Cobra Kai; Nostalgijom do savršenstva

Trailer #1

Trailer #2

Trailer #3

Cobra Kai; Nostalgijom do savršenstva

Nostalgija je postala nova zlatna valuta, nešto što ima jako veliki postotak uspješnosti za postizanjem dobrih rezultata u financijskom smislu ili emocionalnom. Vrijeme radnje, sadašnjost, referentna oznaka; 80-te godine prošlog stoljeća. To je desetljeće postalo veliko prostranstvo ispunjeno mogućnostima za istraživanje i iskorištavanje ponajviše jer je uistinu moglo ponuditi puno toga. Glazba se mijenjala, odjeća se mijenjala, novi stilovi su se otkrivali, filmovi i serija stvarali su pravu malu revoluciju u svim žanrovima i pokretali trendove koji traju do danas. Steven Spielberg je to iskoristio u svom filmu Ready Player One, serija Stranger Things pomela je konkurenciju, Star Wars nastavci nadali su se da će publika uživati u nekim starim licima, horor duologija It premjestila je radnju iz 50-ih u 80-te kako bi dobila pravo godište da gledatelji što više uživaju u priči, snimljen je nastavak Top Guna, priča se o novom nastavcima Lethal Weapona, Die Hard i Beverly Hills Copa, sve u svrhu mužnje osjećaja nostalgije kod gledatelja. Ipak, treba primijetiti kako svi spomenuti naslovi imaju jedan te isti pristup materijalu; jednostavno gomilanje referenci na poznate i kultne stvari bez da one imaju pravu svrhu. Jedan od lika u jednoj sceni čita Stephena Kinga! Sjajno! Nema nikakve veze s ostatkom radnje, ali publika je vidjela nešto poznato i osjeća se dobro zbog toga. Ipak, što ako se radi nešto što je asocijacija na prošlost samo po sebi, ali ne gradi svoju privlačnost na gomilanju sporednih detalja? Može li takvo što biti zanimljivo današnjoj publici? Odgovor na to pitanje nije težak; da, može. Ako se stvari naprave kako treba, itekako može. Zato je Cobra Kai školski primjer kako bi se trebale raditi nostalgičarske stvari, ali ne u svrhu da budu jednostavno podsjećanje publike na neko drugo vrijeme već da ispričaju svoju priču.

Bilo je pitanje vremena kada će netko pokušati napraviti nešto po pitanju Karate Kid franšize i uključiti se u ovaj novi val obožavanja 80-ih. Prije desetak godina dobili smo bljutavu obradu koja je, istina imala svojih nekim svijetlih trenutaka, ali daleko od toga da je ikoga oborila s nogu. Osobno… volim filmove. Barem prva dva, druga dva su ne tako sjajni i vidio se zamor materijala. Kada sam prvi put, prije dvije-tri godine, vidio najavu za ozbiljno sam pomislio da je netko napravio parodiju. Jer, vidite, bio je to čudan koncept za kupiti publiku. Sjećate se onog plavog klinca koji je zlostavljao glavnog junaka i kojega je ovaj na kraju sredio nevjerojatnim „ždralovim skokom“? Da, on je glavni junak. Prvo pitanje mi je bilo – Zašto? Johnny Lawrence je bio antagonist, razmaženi bogati klinac, školski nasilnik kojega nitko nije volio i publika je uživala kada ga je mršavi Daniel LaRusso spremio na pod. Najava je pokazala kako današnji Johnny baš i nije više tako odvažan i bogat i što sve ne, što je bio zanimljiv pristup, priznajem, ali i dalje nisam shvaćao što bi se u seriji trebalo događati. On je ponovo otvarao zloglasnu Cobra Kai školu za karate, dojo, i imao je nekakvu interakciju s klincem kojega drugi zlostavljaju. Zar bi on trebao biti novi Mr. Miyagi? U najavi se pojavljivao i Daniel, također odrastao i u odijelu i, kako su stvari stajale, bio je pomalo iritantni seronja koji je uživao u činjenici da je njegov stari nemezis pao na niske grane. Vidite, cijela stvar je bila predstavljena da sada pratimo negativca prvog filma i gledamo stvari iz njegove perspektive i ja…. uopće nisam mario za to. Kako rekoh, volim prva dva filma, dobri su mi i zabavni, uopće nisam imao volju i želju gledati što je bilo kasnije, zašto bi negativac trebao biti zanimljiv i zašto bi uopće trebao pratiti njegovu stranu priče. Iskreno, pomislio sam da će svi tako reagirati i da će to tako završiti. Zamislite moje iznenađenje kada sam shvatio da seriju ide u svoju četvrtu sezonu, da je svi redom obožavaju i govore da se ovako trebaju vraćati stare i kultne stvari natrag u život. Iz nekog bizarnog razloga, odlučio sam pogledati prvu epizodu. Najviše zato što sam u onoj staroj najavi vidio nešto zgodnog humora i jer su relativno kratke, oko 30 minuta svaka. Jedna epizoda, nemam što izgubiti, samo ću potvrditi kako je to promašena glupost i da uopće nije zanimljiva. Četiri dana kasnije, pogledao sam sve tri sezone gotovo iz jednog poteza, skoro da nisam spavao, jedva da sam jeo, zaboravio sam psa odvesti u šetnju, susjedu je kuća izgorila… Da, serija je tako dobra. Toliko je dobra da sam očistio prašinu sa stare tipkovnice i odlučio napisati ovaj poduži tekst jer sam još uvijek pod dojmovima i, potpuno iskreno, ne mogu dočekati da krenu s novim epizodama.

Jer, vidite, stvari nisu onakvima kakve se čine. Ona jedna epizoda nakon koje je sve trebalo stati…ona je bila zanimljiva. Prva bitna stvar kod igranja na kartu nostalgije jeste da u priču vratite originalne glumce. Ne mislim samo na male sporedne uloge već da nose glavnu radnju i drže nam pažnju. William Zabka i Ralph Macchio repriziraju svoje uloge u punom zamahu i bome se jako dobro drže iako su već duboko u pedesetima. To je bila pozitivna stvar. Druga stvar koja je bila jako dobra jeste prva scena obračuna s nekakvim maloljetnim huliganima. Treba spomenuti par stvari. U vrijeme snimanja prvog Karate Kida, nijedan od glumaca nije znao borilačke vještine. Macchio ih nije naučio ni do danas, ali je dobar u interpretiranju poteza, pa izgleda dosta uvjerljivo, iako je očito da su ga držali podalje velikih akcijskih scena upravo zbog toga, barem u prvoj sezoni, dok se nije vratio u formu. Zabka, s druge strane, je nakon filma zavolio karate i danas je vlasnik zelenog pojasa. I to se vidi. Ta scena tučnjave je bila prvi znak da će stvari biti malo drugačije od očekivanog jer borilački su filmovi stvar prošlosti, više se ne snimaju, nema ih, i kada vidite jednu takvu scenu, jako dobro osmišljenu i koreografirano, shvatite koliko vam to nedostaje. Okej, meni je nedostajalo. Kroz seriju ima gomila akcijskih scena, borilačkih, i sve su sjajne, što jest jest, na kraju druge sezone događa se jedna velika tučnjava u srednjoj školi da sam ostao gledati u čudu kako je dobro napravljena. Naravno, pomaže što većina glumaca zna karate do neke mjere, pa se znaju i kretati, ali svejedno je sjajno izvedeno. U istu kategoriju ide i scena na kraju treće sezone, kada napadnu kuću LaRussovih, nevjerojatna koreografija i fizičke akrobacije, nešto što nitko nije očekivao od ovakve serije. No, naši glavni glumci… Oni su prijatelji u stvarnom životu, veliki. Kažu da su to postali na snimanju prvog Karate Kid filma i, iako se u filmu stalno nešto svađaju ili mlate, ustvari su imali provod života i prijateljstvo traje do danas. I to se vidi jer kada dijele scenu, doslovno osjetite kako se uživaju verbalno nadmudrivati, imaju kemiju i kada vidite da, nazovimo to zajedno rade, izgledaju kao buddy-buddy par iz nekog filma 80-ih.

Pristup da pratimo negativca je ispao… savršen. Johnny više nije klinac, vidio je života, na samom je dnu, ne mari za nikoga, radi užasne poslove. On je antijunak. Zašto volimo antijunake? Zato što su oni naprave posao, zato što ne mare za nikoga i zato što ne mare za posljedice. Johnny je samotnjak, nedruštven i sve radi preko one stvari. Kada ga igra slučaja dovede na put mladog klinca kojeg mlate drugi likovi, uključi se samo zato što mu udare u auto. Kada ga drugi nesretni splet okolnosti dovede na put starog neprijatelja, Daniela LaRussoa, stvari postanu još gore, ali nekako i ne. Nešto pokrene iskru u njemu i počne trenirati klinca, shvaćajući da uživa u tome. Vrijedi spomenuti da se jako puno toga i dozna o njemu, da nije imao sretan život, da je ono bogatstvo bilo od očuha koji je bio seronja svoje vrste, a i kada priča stvari iz svog kuta u vezi događa iz prvog filma…da, može se lagano vidjeti zašto je počela kružiti teorija da je Daniel LaRusso ustvari negativac u onim filmovima. Nije…ali, malo i jest i serija je jako samosvjesna tih teorija i jako se dobro zabavlja s njima. Johnny na kraju ispada kompleksan lik, netko koga smo mrzili, ali sada, iz ne baš jasnih razloga, želimo da uspije i stojimo na njegovoj strani. Daniel LaRusso je ustvari negativac u prvoj sezoni. Ne pravi, ali njegova mržnja naspram Johnnyja je vidljiva, pa čak i malo pretjerana i svakako je inicijator daljnjih sukoba, što je bila zanimljiva promjena tempa. Ono što vrijedi spomenuti uz sve to, onaj faktor nostalgije, ako vam je tako draže, na kraju sezone vidimo još jedno poznato lice. Martin Kove se vraća kao John Kreese, glavni negativac starih filmova. Iako mi osobno Kove nije bio tako napet u starim filmovima, mora se priznati da je riječ o poprilično karizmatičnom glumcu koji je svojim nastupom ovdje pokazao da može biti zastrašujuć i dovitljiv i šarmantan te da će biti sjajan dodatak glumačkom ansamblu, što se na kraju pokazalo i točnim jer ga je publika itekako dobro prihvatila.

Druga sezona je drugačija od prve jer su kreatori ublažili neke stvari. Daniel LaRusso više nije toliko napadan i počeli su od njega stvarati dečka koji će postati novi Mr. Miyagi. Što je solidno rješenje, ali nekako i očekivano jer da su nastavili starim putom, izgubili bi debeli komad gledatelji koji su ga voljeli kao klinca. Tematski, serija je na istom putu, ali veći je fokus na likovima pojedinačno nego na jednoj velikoj slici. Tako se Johnny mora nositi sa sinom s kojima nema dobar odnos, ali i sa starim mentorom koji je…dubok i predstavlja mješavinu divljenja i mržnje. Daniel pak ima svoje problema sa svojom obitelji i mogao bi reći da serija na trenutke odlazi u one malo sladunjave momente tipične za filmove 80-ih, ali ih rješava dosta spretno jer ne traju predugo i nisu okosnica radnje. Veća pažnja je posvećena i klincima koji su nosili radnju iz prve sezone, njihov razvoj, napredovanje, životne situacije, sve stvari koje čine dobru dramu, ali serija ne zaboravlja da su u igri i borilački elementi, koji pak održavaju razinu netrpeljivosti na razini. Cobra Kai Dojo postaje polako ali sigurno ona negativna snaga koju znamo iz starih filmova, ali, opet, ne baš na jednostavan način. Vidimo da likovi imaju dobre namjere, ali istima je, kako se to kaže, popločen i put do pakla i sranja se događaju. Ponovo vrijedi spomenuti mala iznenađenja – u jednoj epizodi vidimo staro društvo od Johnnyja. Svi glumci koji su u prvom filmu bili članovi Cobra Kai vratili su se i, iako ih vjerojatno nećete prepoznati, nevjerojatno je da su ih uspjeli sve okupiti i uklopiti u maloj epizodu o smrti jednog od njihovih prijatelja. I nisu negativci. Zabavno je to kako netko nakon 30 godina i malo života postaje netko drugi. Epizoda možda nije jako pamtljiva, ništa više od male fan-usluge, ali pokazuje iskrenu namjeru autora da seriju drže u kontinuitetu sa starim filmovima, što će se do nevjerojatnih razmjera pokazati u trećoj sezoni.

Jer, vidite, ja sam veliki obožavatelj drugog dijela Karate Kida, bolji mi je od prvog dijela, i u trećoj sezoni Daniel se vraća poslovno u Japan i – ovo je nevjerojatno – ponovo susreće djevojku, sada ženu, s kojom je imao kratku vezu dok je bio tamo. Da, vratili su originalnu glumicu, što je bio trenutak na koji sam rekao; bravo, to cijenim. Ali, ima još, vratili su i glavnog negativca iz tog filma, opet, isti glumac. Epizoda je bila sjajna, duhovita i suptilna i jasno se igrala s nekim stvarima. Daniel i Chosen tako pričaju o prošlosti i njihov borbi s kraja tog filma i na kraju postanu prijatelji koji dijele poštovanje jedan naspram drugog. Sjećate se kako sam rekao da su kreatori serije išli u ekstreme da seriju održe u istom vremenu kao i filmove? Na kraju se pojavljuje žena koja će spasiti Danielov posao. Tko je ona? U The Karate Kid: Part II, Daniel spasi malu curicu od uraganskog nevrijemena. To je ona, 35 godina kasnije. Prvo sam mislio da su pustili scenu iz filma da naprave kontekst, ali ne, ista glumica, sada u cijelosti odrasla. Tolika posvećenost čak i minornim likovima kojima se ne zna ni ime je nevjerojatna i ne samo da su se pojavili već imaju i ključne uloge u radnji, što je lekcija koju su novi Star Wars filmovi trebali naučiti i primijeniti kod sebe. Nije vam dosta? Oh, imamo još jedno povratničko lice. Elisabeth Shue se vraća kao Ali. Ona i Zabka su u prvom filmu imali proboj u filmski svijet i ne mogu naglasiti koliko mi je drago što su autori serije stavili naglasak da su oni bili veći par nego ona i Macchio te da su im omogućili neku vrstu završetka u sadašnjosti. Mislim, nevjerojatno je koliko su daleko potegli da pokušaju vratiti sve originalne glumce, ali ne samo da budu lice na ekranu (vas gledam, Star Wars nastavci) već da imaju svoju svrhu i budu dio integralne radnje, pa čak i kada je ta svrha pomalo… prigodna? – Chosen nauči Danijela novu tehniku koja itekako dobro dođe kasnije u radnji kada on i Zabka imaju obračun s Martinom Koveom. Jesam li rekao da su oni u pedesetim godinama života, a Kove u sedamdesetima? I da izgledaju bolje u akcijskim scenama nego u pola mlađi kolege?

Glavno pitanje glasi; da li je serija uistinu savršena? Ne, ni blizu toga. Ima različite setove problema, počevši od toga da je gomila likova nerazrađena, pogotovo klinci i da su svedeni na obične klišeje. Školski nasilnici, štreberi, glavna kučka u školi, razumijete već, klasični stereotipi. Tu je i stari problem kako netko nakon samo jednog treninga postane Jean Claude Van Damme, doslovno nemoguće i to se događa samo zato da bi se mogla odigrati akcijska scena. Sami kreatori nisu znali točno kojim smjerom bi vodili radnju jer se na dosta mjesta osjeti kako su išli u jednom smjeru (kako rekoh, prva sezona je bila takva da je Daniel LaRusso bio skoro pa otvoreni negativac) pa ga onda naglo skrenuli u drugi. Ima tu dosta pogrešaka u koracima i neobjašnjene motivacije likova. Iako je imao loša sjećanja na Cobra Kai dane, Johnny ipak i dalje tjera njihovu mantru u učenju studenata, serija poprilično jako udara po glavi time da je učenje Mr. Miyagija jedino ispravo, jedini „dobar“ karate, te da je sve ostalo loše. Likovi bez razloga postaju nasilnici, pa pozitivci. Nije da se u svemu tome ne vidi iskrena namjera da svaki lik dobije neku vrstu karakternog luka, ali dosta toga ispadne isforsirano ili ne vodi nigdje. No, zanimljiva stvar, dosta toga negativnog ustvari jako dobro radi u korist serije, što je zanimljiva stvar.

Zašto onda Cobra Kai funkcionira? Zato što se vidi da su autori imali ekstremni respekt naspram originalnih likova i da im je jasna želja da nastave njihovu priču u malo prizemnijem tonu. Uz to što su dobili skoro sve glavne glumce (jedini koji je odbio jest Thomas Ian Griffih jer se povukao iz glumačkog svijeta – nikad ne reci nikad jer se možda i vrati) uspjeli su svima dati novu, ljudsku dimenziju. Čak je i negativac Kreese dobio pozadinu preko koje ga malo bolje razumijemo. Rekao sam da likovi često mijenjaju stranu, no autori to izvedu tako da gledatelji dobiju osjećaj zadovoljstva i da počnu navijati za njih, što je u istom trenutku površna stvar, ali i pametna odluka. U borilačkim je filmovima publika uvijek na strani onih koji su podcijenjeni i nemaju prave šanse za uspjeh, čega su tvorci jako svjesni. Nerazrađeni scenarij? Koga briga, kada jedan od likova, koji je doslovno bio glavni negativac kroz seriju, vidi kako mu prijatelja mlate i shvati da je on sam loša osoba te preokrene scenarij i krene mu pomoći – to publika želi vidjeti i publika to dobije. Jedan od bitnijih razloga zašto je serija postala pravi mali fenomen jeste i činjenica da ne davi s nostalgičarskim referencama. Ovo nije Stranger Things gdje su komadi radnje izvučeni iz drugih serija i filmova, pa „modificirani“ da odgovaraju tamo, jedino čega se ovdje drže su originalni filmovi. Početak i kraj. Jedina „nostalgija“ potječe iz toga, što daje prostora za disanje. Ako ste gledali originalne filmove, shvatit ćete sve reference, pa i jako se dobro nasmijati na njih. Ako ih ne shvaćate, to je opet dobro jer nisu sastavni dio serije, nije potrebno duboko poznavanje starih filmova da bi vam bilo zanimljivo za gledanje. Štoviše, da naglasi poantu ili pokaže suprotni kut gledanja, u seriji će pustiti scenu iz filmova. Serija ne ovisi o ničemu drugom osim samoj sebi, sama sebi je dostatna da izgradi dovoljno velik svemir, ako vam je tako draže, da podržava vlastitu priču. Zato je sjajna kao nastavak originalne priče, ali i dovoljno drugačija da bude sama svoja priča. Prepoznaje se napor, pa čak i kada je pomalo šlampav, da ponude nešto svježe i originalno, i publika je to prihvatila otvorenih ruku. I ljudi jednostavno vole antijunake i dobru priču o iskupljenju. Sljedeće što se čeka u ovom doju – četvrta sezona. Netflix, omogući to.     

Halloween (2007) & Halloween II (2009)

 

IMDb & IMDb

Trailer & Trailer

 

Nažalost, ova godina mi je bila poprilično zaposlena, pa nisam uspio pisati toliko kolika sam htio (možda iduća neće biti tako naporna) i kada malo bolje pogledam – još uvijek nisam napravio jednu negativnu kritiku. Mislim, jesam, nabrojao sam gomilu filmova koji ne valjaju, koji su loši i koje treba izbjegavati, ali uvijek sam bio fin i sve u rukavicama. Pa si malo mislim – fuck that shit, idemo biti malo izravni. Kako nam dolaze praznici (Ho-Ho-Ho) velika je vjerojatnost da neću stići nešto posebno napisati, pa bi trebalo ovu godinu završiti s praskom – doslovnim. Onako, napraviti nešto posebno, malo izbaciti negativnu energiju iz sebe i tako te priče. Zašto Halloween? Pa, kako stvari stoje, ovogodišnji Halloween (ovaj post odmah ispod) ispao je gotovo najbolje filmsko iznenađenje ove godine. Barem meni. Da, film ima mana, da i to je do neke mjere mužnja krave, ALI to je film koji funkcionira i čak vraća u sjećanje original, što je lijepa nostalgičarska gesta. Rob Zombie, taj netalentirani drkaroš, napravio je sve suprotno od toga. O, da, pretpostavljam da bi prije svega trebao staviti nekakvo upozorenja. Ako ste pobornik djela dotičnog, onda bi bilo bolje da preskočite ovaj tekst jer tu će biti rečene grozne stvari, nepristojne stvari i općenito taj-mi-lik-ide-na-živce stvari da će to biti bolno za čitati. Nadalje – ako ste osjetljivi na psovke, nepristojne izraze i općenito skidanja svetaca, također vam preporučavam da izbjegnete ovaj tekst jer će i toga biti – puno. Ako vas živciraju amaterska piskarala koja misle da su najpametnija na svijetu po pitanju filmske kritike, onda ste stvarno bez sreće jer to će biti ovaj tekst i, već uviđate obrazac, za vaše duševno zdravlje će biti bolje da ne čitate dalje. Jer kada jebeni netalentirani seronja ide dirati kultni film pod izgovorm da ga treba “popraviti”, ja jebeno reagiram i to reagiram na takav način da bi Samuel motherfucker Jackson rekao da se malo smirim. Ozbiljno. Mrzim tog tipa. Ne samo mrzim mrzim, mrzim ga iz dna duše. Nemam pojma kakav je kao glazbenik, ne slušam ga, jebe mi se koliko je dobar u udaranju glazbenih nota, ali kada se takav drkaroš uhvati kamere i ide raditi obradu kultnog filma i debelo se preseravati kako je original trebalo popravljati – ja reagiram. A da stvar bude još gora, nisam ni neki preveliki obožavatelj originalnog filma. Volim Carpentera, ali više volim neke druge naslove nego samu Noć Vještica. To je sjajan triler, ne držim ga čak ni za horor u pravom smislu te riječi, koji je sjajan po svemu – od priče, pa do atmosfere koji su postignuti nekim stvarno banalnim filmskim trikovima, pa do rada kamere i glume, ali da bi vodio rat s nekim samo zato da mu obranim filmsku čast – ne bih. Što se tiče ovih obrada – pogledao sam samo prvi. To je sranje od filma, ali sam ga nekako i zaboravio, da budem iskren. Nedavno sam napokon pogledao i drugi dio. Jebena. Teška. Negledljiva. Pizdarija. Prvi je loš, stvarno loš, ALI imao je tu i tamo nešto što je fukncioniralo – nisam toliki seronja da ne mogu pronaći nešto dobru i u lošem filmu – no nastavak je čisto prepotentno i netalentirano izdrkavanje lika koji ima jebeni fetiš na vlastitu ženu i na jebene hektolitre krvi i koji jebeno voli “popravljati” kultne filmove jer on to zna bolje. Fuck you, Rob, ja znam pisati filmsku kritiku i sravniti s crnom zemljom loše filmove.

Dakle – idemo od početka. Halloween serijal više nije funkcionirao. Uskrsnuće je bio krš i lom, mala zarada, loše kritike – taj konj je doslovno izdahnuo kao i Laurie Strode. Što raditi? Napraviti obradu. Sjajna ideja. Rez na Roba Zombiea. Taj lik je režirao neke svoje video-spotove i neke slashere i kako je od svih redatelja dobio priliku da ovo radi – pojma nemam. Možda mu je Harvey Weinstein povalio ženu, možda je povalio Roba, tko će ga znati. Uglavnom, Rob je malo prije toga izjavljivao da su svi redatelji koji idu raditi obrade kultnih filmova jebeni idioti. To je rekao Rob Zombie. Zašto dirati kultne filmove koji su ionako već završeni. To je isto rekao Rob Zombie. Aliiii, pretpostavljam da je miris novca puno bolji od toga da budeš jebeni idiot. Naravno, Zack Snyder je napravio obradu Dawn of Dead i napravio je jebeno dobar posao; nije popljuvao original, uveo je neke novine, malo je sve modernizirao – film funkcionira. Lijepe kritike, lijepa zarada, ALI najvažnije je to da mu je taj film otvorio vrata velikih studija i velikih igrača. Ono što Rob ne kuži jeste da Snyder, ma koliko ga filmski snobovi ne voljeli, ima pravog talenta. Zato i zna raditi filmove. Rob Zombie je moron od par ideja koji nema što tražiti među velikim igračima. Dakle, on je rekao da to ne radi radi novaca (znamo, seronjo, radio si to radi prilike da upadneš među velike igrače) i da to radi jer originalni Halloween treba “popraviti”. Što treba popraviti? Ah, doći ćemo i na to, svaku stavku pojedinačno. Za početak – film se ne treba događati u nekom mirnom predgrađu već nekom shit gradu punom bijelih seljačina. Što je nedostajalo originalu? Psovke. Prvih pet minuta, ponavljam, prvih-5-minuta obrade ide nekako; pičko, kurvo, droljo, jebat ću te, izjebat ću te, izjebat ću te namrtvo u lubanju – Vidite? To je nedostajalo originalnoj Noći Vještica – pravi dijalog. Tu stvari ne staju; to se nastavlja jer sada upoznajemo malog Michaela Myersa, dok je bio običan klinac. To sa psovkama – toga ima dalje. U školi, izvan škole, oko škole, po cijelom jebenom gradu ljudi samo prostače. Ova verzija Haddonfielda nije mirno područje, ovo je shit-town koji treba spaliti do temelja. Mama Myers (Sheri Moon) je kurva jer – naravno da je. Pleše u strip-baru jer svaki dobar horor slasher treba jednu takvu scenu. Tu i tata Myers… valjda, koji osim što jebe sve po spisku također ima incest misli o kćeri ili polukćeri ili koji mu je već kurac. O, da, ono što je nedostajalo originalu bila je jedna prava white-trash obitelj, sto riječi kurac-pička-jebanje i mali Mickey koji kasnije postane serijski ubojica. Okej, mali Mickey ubije setru, ubije očuha ili koji mu je već kurac (jer film treba više ubojstava) ubije sestrinog dečka (mali Mickey se naradio tu prvu noć) i ode u bolnicu. O, da. Kako je rekao Zombie – trebalo je objasniti masku. Jer, glupo je da ju je ukrao kao u prvom filmu, to mu se nije sviđalo, trebalo je biti nešto epsko. Kako je Mickey dobio svoju masku? Donio ju je curin dečko. I svi je koriste u par scena, kao jebenu kurvu. Sada su svi sretniji jer je jebeni Rob Zombie od ikone napravio običnu pizdariju koju svatko navlači. I, tako, nakon svih klišeja o serijskim ubojicama (jer mali Mickey ubija i životinje i školske nasilnike i… mali Mickey je puno ubijao u svojim mladim danima) odlazimo u psihijatrijsku bolnicu.

Ulazi doktor Sam Loomis. Rekao sam da film ima nekih pozitivnih stvari – Malcolm McDowell je jedna od njih. S njime ne možete pogriješiti. Lik je karizmatičan, lik zna glumiti, lik krade svaku sekundu kada je na ekranu. Čak i moroni znaju da će napraviti nešto dobro ako ga stave u film. Mali Mickey i Loomis tako pričaju, mlate praznu slamu, bla-bla-bla. Dogodi se par stvari. Mali Mickey ubije medicinsku sestru (tu je ustvari kopirana scena iz knjige o Hannibalu Lecteru – taj je seronja mislio da to neću skužiti – butt, gues what, asshole…!) njegova mama se ubije… jebote, svi rikavaju mrtvi ovdje. Loomis diže ruke od maloga jer mu je antipatičan (ne lažem – klinac je antipatičan da glava boli – puno bolji je klinac iz drugog dijela) i – odlazi. Mali Mickey odrasta u velikog Michaela i svoje dane provodi u izradi papirnatih maski. Kada kažem velikog onda mislim u jebenog diva. Preko dva metra, valjda. Kada je Carpenter rekao da je Myers nezaustavljiva sila, jebeni Rob Zombie je to protumačio kao jednog ogromnog tipa. Što već dugo nismo vidjeli u filmu? Ah, par bijelih seljačina. Evo ih, svježe dostavljeni. Imamo dva totalna kretena (pička-kurva-jebanje-dijalog) koji odluče silovati neku retardiranu curu u sobi od jebenog Michaela Myersa. Ozbiljno? Što je nedostajalo originalu? Zašto je Michael pobjegao iz bolnice, odnosno kako. Pa, ubio je dvojicu seljačina jer – naravno da ih je ubio. Tu leži twist u radnji – Michael Myers je ovdje pozitivac. On je Dexter Morgan jebenih slashera jer ubija samo one koji su još gori od njega (što je puno posla jer je cijeli jebeni grad gori od njega). Druga stvar koja ovdje valja – Danny Trejo. Danny jebeni Trejo glumi najnormalnijeg lika u cijelom filmu. Ne prostači, govori normalno, ponaša se normalno. Danny Trejo, koji je slika i prilika negativca, ovdje je pozitivac. Mrzim ovaj film iz dna duše, ali njega volim. Michael ga ubije. Michael Myers je seronja, ne psihotični ubojica. Pobjegne iz bolnice (nemam pojma kako jer je tak’ mali i nevidljivi) i odlazi… nekuda, ubije još par ljudi, vraća se doma, pronalazi onu masku (koja nije istrunula u zemlji nakon 20 godina) i sada napokon dolazimo do onog dijela koji je remake originala. Upoznajmo novu Laurie. Zamrzimo novu Laurie. Nova Laurie je kučka, kratko i jasno rečeno i prva scene gdje je upoznamo, ona govori o svojim sisicama i ševi krofnu prstom. Što nije valjalo u originalu? Laurie je bila dobra cura koja se sviđala publici; trebalo ju je pretvoriti u kučku jer u ovoj verziji smijemo jedino Michaela voljeti. Tu je i Danielle Harris. Sjećate se nje? Ona je bila curica koja je imala glavne uloge u 4 i 5 dijelu starih filmova. Ovdje je u toplesu – hvala Rob što sam se osjećao kao perverznjak i pedofil. Uglavnom, puno ubojstava, puno krvi i puno vrištanja. To je to. Michael Myers ovdje samo hoda kao terminator i kolje sve živo i neživo – osim Laurie. Nju čuva jer je je glavna uloga… kao. Kraj. Dakle, film je loš. Zašto je loš? Jer je to obično izdrkavanje Roba Zombiea sa svojim white trash seljoberima, svojim jebenim jebanjem o jebenom jebanju govorima, bezveznom glumom (Sheri Moon ne zna glumiti), ALI i kada maknemo to dobijemo klišeje na klišeje o serijskim ubojicama, mesarenje pornografiju, toliko krvi da bi i Kubrick rekao – ‘oladi malo, stari – i onda još malo krvi. Film uopće nema atmosfere ili neke prave jeze. Stavite bilo kojeg zakrabuljenog lika i dobijete bolji film. Ne mogu reći da nije dobro snimljen jer jest, ALI snimljen kao da je Mickey Myers krenuo ubijati po parku prikolica, a ne nekom mirnom predgrađu. Pogledate i zaboravite. ALI, film je zaradio pristojne novce, koštao je 15 milijuna, zaradio 58 u USA, što je značilo da će biti nastavak. Fanovi su rekli da je ovo glupost. Rob Zombie je rekao da ga boli kurac za fanove. Carpenter je rekao da je Zombie piss of shit od čovjeka jer je seronja koji je lagao u njegovo ime.  Svi su svakoga obožavali u vezi ovog filma.

 

Dvije godine kasnije – noćna mora se nastavlja. Ne znam u čijoj je to šupljoj glavi bila dobra ideja dati drkarošu slobodne ruke da radi što hoće, ali, oh, kako se to nekome i obilo u glavu. Nakon što je snimio remake, Zombie je rekao da je gotov s Halloween filmovima, da je rekao što je mislio reći, ide dalje. Ali, pošto je već poznato da je stari Rob dvolična kurčina od čovjeka, tako se i on vratio režirati nastavak. Zašto je to napravio? Jer mu nitko drugi nije nudio ništa drugo za režirati, Hollywood mu nije otvorio svoja velika vrata kao Zacku Snyderu, milijuni dolara nisu počeli padati s neba da snima svoje fuck-fuck-jebanje-fuck-fuck bijele seljačine i tako se on vratio natrag. Jer su, osim opet 15 milijuna dolara budžeta, također mu dali otvorene ruke da snimi kakav god želi Halloween film. Jer kad producente boli kurac, što bi njega. I tako smo dobili nastavak. Prije nego je krenuo sa snimanjem, Rob je rekao da sada više nema smisla da ponovo radi nešto slično Carpenteru (jer je originalna Noć Vještica bila puna bijelih seljačina koji ne znaju reći ništa drugo osim – fuck) pa će sada napraviti nešto po svome. ALI, prvih pola sata filma je doslovno remake drugog dijela originalnog Halloween II filma, kojeg je napisao Carpenter i režirao po koju scenu. Film se, kao i stari nastavak, nastavlja direktno na radnju prošlog. Krvi do koljena, mrtvih kao u priči, vrištanje… Film nakon toga pokazuje da sve to bio samo san i da Laurie sada živi s prijateljicom Anne i njezinim tatom šerifom i da je postala još iritantnije kučka koja nikako ne prestaje mljeti i kukati o tome što joj se dogodilo u prošlom filmu. Toliko je dosadna da sam želio da je ubije bilo tko u filmu. Bilo. Tko. Upoznajemo njezino novo društvo, neke cure – i to je to. Pojma nemam tko su one, ni što rade, tu su. I sada idemo malo vidjeti što Michael radi. Michael je postao Steven Seagal. Mislite da se šalim? Lik živi u jebenoj šumi, u jebenoj kolibi i u skladu s jebenom prirodom. Prije toga vidimo kako je preživio prošli film i kako su ga dva morona vozila u mrtvačnicu, ali su imali udes (udarili su u kravu – ne zajebavam se) i on ih je ubio. Jedan od njih je pokazao koliko je Rob dobar scenarist. Dvije minute je ponavljao fuck-fuck-fuck-fuck-fuck dok mu je par litara krvi liptalo iz usta. Enivej, to je sve iza Michaela. Pustio je kosu, pustio je bradu, ne nosi masku – živi bećarskim životom. Što je nedostajalo ovom filmu? Malo white-trash seljačina. Za ovu priliku tu ih je troje. I našli su zajebavati velikog Mickeyja. Sranje, jebanje, jebanje, pička, kurac – tako nekako ide dijalog i Mickey to stvarno trpi kao Seagal. On ne želi ubijati ljude, on želi hodati po šumi i pričati s ptičicama kao prokleta Snjeguljica. No, u slasheru smo, a Mickey je ubojica (pozitivac) pa on ubije to troje kretena i dolazimo do bizarnog dijela.

Ustvari, do njega smo došli odmah na početku jer Sheri Moon je opet u filmu. Ha! To niste očekivali, zar ne? Da će Rob jebeni Zombie opet ubaciti svoju netalentiranu ženu i u nastavak iako si je u prošlom dijelu prosvirala glavu pištoljem. Ovdje je prvo nekakva flashback scena gdje ona posjećuje klinca u bolnici (klinac djeluje simpa, iskreno, bio bi jeziv kao mali Mickey – jedna mala sitnica koja je okej u ovom filmu) i dostavlja mu figuru bijelog konja. Zašto bijelog konja? Pitaj dragog boga jer je Mickey Myers inače poznat po svom fetišu na bijele konje, stalno smo ih viđali u starim filmovima. Enivej, ta scena je opravdanje da kada vidimo ponovo Sheri Moon u bijeloj haljini a’la Pepeljuga i kako drži za uzde bijelog konja skužimo da je ta scena bila zbog toga. Oh, da, ona je ovdje nešto kao duh. S bijelim konjem. I ona govori Michaelu da se treba vratiti natrag u grad u završiti posao. Poubijati cijeli grad. Valjda. Ili samo sestru da mogu opet biti jedna velika sretna obitelj. Ne zezam vas, to je stvarno u ovom filmu. I tako naš junak prestaje biti Steven Seagal i odluči se vratiti u Haddonfield i ubijati još malo white-trash seljobera. Rez na Sama Loomisa. Sjećate se kada je Malcolm McDowell bio najbolji dio prvog filma? On je i ovdje najbolji dio filma, ali ne zbog toga što je glumio istog lika već zato što je jednostavno dobar glumac. Sjećate se kada je Sam Loomis u izvedbi Donalda Pleasancea bio nešto kao Van Helsing, zadnja linija obrane pred Myersom? Dobri stari dani. Novi Loomis je isto tako postao seronja. Koliki seronja? On je napisao knjigu o ubojstvima, postao je slavan, zlostavlja svoju asistenticu raznim snobovskim prohtjevima i, kao vrhunac neukusa, odluči napraviti promociju u gradu na godišnjicu ubojstava. Jel’ ga mrzite već? Laurie je sjebana, stalnu kuka o nečemu, fuck-fuck-fuck dijalog… ne brini, dušo, mrzimo te još od prvog filma. Tu je i Danelle Harris ponovo. Ona je cool jer u jednoj sceni kaže Laurie da prestane kenjkati kao primadona jer su i drugi doživjeli užas. Eto – našao sam jednu dobru stvar u ovom filmu. Što se događa u filmu još? Pa, evo nas opet u striptiz-baru. Veliki Michael, koji iznenada ima halucijancije mam u bijelom, s konjem, vidi i samog sebe kao klinca s njom. Pojma nemam zašto, valjda jer je pojeo nekakve čudne gljive dok je živio u šumi. I tako dobivamo scene koje nemaju veze s filmom, gdje vidimo Sheri Moon kako se šeta po striptiz pisti (jer svaki mali klinac mora vidjeti vlastitu mamu u takvom izdanju – to je prava stvar da ga još više sjebe u glavu)  i ima tu crno bijelih sekvenci gdje opet vidimo Sheri Moon u nečemu što djeluje kao video-spot za nešto… nešto. Sheri Moon ima jako puno u ovom filmu, iako je mrtva. Michaela se opet mora podsjetiti da je u slasher filmu, pa umjesto Michaela Myersa on postaje Paul Kersey i brani kurve od nasilnika – bez zajebancije. Michael je u ovim verzijama sve samo ne pomalo nadnaravni ubojica. Laurie ide van s društvom, Danielle Harris ostaje doma, Michael odluči napokon malo više ubijati. Na kraju filma opet imamo hektolitre krvi, sve završava u onoj Michaelovoj kolibi, ubije Loomisa (valjda), policija strese Laurie (i jebeno je promaše!) i kraj je da ona sjedi u psihijatrijskoj bolnici, ima smješak kakvog bi i Jocker poželio i, da, Sheri Moon opet vuče onog jadnog konja kroz bijele hodnike, jasno naglašavajući da smo je trebali vidjeti i u trećem dijelu. I konja.

Film je prošao loše, iako je, tehnički, zaradio. Kritike su ga pokopale. I dok je verzija iz 2007 dobila miješane kritike, neki su joj progledali kroz proste jer je barem djelovalo kao da se pokušava napraviti nešto drugačije. Nastavak je bio prikucan na zid srama, bez pardona su ga razapeli jer je, iznenađenje, iznenađenje – sranje. Film se uglavnom svodi na nebulozno bacanje drkice Roba Zombiea na vlastitu ženu (ne znam voli li je toliko ili se samo povodi računicom da su dvije plaće bolje od jedne – kako god, moramo je trpiti u svamom njegovom filmu) i brutalno klanje likova i fuck-fuck-fuck dijaloge. Moglo bi se reći da je pokušao i baciti nekakvu kritiku da se ljudi bogate na račun tuđe nesreće… valjda, ali da bi se postigao taj sutilni podkontekst u filmu treba znati režirati. Kako je Zombie tokom prvog filma rekao da ga boli kurac za fanove, tako su oni rekli da ih boli kurac za nastavak, a studio je, vidjevši da od ovoga nema kruha, odmah otkazao treći dio. Postoje čak dvije verzije. Kino i redateljska. Pitate se u čemu je razlika? Kino verzija ima nekoliko -jebote-jebeni-jebana-jebeno riječi manje. Mislim da ima i par scena manje sa Sheri Moon, ali nisam siguran jer mi je i ova verzija, koju god jebote da sam gledao, bila dovoljna da zamrzim film još više nego prvi. Ako ništa drugo, ovdje barem nije bilo “popravljanja” kao u prvom (Zombie je naučio lekciju o pričanju gluposti) i, tehnički, moglo bi se reći da je radnja pokušala napraviti nešto novo. Dat ću mu jedan mali plus zato što je barem zagrebao, malo, malo, malo po ideji da prikaže kako se život nastavlja za one koji su preživjeli slasher film (tu je uistinu intrigantna ideja) ali sama ideja se svela na jednu malu scenu za obiteljskim stolom jer je odmah napravljen rez na Laurie koja, jebote, ne prestaje kukati tokom cijelog filma. Ona je ustvari prava mala njonjava dosada, najgori lik koji postoji u filmu. Čovjek bi pomislio da će tu biti neke razrade karaktera nakon što joj je jebeni Michael Myers poubijao cijelu obitelj, pravu i usvojiteljsku, ali to je Rob Zombie, vic je na moj račun što sam očekivao da bi lik mogao snimiti nešto suvislo osim vlastite žene. Što je bilo dalje? Jebeno ništa, eto što je bilo. Nakon što je film proglašen za propast, i ono malo šansi što je Zombie imao da se prebaci među velike igraće potonule su kao Titanik. Sada snima treći dio one pizdarije The Devil Reject. I opet glumi Sheri Moon. O, znate na koji film mislim. Onaj koji nije nikako mogao završiti, koji je puštao Free Bird zadnjih deset minuta i mi smo bili prisiljeni gledati montažu sretnih trenutaka troje poremećenih ubojica koje na kraju izrešetaju policajci. Vidite – još su živi. Deset metaka svaki? Ogrebotina. Dakle, da završim ovaj specijal riječima likova iz filmova – jebote, gledat ćemo jebene filmove jebenog Roba Zombiea još puno jebenih godina i jebeno neće postati ništa jebeno bolji.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Halloween (2018)

 

IMDb

Trailer

 

Donio sam jednu veliku odluku. Nikada više ne gledam horor filmove u kinu. To moram ponoviti i dodatno naglasiti; nikada više ne gledam horor filmove u kinu! Sjedim ja tako i, bez imalo srama mogu priznati, potpuno uživam u novoj inkarnaciji kultnih suparnika Michaela Myersa i Laurie Strode, a iza mene tri proklete klinke od nekim 14-17 godina cijelo vrijeme, ali baš cijelo vrijeme, komentiraju radnju (joj, glupača, zašto je napravila, joj, koja kretenuša, joj ovo, joj, joj ono…) da bi vrhunac svega toga bio – a tko je ustvari taj tip? Zašto on proganja tu babu i zašto je baba, već kada smo kod toga, glavni lik. Druga klinka, sa prenemagajućim glasom razmaženog derišteta, ide ovoj prvoj objasniti; znaš, rekli su da u filmu ima dva bivša muža – to je sigurno jedan od te dvojice. Treća, jednako iritantna, objašnjava kako joj je to brat (ustvari je došla i najbliže nekom točnom pogotku) ali ove dvije joj objasne da su rekli kako joj to nije brat… Onda joj je sigurno šogor. Draga djeco, iz dubine vlastite filmske duše, klonite se filmova o kojima nemate pojma. Klonite se franšiza o kojima nemate pojma. Lijepo vas molim, na koljenima ako treba. I, da, nisu samo cure krive, ima i muških. Tako je jedan lik u pripijenoj majici kratkih rukava (dok je vani bila skoro nula stupnjeva i stvarno hladna noć) vikao kako bi „razbio pičku“ Michaelu Myersu svaki put kada bi se ovaj pojavio na ekranu. Suprotna strana toga, svaki put kada bi se dogodila opaka scena, isti taj lik je skoro četveronoške pobjegao prema izlaznim vratima. Mrzim jebenu publiku u kinima. Dignite film i komentirajte doma. Informiraj je na prokletom internetu šta ideš gledati. Baci se sa prve zgrade… Napravi bilo što, samo nemoj dolaziti u kino! Nikada više gledati horor filmove u kinima – konačna i doživotna odluka.

Ali, da budem i malo iskren, nikada ne gledam horor filmove u kinima, stvarno se ne mogu sjetiti kada sam pogledao posljednjeg (mislim da je to bio onaj remake od Strave u ulici Brijestova – pa, to je bio stvarno uzaludno bačen novac) i ne bi ni ovoga gledao da nije bilo nekoliko odlučujućih faktora pri donošenju odluke. Pogađate i kojih već, zar ne? Ja sam ogromni fan Johna Carpentera, iako on ovo nije režirao, prekinuo je neku vrstu mirovine i odradio producentski posao te uredio glazbu za novi film – koja zvuči fantastično. Druga stvar; vratila se i Jamie Lee Curtis u glavnu ulogu Laurie Strode. Sada, ja volim i Halloween: 20 godina kasnije. Držim to dobrim horor filmom, zabavnim, na trenutke i napetim. Iskreno, jedini Halloween filmovi koji vrijede u cijelom tom serijalu su oni gdje glumi J. L. Curtis. I, ne, ona glupost nazvana Halloween: Uskrsnuće u to se ne ubraja. Ono je jednostavno željeznička nesreća od filma kojoj ni sam Isus Krist ne bi pomogao. Ali H20 je bio fora filma, to priznajem. Novi nastavak franšize ide nekim sličnim cestama kao i taj dio; što se događa nakon što „posljednja cura“ preživi napad poremećenog manijaka? Pa, sjebe je psihički, više-manje. H20 je bio o bježanju i naposljetku suočavanju s traumama dok je novi Halloween o pripremama da više nikad ne budeš žrtva. Laurie Strode u ovom filmu živi u izoliranoj kući, čvrsto utvrđenoj, okruženoj teškom ogradom i reflektorima. Posjeduje opasan arsenal oružja i nekoliko dodatnih osiguranja u obliku izolirane sobe. Čisto se čudim što već nije postala plakat-žena za ove fanatike koji se pripremaju za sudnji dan jer upravo to je i ona. Skoro. Michael Myers, koji je uhvaćen i provodi dane u umobolnici, u cijelosti joj je zeznuo život, odnos sa kćeri, odnos sa unukom, a ima i dva propala braka iza sebe. Laurie je postala nešto kao gradska atrakcija, znate već, žena u koju svi potajno upiru prstom i govore kako je pukla kao kokica. Tj. dok Michael Myers ne pobjegne iz bolničkog transporta i vrati se natrag u grad. Onda stvari više nisu tako smiješne.

Novi Halloween radi nekoliko dobrih stvari i nekoliko loših. Loše stvari su… Nisu to toliko loše stvari koliko nedorečene stvari i ne donose onoliku isplatu u odnosu koliko je uloženo u njih. Tu je i jedan doktor koji drži Myersa na oku i ima odjek starog doktora Loomisa. Ono što ne valja s tom pričom je taj što postoji i jedan preokret koji doslovce dolazi iz vedrog neba i malo je šlampavo to napravljeno. Razumijem zašto su to išli napraviti, nisu htjeli kopirati original baš u svemu, malo iznenađenje i tako to. Ali jednostavno nema tu očekivanu težinu. Druga stvar koja baš ne funkcionira je unuka od Laurie i njezino veče s dečkom. Koji ima poveću pažnju u filmu, ali na kraju ispadne neki šlampavi teen preokret i oni prekinu i kada gledatelj shvati da je sve to bilo samo zato da ona izađe u noć bez mobitela – moglo je i bez toga. I, da, postoji jedna Quentin Tarantino scena gdje dva policajca pričaju o – sendvičima. Ozbiljno? Izvan toga, film stvarno donosi neke promjene i malo svježine u priču. Jedna od njih je i ta da su se riješili onog utega da su ovo dvoje brat i sestra. Sjajno, došlo mi je da zaplješćem u pola kina. Sada Michael ima slobodne ruke ubijati koga god želi i film to iskorištava savršeno. On je ona nezaustavljiva sila koja ide i ubija i to nam sjajno prikazuje u jednom dugačkom kadru gdje Michael ulazi u jednu kuću, ubija jednu osobu, pratimo ga kroz kuću, preko ulice, pa do druge kuće, gdje ubija drugu osobu… Čisto savršenstvo što zbog rada kamere, što zbog napetosti (jedno ubojstvo je izvan ekrana, da publika malo zamišlja, dok je drugo nama pred očima zbog šoka) što zbog pravog ugođaja koji jako dobro pogađa note Carpenterovog originala. Tu su i same posvete istom tom originalu, ali postavljene na tamo pametan način (neke su u obliku okrenutih situacija u radnji, neke su vizualne naravi) da gledatelja ne udaraju po glavi, ali ih je jednostavno zamijetiti. Treći čin, smješten u kući od Laurie, je naprosto sjajan. Ne zbog krvi jer je ni nema toliko već zbog napetosti koju je jako teško postići u današnjim uvjetima; ništa više nije šokantno ili napeto. Film je sukob dvoje starih suparnika izveo onako kako treba; glavom u glavu, oboje izravni u svojoj namjeri i to funkcionira baš zbog njihove prijašnje povijesti. Novi Michael je malo sporiji, ostavlja dojam realne i starije osobe, ali ima tu nijansu nečeg nadnaravnog u sebi što svi poznaju i vole kod njega. Jednostavno, sve funkcionira bolje od očekivanog. Možda da su još ti neki pravci skraćeni, možda da se dodala još koja minuta pažnju samoj Laurie i njezinom odnosu s dvije generacije ostalih ženskih članova, ovo bi bio savršeni horor film. To što se ne srami zaroniti u psihička stanja svojih likova, prikazati neke stvari koje odlaze izvan sfera običnih horor filmova i pokazati kako nam neke traume mogu definirati cijeli život čini ga i ponešto inovativnim. Kako je cijela ta franšiza bila otišla u krasni kurac s onim glupostima koje je režirao Rob Zombie, ovo je bila prijeko potreba injekcija adrenalina da ponovo oživi. Iako ima i jako zadovoljavajući kraj, pretpostavljam da se već planira sljedeće poglavlje (i ta obično zajebu sve ono dobro iz prethodnog filma) ali dok ono ne dođe… u ovome stvarno treba uživati. Moderni horor film s jakom notom nostalgije i funkcionira više nego dobro na skoro svim razinama.

  

A League of Their Own (1992)

 

 

IMDb

Trailer

 

U tijeku je svjetsko nogometno prvenstvo. Cijeli svijet je ispred televizora, zbrajaju se golovi, zbrajaju se bodovi… svi uživaju. Valjda, ne bi znao jer ne gledam. Točnije, ne gledam ništa više od toga kada igra reprezentacija Hrvatske. Zabavna stvar, proglasili su je za jedne od favorita natjecanja, ekipa iz sjene, bla, bla, bla, truć, truć, truć… Nije da sam baš nešto jako impresioniran njihovom igrom, ali lijepo je kada imaš pobjednički niz od tri pobjede. To nije loše. Sa druge strane, filmski je svijet prepun naslovi koji govore takvu priču. Podcjenjeni tim koji čistim čudom dolazi do slavne pobjede. Ja volim takve filmove jer privatno nisam apsolutno nikakav sportaš (jedno kratko vrijeme sam bio čisto okej u košarci) i volim kada netko podcijenjen napravi slavnu pobjedu. Gomila ljudi voli Geenu Davis (pribrajam se toj skupini), gomila ljudi ne voli Madonnu (nekako sam u sredini što se toga tiče) i cijeli svijet jednostavno voli Toma Hanksa. Njega ako netko ne voli… koji vam je vrag? Spojite ta tri imena i dobijete zanimljiv sportski film o prvoj sveameričkoj ženskoj baseball ligi. Sada, bit ću potpuno iskren – nemam pojma o čemu je baseball. Ni koja su pravila, ni koliko igrača igra… apsolutno ništa. Pride, držim ga i poprilično blentavim sportom, ali to je možda i zato što ga općenito ne razumije. Amerikanci ga, naravno, obožavaju. Snimili su već gomilu filmova o njemu i napravili mu svjetsku reklamu, kao i svojoj verziji footballa – kojeg isto tako držim glupim sportom, opet, možda zbog toga što ga uopće ne razumijem. Ali, kao i svi filmokusci, volim dobru tekmu iako ne znam što točno gledam. Voli taj stav, igramo kao da nam je to zadnja utakmica u životu i ne uzimamo zarobljenike. To je filmsko uljepšavanje, naravno, ali bome je puno uzbudljivije nego kada nekad znam pogledati klasičnu utakmicu i dva sata gledati kako ostaje 0:0, a svi igrači plaćeni kao ja za tri sljedeća života. Uvijek uzimam fiktivnu tekmu naspram one prave, jednostavno jer je zanimljivija. I jer tamo igra Geena Davis i Tom Hanks, ali to su već tehnikalije.

Ovo je kao istiniti događaj. Kao, jer nije, ne u cijelosti. Ženska je liga uistinu postojala i ostavila svoj trag, ali prvo ćemo riješiti neke sitnice vezane uz to film-činjenice relacija. Naime, ženska liga je bila popularna od prvoga dana svojeg postojanja, ne kako film sugerira da su morali koristiti skoro cirkuske trikove da se čuje za njih. Jednako tako, ni muški baseball nije umro čim je počeo drugi svjetski rat, ali on se igrao samo u glavnim gradovima dok je ženski bio po cijeloj zemlji i manjim stadionima, pa je siromašnija raja mogla nešto i vidjeti, zato je bio popularan. Jednako tako, njihova “karijera” nije trajala samo do završetka rata kada su se rasni mužjaci vratili natrag (što znači cirka – 2 godine) već je postojala tamo do pedesetih godina, kada je otišla u zaborav nakon što je televizija počela prenositi utakmice, naravno, one važnije i slavnije. Tako da, ženski baseball je postojao skoro desetak godina, što nikako nije loša stvar (ne znam postoji li danas neka inačica te Lige) pa te činjenice koji film iznosi… uzmite s malo suzdržanosti. Sve oko toga, plus činjenica da likovi od Geene i Toma nisu postojali u stvarnosti, je bilo koliko toliko točno. A što je to bilo točno točno? Pa, to da su djevojke iz cijele Amerike bile regrutirane (ako su imali imalo dume o igri, naravno) u prvu žensku ligu i film prati njihov put, od natjecanja, preko borbe za opstanak, pa premo osobnih problema glavnih likova. Tom Hanks je sretan čovjek, bio je okružen gomilom lijepih žena. Tom Hanks je moj idol.

Što se tiče samog filma, on ne nudi nikakva posebna iznenađenja, ono što očekujete da bi se moglo dogoditi, to će se dogoditi, iako odmah moram reći da baš i nema nekakve patetike. Muškarci će prozivati žene da su nesposobne, nikto neće mariti za njihovu igru do skoro polovice igre, od outsidera postat će glavna atrakcija, zadnja tekma imat će pravi eksplozivni naboj – sve potvrđeno. Sreća je u tome da je ovo jednostavno dobar, lagan i šarmantan film. Glumci su svoje odradili pošteno, Hanks je dopadljiv kao alkos koji polako preuzima uzde nad svojim životom i timom, Geena je vođa, to se odmah zna, Madonna i Rosie O’Donnell su sporedni side-kickovi (i bome su na Madonnu još uvijek nadrkani u gradu gdje se snimalo jer se ponašala kao razmažena primadona) i nema tu nekih mudrosti. Likovi su svi poprilično kartonski, radnja nabaci riječ-dvije o njihovim životima i problemima, ali ništa previše depresivno, postoji jedna jaka scena gdje jedna od žena dobije obavijest da joj je muž poginuo i to je…pa, izvanserijska scena, ali ne remeti ritam filma. I, da, ono što sam propustio vidjeti, odnosno čuti prvi put kada sam ga gledao, je glazbena pozadina starog majstora Hansa Zimmera. Stari Hans je ovdje bio malo netipičan, uglavnom je koristio note dotičnog razdoblja, ali zadnja utakmica ima neke dobre ritmove u sebi, tek toliko da se zna zašto je stari Hans gazda još i danas. Osobno, jako volim početak tog filma i kraj jer su tamo prava žene koje su igrale u toj ligi, cijelom filmu daju pomalo sentimentalni štih, memory-lane tip putovanja, iako je ovo o sportu, a ne o odrastanju. Takoreći, ne mogu mu pronaći neku baš jako izraženu manu (osim što izvan Amerike i nije napravio veliki uspjeh jer, pogađate, malo tko mari za baseball u ovim krajevima) i mogu reći da uz njega vrijeme lijepo prolazi. I duhovit je, da ne zaboravim, poprilično. Čak i Madonna. Ništa ovo moderno sranje tipa zahod-humora već finese, šale koje su doslovce duhovite kad im se shvati kontekst. Što reći, lijep film, s korektnom pričom, dobrim glumcima, pa čak i napetom zadnjom tekmom koja je bolja od nekih pravih. Odličan za ovo sportsko vrijeme. Čak i ako ne kužite kojega bi vraga baseball trebao predstavljati ili koja su mu uopće pravila.

   

 

Death Wish (2018)

 

IMDb

Trailer

 

Brian Garfield izjavio je da nije bio zadovoljan filmskom verzijom svog romana zato što kad vidite da glavnu ulogu glumi Charles Bronson, odmah znate da jedva čeka da počne ubijati ljude. Uglavnom, čovjek je bio u pravu. Tko je sada Brian Garfield, pitate se vi. Garfield je amarički pisac koji je sada već daleke 1972 godine objavio svoj najpoznatiji roman – Death Wish (Smrtonosna želja ako ste baš obožavatelj lokalnih prijevoda). Priča je to o malom čovjeku, radnom čovjeku, bezličnom čovjeku koji doživi obiteljsku tragediju i polako krene u vlastitu osvetu protiv kriminala tako što po noći hoda gradskim ulicama i ubija lopove koji mu se nađu na putu. Istini za volju, roman nije naišao na neki spektakularni uspjeh, bio je to psihološki krimić, lijepo napisan, s naglasom više na psihološki nego na krimić, ali imao je ono nešto što je zapelo filmskim producentima za oko – mogućnost da bude dobar film. I jest, originalni Death Wish je danas kultni krimić za kojeg svi znaju koji se pretvorio u akcijski nastavak koji pak više nije imao veze s ničim osim da stari Charlie hoda uokolo i ubija ljude. Meni osobno nije baš nešto. Da, znam, svi ga uglavnom vole, ali kako je Garfield rekao, kad vidite Bronsona, znate u što će se film pretvoriti. Realno gledajući, Paul Benjamin iz romana (prekršten u Kersey za filmske potrebe) više je Dustin Hoffman nego Charles Bronson, pa si vi sada vidite kako su stvari izgledale drugačije. Već kada sam tu, Garfield je napisao i nastavak romana nazvan Death Sentance, što zbog toga zato što je bio nezadovoljan filmom, što zbog toga jer je želio još više zagrebati ispod psihološke površine junaka kojemu se svidjelo ubijanje. I on je ekraniziran, ali ne kao dio Death Wish serijala (producenti su ga odbili jer u njemu nije bilo stvari koje su postale Bronsonov trade-mark; hodanje uokolo i ubijanje ljudi) već kao zaseban film iz to 2007. Kevin Bacon je glumio glavnu ulogu i film je… skoro pa prerada Death Wish filma. Garfield je bio jako zadovoljan njime (iako, tehnički, roman i film dijele samo zajedničko ime, ništa više od toga) jer je pogodio tu psihološku notu koju je on naglašavao u romanima. Bilo kako bilo, došlo je vrijeme da se radi obrada, naravno, jer Hollywood je tako kronično nisko sa svježim idejama da se čisto čudim kako ga nisu već ranije snimili. Nije da nisu pokušali. Sylvester Stallone je trebao u jednom trenutku glumiti glavnu ulogu. Volim ja Slyja, ali to bi bio promašaj epskih razmjera, već ga vidim. I kako se prošlost voli ponavljati, tako i remake pati od istog problema kao i original – Bruce Willis jednostavno nije glumac koji će dobro utjeloviti nekog tako awarage Joe tipa, koji se psihički slomi i krene ubijati ljude. Jednostavno nije. On je John McClane, on doslovce živi za to da krene ubijati negativce. Ali, rekavši to, da odmah kažem kako je film ustvari dobar. Ništa posebno, naravno, ali je dobar barem za jedno gledanje zato jer je Willis u njemu.

Idemo od početka. Ako već ideš raditi remake nekog starog filma, prva stvar koju moraš napraviti je da radnju prilagodiš vremenu u kojemu ga snimaš. Prva točka dnevnog reda ispunjena. Novi Death Wish se događa u sadašnjici i sva modernizacija koja je u njemu napravljena napravljena je dobro, pa čak i s jakom dozom kritike na sve ove društvene gluposti kojima smo okruženi. Novine? Tko još čita novine. Willisov Paul Kersey postaje “slavan” zato što ga neka budala snimi mobitelom i odmah izbaci na Internet jer to razni “blogeri” i “youtuberi” rade. I stvar, očekivano, postaje “viralna” – hej, terminologija je sva tu, moderno doba i tako te priče, kao i to da svaka budala može izgovoriti ono što želi, pozivajući se na, khm, slobodu govora. Druga stvar koja funkcionira, originalni Death Wish je bio kritika društva. To sad zvuči malo naopako jer se radi o Charlie Bronson filmu, ali stvarno jest, i kao takav išao je pokazati kako je nasilje svuda oko nas i da nigdje nismo sigurni. Iako ubija kriminalce lijepo-desno, Bronsonov Kersey na kraju balade ne pronađe one koji su mu ubili ženu. Ova verzija… pa, danas svatko može kritizirati svašta tako da to više nije ni zabavno, ni zanimljivo. Ovo je zato kritika pravosudnog sustava i dobri stari revenge film. Jer kada se idete zajebavati s Bruce Willisom, onda se idete zajebavati s najgorim. Michael Winner, redatelj originala, ima je određeni fetiš na zlostavljanje žena u svojim filmovima (Bronson je čak stavio posebnu odredbu u ugovor za nastavak da njegova žena Jill Ireland neće doživjeti ništa na filmu – zabranjen pristup) i Elli Roth, srećom, nije jedan od takvih. Za čudo, ovo mu je prvi akcijski film koji režira, očekivali biste svašta, no on stvari drži pod kontrolom – lopovi su ovdje pljačkaši, sve što ih zanima je bogat plijen, nisu baš psihopati, niti totalni krelci (iako je jedan silovatelj, jebiga, i klišeji moraju od nečega živjeti). Ovaj Kersey ima puno teži period nego onaj Bronsonov, ali na kraju i on dolazi do zaključka kako se nešto mora napraviti i time dolazimo do onog dijela kojeg svi volimo – bilo Bronson, bilo Willis, važno je samo da negativci  padaju kao muhe dok ih oni ubijaju.

Roth se pokazao kao spretan redatelj, što je prva stvar koje me iznenadila. Njega baš inače ne šmekam previše, svi ti likovi koje Tarantino promiče uokolo uglavnom ispadnu precjenjena stvorenja, ali za jedan akcijski film, ovo je stvarno dobro odrađeno. Lijepo, pregledno, jasno, nema čak ni nekih divljih rezova i takvih stvari. Willis se snašao bolje od očekivanog, dapače, u nekoliko boljih scena vidi se da ima glumačkog dara, ali da ga jako rijetko koristi, što je pomalo i šteta, ali ovdje je svakako dobro došlo da ocrta stanje lika. Modernizaciju sam već spomenuo, no spomenut ću je opet – svi detalji se uklapaju, pri čemu mislim na to kako negativci dođu do njihove kuće (i to je toliko banalno da glava boli) kao i to kako se Willisov lik počinje pripremati za svoju idemo je nazvati misiju. Radnja nimalo ne šteti uputiti kritiku na rad policije, ali to je ipak malo manje izraženo, tek toliko da se zna i tu sada polako dolazimo do nekih mana koje vrijedi spomenuti. Kritika nije bila naklonjena filma (teško da je to nekakvo iznenađenje) jer ustvari na stol ne donosi ništa novo. To je čak i istina. Novi Death Wish ne izmišlja toplu vodu, to je uglavnom pravocrtni osveta-krimić u kojemu su ubačene neke dodatne stvari tek toliko da ima malo arome. Meni osobno je najslabije to što je neodlučan. Iako je na trenutke pravo izravan, barem što se tiče akcije, ne može se isto reći i za izražavanje stavova. Tako ne potiče na uzimanje pravde u svoje ruke jer to danas nije politički korektno, a još manje je poželjno kada se događa toliko pucnjava po školama. Ne kritizira ni rad policije, ne toliko koliko bi mogao, već je to samo mala pozadina koja nikoga ne vrijeđa. Svi znamo da su žandari pretrpani slučajevima, life is a bitch i to je otprilike to. Posljednja zamjerka je… pa, meni nije zamjerka, ali i jest u neku ruku jer film u završnici postaje full Bruce Willis način rada; strojnice, ubijanje negativaca, cijeli paket. Do tada je dosta solidno plesao na nekakvoj granici između krimića i akcića, da bi otplesao u samu hard akciju. Opet, ako ste ovaj film išli gledati zbog drame, a ne Willisa… uzeli ste pogrešan film za to. Iako, mogu dodati da u zadnje vrijeme slabo nešto gledam (počeo sam malo više glumiti pisca) i ako gledam, onda su to ovi hitovi teške kategorije. Nakon Black Panther i Avengersa… ovo mi je sjelo pravo dobro, što ne znači nužno da će i vama. No, ja volim Willisa čak i kad glumi u B sranjima, pa mu dajem popusta, a ovo je ispalo bolje od zadnjeg Die Hard filma (znam, nije baš neki rezultat za postići – skoro sve je bolje od zadnjeg Die Hard filma) i gotovo na tragu njegovih boljih ostvarenja. Možda je i sretna okolnost što film nije postigao financijski uspjeh jer bi se išlo na novo nizanje nastavaka, a svi znamo kako je to ispalo s Bronsonom (ja ustvari volim taj serijal, ali zadnji dio je stvarno isprazna TV produkcija koja se uopće nije trebala ni snimiti). Sada sa strepnjom čekam novi Die Hard film…

 

 

Waco (2018) – TV Serija

 

IMDb

Trailer

 

Nema dugo kako sam zapisao par riječi o valjda najgorem filmu kojeg sam gledao… pa, ikada. U međuvremenu sam pogledao par novih dokumentaraca na istu temu, pročitao nekoliko zanimljivih članaka i pogledao novu mini seriju o istoj temi; opsada u Wacu. Idemo prvo malo nekim redom. Tako sam saznao da se scenarist spomenutog filma kroz godine odrekao vlastitog uratka te da je pobliže objasnio što, kako, gdje i zašto. Produkcija je bila zbrzana, scenarij je napisan na osnovi naslova iz novina, studio je forsirao da film bude što prije gotov. U podužem pismu, scenarist je objasnio sve, od toga kako je prihvatio posao, pa do post-filmskog razdoblja u kojemu je upoznao preživjele članove vjerske grupe Branch Davidians. Pokušao je čak nabaciti studiju ideju da se snimi svojevrsni nastavak da se vidi što se događalo tokom opsade (film je snimljen dok je prava opsada još uvijek trajala) ali cijela je stvar pala u zaborav jer se nitko nije htio s time zajebavati, tj. ići ispravljati krive drine. Razumijem čovjeka i cijenim iskrenost. Od opsade je prošlo već 25 godina. Stvari su se promijenile. Većina ljudi prestala je vjerovati da su Davidiansi bili grupa apokaliptičnih luđaka spremnih na veliki vatreni obračun i odlazak u dim jer to jednostavno nisu bili. David Koresh je bio karizmatičan lik. Ne baš sam svoj, istina, ali daleko od luđaka kakvim su ga mediji prikazivali tokom opsade. Ljudi su živjeli svoj život u svojoj zajednici i nisu nikoga dirali, to je ona činjenica koja svakoga pomalo iritira, posebice predstavnike zakona koji su sudjelovali u opsadi, bareem većinu njih. U novom dokumentarcu Luđak ili Prorok postoji sugovornik koji se i danas drži priče da su Davidiansi dobili što su zaslužili. O, da. Nek’ se jebu, roštilj, baby, yiiiihaaa! Teško je u to vjerovati, ali kad se samouvjerite u nešto, to ne popušta samo tako. I onda kažu da je Koresh bio luđak jer je vjerovao u nešto. Što reći na to kada čovjek vjeruje da je onih 25 djece unutar kompleksa dobilo što je zaslužilo, odnosno da su psihički mučena, pa onda ubijena otrovnim plinom i na kraju spaljena? Svakako neću reći da je Koresh nevinašce po tom pitanju jer svakako nije, ali da razumijem Davidianse kada kažu da nisu znali što se događa; FBI pregovarači im s jedne strane poručuju da je sve okej, da izađu van, sve med i mlijeko, a vani bruje tenkovi koji uništavaju njihovu imovinu. Kada ideš tenkom na nečiju kuću, to je napad, kratko i jasno, bez obzira koliko to pokušao uljepšati, dodati šlag i trešnju povrh toga. Waco je tako ispao najveći zajeb američkog pravosudnog sustava koji još danas odjekuje unutar njihovih granica. Pravo vrijeme da se napravi serija koja će ispričati priču onako kako treba, zar ne?

I da i ne. 25 godina je dovoljno vremena da se otkrije gomila stvari, dokaza, zapisa i svjedočanstava, ali opet, kao da je prošlo 25 dana od opsade. Tako sam u jednom drugom dokumentarcu doznao da je FBI istraživao da li je FBI kriv za vatru koja je uništila kompleks i ustanovili su (bubnjeve molim, slijedi neočekivani obrat) – da FBI nije ništa kriv. Kao da ratnog zločinca pošaljete da istražuje vlastite ratne zločine i ustanovi da nije ratni zločinac. Svijet još uvijek nije došao na tu razinu da bi se sve moglo bez problema priznavati. Ali, filmaši su uvijek imali nekih sloboda, a ovo je bio projekt koji je nagovještavao da će sve prikazati realno. Serija je nastala na temelju dvije knjige, FBI pregovarača koji je vodio pregovore s Davidiansima te jednog preživjelog člana iz kompleksa. Serija je tako bila najavljena kao istinit prikaz događanja izvan i unutar kompleksa te da će biti ravnomjerno ispričana ista priča s dvije superotne strane. Ideja kao takva zvuči odlično jer Davidiansi su do sada bili prikazani samo jednom na filmu i to kao gomila jadnika kojima je ispran mozak. I moram priznati da sam je jedva dočekao. Sami događaj mi je fascinantan, to je ona stvar koja ulazi u povijest, kako i jedan od likova sam kaže, i u njemu stvarno nije bilo potrebno ništa dodavati ili oduzimati jer takvo što se ne bi moglo opisati ni u najboljem romanu. Trebalo je samo staviti sve činjenice na stol i jednostavno snimiti cijelu stvar. Djelovalo je kao jednostavna stvar i ispala je… pa, ne baš tako jednostavna. Zašto? Zato što postoje ljudi koji znaju skoro svaku sitnicu, glasinu i urbanu legendu o događaju (jedan sam od tih) i kada gledate seriju, vidite koliko je toga izmjenjeno ili ublaženo ili jednostavno izostavljeno jer još uvijek nije dobro uznemiravati “stare duhove”. Tako, na primjer, nećete vidjeti da helikopteri pucaju po kompleksu iako postoje otvoreni i jasni dokazi da se upravo to dogodilo. Također, nećete vidjeti ni kako su tenkovi zadnjeg dana, dok su rušili kompleks, ustvari gazili i ljude, što je isto tako dokazano, kao ni da su pripadnici vojske/policije/tko zna koga, pucali po ljudima koji su pokušali izaći, što je isto tako dokazano (postoji čak i snimka iz izvidžačkog aviona koji je kružio po nebu tog dana) Sve to – nije baš zgodno da Amerikanci vide jer bi ispalo da potpiruju vatru. Također, nećete vidjeti ni razorno djelovanje CS plina. To je plin koji onesposobi odraslu osobu. Za dijete, on je koban. Grčevi koji dolaze uz udisanje doslovce polome dijete na dva dijela. Sve što u seriji vidite je kako svi oni koji ga udahnu lijepo zaspu. Također nećete vidjeti da su Davidiansi ubijali sami sebe kada je vatra gutala kompleks. Nisu mogli izaći, što je jedan od razloga, drugi je što su već bili debelo otrovani s istim tim plinom. Također, nećete vidjeti ni da je FBI ispucavao granate sa suzavcem kroz zidove iako su pronađeni dokazi da su to radili, nećete vidjeti ni sumnjive osobe koje izlaze iz kompleksa baš u vrijeme požara (snimljene kamerom novinara) i nećete vidjeti podizanje FBI/ATF zastave na zgarištu jer je to čak i onda bila neukusna provokacija.

Ono što ćete vidjeti je gotovo ispolirana verzija cijelog događaja. U njoj svakako ima grube istine i mora se priznati da nije štedjela ni FBI taktiku, ni uvjerenja Davidiansa što je čini zanimljivom i do neke mjere istinitom, ali jednako tako i proračunatom jer se osjeti da se krivica morala podijeliti kako bi svi bili sretni i zadovoljni. Za početak vrijedi istaknuti dva imena; Michael Shannon i Taylor Kitsch. Prvi je danas na listi jako cijenjenih glumaca (ja ga još uvijek pamtim kao idiota iz Bad Boys II) dok je drugi pomalo granični slučaj; pogodak i promašaj, ali čovjek zna glumiti, što je uvijek dobar plus. Ako pratite ove TV serije, onda ćete svakako zamijetiti i Mellissu Benoist aka Supergirl u netipičnoj ulozi, a tu je i stari veteran John Leguziamo. Svi oni – odličan posao, što jest jest, svi znaju glumiti, scenarij im je dao određene slobode čak i kada su se držali izvornih dijelova (rekonstrukcija snimaka koje su napravili Davidiansi tokom opsade) i lagano se priviknete na njihove likove. Shannonov lik je malo uljepšan. Njegov lik, koji jedini nosi ime stvarne osobe iz FBI osoblja, nije vodio cijele pregovore. Imao je određene stavove o tome da treba čekati i pregovarati, što je istina, kao i to da nije podržavao taktiku HRT-a (što ne znači Hrvatska Radio Televizija već Hostage Rescue Team – znam, dobra fora za naše područje) da upadnu tamo “guns blazing” i poubijaju sve što diše. Ali, njegov lik tako ispada toga da je skoro svetac, jedini koji je bio glas razuma i da su svi drugi bili ili slabići ili revolveraši, što opet nije čista istina. No, serija ne štedi FBI, jasno prikazuje glupu politiku, ali i želju ATF-a (Alcohol Tobbaco and Firearms) da budu junaci, zato je cijela racija trebala biti spektakl, da pokažu kako ih treba financirati. Koresh ih čak i pita što ga nisu uhvatili dok je trčao ili bio u gradu, nije da se baš skrivao ili živio kao pustinjak. Tu je serija ustvari najbolja, kada se drži povijesnih i dokazanih stvari. Pokazuje i život Davidiansa unutar kompleksa, njihova uvjerenja i stavove i steknete osjećaj za ljude. Oni su čudni, istina, imaju neka bizarna uvjerenja, opet istina, ali nisu gomila naoružanih luđaka već obični ljudi koji su se našli u sjebanoj situaciji. Serija pokazuje da je ATF prvi pucao te da je Koresh htio sve to izbjeći, čak je izašao van iz zgrade da mirno pregovara, ali… jebiga, druže, nije ti horoskop bio dobar tog dana. Realno, svi su dobili svojih pet minuta vremena, da kažem slikovito, ali tu je i glavni problem serije. Ako FBI napravi nešto loše, pokazat će se da su i Davidiansi napravili nešto loše (uglavnom se sve svodi na Koreshov tvrdoglavi stav oko izlaska van), ako FBI napravi nešto dobro, onda će i Davidiansi napraviti nešto dobro. Podijelimo krivnju, tako to ide. Ono što je iritirajuće je mjenjanje povijesnih fakti. Muž od jedne žene iz kompleksa u seriji bude ubijen ispred njezinih očiju. U stvarnosti, ubijen je daleko od kompleksa i bio je smaknut (sedam metaka – pet u leđa, dva u glavu) i tijelo mu je ležalo pet dana na otvorenom. Isto tako, drugi član je ubijen na starom tornju, Davidiansi su gledali kako mu se tijelo raspada jer FBI nije dopuštao da ga pokupe. To nećete vidjeti. Racija je svedena na par kadrova koji su se mogli vidjeti na televiziji, ništa dalje. Obračun je trajao skoro dva sata ATF je ostao bez municije i Davidiansi su ih mogli poubijati kao zečeve, ali su ih pustili da se povuku. U seriji, cijela stvar jedva da traje pet minuta. Težina je bila prebačena na likove, ali takve stvari, koje su i danas nejasne, ostaju i dalje nejasne, što će vam, ako ste povijesni frik kao ja, stvarno smetati. Isto tako, završene scene su spektakularne, kada kompleks gori, ali su isto tako svedene na općenite vanjske kadrove, što opet može biti smetnja ako ste upoznati s cijelim događajem. Usprkos manama, serija je dobra. Nije sjajna koliko je mogla biti što zbog brzine, što zbog izbjegavanja nekih detalja, ali za mini-format od svega šest epizoda napravljena je više nego dobro. Dobri glumci, visoka produkcija, malo ispravljanja povijesnih nepravdi… funkcionira. Nažalost, ostaje osjećaj da se moglo i bolje od toga.

 

 

Jagged Edge (1985)

  

 

IMDb

Trailer

 

Kada ste posljednji put gledali dobar triler koji uključuje suđenje? Ima već dugo, zar ne? Znam, ne snimaju se više kao nekada. Čak ni John Grisham ne piše više rakve stvari, a čak i ako se snimaju, onda imaju više svega drugoga nego li samog suđenja (Lincoln Lawyer, primjera radi). Na ovo sam naletio slučajno. Malo sam išao istraživati te trilere 80-ih (jer mi je akcija, SF i sve ostalo postalo malo dosadno) i nekako sam zapeo za ovaj. Dobri glumci, zgodna priča, nikad ga gledao… Sve razlozi zbog kojih sam odlučio potrošiti malo vremena da bacim pogled. I, da, scenarist je zloglasni Joe Eszterhas, znate ga, čovjek je napisao Basic Instict. Začudo, ovo je nešto slično, San Francisco područje, ima i policijska istraga o gadnom ubojstvu… ali je drugačiji od Sirovih Strasti jer… pa, ovo je ipak samo triler, bez jakih seks stvari, iako ima zrno i toga, ali samo zrno. Pa sam odlučio malo pročitati trivijalnosti jer to je nešto što radim kad mi je dosadno, čitam što se događalo iza scene i naletio sam na par zanimljivih stvari. Film je inače na dosta dobrom glasu, kritičari ga vole, publika ga je svojedobno voljela jer je fino zaradio, a išlo se toliko daleko da se čak razmišljalo i o nastavku (kojeg je trebao režirati Michael Crichton, što je stvarno zabavna slučajnost jer sam ga malo spominjao zadnjih dana) ali nije mi jasno što je tu trebalo biti nastavak jer je film lijepo zaokružen. No, kaže Eszterhas da je bilo nekih problema. Studio je htio izbaciti Glen Close jer nije bila dovoljno atraktivna, fizički. Meni je izgledala sasvim dobro u filmu, ali što ja znam. Drugo, ovo je trebala biti čistokrvna sudaska drama, suđenje, prigovor, pozivam sljedećeg svjedoka… taj tip filma, ali studio (ti producenti su baš naporna gamad) nije vjerovao da će takav pristup donijeti uspjeh, pa su odlučili malo promijeniti stvari. Ispalo je da su bili u pravu, ali tek djelomično. Film jest postigao uspjeh, ali osjeti se da je bilo malo navrat-nanos dopisivanja scena, što je pak poremetilo ravnotežu triler-drama-ljubav odnosa u samoj radnji.

Film se otvara scenom ubojstva. Jedna od onih kakve su se mogle i mogu vidjeti u stvarnosti; lik upada u sobu ženi, veže je i izrezbari velikim nožem (jagged edge – oštrica sa zubima). Prebacujemo se na hot shot tužitelja koji dolazi na mjesto zločina i odmah optužuje muža ubijene. Žena je imala sav kapital u ruci, naravno da je muž kriv. Da bi dokazao nevinost, muž unajmljuje odvjetnicu koja ima reputaciju u sudnici – da je jako dobra u svom poslu. Iako se slučaj čini kao jasna stvar, ipak nije sve tako jasno. Tajne izlaze na vidjelo, zataškavanja, laži, ljubomora i sve ostalo što postoji u tom svijetu će izaći na vidjelo, što dokaze i teorije čini… pa, sad, ili jako predvidljivima ili jako zakompliciranima – morate pogledati film da vidite kako se sve na kraju odigralo. Moram priznati da volim taj neki staromodni pristup ovakvim trilerima. Policijska istraga je prava policijska istraga, likovi dolaze, likovi pričaju, likovi istražuju – nema prečaca. Da, znam, za neke nove klince to je sve dosadno i zastarijelo, ali kad se gleda ovakav tip filma, ako je napravljen dobro, ostavlja dojam da ste pročitali dobar roman. Gotovo se može osjetiti kako je ekipa iza kamere igrala na karizmu glumaca, na priču, na detalje i preokrete, ali sve to bez puškaranja, ubijanja i velikih eksplozija. Ne znam, možda što sam stariji  počinjem polako gravitirati nekim smirenijim stvarima ili sam se jednostavno nagledao akcijašenja da mi je ovo svakako jako dobra promjena, pa mi je možda film zato i sjeo bolje nego je u stvarnosti dobar.

Iskreno rečeno, film nema nikakvih mana. Osim jedne. Koja nije toliko mana koliko… pa, ono što sam vam rekao o uplitanju studija. Originalni scenarij bio je pravocrtna sudska drama, konačni rezultat je podijeljen na nešto kao ljubavni podzaplet (odvjetnica i optuženik se spanđaju – očekivano) i na sudsku dramu, s tim da ni jedno baš nije do samog kraja ispunilo očekivanja. Sudski dio je odličan. Preokreti u sudnici, dokazi, svjedoci koji lažu, činjenice – sve 5. Ljubavni dio baš i ne šljaka jer jednostavno to nije to, tj. vidi se da je to ubačeno samo zato da se napravi dodatna napetost oko toga da li je muž kriv ili nije. Sudski dio zato počinje malo kasno u radnji, što znači da treba pregurati ono prije toga. Srećom, film je pun dobrih glumaca. Jeff Bridges je u mlađim danima bio prava stvar (danas se više zajebava uokolo) i njegova izvedba je tip-top – ne znaš da li je nevin, kriv, podmukao, nevinašce ili mu netko smješta do samog kraja. Glenn Close je… zanimljiva. Ona nije toliko atraktivna ili superzgodna, ali ima neki privlačan štih zbog kojeg njezin lik ima uvjerljivost. Osobno sam mišljenja da bi stvari bile još bolje da su se držali sudnice i takvog pristupa priči, ali već kad je napravljeno ovako, što je tu je. Peter Coyote je odličan u ulozi tužitelja koji pod svaku cijenu želi osudu i ne bira sredstva pritom, ne znaš trebaš li podržavati čovjeka ili ga mrziti. Robert Loggia ostao je neiskorišten, nažalost, uloga za zaboraviti, a u maloj ulozi se može vidjeti i mlađahnog Lance Henriksena. Upozorenje za kraj, ovdje nema nikakvih vizualnih atrakcija, nema čak ni krvavih scena iako je dvostruko ubojstvo u pitanju, što znači da cijeli film leži doslovce na leđima priče i glavnih glumaca. Moglo bi se reći da je ponešto i predvidljiv, ali to govorim samo zato što sam se već nagledao tih sudskih trilera da su mi svi predvidljvi, pa to nemojte uzimati za manu. Ako volite sudske misterije i napeta suđenja… ovo može proći kao stvar koju tražite. I ako volite vidjeti kako glumačke face dobro rade svoj posao.

 

 

 

 

 

Looker (1981)

 

IMDb

Trailer

 

Ljepota je ubojita stvar. Ili, da budemo realni, stvar koja će vam otvoriti gotovo sva vrata. Ako ste mlada i zgodna djevojka, samo je nebo granica. Okej, možda ga malo sad izmišljam banalnosti, danas je toliko seksualnog uznemiravanja da je to postalo malo smiješno, posebice ovaj dio s medrnim Hollywoodom. Da se razumijemo, ne držim da je takvo zlostavljanje ispravno, nikako nije, ali postalo je pomalo pomodno optuživati sve i svakoga i to, bubnjeve molim, nakon dvadeset godina. Dokazi nisu potrebni, ništa nije potrebno, kriv si odmah po izgovorenoj optužbi. I to danas dolazi na naplatu, ali nitko ne govori kako je većina tih glumica samostalno ulazila u sobe tih perverznjaka, uz tri iza ponoći, potpuno svjesne njihovih reputacija. Kada karijera nije krenula, znate, on me zlostavljao. No, skrenuh s teme, ali tek djelomično. Ljepota je stvar osobnog dojma, svatko voli nešto svoje i ukusi se razlikuju. Postoje neke određene smjernice koje su kao neki standard; visoka plava, mlada – kalifornijski tip ljepotice. Par takvih su tema ovog filma. Aha, govorite vi, zato je takav naslov filma (looker – zgodna osoba, netko za kime se okreću glave) ali odmah da vas zaustavim – to nije to. Ovo je triler s blagom aromom SF-a, a ovo LOOKER je ustvari neka high-tech skraćenica za novo high-tech oružje. Kakve veze imaju ljepota i oružje i ljepota, pitate se vi? Imaju u glavi Michaela Crichtona, kojeg sam nedavno spomenuo na ovim stranicama (10 godina otkako je čovjek umro) i ovaj film je njegov iskorak iz svijeta književnosti u (opet) redateljske vode. A Crichton voli tehnologiju, kao i ubacivanje tehnologije u svakodnevne stvari. On je Stephen King tehnologije. A Looker je… pa, zanimljiv film. Do sada ga još nisam gledao. Znao sam za njega, znam za sve što je Crichton snimio kao redatelj, ali ga nisam gledao. Nije me baš oduševio, ali da budem iskren, to je zanimljiv film koji nekako ostane u dužem sjećanju iako nije baš sjajan.

Za početak, netko ubije jednu takvu klasičnu ljepoticu. Zanimljiva stvar je… pa, nešto se dogodilo prilikom ubojstva, što djeluje više jezivo nego nasilno. Ispada da žrtve gube vrijeme ili je ubojica nevidljiv. Kada kažem žrtve, onda mislim na više njih; tri djevojke. Tu u priču ulazi naš glavni junak; doktor, plastični kirurg koji je operirao te tri djevojke. To samo po sebi ne bi bilo ništa čudno da sve operacije nije morao napraviti po stručnim napucima nove high-tech tvrtke. Žrtve su tako postale savršene, doslovce, njihove mjere, simetrija lica, izgled. Naš doktor, koji nije daleko od toga da bude glavni osumnjičeni za njihovu smrt odluči malo istražiti stvari. Ne zato što je tako dobar tip već zato što bi uskoro mogla biti i četvrt žrtva, djevojka za koju je… idemo reći ponešto zainteresiran. Ono što će otkriti… pa, recimo samo da ubojica nije nevidljiv, ali da se koristi novim oblikom tehnologije koja je stvarno pravo jeziva, a tvrtka koja ju je izmislila ima još naprednije planove od toga. Postoji još nekoliko dodatnih sitnica nevezanih za sami sadržaj filma. Prva je da je film bio napredan za svoje vrijeme, što znači da je u njemu po prvi put upotrebljena nova tehnologija koja će u budućnosti postati poznata kao CGI, ali i 3D modeliranje. Danas je uvriježeno mišljenje da je Tron to napravio prvi, ali nije, ta je tehnika po prvi put upotrijebljena ovdje za radnju, a Crichton, koji se bome kužio u tehniku, volio je nove stvari. Također,druga stvar, predvidio je da će CGI doslovce zamjenjivati glumce u filmovima (što je danas, khm, normalna stvar) a što je za vrijeme premijere bio doslovni SF.

Mane filma… pa, ne bi to baš nazvao manama jer je sve u filmu prilagođeno godini kada je snimljen, ali za današnje pojmove ponešto je trom, sporijeg tempa, što nije uvijek sjajna stvar. Crichton kao redatelj nije bio najspretniji, osjeti se da su neke scene stvarno drvene i stvarno je veliku pažnju pridodavao detaljima, što scenu zna napraviti otegnutom. Kao, na primjer, kada naši likovi istražuju unutrašnjost tvrtke… to malo traje i traje. Pa kad rade 3D model glavne junakinje, bome vidite svaku sekundu postupka. To je za vrijeme snimanja bilo napredno, stvarno jest, cijeli prikaz je gotovo proročanski prikaz onoga što slijedi, ali danas djeluje statično. Određene zamjerke mogu se uputiti i prema nejasnoj radnji. Nisu baš jasni motivi iza ubojstava i svega što se događa iako dobijete što, kako i zašto, ali svejedno se na kraju malo češkate po glavi i pitate niste li nešto propustili. Akcija je drvena, čak je i scena potjere s autima malo… slaba. No, prednosti su da Albert Finney nosi film na leđima bez problema, stvar koju negativci koriste je nešto slično pištolju Martija Misterije, ali efekt koji se radi je… dobar, pomalo jeziv. I moram nabaciti pohvalu za završnicu. Naime, isto se radi o određenom predviđanju budućnosti. Likovi imaju zadnji fajt na praznom studiju ispunjenom rekvizitima (auto, kuhinja, stolica) i to djeluje suhoparno, ali kad pogledate na televizijski ekran, vidite puni događaj, druge glumce, gotovo reklamu. Odličan mi je taj prijenos radnje, stvarno jest. Danas je slična stvar – snimite nešto ispred zelenog platna i gledate srednjovjekovni dvorac, slična stvar. Uglavnom, riječ je o zanimljivom filmu. Nije toliko atraktivan i svakako nije dobio kredite za promicanje tehnologije (ljudi ni danas ne znaju da je Blade prvi upotrijedio famozni “bullet time” a ne The Matrix) i definitivno ima svojih mana, što tehničkih, što zbog režije, ali ne mogu reći da sam požalio tih 100-njak minuta. Zabavio me, što je dovoljno da ga preporučim. Ako vam se ne svidi, uvijek me možete za 20 godina tužiti kako sam vas filmski zlostavljao nečim što vam se nije svidjelo.

 

In the Line of Duty: Ambush in Waco (1993)

 

 

IMDb

Trailer/Cijeli film

 

Nekad davno, bio sam klinac koji je vjerovao u bajke. Danas sam odrastao i znam da je svaka bajka pizdarija. Pretjerujem, naravno, ali ne baš puno. Volim povijest, to je istina. Ne onu pradavnu već ovako, bližu, kao što je potonuće Titanica, atentata na JFK-a… O takvim stvarima pročitao sam sve što se može pročitati. 1993 godine u gradiću Waco u Texasu agenti ATF-a i FBI-a sukobili su se s članovima vjerske sekte. Poludjeli članovi zabarikadirali su se u drveni kompleks zgrada i počelo je puškaranje dugačko 51 dan, nakon čega su, pod vodstvom svog ludog vođe Davida Koresha, spalili cijelo mjesto, uključujući sebe i 25 mala djece. Događaj mi je bio… Vau. Odmah po tome izašao je film koji je govorio o čvrstim faktima koji su odveli do tragedije. Kad kažem odmah, onda stvarno mislim odmah, nije prošlo ni mjesec dana od cijelog “incidenta”, kako to taktički opisuju ATF i FBI, i hopla, film je vani. Istina je da se film počeo snimati još dok je trajala opsada kompleksa. Svrha snimanja; moramo opravdati puni napada na kompleks i informirati američku javnost da je nakon teške bitke, hrabra vojska agenata ipak dobila bitku. Film taktički završava s uvodnim scenama napada, onom gdje su svi ti žandari hrabro pokušali spasiti dan i gdje su četvorica njih junački položili svoj život u ime pravde. Imate li osjećaj da je sve ovo što pišem teška pizdarija? Niste u krivu, uistinu jest. Nakon što sam odrastao i nakon što je Internet postao  globalna stvar, zadovoljio sam svoje znatiželjne porive i bacio se u duboko istraživanje materije i doznao gomilu toga. “Zasjeda u Wacu” je u osnovi propagandni film koji kao da su ATF i FBI zajednički platili da im drži štangu, ali da bi shvatili koliko je ustvari propagandno sranje, trebali bi odvojiti malo vremena i pogledati odličan dokumentarac (mislim da je zaradio i Oscara) koji govori što se ustvari događalo kroz 51 dan opsade i kako je uopće došlo do nje i kakve su bile opće posljedice. Pokušat ću vam objasniti ukratko, tek da dobijete generalnu sliku. ATF (Alcohol, Tobacco & Firearms) odlučili su napraviti raciju na kompleks jer su vjerovali da Koresh i njegova grupa prdaju oružje i eksplozive. Njihov slučaj temeljio se na optužbama izbačenog člana koji je bio izbačen baš zato što je pozivao na nasilje, pa je ovo došlo kao vraćanje duga. Cijela racija, koja je vođena pogrešno i doživjela fijasko trebala je opravdanje, pa ako pogledate koju press konferenciju, vidjet ćete da svi žandari demoniziraju Koresha i njegove ljude samo da se opravdaju; upali smo u zasjedu, čekali su nas, Koresh je izašao van iz kompleksa i navukao ih da dođu do ulaznih vrata samo da ih mogu pobiti… A koji je bolji način da pridobiješ ljude na svoju stranu? Snimiš film i u njega natrpaš sve ovo što pričaš pred kamerama. Viola, evo vam, vidite da smo pričali istinu. Činjenica je, ilustracije radi, da je Koresh uistinu izašao na ulazna vrata kada su ATF agenti počeli pucati u njegove pse na imanju da ih upozori kako je zgrada puna djece. Nisu ga slušali već su jednostavno otvorili vatru na njega. Kasnije, kao čarolijom, nestali su svi video dokazi o tom upadu. Ne postoji niti jedna snimka upada na vrata iako su tamo bile tri kamere. Malo je teže prodati priču o gomili luđaka kada se jasno vidi da si ustvari ti taj koji je navalio pucajući na ulazna vrata.

Bilo kako bilo, film je jedno vrijeme bilo gotovo nemoguće pronaći, nije postojao čak ni trailer ili neka poštena slika. Nakon što je istina 1997 izašla na vidjelo o tome što su žandari radili (postoje dokazi da je sudjelovala i vojska) s tenkovima i snajperima i teškim helikopterima, film je valjda bio sramota za sve oni koji su ga radili. To, a i gomila ljudi je jednostavno vidjela običnu propagandnu glupost koja je išla prodavati bajku. Jer, to vam je kao oni dokumentarci o stvarnim slučajevima ubojstava. Žrtva je uvijek savršena, vesela, nasmijana, spremna pomoći i nakon što ih pogledate jedno stotinjak, imate osjećaj da ubojice pikiraju samo te savršene ljude, one koji nemaju nijednu manu. Tako je i ovdje. Film priča priču o Koreshu i njegovim ljudima na način da je on poludjeli vođa ubojitog kulta koji zaziva sudnji dan te je naoružan do zuba i samo čeka povod da počne pucati. Također, on je manijak, egomanijak, luđak, zlostavljač male djece, kriminalac… sve što vam padne na pamet. Njegovi sljedbenici su gomila kojoj je ispran mozak, koji žive u vječnom strahu, koji tako kreću voditi bitku za svog vođu jer ne znaju bolje. S obzirom da je bilo živih članova, koji su izgubili članove u tom napadu, filmaši su bili ponešto obazrivi oko prikaza članova; uglavnom je svima bio ispran mozak, Koresh je kriv, to je to. ATF i FBI s druge strane… Med i mlijeko. Sve mirotvorac do mirotvorca, sve obiteljski ljudi, sve najbolji ljude koje ste ikada vidjeli. Oni ne žele sukob, oni samo idu obaviti svoj posao jer vjeruju u Boga, pravdu i američki način života. Svi oni su ujedno i najbolji prijatelji, najbolji susjedi i spremni svima pomoći. Jeste se već umoriti čitajući ovo? Pa, tako vam ide karakterizacija u filmu. Jer što će najprije raspaliti ljude? Kada dobri ljudi budu navučeni u mučku zamku od strane vjerskih fanatika. Naravno, sve je kasnije dokazano kao potpuna pizdarija, nije bilo nikakve zamke. ATF i FBI su tako opravdavali svoj kaubojski upad koji im se obio o glavu, glasno vičući, za svaku TV kameru koju su mogli pronaći. Film naprasno završava prizorima velikog požara i natpisom da su se članovi velikog zlog kulta spalili.

Iskreno rečeno, već sam pomalo i zaboravio na ovaj naslov, ali me podsjetilo to što danas, ako ne griješim, kreće nova mini-serija o istim događajima. Waco će tako pokušati reći istinu, što treba uzeti s velikom dozom rezerviranosti, iako po trailerima djeluje da će cijeloj stvari prići ozbiljno. Što se tiče ovog filma, stvarno sam pokušao pronaći nešto dobro u njemu. Osim priče, koja je čista izmišljotina, nabijena svim mogućim klišejima (Koresh je nešto između Sotone i Jima Jonesa) i(pre)očito ispeglana od  strane službene vlasti, film baš i ne nudi nešto dobrog, ali pošto sam uvijek fer, spomenut ću da Tim Daly izgleda kao pljunuti Koresh, barem slika. Za one koji vole Star Trek ovdje imaju priliku vidjeti mlađahnu Jeri Ryan, kao i mlađahnog Neal McDonougha. To je otprlike sva prednost koju ja osobno vidim. Scenografija nije loša, vanjski izgled uistinu podsjeća na kompleks u Wacu, a film gotovo detaljno rekonstruira početni napad, odnosno, prilazak imanju, izbacujući sve ostalo. Režija je tipično televizijska, Dick Lowry se narežirao tih TV filmova za dva života, a pogotovo ovih iz In The Line Of Fire serijala tako da ne očekujete apsolutno ništa. Ono što je ovdje tragično, osim cijele priče, da je film ekčuli mogao biti zanimljiv da se držao nekih stvarnih činjenica umjesto da je išao izmišljati toplu vodu. Jer, propaganda, u bilo kojem obliku, nikad ne završi dobro. Možda djeluje kao zgodna stvar u određenom trenutku, ali istina uvijek pronađe način da se dozna (parafriziram Jeffa Goldbluma iz Jurskog Parka), a Ambush… je doslovno najgori primjer takvog pristupa. To je jednostavno loš film baš zbog toga što djeluje kao da je snimljen u promotivne svrhe agencija za provođenje zakona, a ne da ispriča tragičnu priču. Doduše, ako se serija pokaže odvažnom i prikaže što se događalo, mislim da bi mogla podići puno prašine, pa ću ostati rezerviran dok je ne pogledam. Film pak… slobodno ga možete otpisati i smjestiti u kategoriju “smeće”.  Baš zbog tog pristupa. Čak i ono što je moglo biti dobro u njemu izgleda loše. Nisu čak upotrijebili ni imena članova zbog činjenice da su preživjeli članovi znali što se dogodilo. Sad kad sam sve nanovo pročitao, vidim da sam napokon našao prvi film o kojemu nemam ništa dobro za reći (osim Jeri Ryan – Jeri Ryan je uvijek dobra) i stvarno mi je trebalo dosta dugo da se to dogodi. Ali, usprkos činjenici da je ovo jednostavno krš i lom od filma, pogotovo ako se malo više informirate o cijeloj stvari, neću vam reći da ga izbjegavate već da ga pogledate samo zato da vidite kako se filmovi NE trebaju snimati. Istina je ponekad zani9mljivija od fikcije, a ovdje je bogami i bila. I, naravno, treba gledati loše filmove da kasnije cijenite one dobre.

 

Coma (1979)

   

IMDb

Trailer

 

Prije nekoliko godina završio sam u bolnici zbog poprilično ozbiljnih stvari. Srećom, sve je završilo dobro, ali tih nekoliko mjeseci bilo je dovoljno da se nagledam bolnica za cijeli život i onda još malo. Hvala lijepo, ne želim više ući ni u jednu sve dok mogu puzati, grebati i ako treba izdahnuti izvan bolničkog kreveta. Jer, bolnice su čudna stvar. Kada je kriza, djeluju kao posljednje utočište i bezrezervno vjerujemo da su doktori svemogući. Nisu. U mom slučaju to se pokazalo tragično lošim, toliko loše da su drugi doktori razmišljali ne bi li trebali podići tužbu zbog lošeg liječenja. Odustao sam od toga jer su sredili stvar, srećom, ali postoji mnogo drugih slučajeva gdje se sranja jednostavno događaju. Rekavši to, da odmah nastavim u nekom tamnijem tomu, ove godine se odbrojava već deset godina kako je umro Michael Crichton. Sada, stvar je u tome da sam ja veliki fan njegovih radova, pročitao sam sve što je prevedeno i skoro devedeset posto njegovih knjiga imam u svojoj kolekciji. Sviđa mi se kako nije bio rob nijednom žanru, kako je podjednako uspješno pisao krimiće, trilere i avanturističke filmove koji su graničili s SF-om. Nažalost, danas je najpoznatiji kao “tip koji je napisao Jurski Park”, što je gotovo omalovažavanje njegova opusa koji je skoro u cijelosti ekraniziran i vjerojatno ste gledali neki od njegovih filmova. Ono što je danas gotovo zaboravljen detalj jeste to da je čovjek i sam režirao filmova i bio poprilično dobar u tome. Doduše, nije bio sjajan, ali je imao par dobrih ideja i napravio je zamalo tri kultna filma, a s obzirom da ih je u životu režirao tek šest, to je poprilično dobar omjer. Kada kažem skoro onda to znači da je Westworld, kojeg sam već spomenuo ovdje, kultni SF po svim mjerilima. To nije dobar film koliko bi mogao biti, ali je dobar onoliko koliko može biti. Također, tu je i Great Train Robery, koji je također kultni te Koma, ovaj naslov o kojemu trenutačno čitate. Bez obzira na desetogodišnjicu, planiram napisati o još nešto pokojem njegovom filmu zato što sam ih, ruku na srce, tek nedavno pogledao sve i uglavnom mi se svidjelo ono što sam vidio i jednostavno je dušu dalo da ih se ovdje spomene i da ne budu zaboravljeni.

Koma nije toliko kultni film koliko je poznat film, mislim da je bio čak i Crichtonov najuspješniji, ali, iznenađujuće, riječ je i dobrom filmu koji ima tek manu-dvije na koje ću morati skrenuti dodatnu pažnju u svrhu da budem detaljan u dojmovima. Dakle, imamo bolnicu i doktore. Nije ni čudo da se Crichton dobro snalazi u tom području jer je i sam studirao medicinu, pa zna ponešto o tome (nije bez razloga napisao megapopularnu ER seriju) i priča nas upoznaje sa Susan, mladom stažisticom koja vodi uobičajeni život mladog doktora. Veza s kolegom Markom (Michael Douglas kao druga violina u nekom filmu – tek je počinjao pravu karijeru) kolege, suradnici, uobičajeni slučajevi. Sve se to mijenja kada joj najbolja prijateljica tokom rutinske operacije padne u komu i više se ne probudi. Želeći joj pomoći, Susan se baca u istraživanje i ono što otkrije pomalo je zabrinjavajuće, u njezinoj bolnici pacijenti padaju u komu duplo više nego negdje drugdje. Iako je broj do neke mjere razuman i svi je uvjeravaju da ni medicina, ni doktori nisu svemogući, ona postaje sumnjičava. Da stvar bude još bolja, nitko joj ne vjeruje, čak ni kada postane jasno da stvari nisu baš jako čiste, a Susan, tvrdoglava kakava već jest, nastavit će istragu i doznati koješta, pomalo horor otkriće, što će joj navući i određene sumnjive tipove koji će pokušati sve ne bi li je ušutkali. Kako kaže jedan od producenata; mi smo željeli napraviti film koji će za bolnici biti ono što su Jaws bile za otvoreno more. Da prepadnemo ljude što više možemo nekom običnom stvari kao što je odlazak u bolnicu. Pa, dobro, stvar baš nije tako jeziva, ali je film ispao poprilično dobar.

Da budem iskren, znam već godinama za njega da postoji. Mislim da svi znaju, ali nekako mi se nije našao na repertoaru da ga pokušam čitati. Nastao je po romanu Robina Cooka, pravog doktora koji je za medicinske trilere ono što je John Grisham za pravne, majstor žanra. Nisam ga čitao. Pokušao jesam, ali kad mi počne nabrajati medicinsku terminologiju, hvala lijepo, idemo dalje. Ali film mi je stalno prolazio kroz ruke i nikako da ga pogledam do prije neki dan. Prvo ću započeti s malom trivijalnošću. U njemu glume i Tom Selleck i Ed Harris. Stari Tom ima čak tri scene koje traju cirka 30 sekundi svaka i dvije rečenice. Da, znam, tako loše postupati s jednim Magnumom, ali ovo je bilo vrijeme kada Tom još uvijek nije bio ni blizu zvijezde kakav je danas. Pa je to bilo zabavno za vidjeti. Ed Harris ima jednu scenu i jedno četiri rečenice. I, da, ima kosu, tko bi rekao. Nekad davno je bio plavokos, opet, tko bi rekao. Ovo mu je, točnije, prva prava uloga u nekom kino-filmu. Dobro za starog Eda, ali morate pripaziti da ih ne propustite. To je to što se tiče zabavnih detalja. Kako rekoh, mane. Mana je sama glavna glumica. U romanu je ona glamurozna plavuša super izgleda, feministica do samih, da mi oprostite na izrazu, jaja. U filmu nije. Geneviève Bujold sve je samo ne zgodna plavuša. Išlo se na to da lik bude realan, svakodnevan i to poštujem. Također, izbačen je feminizam kao jedna od glavnih priča, što poštujem još više jer znam koliko je ženama teško u bilo kojem svijetu i ne mora ne film time udarati po glavi. Problem s likom je što je antipatičan. Da, to je otprilike to. Ona je pomalo seronja, ali ne zabavni tip seronje kao što je Gregory House MD, već onaj kojeg ne podnosite. Miss Sveznajuća. Ona jedina kuži da nešto nije kako treba. Ona jedina može srediti stvar. Ona je jedina uporna i nikoga ne sluša. Stvar se popravi tokom filma, srećom, pa ne bude tako antipatična, ali treba malo progurati kroz početak da se do toga dođe. Druga mana… Pa, dobro, nije da je baš mana, ali film ispočetka baca na nekakvu ljubavnu ljigu tipa General Hospital ili kako se već zove ta sapunica. Sestre pričaju o doktorima, doktori o sestrama, svi bi svakoga okrenuli, pa onda malo o položajima, političkim igrama u bolnici, pa onda malo stručne terminologije (thorazine 3 mcc…) i vi malo gledate… pa, ono, boli vas briga za tehničku spiku jer je ne kužite. Crichton nije baš spretan redatelj, istini za volju, film ima tipičan drvenkasti izgled kakav je bio uobičajen kroz 70-te i dobar komad 80-ih, ALI dosta dobro izgrađuje napetost, pa je to plus. Uspijeva stvoriti okružje paranoje i napetosti, iako mu scene znaju trajati predugo. Nisam siguran da li je išao baš na neki minimalizam, ali tu i tamo malo brži tempo bi bio dobra stvar (u jednoj sceni gledate kako se lik uspinje oko 4 kata po nekim ljestvama i vidite svaku prečku). Zgodno je što film ima mali dašak horora i misterije, pa čak i pravo dobrih scena, kao što je ona gdje pacijenti vise na tankim žicama. Sve zajedno u cjelini… ima grešaka u koracima, ali na kraju sve to ima glavu i rep i nije dosadan. Glumački je mjestu (Douglas je u stvari neiskorišten, samo se pojavljuje i stvara sumnja da li je pozitivac ili negativac – neću vam reći koje je od toga), scenografija isto prolazi… film jednostavno funkcionira. Usprkos manama, uspjeva uvući gledatelja u priču, što je na kraju i najbitnija stvar.