Jamie Lee Curtis, John Carpenter

 

IMDb

Trailer

 

Donio sam jednu veliku odluku. Nikada više ne gledam horor filmove u kinu. To moram ponoviti i dodatno naglasiti; nikada više ne gledam horor filmove u kinu! Sjedim ja tako i, bez imalo srama mogu priznati, potpuno uživam u novoj inkarnaciji kultnih suparnika Michaela Myersa i Laurie Strode, a iza mene tri proklete klinke od nekim 14-17 godina cijelo vrijeme, ali baš cijelo vrijeme, komentiraju radnju (joj, glupača, zašto je napravila, joj, koja kretenuša, joj ovo, joj, joj ono…) da bi vrhunac svega toga bio – a tko je ustvari taj tip? Zašto on proganja tu babu i zašto je baba, već kada smo kod toga, glavni lik. Druga klinka, sa prenemagajućim glasom razmaženog derišteta, ide ovoj prvoj objasniti; znaš, rekli su da u filmu ima dva bivša muža – to je sigurno jedan od te dvojice. Treća, jednako iritantna, objašnjava kako joj je to brat (ustvari je došla i najbliže nekom točnom pogotku) ali ove dvije joj objasne da su rekli kako joj to nije brat… Onda joj je sigurno šogor. Draga djeco, iz dubine vlastite filmske duše, klonite se filmova o kojima nemate pojma. Klonite se franšiza o kojima nemate pojma. Lijepo vas molim, na koljenima ako treba. I, da, nisu samo cure krive, ima i muških. Tako je jedan lik u pripijenoj majici kratkih rukava (dok je vani bila skoro nula stupnjeva i stvarno hladna noć) vikao kako bi „razbio pičku“ Michaelu Myersu svaki put kada bi se ovaj pojavio na ekranu. Suprotna strana toga, svaki put kada bi se dogodila opaka scena, isti taj lik je skoro četveronoške pobjegao prema izlaznim vratima. Mrzim jebenu publiku u kinima. Dignite film i komentirajte doma. Informiraj je na prokletom internetu šta ideš gledati. Baci se sa prve zgrade… Napravi bilo što, samo nemoj dolaziti u kino! Nikada više gledati horor filmove u kinima – konačna i doživotna odluka.

Ali, da budem i malo iskren, nikada ne gledam horor filmove u kinima, stvarno se ne mogu sjetiti kada sam pogledao posljednjeg (mislim da je to bio onaj remake od Strave u ulici Brijestova – pa, to je bio stvarno uzaludno bačen novac) i ne bi ni ovoga gledao da nije bilo nekoliko odlučujućih faktora pri donošenju odluke. Pogađate i kojih već, zar ne? Ja sam ogromni fan Johna Carpentera, iako on ovo nije režirao, prekinuo je neku vrstu mirovine i odradio producentski posao te uredio glazbu za novi film – koja zvuči fantastično. Druga stvar; vratila se i Jamie Lee Curtis u glavnu ulogu Laurie Strode. Sada, ja volim i Halloween: 20 godina kasnije. Držim to dobrim horor filmom, zabavnim, na trenutke i napetim. Iskreno, jedini Halloween filmovi koji vrijede u cijelom tom serijalu su oni gdje glumi J. L. Curtis. I, ne, ona glupost nazvana Halloween: Uskrsnuće u to se ne ubraja. Ono je jednostavno željeznička nesreća od filma kojoj ni sam Isus Krist ne bi pomogao. Ali H20 je bio fora filma, to priznajem. Novi nastavak franšize ide nekim sličnim cestama kao i taj dio; što se događa nakon što „posljednja cura“ preživi napad poremećenog manijaka? Pa, sjebe je psihički, više-manje. H20 je bio o bježanju i naposljetku suočavanju s traumama dok je novi Halloween o pripremama da više nikad ne budeš žrtva. Laurie Strode u ovom filmu živi u izoliranoj kući, čvrsto utvrđenoj, okruženoj teškom ogradom i reflektorima. Posjeduje opasan arsenal oružja i nekoliko dodatnih osiguranja u obliku izolirane sobe. Čisto se čudim što već nije postala plakat-žena za ove fanatike koji se pripremaju za sudnji dan jer upravo to je i ona. Skoro. Michael Myers, koji je uhvaćen i provodi dane u umobolnici, u cijelosti joj je zeznuo život, odnos sa kćeri, odnos sa unukom, a ima i dva propala braka iza sebe. Laurie je postala nešto kao gradska atrakcija, znate već, žena u koju svi potajno upiru prstom i govore kako je pukla kao kokica. Tj. dok Michael Myers ne pobjegne iz bolničkog transporta i vrati se natrag u grad. Onda stvari više nisu tako smiješne.

Novi Halloween radi nekoliko dobrih stvari i nekoliko loših. Loše stvari su… Nisu to toliko loše stvari koliko nedorečene stvari i ne donose onoliku isplatu u odnosu koliko je uloženo u njih. Tu je i jedan doktor koji drži Myersa na oku i ima odjek starog doktora Loomisa. Ono što ne valja s tom pričom je taj što postoji i jedan preokret koji doslovce dolazi iz vedrog neba i malo je šlampavo to napravljeno. Razumijem zašto su to išli napraviti, nisu htjeli kopirati original baš u svemu, malo iznenađenje i tako to. Ali jednostavno nema tu očekivanu težinu. Druga stvar koja baš ne funkcionira je unuka od Laurie i njezino veče s dečkom. Koji ima poveću pažnju u filmu, ali na kraju ispadne neki šlampavi teen preokret i oni prekinu i kada gledatelj shvati da je sve to bilo samo zato da ona izađe u noć bez mobitela – moglo je i bez toga. I, da, postoji jedna Quentin Tarantino scena gdje dva policajca pričaju o – sendvičima. Ozbiljno? Izvan toga, film stvarno donosi neke promjene i malo svježine u priču. Jedna od njih je i ta da su se riješili onog utega da su ovo dvoje brat i sestra. Sjajno, došlo mi je da zaplješćem u pola kina. Sada Michael ima slobodne ruke ubijati koga god želi i film to iskorištava savršeno. On je ona nezaustavljiva sila koja ide i ubija i to nam sjajno prikazuje u jednom dugačkom kadru gdje Michael ulazi u jednu kuću, ubija jednu osobu, pratimo ga kroz kuću, preko ulice, pa do druge kuće, gdje ubija drugu osobu… Čisto savršenstvo što zbog rada kamere, što zbog napetosti (jedno ubojstvo je izvan ekrana, da publika malo zamišlja, dok je drugo nama pred očima zbog šoka) što zbog pravog ugođaja koji jako dobro pogađa note Carpenterovog originala. Tu su i same posvete istom tom originalu, ali postavljene na tamo pametan način (neke su u obliku okrenutih situacija u radnji, neke su vizualne naravi) da gledatelja ne udaraju po glavi, ali ih je jednostavno zamijetiti. Treći čin, smješten u kući od Laurie, je naprosto sjajan. Ne zbog krvi jer je ni nema toliko već zbog napetosti koju je jako teško postići u današnjim uvjetima; ništa više nije šokantno ili napeto. Film je sukob dvoje starih suparnika izveo onako kako treba; glavom u glavu, oboje izravni u svojoj namjeri i to funkcionira baš zbog njihove prijašnje povijesti. Novi Michael je malo sporiji, ostavlja dojam realne i starije osobe, ali ima tu nijansu nečeg nadnaravnog u sebi što svi poznaju i vole kod njega. Jednostavno, sve funkcionira bolje od očekivanog. Možda da su još ti neki pravci skraćeni, možda da se dodala još koja minuta pažnju samoj Laurie i njezinom odnosu s dvije generacije ostalih ženskih članova, ovo bi bio savršeni horor film. To što se ne srami zaroniti u psihička stanja svojih likova, prikazati neke stvari koje odlaze izvan sfera običnih horor filmova i pokazati kako nam neke traume mogu definirati cijeli život čini ga i ponešto inovativnim. Kako je cijela ta franšiza bila otišla u krasni kurac s onim glupostima koje je režirao Rob Zombie, ovo je bila prijeko potreba injekcija adrenalina da ponovo oživi. Iako ima i jako zadovoljavajući kraj, pretpostavljam da se već planira sljedeće poglavlje (i ta obično zajebu sve ono dobro iz prethodnog filma) ali dok ono ne dođe… u ovome stvarno treba uživati. Moderni horor film s jakom notom nostalgije i funkcionira više nego dobro na skoro svim razinama.

  

Oglasi

Halloween-H20-20-Years-Later-poster 21770_front halloween-7-poster

IMDb

Trailer

 

Neočekivano sam dobio produženi vikend (prednosti neočekivane zime) i nije da se žalim, uopće, već sam odlučio vrijeme iskoristiti na pametan način. S jedne strane pogledati što sve imam na hardu i što sve može ići pred streljački vod, stvari koje sam gledao, koje sam mislio gledati (ali nikad neću) i stvari koje mi jednostavno ne trebaju. Trebalo je napraviti malo reda, riješiti se krša i loma, omogućiti kompjuteru da malo lakše diše. I napravio sam to, bez žaljenja, čisti profesionalizam pri odstranjivanju nepotrebnih stvari i, posve slučajno, dok sam brisao stvari, pronađem i ovaj film. Skinuo sam ga još tamo dok su se svi pripremali za Noć Vještica i planirao sam ga pogledati odmah nakon što sam pogledao drugi dio. Za razliku od tog drugog dijela, kojeg sam u životu pogledao svega jedanput, H20 (zabavan naslov) poznajem ipak malo bolje, čak ga negdje imam i na VHS-u (zapljena pri zatvaranju videoteke) i, iskreno, volim ga pogledati s vremena na vrijeme. Snimljen je u devedesetima, što ne znači ništa posebno, gomila filmova je snimljena onda, ali snimljen je u vrijeme kad je horor žanr doživio blagi polet, infuziju svježe krvi i postao (opet) žanr koji je na cijeni. No, nije samo to u pitanju već jedan zanimljiv pokus koji je uspio čak dva puta. Svi horor serijali (poznati) otišli su sa svakim novim nastavkom u debeli nepovrat duboke bezveznosti. Freddy Krueger je uspio donekle (samo donekle) sačuvati ponešto kvalitete (pripisujem to dobrim redateljima tipa Renny Harlin i Stephen Hopkins) ali svi ostali bili su negledljivi. Tada se oglasio stari horor mačak, Wes Craven. Njemu se nije svidjelo što su napravili od samog Freddyja i priče te je, samoinicijativno, odlučio napraviti nešto novo. New Nightmare danas djeluje baš dobro zato što je pomaknut film, izvan glavne priče o Freddyju, pa čak i ako nije baš potpuno uspio (malo previše referenci na original) vidljiva je kreativnost i svježina. Pa su glavni i odgovorni odlučili napraviti nešto po pitanju horor pandana pričljivom Freddyju; oživjeti Michaela Myersa, onog šutlljivo, s velikim nožem u rukama. Čak su kontaktirali i Carpentera, ponudili mu režiju, ali im se lijepo zahvalio i posao je završio u rukama rutinera Steve Minera, koji je već režirao par nastavaka serijala koji se nakon dva dobra dijela strmopizdio u negledljivost. Miner nije Carpenter (well, duh!) ali kad se sve uzme u obzir, nije ni napravio tako loš posao, što će reći da nije mogao previše sjebati sasvim korektan scenarij koji je balansirao negdje između remakea i nastavka. To bi trebalo biti stvarno pravi genijalac, da se sjebe Halloween film koji ima Michaela Myersa i Jamie Lee Curtis.

Druga zanimljivost zašto sam odlučio sjesti i napisati nešto o ovom naslovu je taj što uskoro dolazi novi dio franšize i u njemu opet glumi Jamie. TA-DAM-DAM! Taj preokret niste očekivali, zar ne. Iskreno, nisam ni ja. Mislio sam da je cijela franšiza ustvari napokon krepala i da je pokopana zajedno s ona dva užasna nastavka koja je režirao Zombie. Mislim da su svi mislili da je to završena priča, ali nikad ne podcjenjuj moć Hollywooda da pokuša zaraditi još koji dolar na starim stvarima. Kako stvari stoje, mogle bi nas očekivati dobre stvari u svezi toga. Carpenter je opet uključen kao producent/savjetnik, Jamie je tu… Jedna od najavljenih stvari bila je da će film ignorirati sve prijašnje nastavke osim prvog (i možda drugog dijela – što ima neke logike jer je Carpenter radio na oba – kasnije je digao ruke) te da će napraviti pravu završnicu, posljednji fajt između Michaela i Laurie. N-da. I dok se slažem da sve ostale nastavke treba ignorirati, ovaj baš i nije tako loš. Dapače. U vrijeme kada je snimljen film je bio sasvim fino primljen, pa je čak i pošteno zaradio, toliko da je to danas film sa skoro najvećom zaradom u franšizi. Kritika je bila i dobra, iako nije kao original, bijaše to najbolje drugo mjesto. Mislim, već kada trebate napraviti novo poglavlje u već iscjeđenoj priči, ovo je najbolji način da se to napravi. Film osim što je vratio Laurie, odlučio je biti i malo realan po nekim pitanjima. Ona ima traume iz prošlosti, što je očekivano, ali i sadašnji život, klinca koji će se naći na meti Michaela, što pak opravdava da Jamie pregura svoje strahove i krene u novi ljuti boj. Hej, ja pušim takve priče, motivacija likova je uglavnom sporedna stvar u hororima, sve se svodi na ciku i vrisku i krv, pa ovo djeluje kao odraslija verzija, gotovo kao iznimka od pravila. Ali, straha nema. Ima i u njemu klinaca koji će raditi glupe stvari i skrkati živote na krvav način. O, da, ako vas poster podsjeti na tadašnji aktualni hit Scream, to je napravljeno s jasnom i očitom namjerom jer je scenarij (debeli komad njega) djelo Kevina Williamsa, čovjeka osobno zaduženog za preporod horora u 90-ima.

Film funkcionira zato što ima originalnog lika iz originalnog filma. Film funkcionira zato što se ne srami reći da je taj lik ponešto i sjeban, da vuče duboke traume i da živi život u strahu od prošlosti. Film funkcionira zato što ne igra baš na kartu krvoprolića već na psihološki pristup i građenja napetosti. Tu je ipak napravio kompromis jer u današnje vrijeme svi vole krv, pristup kakav je imao originalni Halloween je stvar prošlosti, ma koliko to čudno zvučalo. I napravio je okej posao s time zato što nije nabacao previše likova, pa se svaki od njih može pratiti, ali da odmah budem i iskren, nitko od njih nije razvijen više od obične skice. Mane su, već ih možete pogoditi, potpuni izostanak objašnjenja što je Michael radio svih ovih 20 godina koliko ga nije bilo (da, film je isto tako negirao postojanje nastavaka nakon 1 i 2 dijela) pa s jedne strane imate ženski lik koji je dobro okarakteriziran, dok s druge strane imate običnog negativca koji je, eto, valjda spavao i onda opet krenuo u akciju rezbarenja vlastite obitelji. Dodatna prednost je što radnja ne komplicira porijeklo. Da, Michael je opet tu, ali nema nekih nadnaravnih gluposti, nema nekih kronično glupih pojašnjenja, sve se svodi na preživljavanje. Lokacijski je praktički na jednom mjestu (nekakva škola) i događa se u gotovo kratkom vremenskom razdoblju (jedna noć, mislim, malo očito, ali da se spomene) i kada se zajedno stavi na jednu hrpu… film jednostavno funkcionira. Možda zato što je ciljana publika ovaj put i malo starija (Jamie Lee Curtis i Adam Arkin teško da mogu proći kao teen klinci) kao i ona mlađa (Josh Hartnett i Joseph Gordon-Levitt imaju svoje gotovo prve nastupe ovdje) te nudi za svakoga po nešto, barem što se tiče gledanja. Napetost je poprilično dobra jer ne igra na zicere klanja i krvi (onaj opis triler je poprilično dobar) a osjeti se i investicija u razvoj likova da ne budu tek obične ovce za klanje. Ipak, ono što najbolje funkcionira je Jamie osobno. Ja je obožavam, slobodno me gledajte kao čudaka zbog toga. I ona je odlično dočarala Laurie Strode koja je sva sjebana zbog prošlosti, pa onda kako se suočava sa svim problemima i nanovo izgrađuje samu sebe. To je cool, to ja jednostavno bad ass i ako vam u sjećanje dođe neka horor verzija Ellen Ripley… hej, to je s očitom i jasnom namjerom. Ako spomenemo i neke dodatne zgodne sitnice tipa da se pojavi i Janet Leigh (s par referenci na Psiho) koja je ujedno i mama od Jamie, pa zabavanu ulogu LL Cool J-a… Hej, film funkcionira. Nije ni čudo da gomila fanova upravo njega gleda kao na završno poglavlje, a ne onaj krš i lom Uskrsnuće. Ono treba zakonom zabraniti. H20 tako dobro dođe kao mala predigra u novi nastavak, taman da se poklopi priča čak i ako ga novi dio neće priznati kao dio Michael Myers prošlosti. Nema veze. Dobar film je jednostavno dobar film.

 

 


19651_front Halloween2poster-original yPxlgqJ main-h2-v1_LRG

IMDb

Trailer

 

Pa, danas je dan Svih Svetih, koji je iz nekog razloga postao Halloween (već kad se krade, onda kradimo od najboljih) i nekako je to postalo vrijeme kada se gledaju horori. Ne pitajte me zašto, pojma nemam, ali tko sam ja da bježim od tradicije (što ide pod debele, masne i naglašene navodnike). I, naravno, što ćeš drugo gledati za Halloween nego Halloween film, o, da, originalnost na n-tu potenciju. Ipak, imam jako dobru ispriku za to, već kad sam se odlučio gledati horor, stvarno nisam mogao (opet) pustiti original jer, svaka mu dala, to je sjajan film, toliko sam ga puta već gledao da ga znam doslovce napamet. Što baš i nije ista priča s nastavkom. Gledao sam ga točno jedan jedini put i to prije puno godina na nekom šugavom VHS-u snimljenom s televizije. Pošto se radnja odvija po noći, pa pridodajte tome i nekvalitetu same trake, sve što pamtim od filma je vikanje Donalda Pleasancea, ženske vriskove i opaku glazbu meštra Carpentera. Da me pitate što se točno događalo na ekranu, nagađao bih jer je cijeli film jedna velika sjena. Pa sam, u trenutku božanske inspiracije, odlučio baciti pogled na svemoćni internet i pronaći neki blu-ray (ništa glomazno, film nije toliko dobar) tek toliko da ponovim gradivo i da (napokon) zvukovima pridodam sliku. I što da vam velim, slab sam na Jamie Lee Curtis, Carpentera i starog Donalda i sve što priznam od ovog serijala su njihovi nastavci gdje se oni pojavljuju (jerbu su ostali nastavci jednostavno bezvezni). Ustvari, pogreška, sad sam se sjetio da je Rick Rosenthal režirao i onaj krš i lom od Halloween: Uskrnuće, gdje kretenski ubije Jamie, pa Michaela smjesti u Big Brother kuću. Zanimljivo da je isti taj tip, koji je tupim udarcima još tuplje redateljske inspiracije ubio serijal (onda je Zombie zakucao posljednje čavle u lijes svojim remakovima) režirao i ovaj nastavak, i napravio korektan posao, ali ne zato što je prije bio tako dobar u poslu kojim se bavi već zato što je iza njega stajao sam Carpenter koji je, zajedno s Debrom Hill, film napisao, producirao i (opet) skladao glazbu. Rosenthal je u redateljskoj stolici bio samo zato što je tata serijala rekao da ne želi režirati isti film dva puta. Ali, kako su holivudski poslovi gori od onih mafijaških, tako je i uspjeh prvog Halloweena jednostavno zvao da bude snimljen nastavak (s toliko zarađenih zelembaća nije bilo pitako hoće li već kada će to napraviti) i jedina dobra stvar je ovdje što sam film ima stvarno okus, miris i izgled originala. Iako nije toliko dobar (pojašnjenja slijede) moglo je sve to završiti i puno gore. Puno, puno gore (kao, recimo, ostali nastavci).

Pa, ako smo iz horora nešto naučili, onda je to da negativci ne umiru tiho. Ne umiru uopće, ma što god napravili. Ispucali šest metaka u njega, bacili ga s balkona kuće ili proboli nožem; oni se jednostavno vraćaju po još. Michael Myers nije nikakva iznimka po tom pitanju, ta riječ o prvom velikom dečku koji je počeo mesariti mlade ovce na velikom ekranu i koji je na velika vrata uveo novi pod žanr u pomalo ustajalom žanru. I tako, Mickey nije mrtav, a noć u Haddonfieldu se nastavlja. Dobri doktor Loomis (uvijek dobar Pleasance) pokušava uvjeriti murjake kako ovo nije običan killer, ovo je killer na n-tu potenciju i da takvi ne umiru samo tako (ima za potvrdu šest čahura koje je ispalio u njega) te da će ubiti ponovo. Preživjela Laurie (zanimljivo – Jamie je valjda prva glumica u hororu koja je pokupila plaću za to što cijeli film – leži u krevetu) dolazi k sebi, a Michael upada u novo igralište i nastavlja tamo gdje je stao u prvom dijelu. Uglavnom, shvatili ste, ovaj dio se direktno veže za prvi dio, čak je i većina originalnih likova ovdje (šerif Brakett, Carpenterov stalni glumac Charles Cyphers) i taj dio priče štima. Naravno, kakav bi to horor bio da nema i novih likova (osoblje bolnice) no teško da će vam bilo tko od njih prirasti srcu jer svi su ovdje samo da…pa, poginu na ružne načine.

Kako rekoh, film je dopadljiv zbog nekoliko razloga. Prvi je što se nastavlja direktno na original, pa već znamo sve likove. Priče je fer, iako nije sjajna, a osjeti se i da je pokupljena atmosfera originala (tu zasluge dajem Carpenteru jer je radio scenarij) te još malo nadograđena dijelovima koji pokazuju masovnu histeriju, kao i lešinarsko kruženje novinara oko priče o tri mrtva klinca. Medijska opsjednutost serijskim ubojicama je u Americi stvarni fenomen tako da ovo nije bilo scenarističko izmišljanje već jednostavno kopiranje stvarnih vijesti. Nadalje, ubojstava nema baš puno, kao ni originalu, već se malo više igralo na jezu i napetost, a manje na hektolitre krvi. Ubojstva su, već kad sam kod tog dijela, srednja žalost, nimalo inspirativna i brza, jedva da se nešto vidi, eksplicitno, mislim. Zato je onaj dio o napetosti OK. Donald i Jamie su u formi, vidi se da su bili OK i da se osjećaju ugodno u svojim ulogama, pa je odmah i gledatelju lakše. Također, filmu je i proširen budžet, pa ima malo većih scena, čak i eksplozija-dvije, što također nije tako loše, ali s time i zaokružujemo dobre stvari. Ostale nisu tako loše koliko… pa, prosjčne. Opet se koristi kameru u prvom licu, pratimo Michaela, no za raliku od Carpentera, koji se tako igrao i plašio gledatelja jer nikad se nije točno znalo pratimo li njega baš ili nekog petog, ovdje je to poprilično jasno i ravnomjerno. Radnja je većim dijelom svedena na bolnicu i šuljanje po njoj i to bi bilo čisto OK da bolnice nije – prazna. Mislim, u njoj nema nikoga, jedva jedan pacijent, jedna dežurna sestra i jedan noćni čuvar. Vidi se da je u igri bila mala ekipa ljudi, što se pak odrazilo na autentičnost lokacije i likova na njoj. Nema baš neke jeze ako znamo da Mickey može proći gdje god želi. I, tako, omjer dobrog i lošeg je nekako u ravnini, iako film muči malo muku i s tempom, kao i s razvlačenjem scena (likovi rade glupe stvari kao što je glupi seks u glupom okružju samo da budu glupo ubijeni na glupi način) i malo boljim poantiranjem, ali, ako ništa drugo, barem se drži nekih pravila i smjera koji je odredio prvi dio (opet – zahvala ide Carpenteru zbog scenarija) i ima nama ugodne glumce u radnji. Pošteni nastavak, bez da je došao i blizu kreativnosti kojom se original ponosi, ali koji se svjedno može pogledati baš za ovo prigodno vrijeme. Ima svakako i gorih stvari.

GFFGHH Halloween ii 1981 1 Halloween ii 1981 2 Halloween II 1981 3 Halloween ii 1981 4 Halloween ii 1981 5 Halloween II 1981 6 Halloween II 1981 7 Halloween II 1981 8 Halloween ii 1981 9 Halloween II 1981 10 halloween-ii-2-e1430018078368

 

 

 


kinopoisk.ru 362469.1020.A

IMDb

Trailer

 

Ne znam za vas, ali ja živim u malom gradu. Mislim… malom, oko 5-6 tisuća stanovnika, pa sad Vi procijenite koliko je to malo. Usprkos onoj poznatoj mantri kako se ljudi u malim gradovima poznaju, to je ubi me bože daleko od istine, jednostavno ne postoji šansa da upoznate toliko ljudi, ali znam sve ono što se može znati o lošoj ekonomskoj situaciji, lošoj infrastruktoralnoj situaciji, lošoj poslovnoj situaciji… sve je loše, kad bolje pogledate. Također, imam neke stvari iz svoje prošlosti koje su jako huš-huš i koje vam nemam namjeru ispričati (bez brige – nije riječ o ubojstvu ili nečemu tako zabavnom) ali zbog njih vam mogu reći da volim jedan mali film kojeg sam pogledao… oh, ima već od dvadeset godina, ako ne i više. Usprkos činjenici da sam više žanrovski orijentiran na naslove koji su malo… khm, vatreniji (čitaj – dižu se razna sranja u zrak) uvijek volim pogledati nešto izvan tog kalupa, dapače, čak ih namjerno i tražim (samo to nemojte nikome pričati da mi ne ode reputacija) i već kad sam ovako malo prebirao po blagodatima interneta, odlučio sam provjeriti postoji li uopće ovaj film ili sam ga jednostavno sanjao. Kako stvari stoje, film uistinu postoji. Nije do prije par godina. Ustvari jest, ali neki jadni shit TV/VHS rip od kojeg dobijete napad epilepsije.  Netko ga se sjetio 2011 godine konačno izbaciti DVD izdanje, a to znači da ga je moguće pronaći i na alternativnim izvorima (teško, ali ipak ne nemoguće) no ne očekujte i titlove uz njega, ta zašto bi bilo jednostavno kad može biti komplicirano, zar ne? Uglavnom, pogledao sam ga ponovo i, ljudi moji, koji je to blast from the past (neka mi kolega Dragonrage oprosti što mu kradem izraz)… film je još uvijek, pa idemo reći dobar, ali koliko će se vama svidjeti to opet ovisi o dosta drugih stvari. Nakon ovakvog uvoda, da vas uputim o čemu točno govorim.

Svi ste gledali filmove o odrastanju u malim gradovima, ne? Svi ste gledali filmove gdje klinci sanjaju o odlasku i gdje ih okružuje galerija raznih pomaknutih likova. I takvi vam filmovi idu na živce? Pa, onda evo vam još jedan takav. Tu je riječ o klincu (18 godina) koji živi u (pročitaj naslov filma) i koji sanja o odlasku na Floridu, gdje bi se bacio na studiranje. Tu su uobičajeni problemi; škola, prijatelji, maturalno i djevojke. Kod dvije posljednje stvari naš mladi junak doživi fijasko; potopi očev Cadillack i ne uspije povaliti svoju izabranicu (jedna od onih strogo konzervativnih curica) i bio bi to pravi fijasko od večeri da ne upozna Cody, vraški zgodnu djevojku (stariju – 20 i kusur godina) s kojom se, netipično, upušta u vezu, proširujući svoju vidike i, naravno, odrastajući. A i još uvijek želi otići iz grada, što njihov odnos komplicira jednako toliko koliko i činjenica da Cody ima nešto s tipom imenom Slam. A kad je riječ o rivalstvu između djevojke, što je bolje od toga da se dva mužjaka dokažu na takozvanom razbijalačkom derbiju. Hoće li netko nastradati? Hoće li prava ljubav pobijediti? Toliko pitanja.

I, odmah da vas smirim, ovo nije uobičajena teen ljubavna pizdarija već poprilično realan odnos dvoje ljudi različitih po godinama i socijalnom statusu, što njihovo vezu čini… zanimljivijom, ali i nekako opipljivijom, stvarnijom. Kako imam iskustva u tom području (huš-huš stvari iz prošlosti) mogu se samo tako poistovijetiti s glavnim junakom, bez muke. Ljubavna zavrzlama možda i nije nešto najoriginalnija, ali dopadljivost cijele izvedbe leži na leđima C Thomasa Howella (kao klinac je jako obećavao), a tu je i Jamie Lee Curtis kao objekt njegove zanimacije (koja je tada bila komad samo takav) a tu je zalutao i Patrick Swayze kao temperamentni Slam (čudan izbor, ali dobro odigrano) ali tu je i popratni cast koji bi vam se mogao svidjeti; John Cusack te Jennifer Jason Leigh. Iako na prvu ruku baca na neku verziju mlađe i modernije verzije Diplomca (kojeg držim jebeno precjenjenim filmom) to je samo površni dojam te su ovdje likovi puno životniji, a nije izostalo ni uobičajenih tinedžerskih maštarija (lik sanja da je pjevačka faca i Jamie – naravno – pada na njegov nastup) kao ni ozbiljnijih stvari o prosperitetu unutar grada koji se baš ne može podičiti prosperitetnom budućnošću. Jednostavan, a iskren u namjerama, to bi bio grubi opis ovog filma, koji se može podičiti opuštenim glumačkim izvedbama, vrludanjem po vodama komedije i drame te dobrim balansom između svih tih stvari. To ga čini dobrim i, u čemu se slaže dosta kritičara, poprilično podcijenjenim naslom koji je proizašao iz 80-ih. Točnije, film je gotovo nepoznat, ali to je možda i zato što nikad nije dobio neko kvalitetno izdanje. Ako ste za obične priče, pomalo memory lane šetnju, podsjećanje na vlastite ljubavne uspjehe (muški vole starije žene, nećemo lagati o tome) ili možda dobre scene gdje se gomila auta razbija, pa čak vidjeti gomilu poznatih faca prije nego su postali face… film bi vam mogao biti i zabavan. Možda čak i dobar, ali neću toliko daleko zaključivati jer nisam takva osoba.

MSDGRUS EC001 MSDGRUS EC002 MSDGRUS EC003 MSDGRUS EC004 MSDGRUS EC005 MSDGRUS EC010 MSDGRUS EC011 MSDGRUS EC012 MSDGRUS EC013 M8DGRUS EC001

 

Veronica Mars (2014)

Posted: Ožujak 17, 2014 in Jamie Lee Curtis, Neo-Noir, Thriler

veronica_mars_xlg

IMDb

Trailer

 

Prije oho-ho godina, kad je Internet bio privilegija tek nekolicine, frend mi je ponudio jednu seriju na gledanje. Sadržaj; srednjoškolka kao privatni detektiv rješava zapetljena slučajeve svojim nekonvencionalnim metodama. Rekao sam mu; daj, molim te, za kojeg bi vraga to mene trebalo zanimati? Prošli su dani kad sam gotovo pobožno pratio teen stvari kao što Beverly Hills (da, svi imamo svoje zle duhove prošlosti, ne skrivam ih) OK, rekao je, ali ti ovo nije kao B.H već više kao srednjoškolski krimić. Ma, ne zanima me, to je za klince. Par godina kasnije, kad je ‘net postao prava bagatela za sve žive i nežive, drugi frend me zamolio da mu skinem istu tu seriju. Pa sam to i napravio i posve je slučajno zaboravio obrisati s harda. Još većom slučajem počeo sam je gledati; idem pogledati jednu epizodu, tek toliko da skratim vrijeme. Long story short, pogledao sam je cijelu i svakako mi je jasnije zašto je serija stekla zanimljiv broj sljedbenika, pa čak i neki polukultni status. Čak sam razmišljao da je ubacim i na ove stranice (što još nije posve isključeno da neću napraviti) i kad sam čuo da su tu i nekakvi planovi za film, stvar me zaintrigirala. Čak sam ga i najavio kod kolege Dragonragea, entuzijastično, ako smijem primjetiti, jer navukao sam se malo na sve te likove, cijeli stil serije točnije, i nekako me počelo zanimati što se na kraju balade dogodilo. Također, zanimljivo mi je kako je projekt nastao, tj. kako je pokrenut. Ljudi su donirali svoju lovu za to. Redatelj je išao napraviti film za fanove. To je… zanimljiv način rada. I, još iskrenije, Veronica Mars je ustvari zanimljiv lik, ciničan, sarkastičan, duhovit lik, slika i preslika lajavih privatnih detektiva (na koje sam općenito slab) i nedostajao mi je jedan takav na repertoaru za gledanje. I, koliko god ja volio Bruce Willisa ili Paul Newmana u ulogama privatnih žandara, treba se priznati da je Kristen Bell puno, puno zgodnija od njih (hej, cura je sad odrasla, nije u srednjoj školi, to više nisu zabranjeni komentri) te je uopće nije naporno za gledati. A film? Zanimljiv projekt. Zanimljivi rezultati.

Film nastavlja priču devet godina nakon posljednje epizode. Veronica od onda više nije radila kao privatni žandar, napustila je svoj rodni Neptun, Californija, završila faks i na putu je da postane oštri odvjetnik u oštroj odvjetničkoj firmi. Ali, dobiva poziv od stare ljubavi, Logana, koji se nađe usred istrage i optužbe za ubojstvo i ona, kao u dobra stara vremena, sjeda na prvi avion kako bi bacila pogled na stvari. Ustvari, plan je pronaći Loganu dobrog odvjetnika, sjesti natrag na avion i otići natrag u New York. Da, a onda je svizac zamotao čokoladu. Kako istraga napreduje, Veronica se vraća starim navikama (i metodama rada) te ne treba dugo da shvati kako je nešto trulo u gradu Neptunu, em što se tiče tog ubojstva, em što se tiče slučaja starog deset godina jer, kako stvari stoje, obje priče su povezane. A kakva bi to bila istraga da barem jednoj osobi ne stane na žulj i ne napravi dar-mar. I, naravno, obljetnica mature. Sve puno starih, poznatih likova, i problema koji se trebaju razriješiti.

Jedno od najčešćih pitanja na koje sam naletio tokom čitanja o ovom projektu bilo je ono o tome koliko se film može pratiti bez da se poznaje pozadina iz serije. Odgovor je; lagano, ali ne toliko zabavno kao nakon serije. Nije problem u radnji, radi se o finom, ne posebno atraktivnom krimi-zapletu koji ima glavu i rep i ne djeluje nimalo lošije od stotinjak drugih zapleta koji imaju malo inteligencije u sebi. Problem je što je cijeli film kao lunapark s podsjetnicima na seriju, a koje će prepoznati tek oni koji su seriju ustvari i pogledali. To je faktor koji podiže zabavu na još bolju razinu. Radnja vraća skoro sve likove iz prve dvije sezone u svojstvu likova koje pratimo, što većih uloga, a što malih cameo nastupa, nešto kao easter eggs za vjerne gledatelje (meni osobno je najzabavniji onaj gdje se pojavljuje stari ravnatelj i prekreće očima kad shvati da je Veronica napravila potop na maturalnoj obljetnici – priznavši odmah kako mu je bez nje bilo dosadno) i tu je određeni problem cijele priče. Ti likovi u filmu uopće nemaju karakterizaciju, serija je to napravila više nego je bilo potrebno, pa vam se može učini da je sve to samo promenada osoba koje vam, ako niste gledali seriju, neće značiti ništa. Čak je jedan od likova apsolutno nepotreban (Piz) jer se pojavio tek u 3 sezoni i njegov doprinos je…ustvari ga ni nema osim da VM bude u vezi s nekim koga publika poznaje. Također, film ima dvije paralelne priče, istragu o ubojstvu te korupciju šerifova odjela, što nije baš najsretnije izvedeno jer djeluje zbrzano. Usprkos tim ”manama” očevidno je da je Rob Thomas, glavna pokretačka snaga serije, odlučio stvarno se odužiti fanovima koji su donirali novce preko Kickstarter kampanje i stvarno pojasniti što je bilo s kojim likom, što je hvale vrijedan poduhvat (mogao je uzeti lovu, napraviti film po nekom petom nahođenju i ciao, bella) no ako ovo postane uspješan projekt (što je malo vjerojatno, iskreno, film se pojavio na alternativi istog dana kad je bila i kino premijera – 2 milijuna dolara je do sad zaradio te se onih 6 milijuna budžeta čini nedostižnim – iako treba napomenuti da je pušten u samo 300 odabranih kina) trebalo bi krenuti u malo ozbiljnije pripovjedanje, a obožavatelje ostaviti malo po strani. No, usprkos svemu tome, Marsovka je zanimljiv mali filmić, simpatičan čak, koji ne vrijeđa inteligenciju gledatelja i koji svoju dopadljivost može zahvaliti uglavnom solidnim nastupima većine već uhodanih glumaca i krimi pričom, čisti noir skoro, koja nije prilagođena za teen klince željne 3D i CGI pizdarija. Kristen Bell se osjeća ugodno u poznatim cipelama, Jason Dohring isto tako, Enrico Colantoni se vratio kako tata Mars te cijela plejada glumaca iz serije (jednostavno bi bilo ubitačno sve ih nabrajati) ali taj cast se može zaokružiti s dva zabavna cameo nastupa; James Franco (video gdje navlači uske traperice je uistinu urnebesan) te Jamie Lee Curtis. Tko zna, možda vam gledanje otvori apetit i za gledanjem serije (nije uopće loša, iskreno, ako volite noir-krimić stil) i iskreno se nadam da će ovaj projekt učini barem malo da i neki drugi redatelji počnu više misliti na gledatelje, a ne na svoju kreativnu neinspiraciju jer postoji toliko dobrih serija (OK, i onih osrednjih) kojima bi ovakav završetak dobro došao. I ako budu i u pola simpatični kao ovaj uradak, to će biti uspjeh bez premca.

5694818,6tExeXLzHcBegFNd+OGXk8aY0M2RRGJH0VWviZWUqycyjwTV0UNdkKcLjkacB2b0ir7IjX511IvZHYs5mfsv6A== 5972835,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 5972836,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 5972837,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 5972838,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 5972841,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 5972843,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 5972844,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 5972845,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 5972846,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 5972849,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 1f171a7c-d42f-4fd0-92fa-6cbef9a8ed9d_vm-08752


halloween1978 halloween-poster-1 HALLOWEEN-Silver-Ferox-Design-1 tumblr_ma79izqwya1rq8m6do1_500 halloween_1978_554x856_479450897

IMDb

Trailer

Sjećate se horor klišeja? Ako se seksaš, onda ima da budeš ubijen. Nikad ne provjeravaj koji to vrag šuška izvan kuće… koji sat iza ponoći. Šest metaka nije dovoljno da se zaustavio manijakalni ubojica. Mali gradovi uvijek imaju najveća sranja. Itd, itd… Pa, danas je 35 godina odkako je Noć Vještica doživjela svoju kino premijeru i zauvijek promjenila svijet horora kakvog su nekad prezentirali (Bella Lugosi i Chistopher Lee kao Count Dracula) u današnji kojeg svi poznajemo. Jason Voorhees, Freddy Krueger i Michael Myers, sveto trojstvo poznatih negativaca koje smo godinama voljeli i koji, pogađate, nikako više da umru. I dok je danas popularno raditi remakove starih kultnih naslova, jednako je tako popularno i zajebati sve što je u njima vrijedilo. Tako je Freddy od jezivog ubojice djece postao plačljivi pedofil, a iskosko zli Michael zlostavljani klinac. Hvala vam, moroni, koji ne kužite horor žanr, posebice Rob Zombie, jer ste od ikona napravili bezlične kreature koje ste morali uklopiti u moderni trend ”realnosti”. I dok je Zombie uspio napraviti dva nastavka (od kojih drugi nisam mogao ni pogledati, to je kriminal samo takav) Freddy se zaustavio na samo jednom bljutavom filmu i to su ga, jedanput da se i ja složim s raznim kritičarima, zaustavile loše kritike jer je box office bio iznenađujuće dobar. No, sve je to počelo jako davno, čak i prije mog rođenja (iako ne previše) s jednom idejom o horor filmu gdje nezaustavljivi manijak ubija babysiterice. Tada jako mladi, ali pravo entuzijastični John Carpenter i Debra Hill, svježi nakon uspjeha njihova prethodna filma (Assault on Precinct 13) bacili su se na pisanje scenarija koji će postati jedan od najvećih hitova nezavisne produkcije, ali i jedan od članova svetog bratstva kultnih horora. I usput, samostalno, pokrenuo trend stvari koje danas popularno zovemo ”klišeji”. Nije to mala stvar, dapače, još kad se pogleda u kakvim je ograničenim uvjetima nastao, uspjeh je time još veći, a kad se vidi kolika se kreativnost uspjela izvesti, kao i postići željeni efekt sa nekoliko dolara, postavlja se dobro pitanje jesmo li toliko zaglavili u neinsipraciju da čak ni stotine milijuna dolara ne pomaže da se napravi nešto stvarno poletno i kreativno.

Početak nas upoznaje s POV gledanjem nekoga creppy tipa i njegovim špijuniranjem zgodnog curetka koji se sprema za vodoravnu akciju s dečkom. Malo kasnije isti taj creappy tip izbode curetak jako velikim nožem i tada doživljavamo prvi šok – creappy tip uopće nije toliko creappy već je riječ o slatkom klincu koji je upravo, idemo na novi šok, izmesario vlastitu sestru. Ubrzavanje naprijed; Michael je zatvoren u umobolnici, doktor Sam Loomis vjeruje kako to nije sve što Michael, sada već zdrav i opravan dečko, ima za reći po pitanju oštre komunikacije preko noževa, a mali grad Haddonfield samo što se nije našao na njegovu udaru. Upoznajemo Laurie Strode, mladi curetak koji je sve ono što njezine prijateljice nisu: voli knjigu, ne dečke, mirna je, tiha i povučena. Savršena po mnogim stvarima. Kada Michael pobjegne iz svog obdaništa, upravo će se ona naći na njegovom radaru za ubijanje, ali, za razliku od svojih prijateljica, Laurie će se pokazati kao puno čvršći materijal, spreman na sve da preživi, pa čak i otovrenog sukoba s tipom kojeg je nemoguće pobijediti.

Što reći… znate sve. Halloween je kultni horor po svim mjerilima, ali i školski primjer kako se radi kvalitetan film u ograničenim uvjetima. Priča kao takva ima svojih nedorečenosti jer Michael, koji je zatvoren od svoje 8-9 godine, bez problema sjeda u prvi auto i odlazi na veseli put, ali te minorne sitnice ne smetaju kad se u obzir uzme sve ostalo. Ideja o iskonskom zlu nije nova, dapače, stara je koliko i filmski svijet, no Carpenter odmah na početku pokazuje kako ovo neće biti tipični horor samim time što kao ubojicu predstavlja slatkog klinca. Nakon tog poprilično šokantnog uvoda, stvari se malo smiruju, no samo da upoznamo ostale likove. Zanimljiva je i podjela. Laurie je cura koja nema mane (kako ju je nazvao po bivšoj, mora da je bila jako dobra) ali ujedno djeluje i kao najslabiji i najmanje sposoban lik za obranu (tada su harali i oni trash filmovi s jako zgodnim i do zuba naoružanim curama) što nije toliko bitna karakterizacija koliko stvara osjećaj neugode. Mislim, očevidno je da Laurie nema šanse protiv Michaela, a kako Carpenter ne forsira njihov sukob sve do samo kraja, tenzija koju je izgradio gotovo je nepodnošljiva. No, zanimljiv je i pristup njihovoj konfrontaciji. Prvo se gledaju (uvjetno rečeno) preko cijelog nogometnog igrališta (takva je razdaljina kad se po prvi put vide) pa se ta razdaljina sve više i više smanjuje do gotovo bizarnih razmjera: uskog, malog i jezivog ormara. Taj trik nadogradio je i s jednim drugim, ubojičinim pogledom, stavljajući stvari u njegovu perspektivu, ali i uspješno zavaravajući gledatelje jer ponekad uopće ne gledamo stvari iz Michaelove perspektive – on je negdje drugdje, čime je u recept ubačena i dobra stara, iako ne previše naglašena, paranoja. Naravno, tu su i neke osnovne značajke horor svijeta. Doktor Sam Loomis (nikad bolje upotrijebljeni Donald Pleasance) je stara mudra glava kojoj nitko ne vjeruje, moderna inkarnacija Abrahama Van Helsinga, kroz koju Caprenter i Hill jasno i glasno kritiziraju mentalitet malih gradova: loše stvari se događaju negdje drugdje te njihovu sklonost zatvaranju očiju na očite probleme. A upalila je i tehnika ”manje je više” jer Michaela skoro da ni ne vidimo (isti šablom će kasnije upotrijebiti i Wes Craven u prvoj Elm Street) na ekranu do završnice, kao i kronični izostanak krvi ili jačih scena mesarenja. Kad se sve zajedno spoji u jednu cjelinu dobija se napet psihološki triler/horor koji je profitirao zbog, ironično, kroničnog manjka sredstava, jako dobro odabranih uloga (prva jača uloga Jamie Lee Curtis, plus veteran Pleasance), apsolutno jezive glazbe koja je Carpenterovo djelo te efikasne režije koja je prikrila sve manjkavosti unutar radnje. Naravno, publika je sve to lijepo nagradila pretvorivši ga u ogroman hit koji je do dana današnjeg ostao jedan od malobrojnih koji se mogu pohvaliti dobrim kritikama, općem odobravanju, fincnijskom uspjehu te pokretanju nečeg novog u žanru koji je počeo opasno stagnirati. Kad se male ruke slože, sve se može…

extrait_halloween_0 extrait_halloween_1 extrait_halloween_2 extrait_halloween_3 extrait_halloween_5 extrait_halloween_6 extrait_halloween_7 extrait_halloween_9 extrait_halloween_10 extrait_halloween_11 extrait_halloween_12


IMDb

Trailer

Znate kako se dolazi do zanimljivih ideja? Slučajnošću. Jedan od najpoznatijih originalnih američkih horor filmova osamdesetih započinje svoj život u – Engleskoj. U trenutku kad mladi filmaš John Carpenter, zajedno s tadašnjom suradnicom Debrom Hill, radio ono što radi svaki drugi turist, obilazio Stonehenge, poznatu lokaciju prekrivao je oblak magle, prizor nije mogao proći bez da se postavi pitanje – što ako se netko s lošim namjerama nalazi unutar nje? Još dok je radio promociju svojeg Assault on Precinct 13, (što je zanimljiva stvar jer tada je već snimio i Halloween koji je tek započinjao svoj uspješni kino život) Carpenter i Debra Hill započinju rad na scenariju naslova koji će postati njihov sljedeći zajednički projekt, koristeći se prizorom magle kao osnovom radnje, nadopunjavajući ga stvarnim brodolomom koji se dogodio kod Južne Karoline (za koji se isto sumnjalo da je izazvan od strane stanovnika malog priobalnog gradića) kao glavnom pričom. No, nisu samo prizor magle i glasine o brodolomu bili inspiracija. Kako će vrijeme pokazati, Carpenter je oduvijek bio sklon „posuđivanju“ motiva iz filmova koji bi ga na neki način fascinirali te je i ovdje upotrijebljena premisa iz starog crno bijelog horor naslova, The Trollenberg Terror (1958), u kojem nezgodni posjetioci dolaze unutar – oblaka.

A priča je poznata svima. Antonio Bay, mali priobalni gradić, za koji dan slavi sto godina svojeg postojanja. Počinje se događati niz jezivih ubojstava po gradu u kojima je jedina zajednička poveznica pojavljivanje neobične magle. Prateći grupu likova, čiji se putovi ukrštaju u noći stogodišnjice, otkrivamo tajnu kako se osnivači grada prije točno sto godina uzeli zlato od nesretnih putnika te namjerno potopili njihov brod, navodeći ga lažnim signalima na stijene pokraj obale. Svaka smrt u gradu predstavlja zamjenu za jednog od urotnika koji su izazvali tragediju, a svatko od stanovnika mogao bi postati iduća žrtva.

Film dobiva skromnih milijun dolara budžeta, radi čega će poznata Carpenterova kreativnost unutar malih, gotovo nezavisnih, produkcija još jednom izaći na vidjelo. Snimajući širokokutnim objektivima, film dobiva izgled puno skupljeg projekta (stvar i danas izgleda dobro), a neke od najboljih stvari iz njega također su nastale – slučajno. Prva verzija dovršenog filma ispada prekratka za puštanje u kinima, a kako nije bilo novaca za snimanje onog što je osnova priče (brodoloma) Hill i Carpenter odlučuju ga prikazati na nešto jednostavniji način – pričom. Poznati uvodni monolog, priča starog kapetana, tako nastaje iz puke nužde, da se popuni minutaža, pretvarajući se u jednu od najupečatljivijih filmskih otvaranja što se tiče horor žanra. Ali, taj uvod funkcionira i na jednoj drugačijoj razini, zahtjeva od gledatelja da se uključi u zvuk riječi i dočara si užas koji nije prikazan. Zanimljiva tehnika pripovijedanja. To nisu svi problemi koji su pratili produkciju. Carpenter nikada nije bio posve zadovoljan filmom (nije ni danas) jer zgotovljeni proizvod nije bio strašan, kao ni radnjom zadovoljavajući. Jedna trećina filma snimljena je nanovo, pri čemu su izbačeni svi kadrovi gdje se koristila dobra stara čop-čop tehnika masakriranja te su nadodani prizori gdje je magla ta koja proganja likove, a ne duhovi utopljenih mornara (scena na krovu svjetionika uopće nije postojala u originalnoj verziji) što se pokazalo dobrom odlukom jer se polazna ideja iskoristila do maksimuma. Film je nakon puštanja dobio relativno solidne kritike, a bio je i hit, čime su karijere svih uključenih dobile novu recku uspješnosti na svojim karijerama. Reklo bi se; sve 5. U teoriji.

U realnosti, priča je malo drugačija. The Fog, koliko god danas bio cijenjen kao kultni film i, ono glavno, originalni film, ima svojih mana kojima vrijeme nije pomoglo. Što radi budžeta, a što radi širine priče, detalji ostaju nedorečeni, što će reći da je i cjelina nedorečena. Zamišljen kao naslov koji bi prikazao propadanje cijelog grada, tek dio zamišljenog plana završava na ekranu, a komadi radnje nisu tamo jer su se uklapali u zamišljeno već zato što su klasične Carpenterove posvete. U tom postupku najviše pate nerazrađeni likovi, koji su kartonski, a kako radnja odmiče, ne stignemo se pravo ni povezati s njima. Preglednost priče nije loša, no dok imamo solidan uvod, uspješan vrhunac, stvari se naglo prekidaju u završnici. Nedostaje nekoliko ključno zamišljenih scena gdje cijeli grad doživljava katastrofu (koje su otpale radi prevelike cijene) a radeći s onim što je imao, čak ni Carpenter sa svojom kreativnošću nije moga prikriti ograničenja. Kratko rečeno, završnica je zbrzana te ispod razine kvalitete koju imaju prva dva dijela filma. Dvadeset i kusur godina kasnije, netko će pokušati popraviti ono što Carpenteru nije uspjelo u originalnom uratku. Ta se dva filma jednostavno moraju povezati jer glavna poveznica im je upravo sam Carpenter, kao i Debra Hill, oboje u svojstvu producenata (zanimljivost leži u tome da je njemu, Carpenteru, ponuđena i režija, ali da ju je odbio jer mu se više nije natezalo s tom pričom)

Remake The Fog koristi istu temeljnu priču kao i original, no par stvari je promijenjeno. Iako u originalnom filmu Carpenter nije naznačivao ničime da su žrtve nekako povezane s originalnim urotnicima krivima za brodolom, ta je ideja upotrijebljena u novelizaciji njegovog filma. Ideja je prenesena u obrađenu verziju. Također, bilo je dosta prigovora na lik koji je igrala Jamie Lee Curtis. Osim jasnih referenci na film Birds (obje junakinje dolaze u grad te odmah izbije pakao) njezina je uloge bile nerazrađena, neiskorištena i dobrim dijelom nepotrebna (ali ju je bilo lijepo za vidjeti) te je i taj dio promijenjen u to da se duhovi vraćaju radi nje, kao, izgubljena ljubav kapetana Blakea. To je bilo malo over the top, jer ono zlato što su duhovi mornara tražili u originalu ne znači doslovno zlato (iako je tako prikazano) već označava poznatu izreku „oteto-prokleto“. Remake se uspio uklopiti u cijeli niz beskrvnih obrada poznatih kultnih naslova, degradirajući originalnu ostavštinu (ali, hej, Rade Šerbeđija je bio glavni negativac, to je dobra stvar) do te mjere da Carpenterov The Fog nakon svega izgleda još bolje. Dapače, uspjelo mu je ono što ni Carpenteru nije uspjelo; prikriti mane cjeline i naglasiti kako je vrijeme originalnih ideja, pa bile one izvedene u skromnim i ograničenim uvjetima, stvar prošlosti. Neovisno o svemu, originalni film ostaje jedan od najoriginalnijih horor filmova osamdesetih godina prošlog stoljeća, što je stvar koju ne uspiju izvesti svi. Za takvo što potrebna je ruka majstora.