IMDb

Trailer

 

Šveđani i ja se znamo već jako dugo vremena, možda čak malo i predugo, što je dobra koliko i loša stvar. Započelo je to skoro prije dvadeset godina, u slavnim devedesetima odmah nakon ratnih dana, kada je televizijski program bio čista koma, i što je poprilična ublaženica. Nije bilo VHS-a ili interneta, bili ste prisiljeni gledati ono što su vam veliki umovi sa Prisavlja servirali. Nešto od toga bio je filmski serijal o inspektoru Martinu Becku. Kako je nedavno umro Michael Nygvist, kojeg su svi znali, isto tako je umro još jedan švedski glumac za kojeg nitko živ nije čuo, Gosta Eckman. Gosta je glumio dotičnog inspektora u serijalu od desetak filmova, koji su pak nastali po serijalu kriminalističkih romana napisanih tamo kroz 70-te i 80-te. Tu je stvar loša jer ti filmovi su bili popriličan užas. Ne shvatite me krivo, to su možda kvalitetni kriminalistički filmovi, gdje radnja ide svojim sporim tijekom, gdje je važnija karakterizacija likova od toga da se forsira akcija. I bili su dosadni do boga, s tim da je glavni lik bio nešto kao lik Tugomira u kišnom mantilu. Prvo iskustvo sa Švedima (kako ih naziva McCready u The Thing) je tako bilo loše. Zanimljivo, drugo iskustvo je bilo nešto bolje. Martin Beck se vratio u obliku kriminalističke serije, moderniziranije, žešće i malo više sklone akciji. Zanimljivo, nikako ne mogu bez Martina Becka jer tamo ga je glumio Peter Haber, čije ime možete pronaći i u ovom filmu, kao jednog od glavnih likova. Što me okolo naokolo napokon dovodi i do tebe ovog teksta – Lisbeth Salander. Ruku na srce, uopće ne kužim zašto je stekla toliku popularnost, ali kužim zašto je ljudima cijeli taj Millenium paket bio privlačan. To je bio novi, svježiji i zanimljiviji pristup švedskim krimnalističkim romanima i filmovima. Kako sam ovih dana u čitanju dotične trilogije (samo je par godina stajala na polici i sakupljala prašinu, ništa strašno) tako sam pogledao i filmove i, barem se nadam, tokom vremena koje dolazi (godina čak) planiram nešto i napisati o njima. No, za sada se zadržavam na prvom dijelu, onom koji je najbolji. Zašto je najbolji? Zato što je zaokružena cjelina, što je možda malo banalan razlog, ali itekako valjan kad se uzme u obzir da je Stieg Larrson imao u planu napisati čak 10 nastavaka i sve ih međusobno povezati, pa je stvar, iako tragička s njegovom smrću, ipak do neke mjere dosta dobro ispala jer je trilogija koliko-toliko zaokružena. Zašto je film dobar, tj roman, tj. oba medija preklopljena jedan preko drugoga?

Zato što svi vole priče o serijskim ubojicama. Mislim, svaki dobar roman o serijskom ubojici je dobar roman o serijskom ubojici, ja ću ga pročitati i ogledati film ako je ekraniziran. Kvaka je u tome da Djevojka… (ili Muškarci Koji Mrze Žene – originalni naziv) nije roman o serijskom ubojici. To je više detektivska priča, cold case i pomalo socijalna drama, što je, priznajem jako dobar mix ako ne želite već u prvoj minuti filma pokazati sve adute kojima raspolažete. Osramoćeni novinar Mikael Blomkvist prihvaća ponudu starog, bogatog i opsjednutog industrijaca da baci pogled na nestanak njegove nećakinje od prije 40 godina. Pošto nema što izgubiti, s karijerom u zahodu i kredibilitetom na cesti, Mikael cijelu ponudu vidi kao mogućnost da se malo makne od svijeta i zaradi lagane novce. Ipak, slijedeći tragove stare nekoliko desetljeća, nešto će pronaći, a dodatnu pomoć će dobiti od asocijalne, socijopatske i općenito ne baš ugodne hakerice imenom Lisbeth Salander. Put kojim će krenuti otkrit će tajne jedne od najmoćnije švedske obitelji, ali i trag umorstava koji traje već skoro 60 godina. Sadržaj… pa, on je poprilično sažet jer ima dosta toga u njemu. S jedne strane je Mikael, ali s druge strane je Lisbeth i kroz njezin lik vidimo kako neke stavke njihovog zakona funkcioniraju – nikako – što daje filmu (i romanu) pomalo društveno-angažirani okus. Tu sad moram malo zakočiti i reći da mi uopće nije jasno zašto su amerikanci uopće išli raditi svoju verziju istog filma, s istom pričom, i koji je, ako sam dobro shvatio, snimljen na gotovo istim lokacijama. Da, znam, njima se sluša engleski, ne švedski, ali remake nije baš uspio. Zašto? Zato što je Rooney Mara kao Lisbeth jednostavno antipatična. Noomi Rapace, s druge strane, je fascinantan lik. Okej, ona ima tu negostoljubivu stranu ličnosti, ali i tako jak moralni kompas da su ona i Mikael stvarno zanimljivi likovi, plus da ne govorim o njihovoj jakoj kemiji na ekranu. Remake je… jednostavno suhoparan, plus da ne govorimo kako je i nepotreban, te da je došao prerano nakon poprilično efektnog originala.

Filmu još za rukom polazi ispraviti neke sitnice koje su čak bile lošije u romanu jer ovdje Lisbeth prati Mikaelov napredak od samog početka, držeći ga tiho i nevidljivo na oku cijelo vrijeme, dok je u pisanom obliku ona doslovce upala u radnju već na sredini priče, pomalo bezidejna što on radi. I film nas uspjeva uvući u glavnu priču; 40 godina star nestanak mlade djevojke, kao i misteriju oko cijele priče, pomalo zaobilazno nas odvodeći na trag glavnog zgoditka. Usput uspjeva biti i poprilično jeziv na nekoliko mjesta, kao i neugodno brutalan (scena silovanja) te je konačni učinak na gledatelja povoljan, bez obzira na to što film traje više od dva sata i na momente ima poneki pogrešan korak, kao i razvučenu radnju. Realno gledano, skoro da nema nikakvih mana, skoro, jer tu sad postoji i druga strana cijele priče. Nekome bi Lisbeth mogla biti jednostavno naporna kao lik, svašta je moguće, kao i cijela njezina nedorečena prošlost koja bi, da nije bilo preostala dva nastavka, i ostala nedorečena te bi svi oni mali tragovi koji su ovdje predstavljeni ostali neiskorišteni, pa čak i pomalo besmisleni te su i uteg oko glavne radnje.  Niels Arden Oplev  je spretan redatelj zato što je film, koji je inicijalno rađena za TV format (postoji i produženija verzija u obliku serije, ali ne puno produženija) uspio uljepšati da izgleda kao pravi kino-film, iako je imao tek djelić budžeta kojeg je imao remake. Uz to, same pohvale, znam, krajolik je fascinantan, što je opet plus za cjelokupni dojam jer mi je već pomalo navrh neke stvari gledanja američkih metropola u kojima netko killa nevine žrtve. Rekoh za Lisbeth, da odmah kažem i kako će Mikael nekim gledateljima kao lik biti možda… nekako introvertan. Za nekoga tko se bavi istražiteljskim novinarstvom i koji ima neke stvarno dobre instikte (dio s gledanjem starih slika) ispada poprilično tupast kad se radi o konačnom zaključku, tj. tko je ubojica. Ali, hej, to se jednostavno mora spomenuti, kao eventualne loše stvari, no nemajte straha da bi to moglo utjecati na gledanje jer neće. I, da, Noomi je Lisbeth, bila, ostala i ostat će, bez obzira tko ju zamjenio. Iako je roman sada je skoro pa punoljetan, a film se približava prvom desetljeću postojanja, stvari su u njemu još uvijek jako dobre, nema tragova da zastarijeva (neki detalji u romanu danas su pomalo smiješni – super jak laptop s 500 RAM-a i 40 gigi hard-discom) a ome i priča je još uvijek dovoljno intrigantna da ga se može bezbolno pogledati s kojom godinom razmaka. Znaju ti Švedi kako se rade neke stvari, stvarno znaju.

 

 

 

 

Nightbreaker (1989)

Posted: Srpanj 10, 2017 in Drama, Emilio Estevez

IMDb

Trailer/Cijeli film

 

Ljudi su najkreativnija stvorenja koja postoje. Zaboravite dabrove koji mogu napraviti umjetno jezero svojim branama ili svizce koji motaju čokolade, dajte čovjeku alat i napravit će čuda. Čuda koja će ne samo ubiti vas već vas doslovno zbrisati s lica zemlje. Atomska bomba bila je slavljena kao ultimativno oružje kojim se prekinuo drugi svjetski rat. Žrtve i razaranje su bile šokantne, istina, ali tko te pita ako je prekinulo daljnje ratovanje. Nakon toga, oh, slatke li ironije, ušli smo u nekoliko desetljeća povuci-potegni igre nekoliko velikih supersila, dovodeći svijet nekoliko puta na rub nuklearne zime i stvaranja Mad Max svijeta. Danas smo malo pametniji, nadam se. Filmovi su lijepo kapitalizirali strah od atomske eksplozije, snimilo se nekoliko pravih napetica, svi sretni i zadovoljni, ali danas nećemo o njima već idemo u pravi bunker izvući pokoji naslov koji govori o toj temi. Da, ima ih više, postoji čak velika mogućnost da niste nikad ni čuli za njih, ali neka vas to ne uznemirava jer puno drugih ljudi nije. Zato sam ja tu, uz svu svoju silnu skromnost i tako te priče. A, iskreno, ne bi se toga sjetio da nisam nedavno pogledao ovu seriju gdje naše gore list Goran Višnjić glumi opakog vremenskog putnika koji uspije sjebati sve važnije trenutke američke povijesti – hej, meni je serija bila više nego dobra, a Višnjiću dobro stoji pljuca u ruci i negativni stav. Da se vratimo na temu… postoji jedna epizoda koja se odigrava u Nevadi, pustinji, ako vam je draže, gdje su se testirala nuklearna oružja. U jednom razdoblju to je bila svjetska atrakcija. Uzmete si hladno piće, stanete na balkon vaše hotleske sobe i gledate veliku gljivu kako se izdiže nedaleko vas. Ljudi su možda najkreativnija bića, ali su jednako tako i najgluplja. O čemu vam ja sada ovdje pričam? O jednoj zgodnoj maloj drami koja prikazuje jednu drugu stranu priče…

Martin Sheen i Emilio Estavez glume istu osobu. Oni često surađuju, glumeći tatu i sina, što i jesu u stvarnosti, ali ovdje je Emilio mlađa verzija, a Martin starija verzija psihologa koji se prisjeća svojih mladih dana koje je provodio u Nevadi i gledao učinke radijacije na vojnike. Naime, vojska je u cijeloj svojoj mudrosti odlučila testirati koliko se ekčuli može biti blizu nuklearne eksplozije i preživjeti je bez posljedica. Naivni ljudi, naivna vremena, danas znamo bolje. Tako mladi Emilio provodi svoje dane s vojnicima, zapisuje njihove odgovore, nadgleda kako se provode testiranja, a stari Martin boravi na konvenciji u nekom hotelu (kao sadašnjica) i susreće se s posljedicama svojeg rada. Jer… zračenje je stvarno i nosi stvarne posljedice, ali kada veliki zeleni stroj želi nešto sakriti, on to lijepo pomete na pod, ali kako to obično ide s takvim stvarima, zaklela se zemlja raju da se sve tajne doznaju…

Za ovaj film znam već godinama, imam ga negdje čak i na staroj VHS kaseti i, iskreno, nemam pojma kako sam ga dobio. Jedini razlog zašto sam ga uopće bio je Emilio, kojeg gotovim još tamo od Young Guns filmova. I volim pogledati zgodnu dramu s vremena na vrijeme, što, znam, zvuči tako šokantno, ali je pravo istinito. Film, idemo odmah pravo na stvar, nije loš, ali nije ni dobar. Ono što u njemu funkcionira je to što izravno pokazuje kako Vojska (s velikim V) ima jako malo respekta naspram svojih ljudi, tj. kako su imali jer testiranja koja su provodili u filmu opasna su po svim stavkama dnevnog reda. Bila su to najgluplja moguća vremena, kada su ljudi tek otkrivali prava sranja koja ostaju nakon nukleranih testiranja i onda su brže-bolje išli to skrivati i praviti se da se to nije dogodilo. Film dobro dočarava različita vremenska razdoblja, što je okej stvar, ali ništa puno više od toga jer ovo je televizijski proizvod, pa su i sredstva bila ograničena. ALI, to nimalo ne umanjuje neke priozore koji su pravo spektakularni (detonacije bombi) a korištene su i snimke pravih testiranja koje ste vidjeli u poprilično drugih filmova. Bez obzira na to, jezive su. Zašto film nije ostavio jači utisak? Zato što nema konačnu poantu. Radnja nije ekranizacija nekog stvarnog događaja već fiktivne drame, što je odmah mali uteg oko nogu. Iako je društveno angažiran i ukazuje na posljedice tih testiranja, to je sve što radi, bez nekog konačnog zaključka, a u tom procesu ostavlja i dosta pitanja neodgovorenima (što se dogodilo s ljubavnim interesom glavnog lika) te djeluje… pomalo nedorečeno. Iako završi s određenom poantom (da, to što smo radili bilo je pravo sranje) ona je jednostavno preslaba da bi ostavila neki jači utisak. Nije gubljenje vremena, to vrijedi spomenuti, jer što zbog teme, što zbog glumaca (tu je i Lea Thompson – čista anomalija da je se vidi izvan Bact to the Future filmova – te mladi Joe Pantoliano) i što zbog korektno obrađene teme, barem njezinog većeg dijela. Hoće li vam ostati u dugačkom sjećanju? Pa, iskreno, ne baš. Ali nećete požaliti gledanje, što je nekako dobra kompenzacija za to što ne ostavlja možda jači dojam.

Con Air (1997)

Posted: Lipanj 8, 2017 in Akcija, Nicolas Cage

IMDb

Trailer

 

Bože, nedostaju mi akcijski filmovi. Nema dugo kako sam pogledao Brzi i Žestoki 8 i, načelno rečeno, bio mi je relativno zabavan. Simpa su to filmovi, malo akcije, malo humora, malo svopćeg pretjerivanja, ali to nije to. Nedostaju mi velike eksplozije napravljene po pravilima stare škole (znači da nešto ekčuli i digneš u zrak) i poznati glumci koji glume opasne frajere. Devedesete su bile pravi mali rasadnik dobrih akcijskih filmova, recite što god želite o tom žanru, ali onda je imao procvat desetljeća (okej, priznam i osamdesete kao jako dobro desetljeće) i mogli ste birati što gledati, dapače, razni studiji su lomili ruke i noge samo da se dokopaju nekakvog ljetnog projekta koji će trajati dva sata, imati poznata imena u naslovnici i zaraditi brdo zelembaća. Priznajmo, ambicije nisu bile velike, ali, hej, stvar je funkcionirala i ljudi su uživali. Danas kad čujete ime Jerry Bruckheimer odmah dobijete žgaravicu jer čovjek producira jedino Pirate s Kariba; Poglavlje 18. Kad čujete ime Nicholas Cage… onda jednostavno postanete tužni koliko je čovjek odlutao s glavnih tračnica (iako mi ovi štancerski filmovi nisu svi toliko loši). Jerry i Nick su u devedesetima pokazali kako se radi jako dobar akcijski film (The Rock – ako kažete nešto protiv njega, prebit ću vas na mrtvo ime) i kad se spomene dotični, onda jednostavno morate dodati i Con Air – Opasan Let. Zašto? Zato što su nastali skoro jedan za drugim, zato štp imaju identičnu premisu o poznatim glumcima i dizanju stvari u zrak i zato što je Hrid veliki brat, a Opasan Let mlađi, onaj ne toliko popularni. I nisam imao što pametno za gledati, da budem iskren, a kako ovaj mali biser ove godine navršava 20 godina, nekako me uhvatila nostalgija da vidim kako je ostario. Pa, dobro se drži, iskreno rečeno, čak bi se usudio otići toliko daleko i reći da izgleda bolje nego neki recentni naslovi koji danas prolaze pod akcijsko štivo.

Priču, vjerujem, znate svi jer ako ne znate… onda ste prekasno rođeni da bi vam ovo bilo zanimljivo. Uglavnom, nema tu neke posebne mudrosti. Imamo gomilu najgorih zatvorenika, imamo jakog pozitivca, imamo priču koja jedva drži neki sadržaj i to je to. Ukrcajte gomilu psihopata u jedan avion i onda im prepustite kontrolu – nisu moje riječi, to je doslovno citat iz filma koji, pomalo ironično, sve pojašnjava. Stari Jerry nije puno mudrovao kod ovakih projekata u tim danima; ako je nešto funkcioniralo, ne popravljaj. Recept se nije baš istrošio, ali je bilo par loših investicija (čitaj Bad Company) zbog kojega su se svi okrenuli još lakšoj zabavi (čitaj Pirati s Kariba) koje je podobna i za malu dječicu tako da možete imati obiteljski popust kad idete u kino. Con Air je, ako ništa drugo, ostao dosljedan sebi, ali je to šlampav film, u najmanju ruku. Ima u njemu jako dobrih stvari, ima i ponešto cool stvari, ali ima i tolikog šlamperaja da nije ni čudo što ga svi stavljaju u sjenu puno boljeg The Rock. Što je točno dobro u njemu? Hm, hm… Idemo od same premise. Gomila zatvorenika koja mora surađivati da bi sačuvala živu glavu. Okej, to uopće ne zvuči loše. Doduše, odmah u sjećanje zove i kultni The Dirty Dozen, ali tu svaka sličnost prestaje. Ovdje element loši-su-dobri nije takav već loši-su-loši, iako ne mogu poreći da nisu i simpatična rulja za koju mrvicu i navijate da pobijede. Premisa je dobra, istina, ostatak baš i ne. Svi ti negativci kao da su proizašli iz nekog stripa; nula posto karizme, nula posto karakterizacije. Nije da baš očekujem Dostojevskog u ovakvoj vrsti filma, ali stvari postanu malo zeznutije kad likovi, koji bi trebali biti opasni zatvorenici pomalo odlutaju u karikaturu. Nekako… nije to to. I Nicolas Cage je tu, opet. Ovaj put je netko vidio dobar potencijal u njemu i umjesto druge violine odlučio da igra solo. Nabildan je, u potkošulji, ima dugu kosu, bradu od tri dana, govori južnjačkim akcentom i, hej, ne krivite me, ali lik je slika i prilika bad ass junaka. John Cusak je isto tu. On je dobio ulogu kakvu je Cage imao u The Rock – druga violina. Simpa lik, simpa glumac, komični predah pomalo. John Malkovich je također tu. On je jednostavno… John Malkovich. Da čita telefonski imenik ja bi ga gledao.

Sljedeća dobra stvar, film ne komplicira. To je stotinjak minuta jednostavne jurnjave, pucnjave i eksplozija. Dubine tu nema. Karaterizacije tu nema. Čak ni neke malo jasnije priče tu nema jer sve djeluje brzinski sklepano da bi film bio A) nakracan poznatim glumačkim facama, B) da bi bilo što više piotehnike i C) da potraje u kinima dok traje dugo toplo ljeto. To je to, nažalost, bez ikakvih ambicija. I tu mu je glavna mana, kao i razlog zašto će uvijek biti onaj malo manje voljeni mlađi brat od Hridi. Jer, bilo je tu potencijala, pogotovo kad imate takvu 12 Žigosanih premisu, pa onda kad na to dodate i poznate glumce koji su poznati uglavnom po kvalitetnoj glumi. Ovako je doslovce bum-tras projekt. Hej, ja volim bum-tras projekte, ja sam lik kojemu se sviđa Under Siege 2: The Dark Theritory, pa ovo gledam s lakoćom, ali Con Air je savršeni primjer zašto je akcijski film kao takav doslovce propao i zašto danas kina pune djetinjarije kao što Brzi i Žestoki 8 (da, i on mi se sviđa, da ne shvatite krivo). Poznate face i eksplozije više nisu bile garancija za kino gledanost. Con Air je doduše bio popriličan hit, ali ne toliki koliko se očekivalo (oko 200 milijuna na 70 budžeta) te je postalo očito da takvi filmovi više neće imati sjajnu budućnost. No, kako rekoh, Opasan Let se još uvijek dobro drži za svoje godine. Primarno zato što je duhovit, što je možda namjerno, možda slučajno, ali ima taj opušteni ton zbog kojeg se može pogledati bez opterećivanja. Akcija je još uvijek dobra, iako su neke scene ipak siromašnije u odnosu na The Rock, a Nick Cage i dalje izgleda odlično. Film koji funkcionira, ali ne za svu publiku, što bi se reklo. Bilo je i boljih akcijskih filmova od njega, ali svakako je bilo i gorih, što je u ovom slučaju čiusti kompliment.

Twister (1996)

Posted: Travanj 9, 2017 in Avantura, Bill Paxton, Film Katastrofe

 

IMDb

Trailer

 

Ljudi moji, stvarni je život takva davež da stvarno mrzim onoga koji ga je izmislio. Red, rad i disciplina, suze, krv i znoj, no fun makes Jack a dull boy… Razumijete osnovno, zar ne? Ponekad se jednostavno nema vremena za napraviti nešto kreativno. Treba podignuti revoluciju, ukinuti sve poreze, prireze i zareze, napraviti pozitivno društvo kao u Star Treku i svi bi bili sretniji. Umro je Bill Paxton. To je već stara vijest i, nažalost, zbog vremena, tj. nedostatka istog, nisam bio u mogućnosti sjesti i napisati nešto pošteno o čovjeku. Volio sam starog Billa, mislim da je bio fin čovjek i dobar glumac, svaki film s njim je uvijek dobijao nešto na kvaliteti, čak i onda kada bi se radilo o teškim i jedva probavljivim sranjima kao što je Monolith. Pa sam sjeo i počeo prebirati koji film bi mogao uzeti iz njegove pozamašne filmografije da mu napravim mali hommage. I na kraju sam digao ruke. Zašto, pitate se vi. Stari je Bill bio strašan kao sporedni glumac, znao je izvući maksimum iz svega, ali još je bolji bio kada bi igrao glavnu ulogu. I znate što još – volim Helen Hunt. Hej, dva moja omiljena glumca u istom filmu – kad je bal neka bude i maskenbal. Twister je ona vrsta filma koju nitko ne voli baš. To je tipični holivudski spektakl koji je tu da vas zabavi, nikako educira (ne više nego što je potrebno – preko njega sam doznao što znači Fujitina skala kod gledanja jačine tornada, hvala lijepo, tko kaže da filmovi nemaju nešto pametno u sebi), da naživcira kritičare, filmske snobove i da razveseli običan radni narod, mene i vas. Jer, priznajmo činjenici u oči, film je star 21 godinu i još uvijek je zabavan. Ne bi bio da u njemu nisu stari Bill i Helen, koja je ovih dana nestala iz javnosti (prokleta sramota, ako mene pitate) a čak možete vidjeti i mladog, tada praktički anonimnog Philip Seymour Hoffmana te da nema… hmmm, intrigantnu priču. Znam, već sad ste zastali sa čitanjem i imate upitnik iznad glave – kako intrigantnu priču? Pa, jedna od činjenica vezanih uz ovaj film je i ta da je došao u vrijeme kada još uvijek svaka kuća nije imala flat-internet i nije se puno toga moglo doznati o nekim stvarima. Jedna od njih su bili i tornada. Svi znamo što je tornado, ne, nije baš neka nepoznanica, ali ustvari jest. Zna se kako nastaju (topla struja, hladna struja…) ali su nepredvidljivi kao… pa tornado. Ondašnja fora je bila da postoje ljudi ekčuli “love” te prirodne nepogode i pokušavaju izgraditi sustav upozorenja. Ja to nisam znao. Prva pomisao na tornado, koji mi je i dan danas jako jeziva stvar, bila je bježi koliko god te noge nose. Ne prema njemu. Suprotnim smjerom. Ali to sam ja. Ja sam ljubavnik, ne ratnik, kako to lijepo kaže Eric Clapton u jednoj svojoj pjesmi.

Film tako prati grupu tih…hm… zabavnih i ekscentričnih individua kako pokušavaju lansirati Dorothy (limena kutija puna senzora koja bi izmjerila unutrašnjost tornada) i tako nešto doznati o nepogodi kako bi na vrijeme mogli upozoravati ljude. Film se uglavnom sastoji od scena putovanja i scena razaranja, što ga čini punokrvnim filmom katastrofe, a između toga su nabacane (i to mislim doslovno) neke sitnice tek toliko da bude nečega. Bill i Helen su bivši par, on ima novu žensku, ali voli bivšu, ona je hladna prema njemu, ali ga još uvijek voli… OK, OK, znam, svjestan sam toga koliko to trivijalno zvuči, ali je bitna ona stavka kako su Bill i Helen strašni glumci jer su čak i od takvih bezvezarija tipa meksička sapunica uspjeli izvući koliko se moglo. Zbpg njih, to je ustvari i gledljivo. Kada je radnja zahtjevala malo jaču glumu, i tu su se snašli, ali film nikad nije odlazio baš daleko po tom pitanju. Zabavna stvar je što je ta grupa lovaca zanimljiva. Cijeli taj sistem. To je danas rutina, danas svi znaju za to i imate gomilu dokumentaraca koji govore o istoj stvari. Onda, sredinom 90-ih, to je bila novina. Zato je Twister jedan od boljih filmova katastrofe, barem u okvirima svojeg žanra, jer je obradio nepoznato područje. Koliko me pamćenje drži, do sada je i jedini koji se koliko toliko ozbiljno pokušao pozabaviti time i svjestan sam koliko to… čudno zvuči. Filmova o tornadima danas imate…pa, poprilično, ali nijedan nije pokušao baš uhvatiti neku realnu priču o njima već su više ispadali kao neki mutirani negativci s planete Zorg.

Realno gledajući, scenarij filma je tanak kao papir, čak i manje od toga. Nije da je baš nepostojeći, ali je jako blizu toga. Napisao ga je Michael Crichton. Zašto je to bitno? Zato što čovjek stoji iza romana kao što su Jurski Part ili Timeline. Zašto je pak to bitno? Zato što čovjek zna kako napraviti gotovo staromodni avanturistički film koristeći se prirodom i modernom tehnologijom. Zato Twister uglavnom funkcionira, iako je njegov scenarij (i njegove bivše žene) izmjenjen tokom snimanja, pa je malo bućkuriš od svega pomalo. To je ljetni film, pređite preko toga. Ako tražite realnu dramu, sranje, stvarno ste izabrali krivi naslov. Druga bitna stavka što efekti u njemu i dan danas izgledaju dobro kao i prije dvadeset godina. Dobro, ima malih propusta, što bi se reklo tehničkih pogrešaka, ali sami centar zbivanja se jako dobro drži. Glumci su opušteni i zaigrani, a vidi se i zašto je stari Bill bio tako dobro cijenjen kao glumac. Doduše, više se proslavio manjim i efektnijim ulogama, ali svakako je imao potrebnu karizmu da izvuče ovako velik projekt, pa je danas šteta što ih nije snimio više. Ne ovakvih, mislim, više glavnih uloga. S jedne strane dobro je ispalo to što je predstavio novu grupaciju ljudi u nezgodnoj situaciji, za takav posao treba biti malo puno pokanut, ali da budemo fer, osim što su svi oni dopadljivi i zgodna grupa karaktera, nemaju karakterizacije ni koliko crnog ispod nokta stane. Jedni su prave dobrice, druga grupa su pravi zlikovci, kao u stripu, tek toliko da film ima malo nekog sukoba i da vam ne dosade sve one scene razaranja ili ljubavne peripetije glavnih likova. Mislim, Twister je, gledano po pravilima “struke” (obožavam taj opis) loš film, on je točno ono kako filmovi ne bi trebali izgledati. S druge strane, gledano očima običnog naroda, film je i danas pun pogodak. Zabavan, glasan, pun dopadljivih glumaca i napet. Baš ono što je potrebno nakon teškog radnog dana u uredu i kad želite pustiti mozak na pašu na dva sata. Možda nije najbolji trenutkak karijere starog Billa, ali barem je sigurno da će ga se ljudi još uvijek s vremena na vrijeme sjetiti, ako nitko drugi barem oni koji obožavaju ovakve stvari (da, autor ovih redaka se ubraja među njih).

Dirty Harry (1971)

Posted: Veljača 24, 2017 in Akcija, Clint Eastwood, Thriler

addc0669569cf8652b091fb46faf9866 caroline-munro-and-david-hasselhoff-starcrash-1978-directed-by-luigi-f4pxn2 caroline-munro-christopher-plummer-david-hasselhoff-starcrash-1978-efbctp caroline-munro-starcrash-1978-directed-by-luigi-cozzi-nat-and-patrick-f4pxn3 vy8msrkkl0zbefp0c0i2o11iydz

IMDb

Trailer

 

Muška fantazija. Obožavam taj opis filmova. Kažu da su James Bond filmovi muška fantazija i slažem se s time bez ijednog prigovora. Jer, tamo su sve stvari što muškarci vole; brzi auti, lake žene, kockanje, piće i dobra akcija. Kada je Sean Connery glumio lika stvari su dosloce bile takve, iako se kasnije Bond malo promijenio, stvari su uglavnom ostale iste, one osnovne. Sada tu imamo i društvene fantazije. Znam da niste čuli za taj izraz jer sam ga upravo izmislio (polažem autorska prava na njega) pošto nisam znao najbolje kako bi opisao neke  filmove. Jer reći da je Prljavi Harry običan krimić… to je nekako slabo. Ima odjek petarde, a ne Magnuma 44. Svojedobno, kada je film tek bio izašao, revni kritičari i dežurni moralisti su ga proglasili fašističkim, iako baš ne kužim zašto takav opis. Drugi su ga pak proglašavali prenasilnim i digli buku oko toga da je film prikaz stvari koji ne postoji. I tu se slažem. Takvo što ne postoji u stvarnosti. Da postoje, razno razni inspektori Callahani bi svijet napravili svijet boljim mjestom. Hej, ako se zajebavaš s oružjem, budi spreman najebati od oružja, ne plači kad te netko sastavi s najmoćnijim ručnim pištoljem na svijetu. Zato je Harry društvena fantazija. Još uvijek pokušavam dokučiti što je to točno fašistički u njemu, ali tu ću mozgalicu prepostiti sposobnijem kadru, onom koji veliki pištolj vidi kao zamjenu za muškost, a ne kao jednostavno veliki pištolj. Nedavno sam ponovio gledanje svih nastavaka. Uhvatila me nostalgija, nisam imao pametnijih filmova za gledanje, bilo mi je dosadno, zaželio sam se malo staroga Clinta… izaberite sami, te sam ušao toliko duboko u cijelu priču da planiram i jedan prošireni tekst o cijelom serijalu. To je pak priča za neka druga vremena. Prvi dio mi je oduvijek bio fascinantan komad filmske umjetnosti. Nije ni najdraži film iz serijala, ta čast pripada Magnum Force, ali ima nešto u sebi zbog čega ga volim gledati. Trebalo mi je malo da skužim o čemu je riječ, ali napokon sam naišao. I stvar je zanimljiva. Vrijedi čak i za današnje vrijeme, iako je film već dobrano zagazio u 40-te godine svog postojanja.

Priču znate svi, ali da malo osvježim pamćenje. Ubojica znan i kao Škorpijon ubija ljude po San Franciscu. Stvar je jednostavna. Grad mu treba platiti ogromnu sumu novaca i više nitko neće umrijeti. Inspektor Harry Callahan baš i nije tip osobe koja će popustiti tim zahtjevima. On ima svoje metode i uglavnom su uspješne; kriminalci padaju mrtvi, sudovi nemaju troškova, svi bi trebali biti sretni i zadovoljni. Par stvari iza scene. Iako se naširoko vjeruje da je film nastao na temeljima inspiracije stvarnih Zodiac ubojstava, to je samo djelomična istina. Film jest povukao inspiraciju iz tih ubojstava, ali prvi scenarij je trebao biti nešto sasvim drugačije. I napisao ga je nitko drugi do Terrence Malick, poznati filmski redatelj s još poznatijim filmskim stilom i opasnim čuvanjem vlastite privatnosti. Ideja je bila osveta. Škorpijon je trebao ubijati bogataše koji su se izvukli bez zatvora ili kazne za svoje zločine. Redatelju Don Siegelu se ideja nije baš svidjela, no Eastwoodu jest (kasnije ju je upotrijebio za glavnu radnju Magnum Force filma) no prihvatio je promjene koje su bile više… svakodnevne. Film nije toliko kritizirao policiju što nije mogla riješiti prava Zodiac ubojstva (neki su vjerovali da je javno prozivao policiju San Francisca zbog toga) koliko je prikazivao neučinkoviti sistem, kao i mane koje donosi sustav koji kriminalcima daje prevelika prava. Ne smijete kihnuti prema njima i već ste dobivali tužbu. Kriminalci imaju svoja prava. To je lijepo zamišljeno i načelno se slažem s time jer je do dana današnjeg dokazano (ponajviše zbog DNK-a testova) da je gomila njih bila krivo optužena, dok su neki čak bili i na čekanju za old sparky stolicu. N-da, to je već druga tema. Zašto je Harry postao tako zanimljiv? Nije da kriminalistički filmovi nisu postojali, ali ono što je postojalo bilo je, pa… monotono. Zato je uspjela i serija Starsky & Hutch, bila je jednostavno drugačija i svježija od tadašnjih proceduralki (Dragnet, recimo). Da vam malo dočaram ono što govorim. Danas postoje proceduralne serije koje vas uvjeravaju da kriminalistički laboratoriji mogu sve. Ustvari ne mogu. Ne baš. Na DNK-a rezultate čekate tjednima, ne satima, ali to već svi znaju. Kriminalistički filmovi bili su noir stvari, koje osobno volim, ali su bili pomalo crnjaci. I filmovi su išli tim putem, želeći naglasiti realizam i smanjiti… pa, fantaziju. No, Don Siegel nije želio režirati James Bond film, pa je zadržao osjećaj realnosti, no fokusirao se je na onu lošu stranu; američki pravosudni sustav koji je trebao neke preinake, tj. dobro došle bi mu neke preinake.

Da bi film funkcionirao, morali su se riješiti neki problemi. Prvi, onaj najočitiji, mogao je biti koban za film. Naime, negativac. Kako sam jednom prilikom rekao, stari Clint Eastwood ne glumi, on je jednostavno Clint u svakom filmu, a Clint je tip koji doslovce ukrade svaku scenu. Svaki negativac uz njega izgleda kao karikatura iz stripa. Zato je Škorpijom pretvoren u inferiornu, cmizdravu i iritantnu jedinku koja, zanimljivosti radi, nije glupa. Oh, on je poremećen kao Ludi Šeširđija, ali nije glup. Kao ljigava jegulja i, ono što se lijepo naglašava, zaštićen zakon kao i svaki drugi. Dokazi nisu bitni ako nisu sakupljeni po pravilu, zlostavljanje ne dolazi u obzir jer kriminalci imaju prava, a to što Škorpijon radi sve gore i gore stvari ide na dušu onih koji ga čuvaju. I to je sva mudrost. Siegel je odličan manipulator, ali je i izravan kao slon u stakleniku; eto vam vašeg zakona, čuva i ljigavce kao što je taj lik, pa si vi mislite. To što postoji puno jednostavnije rješenje da se cijela priča rasplete je nemoguće zbog PRAVILA. I tu dolazimo do dijela društvene fantazije. Harry je toliko u sukobu sa svojim pretpostavljenima da je pravo čudo što uopće radi (kasniji nastavci su od toga napravili skoro pa komediju) a da ima toliko propusta u svojim istragama, bio bi otpušten po kratkom postupku bez obzira na rezultate. I to čini film primamljivim; barem na dva sata zaboravite da takvi likovi kao Škorpijon ustvari odšetaju dok ovdje dobiju svoje. No, nije samo to razlog zašto je film uspio. Iako ga primarno svi vide kao krimić, on više baca na dobre stare trilere jer u njemu, suprotno općem mišljenju, i nema neke posebne akcije. Osim kultne scene gdje Harry potegne gun i odrecitira svoje poznato o “najmoćnijem pištolju na svijetu koji ti skida glavu s ramena” sve drugo u njemu je poprilično… idemo reći igra mačke i miša, uz pokoji ispaljeni metak. I dobro bilda atmosferu, ne štedeći u izravnosti (kada lik gol trči za djevojkom, držeći pimpek u ruci, ja upucam tipa jer mu namjere sasvim sigurno nisu dobre – reče Harry gradonačelniku) svjestan da publika ionako već navija za glavnog lika te da jedva čekaju da više strese antipatičnog cmizdravca. Andrew Robinson je odigrao ulogu života. Još je zanimljiviji podatak da tip mrzi oružje i da je Siegel imao gadnih problema dok ga je uspio snimiti s otvorenim očima dok puca. Zanimljivo je da nije imao baš neku bogatu karijeru u filmovima, ali ima ga u serijama. Posvuda. Jednostavno moraš cijeniti lika koji zna tako dobro odigrati ljigavce vrhunske klase. Clint je ovim naslovom ustoličio svoju pojavu, kao i potvrdio da mu surađivanje s Donom Siegelom čini dobro. I godine mu uopće nisu naškodile, iako se danas čini malo više kao nostalgija (danas ima policajaca prema kojima je Harry pravi boy scout) nego kao pravi primjer neke društvene kritike. To je bio u doba kad je izašao. Danas je… jednostavno dobar i još uvijek efektan film.

28 1024x1024 dirtyharry_025pyxurz dirtyharry_218pyxurz dirtyharry1_02 dirtyharry1_04 dirty-harry-1200-1200-675-675-crop-000000 maxresdefault

Starcrash (1978)

Posted: Veljača 22, 2017 in Science Fiction

rtdynie5 star2bcrash2bposter starcrash_poster_02 starcrash_poster_by_chrisevenhuis-d83mjq8 starcrash_uk starcrash-movie-poster

IMDb

Trailer

 

Stvarni je život prava davež, vjerujte mi na riječ. Posao, hobi, žena, djeca, ljubavnica i druga ljubavnica… sve se nakupi, pa nikako uhvatiti vremena za nešto pametno pogledati. No, dobro, malo glumim cinika sa šanka, ali ponekad se jednostavno nema vremena za ovakve stvari i kako godine prolaze, kreativnost polaka istječe van. Zato treba malo dignuti ruke od svega, izaći van iz kuće, udahnuti svježeg zraka i onda neke stvari sjednu na svoje mjesto. Ubrzano se približava obljetnica bloga, hej, godine idu, puno sam toga i napisao, svaka mi čast, sam sebe tapšam po ramenu i prvo sam mislio uzeti neki kultni film kako bi je obilježio na pravi način. To ću još napraviti, imam još koji dan na raspolaganju, pa prvo da napravim malo zagrijavanje s nečim… hm…lakšim. Star Wars je opet IN, da, dragi moji čitatelji, ta franšiza nikako više da umre iako originalni glumci počinju padati kao muhe (znam da je to užasno od mene, ali tako stvari stoje u pravom životu) i već kad se priča o tome, srećom, ovaj put bi mogli izbjeći rat klonova kao onaj koji se dogodio u sada već dalekim 70-im godinama prošlog stoljeća. Jer, kada je izašao prvi Star Wars, svatko je mislio da bi trebao imati nešto slično na repertoaru i pokušati zgrnuti koji dolar na sveopćoj pomami. Propustio sam to, rođen sam koju godinu kasnije (taman da budem spreman za gledanje Aliensa u kinima) ali kako je internet pun svega i svačega, nije baš posebno teško nadoknaditi propušteno. Iako, mogao sam pogledati i nešto pametnije, možda kojeg kandidata za Oscara, pa glumit uvaženog kritičara i stručnjaka, ali, činjenicesu, dame i gospodo, da ja nisam jedan od tih. Ja volim krš i lom, što u filmovima, što filmove koji to jesu. Što nas dovodi do ovog naslova i vjerujem da je barem nekolicina vas zanesenjaka i čula za njega. Jer, naslov je pravo zlato, iako nema baš pravi sjaj.

Stella Star (hej, ako ste pomislili da je to jednostavno genijalno ime za porno zvijezdu, niste jedini) je svemirski Han Solo… ovaj, švercer, odmetnik, kao, neka vrsta i nešto u tom stilu. Akton je njezin Chewbacca… ovaj, pomoćnik i partner, nešto u tom stilu. I njih dvoje bježe od Imperatora Galaksije (tu nema zamjena, stvarno ih lovi Imperija iliti Carstvo) no kad ih uhvate, umjesto zatvora, dobiju čudnu ponudu. Sam Imperator (nisam siguran zašto je Christopher Plummer ovdje, ili je izgubio okladu ili mu je netko prijetio životom) želi od našeg dvojca da mu pronađu sina i unište nekakvo čudno, ali moćno oružje koje se skriva na nekom planetu (ne, nije Death Star, nije baš sve povezano sa Star Warsima… više je na Force Awakens, što vam dođe da je moderni film popalio foru iz filma starog 40 godina). Jer, poznato je da krijumčari to sve bolje rade nego službena policija. Uglavnom, da, oni to rade, skaču s planeta na planet, biju boj s negativcima, i to sve uz pratnju jeftinih specijalnih efekata, oskudne odjeće (to nikako nemojte shvatiti kao manu) i replikama od koji će vam se kosa dignuti na glavi. Da, dobro ste pročitali sve, ovo je ona vrsta filma, kategorija, ako vam je draže, gdje je sve toliko loše da postaje zabavno. Nije ni čudo što film danas ima neki uvrnuti kultni status i gomilu obožavatelja. Kako vam dočarati sve to. Glumci, idemo odmah to riješiti.

Caroline Munro vodi glavnu riječ. Njezina jedina uloga koja je vrijedna pažnje je ona gdje je bila negativac u Bond filmu; Špijun koji me volio. Cura s helikopterom. Odličan film. Odlična uloga. Ovdje su producenti skužili jednu stvar. Da nemaju priču. Mislim, postoji priča, ali shvatili ste sve; ona je samo izgovor da se snimi klon Star Warsa i da ekipa ide u kino to gledati. Pa su Caroline obukli u najužu odjeću koja postoji, vruće hlačice, bikinije, i dopustili joj da se šeta uokolo. Hej, ne krivite mene što mi se film svidio, žena i danas dobro izgleda, a onda je bila bomba. Tu je Plummer, a najbolji dio je što njegovog sina glumi nitko drugi do David Hasselhoff u svojim početničkim danima. Dakle, znate sve. Efekti. Ja inače volim te stare stvari (vrijeđaju me da sam nostalgičar, ako to možete vjerovati) i ti efekti imaju neke simpatičnosti jer se ekipa trudila nešto napraviti i da to izgleda dobro. Mračna pozadina i božićna rasvjeta – to je svemir. Makete su makete, ne možete ih promašiti ni da hoćete, eksplozije su petarde u maketama, cijeli paket koji ide uz to. Ali, koliko je to sve zajedno smiješno, ipak im dajem respekt za trud, trebalo je sve to izvesti i napraviti da djeluje koliko toliko fora (naravno, film je koštao koliko i paket kondoma, pa si onda mislite). Dijalozi i gluma… o, bože, toga nema, ne, ne. Jednostavno, ekipa se uživljava pred kamerom i to je to, stvarno kao najgori primjer kako ne treba raditi neke stvari. Imaju čak i robota. Koji priča kao Slim Joe, krezubi lik iz svakog drugog vesterna. Ne zezam vas, stvarno je tako. Glavni negativac hoda i baca ogrtač oko sebe kao Darth Vader, a humor dolazi u svim oblicima i situacijama, iako mislim da to nije bila namjera. I, da, svemirska bitka djeluje kao da je kopirana iz nekog Bond filma, pravo zlato, uključujući i to da kad se raznese veliki prozor, ekipa i dalje može disati te se ne dogodi nikakva dekompresija svemirskog broda. Sitnice čine humor dragocjenim. Jesam spomenuo svjetlosne mačeve? O, da, ima i njih. Svega pomalo. To vam daje jednu određenu sliku – film je popalio sve što se moglo popaliti od drugih filmova, uključujući i klasike kao što su Jason i Argonauti i čak 2001 Odiseja. Sve je to zbrka, doslovna. Ako volite SF bajke… pa, ovo može proći kao to, ali je film jednostavno loš, toliko loš da prelazi u kategoriju toliko loših da su dobri. Efekti su zastarijeli, ali, kako rekoh, vidi se trud da barem na nešto sliče, i glumci su… pa, neki su oku ugodni više od ostalih. Ovo je zabava, ona vrsta filma koju pogledate s ekipom, zgražate se koliko je sve naivno, dobro se zabavite i, začudo, baš i ne žalite što ste utrošili vrijeme za gledanje. Mislim da su namjere bile malo ambicioznije od toga, ali, hej, svaki uspjeh se broji. Neki od sličnih krševa nisu došli ni blizu toga da budu barem djelomično zanimljivi.

caroline-munro-christopher-plummer-david-hasselhoff-starcrash-1978-efbctp em4ksspxla1zdz7u61uozbrmezl large-screenshot1 maxresdefault movie-scene3 screenshot-lrg-29 starcrash_002 tumblr_ohsf2fb4as1qgpe60o1_1280

addc0669569cf8652b091fb46faf9866 caroline-munro-and-david-hasselhoff-starcrash-1978-directed-by-luigi-f4pxn2 caroline-munro-starcrash-1978-directed-by-luigi-cozzi-nat-and-patrick-f4pxn3 starcrash-caroline-munro

 

 

Brubaker (1980)

Posted: Siječanj 24, 2017 in Drama, Robert Redford

brubaker-1980 brubaker max1363571352-inlay-cover maxresdefault

IMDb

Trailer

 

Jeste ikada gledali onaj reality show gdje šef neke firme odlazi inkognito, s perikom i brčićima al’a Thomas Magnum u vlastitu firmu i glumi radnika da bi vidio kako mu se radnici ponašaju? Ja nisam. Pogledao sam neke isječke na Youtube-u (blagoslovljen bio, pomaže mi oko dosta toga – smeća koje ne trebam gledati) i shvatio da je to jedan vic. Kako radnici ne mogu prepoznati svog šefa? OK, uvažavam da možda dolazi iz nekog drugog grada, pa ga nikad nisu vidjeli, ali svi događaji su dobrano smišljeni unaprijed i namješteni za kamere. Zato mi slične pizdarije, kao što je Pawn Shop Star, idu na živce do te mjere da dobijem želju razbiti televizor. No, Undercover Boss, kako se zove ta glupost, nije ni najmanje originalna. Pokupili su foru iz filma starog skoro 40 godina. Da, znam, šokantno, da nešto nije originalno, ali to je Hollywood, dragi moji čitatelji, zemlja hrabrih i nemaštovitih. Film. Nedavno naletio na njega. Volim Roberta Redforda. Iako, hm, uvijek glumi Roberta Redforda u filmovima, ima taj šmek prave filmske zvijezde, da ne govorim kako bi mu pola nezavisnog filmostvaralaštva trebalo podignuti spomenik. Rekavši to, da odmah velim kako ima sasvim gledljive filmove, neki su čak i odlični, a to što ne glumi godišnje u pet naslova ima svojih draži, znači da čovjek bira projekte. I tako sam nedavno malo gledao što je snimio (tražio sam jedan njegov drugi film) i naletih na ovaj naslov. Zatvor, zatvorenici, loš sustav… hej, vaš sam čovjek. Nagledao sam se zatvorskih filmova isto onoliko koliko Hugh Heffner plavokosih zečica i uvijek mogu pogledati još jedan. Zvučalo je dobro, na prvu ruku, sadržaj mislim…

Novi upravitelj dolazi u loše održavani i vođeni zatvor i počinje uvoditi nekonvencionalne promjene. Naravno, zatvorenici ga ispočetka gledaju kao čudaka, korumpirani čuvari kao prijetnju, a upravni odbor kao marionetu kojom su mislili upravljati onako kako se sjete. Zaboravili su da je to Jerimiah Johnson te da kod njega nema prečaca, njegov put ili autoput, kako bi se reklo, a reforma zatvora uključuje puno loših stvari, kao i zanimljivih. O, da, rekoh da je Undercover Boss popalio glavnu ideju iz nekog filma… Naš junak dolazi u zatvor kao zatvorenik te provodi nekoliko dana živeći kao zatvorenik, proučavajući mane zatvorskog sustava iznutra. Prvo ću početi s jednim sporednim detaljem – film je bio opasno velik hit svojedobno. To govorim zato što je to iznenađenje. Koštao je oko 9 milijuna, a zaradio oko 50. Zašto je to iznenađujuće? Zato što je ovo obična zatvorska drama, bez efekata, bez nekih ekstra posebnih stvari zbog koje bi film bio zanimljiviji. U njemu nema ništa osim zatvoreničkih njuški (čak su i žene sporedna stvar) i puno priče. To je samo dobra ilustracija koliko je Redford svojedobno bio velika zvijezda (i danas je, da ne ispadne kako sam čovjeka pokopao prije reda). Osim toga vrijedi spomenuti i pomalo siromašni izgled filma. Zatvor u kojemu se snimao je uistinu postojao, ali ne u takvom svojstvu kakav je prikazan na filmu. To je rupa, kratko i jasno rečeno, jedna od onih kakve zove da budu mjesto radnje, no, iznenađujuće, zatvorenici su pitomi. Čovjek bi očekivao da će biti više bjegova nego ostajanja, ali, po radnji, to se baš i ne događa. Također, zatvor vode zatvorenici. Da, znam, to ste već čuli, ali ovdje to mislim doslovno – zatvorenici, tkz. trustys, su stražari. Što me zaobilazno dovodi do nekih izraženijih mana cijele priče.

Zanimljivost priče leži u prikazu korumpiranog zatvorskog sustava. Zatvorenici se iskorištavaju za robovski rad u obližnjem gradiću, ekonomija profitira od besplatne radne snage (određeni likovi dobiju pinku, naravno) no zatvor profitira i na drugim stvarima. Novac za obnovu nestaje u đepovima političara, a kao neka vrsta farme za uzgoj hrane, zatvor stvara profit od prodaje uroda – nešto sam malo čitao da su takvi zatvori uistinu postojali, koji su bili sami sebi dostatna jedinica. Također sam doznao da je film djelomično inspiriran neki stvarnim faktima baš o tim kriminalnim stvarima što je još dodatno popravilo povoljan dojam. Ali, izvedba nije tako sjajna. O, ne govorim sad o glumcima, oni su svoj posao odradili kako treba. Redford možda glumi Redforda, ali je lik cool, dopadljiv, i ja ga mogu uvijek gledati. Yaphet Kotto je faca, kao i uvijek, a ima tu i ponešto poznatijih faca koje su tada bile na počecima karijere; David Keith (koji djeluje kao dvojnik Clintu Eastwoodu) Everett McGill i Morgan Freeman – da, dobro ste pročitali, i Bog osobno je ovdje (iako ima samo dvije scene). Problem je… ne, krivo se izrazih, nezgrapnost filma je što nema baš neku protočnost. Tehnički je na razini, ali mu je kadriranje nekako drveno, kao i sva akcija, što je možda onda bilo na visokoj razini, ali je danas… pa malo izvan datuma. Pohvaljujem uvodni dio filma. Redford prvih pola sata skoro ni ne progovori, radnja se gleda gotovo njegovim očima, što je zanimljiv pristup. Vrijedi napomeniti da se redatelj Stuart Rosenberg dobro snalazi u zatvorskom okružju (režirao je Newmanov Cool Hand Luke) Malo zatvorskog filma, malo suprotstavi-se-sustavu nastupa, malo sirove zatvorske stvarnosti, malo misterije, malo trilera… sve u svemu, film se iznenađujuće još dobro drži. Iako možda i nema kraj koji bi sve povezao cakum-pakum (tko pogleda shvatit će o čemu govorim) ali najvažnije je da drži pažnju. Nije Redford bez razloga zvijezda i nije bez razloga pažljivo birao uloge. Ako volite zatvorske filmove i filmove gdje se pojedinci bore protiv lošeg sustava… što da vam kažem, svakako pogledajte.

3-31 8-2-1 brubaker15536 brubaker-redford-warden ed4532c9a981b129263282498ae57d6a jjodrqc oxqlcz7 s-aolcdn-com screenshot2 screenshot3 screenshot5 vcn7opa


afugadecolditz colditz-2005 colditz1 4444140

IMDb

Trailer

 

2001 godina bila je dobra za WWII. Serija Band of Brothers pomela je konkurenciju, osvojila gledatelje, obnovila zanimanje za drugi svjetski rat na sličan način kako je Titanic ponovo pod svjetla javnosti stavio slavnu olupinu. Preko noći, gomila nepoznatih glumaca dobila je ponešto svjetske slave (Damien Lewis, Tom Hardy, Michael Fassenbender…) i sve se činilo sjajnim. Band of Brothers nastala je pod paskom američkih teškaša Stevena Spielberga i Toma Hanksa, tj. nastala je kao svojevrsni derivat njihovog hita Saving Private Ryan, što znači da je ozbiljna lova bila u igri, gomila zelembaća uložena u produkciju i jako se pazilo da serija bude vjerodostojna stvarnim faktima. Pa su Britanci odlučili napraviti svojevrsni nastavak cijele priče, profitirati malo na tom zanimanju, ali cijela priča nije završila tamo dobro kao na primjeru Združene Braće. Nekoliko problema je na stolu, ali na njih ćemo se vratiti nešto kasnije. Prvo; mjesto radnje – zloglasni Colditz. To je ustvari dvorac. Lijep, star, zanimljiv, čak i bez te povijesne note o njemu. Za vrijeme rata on je pretvoren u neku vrstu Alcatraza, mjesto gdje su smještani oni (ratni) zarobljenici koji su bili jednostavno imuni na to da budu zatvoreni, tj. imali su kroničnu sklonost stalnom bježanju. Za razliku od slavnog nasljednika, Colditz je za vrijeme svog doba imao preko stotinjak pokušaja bijega, od čega je 30-ak bilo uspješno, ali to ne umanjuje činjenicu da je bio efikasan zatvor. Smjestiti radnju serije u njega na papiru izgleda kao jako dobra ideja, ljudi uvijek vole pogledati dobar zatvorski film, a još više onaj u kojemu netko bježi iz njega. Doduše, nitko ne voli kada osuđeni pedofil-ubojica pobjegne, ali ovo je drugačija priča. Na papiru je to, kako rekoh, izgledali lijepo, ali onda je sve otišlo pomalo kvragu.

Mini-serija u trajanju od tri sada očito je za inspiraciju imala slavnu Združenu Braću, a to je i pokazala angažiranjem dvojice glumaca iz dotične. Damien Lewis i Tom Hardy. Prvi je u ono vrijeme već bio ime, drugi se tek probijao (i dečku lijepo ide, pogledajte mu samo danas karijeru) no umjesto da bude ono što je trebala biti, realna priča o pravom zatvoru, serija je otišla drugačijim smjerom. Kako rat i muškarci ne prodaju priče baš najbolje (i i popularnost Band of Brothers je u to vrijeme već polako blijedila) kreatori su odlučili ubaciti malo romanse da začine stvari. Ali, to je ispalo krivo. Poslušajte sadržaj. Tri prijatelja bježe iz nekog njemačkog zatvora (Lewis i Hardy su dvojica) ali stvari ne krenu dobrim smjerom. Lewisov lik jedini pobjegne, ali ne prije nego mu Hardyjev lik uvali sliku od cure i zamolbu da joj javi kako je dobro. I naš junak to stvaro želi napraviti, ali kad upozna dotičnu, zaljubi su u nju. Wait for it… i kada stvari postanu malo dublje, odluči, u maniri najvećeg šekspirijaskog negativca, napraviti stvari još gorima – lažira da je dragi od njegove izabranice poginuo kako bi je mogao imati samo za sebe. S druge strane, naš drugi junak, prolazi kroz gomilu planova i bjegova iz zloglasnog zatvora. Hoće li uspjeti pobjeći i hoće li se suočiti s bivšim prijateljem? Pa, pogledajte seriju. Shvaćate sad u čemu je problem? Colditz nije stvarna priča, dvorac-zatvor je samo mjesto gdje se nalazi drugi lik i kroz seriju bjegova (doduše, neki su bili stvarni) pokazuje kako su se stvari ondje odvijale.

Problema kao u priči. Prvi i najočitiji, serija se željela svidjeti svima. Mladima, starima, muškima i pogotovo ženskim gledaocima. Zato su to Lewis i Hardy, veterani Band of Brothers (iako je Hardy tamo imao majušnu i sporednu ulogu) pa je dio publike zagarantiran. Ženskom dijelu bi bilo poprilično dosadno gledati gomilu muškaraca kako rade planove za biježanje, pa su kreatori odlučili ubaciti ljubavnu priču da stvari ne budu potpuno ratne. Problem s tim dijelom je taj što je umjesto neke realne romantike napravljena neka kombinacija ŽNJ kategorije gdje imamo zlog junaka koji radi zle stvari (Lewis kao da je htio pobjeći što je dalje mogao od uloge iz Združene Braće) ali je ujedno trebao biti i tragičan romantični lik, nešto kao Heathcliff iz Orkanskih Visova. I dok je Heathcliff bio zanimljiv lik (pogledajte verziju iz 1970 godine gdje je dotičnog glumio nitko drugi do Timothy Dalton) Lewis je jednostavno bezvezan lik, koji ne uspjeva baš pokupiti simpatije i zanimanje publike. Hardy je tek malo bolji u tome, ali samo zato što je ravnomjerniji lik. On je klasični pozitivac koji će napraviti sve samo da pobjegne i vrati se svojoj dragoj. Isto tako; ne baš zanimljiva karakterizacija. Serija je najbolja u onim djelovima gdje se prikazuju planiranje i izvedba bjegova, kojih ima poprilično, gdje ima čak i nekih pravih povijesnih stvari. Problem je što likovi nemaju nikakve karakterizacije, svi su doslovce jednaki. Među njima je i jedno poznatije televizijsko lice, Jason Pristley, kao jedini Amer u cijeloj priči, ali, pogađate, sveden je na još jedan klišej zatvorenika ovisnog o drogama. Lokacije su pak odlične, ta snimano je u samom dvorcu Colditz, pa se s time nije moglo promašiti, ali to je uglavnom sva prednost serije. Kako nije bilo američkih dolara u produkciji tako nema ni nekih velikih scena, sve ima izgled i okus televizijske produkcije, ali većim dijelom to ne smeta jer je radnja ionako smještena u zatvorene prostore. Sada, da vam kažem kako je ovo odlično uloženo vrijeme (ipak je tu tri sata vaših života u igri) lagao bi jer meni osobno nije baš sjela kao neki dobar televizijski proizvod, no nije ni toliki promašaj kako bi se moglo činiti na prvi pogled (možda bi mi bila bolje sjela da nisam prije ovoga gledao Združernu Braću). Ako ništa drugo, zanimljiva je zbog ranih radova danas poprilično jakih glumačkih faca. I ponešto povijesnih stvari. Ali to je uglavnom to.

7osspjbtzwjckb2jb6ly8v76fgx colditz-for-you-the-war-is-over-ha mas_colditz_s01-ingested maxresdefault maxresdefault1 rcx0hk4guzxb6w8wtvqahdckwsc wuxvxf9ujux9fjbp5x8j0yjwny

6c22e50074291c8c903d4ac3a6def7e3 96d1664036d1138830469f8a663cb090 colditz-flucht-in-die-freiheit-rdiger-vogler-6-rcm0x1920u f9a30ce8cba42bc06d65b57a446bf8b0

 

The Dead Zone (1983)

Posted: Siječanj 7, 2017 in Drama, Ekranizacije, Horor, Thriler

1dec57051b9ef9735481f11dc8540cef 341080eaaee9b7f881c132603a3c6221 c44722674ad793abdb4cab14ad728716 dead-zone zhmww2np

IMDb

Trailer

 

Postoje knjige koje su podcijenjene, a postoje i filmovi koji dijele istu sudbinu. Stvar postane zanimljiva kad knjiga i film dijele istu sudbinu, s time da film ima još niži status nego pisani izvornik, što je uvijek razlog zašto volim naoštriti svoje pero i zapisati pokoju riječ. Jer… danas svi vole The Shinning ili The Green Mile ili (ubacite naslov osobne ekranzicije) dok neke od njih jednostavno ostanu po strani, praktički zaboravljene. No, dobro, da ne pretjerujem baš, The Dead Zone nije zaboravljen, istini za volju, ali se o njemu rijetko kad govori, bilo u smislu neke ekranizacije, bilo po glumi, bilo po… izaberite, postoji gomila toga u njemu o čemu se ne govori. Čak ni sam Stephen King ga ne spominje, iako je jednom prilikom izjavio kako je to najbolja ekranizacija njegovog djela. Za knjigu mi je jasnije zašto nije napravila veliki odjek. Došla je nakon što je The Stand poharao književnu scenu i ustalio se kao jedan od onih apokaliptičnih romana koje jednostavno morate pročitati i, čak je i za najodanije Kingove fanove bila ponešto razočaravajuća. Mogu razumjeti i zašto. Roman nije happy story, dapače, ima taj osjećaj propasti čim otvorite prvu stranicu i znate da stvari neće dobro završiti. Zanimljivo, rijetko se kad spominje da takve stvari u Kingovu opusu jako dobro prolaze (Carrie, Pet Semetary) no s druge strane, nijedna nije baš materijal kojem bi se htjeli vraćati. Osobno, još uvijek je nisam u cijelosti pročitao (što znači da sam pročitao sve moguće komadiće koje sam mogao upecati po netu) i baš me svrbe prsti da je nekako ubacim u kolekciju jednom kada bude prevedena. Film, s druge strane, danas ima taj kultni staus koji imaju svi starinski naslovi koji u vrijeme premijere nisu bili baš zablistali što na financijskom planu, što na kritičarskom. Da ne dođe do pokreške, The Dead Zone jest dobro prošao na blagajnama (poduplao je svoj budžet) ali ga se ne drži za previše uspješnim dok su kritike bile suzdržane. Ne loše, jednostavno suzdržane jer se kritičari nisu mogli odlučiti što da točnu kažu jer su svaki imali svoje viđenje stvari. To je Stephen King, pa su svi očekivali novu Carrie ili The Shinning, znači krvi do koljena (ili barem luđaka sa sjekirom) a iza kamere je bio David Cronenberg, pri čemu su svi očekivali ili novi Videodrom ili Scannerse – čitaj – puno krvi i inih tekućina na podu – a malo je reći da su svi ostali praznih ruku.

Mrtva Zona je priča o John Smithu (ukoliko niste upoznati sa sadržajem) učitelju koji živi udobni život u malom gradu, koji voli svoj posao, ima djevojku i vedre planove za budućnost. Tj. sve dok na njegovu Bubu ne naleti kamion i pošalje ga u komu dugačku pet godina. Nakon buđenja… sve je otišlo do vraga. Djevojka se udala za drugog, njegovo tijelo trpi posljedice ležanja, a tu je i stvar čudnih vizija koje su…hm… vidovnjačke. Dar kojeg naš junak uopće ne želi jer ne slute na dobro. Prvo će se pronaći u lovu na serijskog ubojicu, tj. pomoći će lokalnoj policiji u istrazi, nakon čega će se stvari još gore pogoršati jer će upoznati čovjeka koji će biti odgovoran za budući nuklearni holokaust. Jedini način da ga zaustavi jeste da poduzme određene mjere. Drastične mjere. Stephen King je u svojoj karijeri stvorio gomilu (i onda još malo) upečatljivih likova, ali malo koji od njih ima dubinu i jačinu kao John Smith. Da stvar bude još bolja (ili bizarnije, ovisno o gledištu) istoga je odglumio Christopher Walken. Da, znam, vaša prva pomisao je – da, Walken je baš rođen da glumi dobrodušne likove. Ne baš. Ali, Walken je danas možda brand za sebe (ne baš dobar, iskreno) od kojega se rade parodije i skečevi, no 1983 je bio na vrhuncu svoje igre (nije moj opis – popalio sam ga iz nečije recenzije) i njegov Smith je crna točka na bijelom papiru, toliko neočekivano ugodan lik da čak i danas izgleda kao teška anomalija u njegovoj karijeri. No, na stranu to, ono što je on donio na stol je to da je John Smith tragičniji lik od bilo kojeg drugog Kingovog lika, i Walkenova izvedbe opere pod s Jackom Nicholsonom ili Sissy Spacek (a to govorim s punim poštovanjem naspram spomenuto dvoje – strašno dobri glumci) te nije nikakvo čudo da je poprilično ljudi reklo da je imalo težinu u stomaku i knedlu u grlu na kraju filma. Što će reći da smo došli do prve stvari koju ljudi nisu očekivali vidjeti, takvog dopadljivog lika, i odmah prelazimo na drugu.

Režija. Ne režiju kao režiju već ono što se očekivalo da će Cronenberg isporučiti. Ako ste imali pratili njegove ranije radove, onda znate što se očekivalo – puno bizarnosti. Stvarno puno. Ja sam gledao skoro sve (da, svašta ja gledam) i, iskreno, nisam bio nešto posebno oduševljen. Mislim, odlični su to filmove za godinu proizvodnje, ali jednostavno nisu my cup of tea. Tako da razumijem kritičare kada su ostali malo zbunjeni. Film ima jednu krvavu scenu, poprilično bizarnu (lik sam sebe samoubije tako što si glavu nabije na škare – jezivo) dok je ostatak poprilično… blag. Izostanak krvavih scena ne treba brkati s nedostatkom atmosfere jer je The Dead Zone ima, o, da, poprilično jezivu na nekoliko mjesta, i najveći plus je što se kroz radnju provlači taj osjećaj tragedije te čak i kad stvari stoje dobro po našeg junaka, iz prikrajka vreba mračna atmosfera zbog koje se ne možete opustiti. Atmosfera umjesto tjelesnih tekućina… sada znate zašto su kritičari bili zbunjeni, posebice zato što je to bio rad jednog Davida Cronenberga. Mogao bi reći da je ovo film bez mane, ali neću, ja sam ipak iskrena osoba. Jedina mana koju ima je poprilična rascjepkanost radnje. Film se gleda gotovo kao kolaž kratkih priča, a razlazi između dijelova su poprilično uočljivi, zbog čega pati razvoj ostalih likova. Glavni zločko, budući predsjednik Donald Tru…ovaj, Greg Stillson (uvijek rado viđeni Martin Sheen) tako postaje samo ime i lice, čija je negativnost svedena na jednu šablonsku scenu gdje lansira nuklearne rakete. Doduše, glavni plan je bio da se publika poveže s glavnim likom (misija uspjela) ali da bi se njegovo žrtvovanje shvatilo baš kako treba, filmu nedostaje malo dubine, tj. više povezanosti s negativcem zbog kojeg Johnny odluči napraviti to što je napravio. No, nekad ne možemo dobiti sve i ne postoji savršeni film, ali ponekad neki naslovi dođu poprilično blizu toga. Zbog čega je slab status The Dead Zone među Kingovim ekranizacijama iznenađujuć i nekako zanimljiv. Pitam se bi li bolje kotirao na ljestvici da je u njemu više krvi, a manje atmosfere (Pet Semetary ima sličnu premisu o ukletim ljudima kojima se ne piše dobro) ili da je ubačen nekakav luđak koji vitla sjekirom. Na stranu to, riječ je o uznemirujućem filmu, hororu koji sve svoje karte polaže na atmosferu i spretno izbjegava da bude orgija krvi i ostalih veselih stvari tipičnih za horore. I, naravno, s obzirom da je to neubičejeno pitomi Cronenberg (i to iz rane faze njegova rada) kao i neuobičajeno normalni Walken (to sad uzmite kao uvjetno) film bi trebali pogledati, ako već niste, samo zbog toga.

 

1200 dead_zone deadz dead-zone-1 deadzonecoma deadzonestillson image-w1280 tumblr_nmcm5lldc41tus777o2_1280 7kybnjkkwwjvvwtgci1vraox9vy 017-the-dead-zone-theredlist dead-zone-1983-02-g

 


the-time-machine-1978-john-beck-priscilla-barnes-dvd-0c52 timemachine

IMDb

Trailer/Film

 

Odmah poslije srednje škole napisao sam jednu novelu. Uključivala je putovanje kroz vrijeme. Lik dođe, sjedne u stroj i kreće se kroz vrijeme, prošlost, budućnost… shvatili ste koncept. Mislim, ne zavavajmo se, bezočno sam pokrao sve moguće motive iz klasičnog romana H.G. Wellesa, ali sam ih nadogradio stvarima iz istoimenog filma, onog iz 1960 godine. Iako danas puno ljudi naglašava kako ih je ovaj film ili onaj oduševio, originalni Time Machine je mene, doslovno, oborio s nogu. Kada imate 6-7 godina i naletite na takav film… stvari postanu zanimljive. Ta moja novela danas više ne postoji (postoji jedan mali dio, možda jedno poglavlje) ali još uvijek nisam digao ruke od toga da jednog dana napišem pravi roman na tu temu jer… stvar je fascinantna. Jedna stvar koju sam napravio u toj nestaloj noveli bila je modernizacija samog vremenskog stroja; glavni lik je umjesto one palice stvar pokretao preko laptopa. To je onda bila pomalo high-tech stvar, nije ga imao svatko. I rad stroja zahtijevao je pomicanje dva prstena, koja bi se u brzini spojila u nešto slično prozirnoj kugli. Ne pitajte me zašto, autorska kreativnost. Ipak, nakon godina i godina koje su došle, pokazalo se da nisam jedini koji je tako razmišljao. Obrada Vremenskog Stroja, ona gdje glumi Guy Pierce, upotrijebila je skoro identičan vizualni prikaz za rad mašine, putovanje se odigravalo kao u zatvorenom okruglom balonu – vidite kako sam napredan bio? Neki dan se pokazalo da po pitanju modernizacije vremesnkog stroja nisam bio baš originalan, naime, to je već bilo napravljeno. Činjenica je sljedeća – originalni Time Machine mi je jedan od filmova koji mi stoje na top 10 listi svih filmova. Znam da je star, znam da mu ni efekti više baš ne drže vodu (barem ne svi) ali još uvijek ima neku čaroliju zbog koje se osjećam kao klinac. Obrada tog filma mi je bljutava. Gledljiva, istini za volju, ali to je jednostavno bljutav film, bez pravog okusa. I na kraju dolazimo do ovog filma. Jer uopće nisam znao da postoji, što je čudno jer sam mislio da sam bio upoznat sa svime što je povezano s Time Machine stvarima (da, postoji i nastavak romana, ukoliko ste u tim vodama) i već kad sam pronašao film, to se jednostavno moralo pogledati.

Dakle, priča je poznata, samo što je ovaj put modernizirana, po američkim standardima. Uvod u radnju je pad ruskog satelita, gdje briljatni znanstvenik spasi stvar. No, nakon toga mu ukidaju projekt; putovanje kroz vrijeme. Vojne glavešine ne zanima putovanje kroz vrijeme već nešto uzbudljivije; neka vrsta bombe. I tako naš junak, prije nego mu ukinu projekt odluči stvar isprobati, tek toliko da vidi radi li. I, pazite čuda, radi. Tako uspije otputovati u prošlost i upoznati prve koloniste, koji su radi zabave spaljivali žene pod optužnicama da su vještice. Pa onda zaglavi na divljem zapadu, gdje ima malo natjerivanja sa zakonom, pa se vrati u sadašnjost, gdje pak shvati kako će taj novi vojni projekt imati loše posljedice, pa odluči otići u budućnost da nabavi dokaze. Ipak, ode malo predaleko u budućnost, gdje pak naleti na već poznatu družinu; superzgodne Eloe i krvoločne Morloke, pa se odluči pridružiti onima prvima kako bi svijet budućnosti prestao biti pod teškim tiranijiskim čizmamam ružnih kanibala. Sve poznato, zar ne? Pa, pohvalit ću dobre namjere, ali to će jednostavno biti to. Ovo je televizijski film, što inače nije neka mana, ali u ovom slučaju jeste jer kad radite film o putovanju kroz vrijeme, tu treba ipak malo jači budžet za bolje efekte. Samo što efekti nisu toliki problem koliko sama izvedba.

Ovo je jednostavno amaterski miš-maš uradak. Nije, barem nije tako planiran, ali je takav ispao. Nikakav trud nije uložen u to da bude malo… napetiji ili uzbudljiviji. Prvi susret s kolonistima je u ravnini toga kao da ja okupim škvadru prijatelja, okupim ih šumi i dam da se malo zajebavaju ispred kamere. Čak i ako ignoriram činjenicu da se radnja događa u Los Angelesu, gdje ovi iz Salema nisu ni prismrdili (bijaše to teritorij pod vlašću Meksika, ako me povijesne lekcije ne varaju) jednostavno ne mogu ignorirati da svi govore savršeni, moderni engleski jezik. Cijela scena… na razini neuvježbane amaterske predstave. Drugi susret; kauboji. Nešto malo bolje, valjda zato što vremenski period ima kakvog-takvog smisla (zlatna groznica u Kaliforniji) ali opet, amaterska družina. Iako ima malo nešto akcije u obliku pucnjave i jurnjave konjima, sve to djeluje kao da je snimljeno iz prvog pokušaja, kao da je snimljena proba i netko je rekao – jebiga, to je dobro, idemo dalje. Dio s budućnosti je u istom rangu, glumačka škvadra izgovara tekst ravno kao dasku, bez emocija i sve to prolazi. Da sad ne ulazim u to kako je prvo prikazano da je cijeli svijet postao nuklearna pustinja (posljedica tog oružja koje vojska želi isprobati) i onda, kao čarolijom, se pretvorio u svijet bujnog zelenila i zanimljivih rimskih građevina. Ništa nema smisla. Kako sam spomenuo efekte, da odmah ilustriram koliko su loši. Stroj djeluje kao da je napravljen od plastike (bez obzira na očito loš dizajn jer glavni glumac jedva sjedne u njega) i on ne putuje kroz vrijeme kao u originalu, gdje vidite da se stvari mijenjaju, on se stvori u vremenu. Teleportacija, doslovno, efekti i zvuk su popaljeni iz Star Treka. Na stranu to, ni glumci nisu ništa posebno. Glavna faca je John Beck, kojeg će neki prepoznati iz originalnog Rollerballa, ali to je to. Dijalozi su drveni, banalni i bez emocija. Film ima i malu posvetu originalnom filmu, gdje lik prije samog putovanja na isti put pošalje malu maketu. Inače znam pronaći neku kvalitetu u svakom filmu, ali ovdje je to doslovno nemoguće. Mogu ga jedino preporučiti kao neku pusti-mozak-na-pašu opciju, gdje malo gledate dok zujite po internetu i ništa ne gubite ako nešto propustite vidjeti. Brzinski TV-proizvod bez duha, šarma i emocija, banalne izvedbe… Mislim da će ga teško progutati čak i oni najzagriženiji SF čudaci (da, i ja sam među njima) jer ponekad su stvari jednostavno katastrofalno loše, bez mogućnosti popravljanja.

1280x720-gx6 eloi_structure hqdefault model_time_machine morlock_1978 rw4cmks9pfihr4dn8zidzb1dcco timemachine19786 weena_1978