Warning Sign (1985)

Posted: Prosinac 6, 2016 in Film Katastrofe, Horor

229129 am_37t78651kd1dg1464_1300x1733

IMDb

Trailer

 

GMO. Jednako užasna riječ kao AIDS. Zanimljiva stvar, danas je genetsko modificiranje puno mračnija stvar nego je bila u 80-ima, istini za volju nisam ni znao da je taj termin uopće postojao sve dok nisam pogledao ovaj film, što je banalan podataka kojeg ću vjerojatno zapamtiti (imam neprobojni trezor u glavi za takve gluposti) i odmah ću reći kako je GMO, baš kao i AIDS, predivna stvar (u stvarnosti je užasna, naravno, nisam toliko morbidan) kada su u pitanju filmovi jer s njim možete raditi što želite. Virusi su sami po sebi zabavna i opasna stvar, ti mali vragovi znaju biti jezivi kao sam vrag (Ebola mi prva pada na pamet) ali ako vam film, ili roman, treba nešto što će pokrenuti radnju, virusi su jednako dobri kao i grupa međunarodnih (njemačkih) terorista koji odluče na božić zauzeti veliki poslovni toranj. Što se tiče ovog filma, imam ga na oku već duže vrijeme i nikako ga pogledati. Nije da sam imao baš neki posebni razlog, uvijek bi uletio ili neki novi naslov ili nova serija (Westworld za sada prednjači kao najveće razočarenje godine) i, istini za volju, čim sam ga pronašao pomislio sam kako se radi o još jednom naslovu koji reciklira naslove kao što su The China Syndrome, kao, film koji kroz fiktivnu radnju (temeljenu na stvarnom doomsday scenariju) pokušava ukazati na moguće strašne posljedice takvih stvari. U ovom slučaju bi genetski modificirani kukuruz…ne znam, valjda jeo ljude umjesto da ljudi jedu njih. Ispalo je da sam tek djelomično u pravu. Druga stvar na koju sam pomislio bila je The Andromeda Strain (prokletsvo je kad imate toliko naslova u glavi) i opet, bio sam djelomično u pravu. Stvar na koju nisam pomislio bila je 28 Days Later… Znam, Vaše iznenađenje je ravno mojem, ali straha nema, sve ću vam pojasniti u daljnjim redovima, no odmah vam mogu reći da je ovaj film… ispao nekako bolje od očekivanog, što nije baš jako česta stvar kod ovakvih filmova koji poprilično bacaju na to da su pokupili dosta stvari iz drugih filmova.

Kao i u svakom dobrom trileru koji u radnji ima neki virus, i ovdje stvari počinju u laboratoriju. Riječ je o poprilično velikom kompleku u kojemu se radi na bržem uzgoju kukuruza (svjetska glad, plemeniti ciljevi… nikad ne završi dobro) i sve je OK dok se ne dogodi mala nesreća. Banalnost, iskreno, jedna eprueta se razbije i naša glavna radnja može započeti. Ili možda ne. Prvi dio filma zanimljiv je i poprilično realističan prikaz toga kako stvari mogu krenuti krivo u takvim ustanovama i kakvi su protokoli za to. Prvi dio filma nije nešto ekstra brz ili nabrijan s nekakvom akcijom, ali ima određenu dozu jezovitosti koja prizilazi iz činjenice da takva mjesta postoje u stvarnosti i da se takve nesreće događaju. Tu sad dolazi do naglog zaokreta. Virus, koji ispočetka djeluje kao običan virus brzog djelovanja, iz nekog razloga pčne zaražene ljude vraćati natrag u život. O, da, ali ako ste pomislili da je ovo još jedan derivat Zore Živih Mrtvaca… pa, nije, ne baš na taj način. Povratnici u život su i dalje ljudi, ali njihovim osjećajima sada dominira bijes, ljutnja i agresija, što nas okolo naokolo dovodi do 28 Dana Kasnije (i, da, postoji poprilično tema na par foruma u kojima se ljudi pitaju nije li 28 Dana popalio odavde ideju o tom virusu). Paralelno s radnjom unutar zatvorenog kompleksa, gdje zaraženi pokušavaju uhvatiti one koji to nisu, pratimo i radnju iz vanjskog svijeta, gdje prvo vojska preuzme kontrolu, ali radnja je smještena na dva lika; lokalnog šerifa, čija je žena u kompleksu (iz nekog razloga, jedina nezaržena) te bivšeg zaposlenika kompleksa koji ima lijek za virus. Njih dvojica pokušavaju ući u kompleks i spasiti dan, što zvuči malo trapavo, ali ustvari je poprilično dobar dio radnje.

Kada sam počeo gledati, prva pomisao bila mi je; čovječe, naišao sam na savršeni film. Pa sam nakon pola sata promijenio mišljenje, nije savršen, ali, OK, nije to tako strašna stvar. Prvih pola sata djeluje gotovo kao igrana verzija nekakvog dokumentarnog događaja o tome što treba napraviti ako dođe do sranja u sličnom objektu. Pomalo jezivo, da, ne baš i hororično, ali zadovoljavajuće, pravi omjer da se zadrži pažnja. Nakon toga…pa stvari se malo promjene, tj. kad se ekipa umrlih vrati među žive. Pretpostavljam da je taj mali preokret napravljen da bi se dobilo na živosti i pohvaljujem to da povratnici nisu ustvari zombiji već i dalje živi ljudi kojima su emocije malo zbrčkane. Ali ako vas sve to podsjeti na kakav zombi-film, to je isto tako u redu, sličnosti su očevidne. Nakon tog malo realnijeg uvoda, stvari se ubrzavaju i naši junaci iz vanjskog svijeta ulaze u unutrašnjost. Nije ni tu sve tako sjajno, istini za volju, konačno rješenje je…pa, moglo je i bolje, ali iznenađujuće, film uspjeva zadržati pažnju te ostati zabavan. Možda bi bio jeziviji da su ostali na onom virus-svi mrtvi premisi, ali i ovako ima par fora scena koje su dosta uspjele. Na kraju balade, zabavan film koji će zadovoljiti poklonike horor žanra, možda čak i one sklone filmovima katastrofe jer, iako se to možda ne može iščitati iz ovakvog opisa, film dosta dobro balansira između ta dva žanra. Drugo što bi vam se moglo svijesti; prepun je poznatih glumačkih faca. Od onih koji su prepoznatljiva TV lica (Sam Waterston, G.W Bailey) do onih s velikih ekrana (Yaphet Kotto, Jeffrey DeMunn). Svi oni, vidi se da imaju zrno-dva u u glavi oko glume. Što se tiče ostalih sitnica (režije, setova…) sve pooprilično dobro, toliko da i neke scenarističke nezgrapnosti i zanemarite. Ako vam se koji slučajem svidio The Andromeda Strain, ovo je u tom rangu, ali onoliko koliko je The Andromeda Strain bio dosadan (volim knjigu, film baš i ne – razvukao je radnju u tri lijepe…) ovaj to nije. Zanimljiv dojam. Možda bi trebao gledati više filmova koji mi na prvi dojam ne zvuče baš nešto obećavajuće.

warning_sign_slc_02 warning_sign_slc_03 warning_sign_slc_04 warning_sign_slc_05 warning_sign_slc_07 warning_sign_slc_09  warning_sign_slc_10 warning_sign_slc_11

3gxya5xm52uvzfrdn9vrsidlzes maxresdefault sam_waterston warning_sign

 

Dazed and Confused (1993)

Posted: Prosinac 2, 2016 in Drama

dazed_and_confused_ver2_xxlg dazedconfused-20th_poster jf_dazedandconfused_final_sm

 

IMDb

Trailer

 

Posljednji dan škole. Ah, ta sjećanja. Davno je to bilo, poprilično… i nemam pojma kako je završio. Postoji velika mogućnost da se uopć nisam ni pojavio u školi, što me nikako ne čini iznimkom jer znam da nisu ni drugi. To je stvarnost, ljudi moji, filmovi to znaju uljepšati na n-tu potenciju. Zato se zovu ili srednjoškolski filmovi, ili generacijski filmovi ili memory lane filmovi… kako god ih nazovete, nećete promašiti. Nažalost, zbog nekih obaveza skoro da ništa ni ne gledam (trenutačno, kad uhvatim vremena, zavrtim pokoju epizodu Prijatelja – da, znam, tužite me) i sasvim slučajno, kad imam vremena, gledam da nadoknadim noviju produkciju. Rekavši to, da odmah kažem kako sam ovo ogledao sasvim slučajno. Frend me tražio da mu skinem taj film, pa već kad je ostao na hardu, nekako sam, iz puke dosade, odlučio baciti pogled jer čuo sam za njega, ali to je uglavnom to – znam sam ime i ništa više od toga. Zanimljiva stvar je da ovaj film često uspoređuju s Američkim Grafitima, kojih se pak jako malo sjećam (što znači da bi ga trebao pogledati ponovo jednog dana) i nekako kužim poveznicu; srednjoškolci, vozikanje u autima, dobra glazba. No, dok su Grafiti imali u sebi zrno fatalizma i kritike (Vijetnamski rat) ovaj film toga nema, ali to nije mana, da odmah naglasim, samo što mu cijeli kontekst na kraju ostale pomalo praznjikav. Ove godine Richard Linklater je snimio i svojevrsni “duhovni” nastavak ovog filma zbog kojeg sam počeo misliti kako su američki srednjoškolci ustvari gomila idiota. Uglavnom, da sad ne razvlačim od nemila i nedraga zašo su gomila idiota (Trump kao Predsjednik govori dovoljno) da vas malo upoznam sa stvarima koje možete vidjeti i očekivati od ovog naslova.

Zadnji dan škole. Nekoliko različitih ekipa (da, kao pet-šest njih u grupi) luta uokolo, mlati praznu slamu i uživa u životu. To je to. Početak i kraj. Film se doslovno odigrava u 24 sata. Tako tu imamo klince koji prelaze u veću školu (nešto kao kad osmaši prelaze u srednju školu) pa imamo one koji su već tamo, sportaši, bogovi, kako to obično ide, pa imate intelektualce koji sve komentiraju s društvenom notom, pa onda obične seljačke idiote koji još uvijek misle da je srednja škola nešto što nikad ne prolazi… Uglavnom, ima se likova, stvarno ima, a ima se i par iznenađenja (o kojime će biti tek riječi) i kada bi htio biti izravan – film se gleda s lakoćom. Sva ta spika nije loša. Nije ni originalna (život je sranje, bla, bla, bla) ali nije ni loša. Mana cijele priče…pa, ima ih nekoliko. Za početak, nema simpatičnih likova. Iz nekog bizarnog razloga (možda slučajno, možda namjerno) svi su likovi poprilično antipatični. Klinci koje proganjaju nasilnici… jebiga, i ja bi ih ganjao i mlatio, jednostavno imaju takvo ponašanje koje zove batine. Nasilnici izgledaju kao gomila morona sa inteligencijom u visini sobne temperature pa tu nema zlata što sja, sportaši, pa isti kao i ovi prethodni…svi ostali… jebiga, antipatični. OK, ima jedan plavi lik s naočalima… bijaše čist OK, plus cura s kojom se malo muvao… eto, jedan od njih. Nisu likovi toliko problem koliko tijek filma. Početak je poprilično zabavan, svo to američko prenemaganje oko škole, sportskih događanja, maltretiranja, ali kako sve dalje ide radnja… nekako kao da stoji u trećoj brzini i ne mrda iz nje. Pred kraj gotovo da se neki dijalozi vrte u krug, a osjeti se i da su neke situacije nakaradno ubačene tek toliko da se dobije nešto (kvazi-intelektualac ide opizditi nekog redneck-seljobera jer, eto, došlo mu je da dobije batina) što bi razbilo krug besmislene priče.

Dakle, iznenađenja. Prije gledanja pogledao sam tko glumi i njemu i dobio nulu bodova, nitko baš poznat. Da bi onda u pola filma ugledao facu Bena Afflecka (koji nije bio baš početnik, ali dovoljno blizu) te onu od Matthew McConaugheyja, koji je ovdje doslovce debitirao. Prvi glumi jednog od nasilnika koji proganja klince uokolo i uloga mu, hm, leži dobro, što će reći da je jedan Affleck bio bolji dio filma. Ovaj drugi pak glumi starijeg tipa, znate već kakvog, jednog od onih koji se vole motati oko srednjih škola iako su već odavno trebali biti što dalje od nje, što će reći da je i on bio bolji dio filma. Naravno, zabavni su zato što su jedini koji su postali velike glumačke face, pa su ove početničke uloge zlato što sja (i, da, negdje tamo se motala i Renee Zellweger, ali u tako minornoj ulozi da se ne trebate čuditi i ako je promašite – ja jesam). Također, ha, tu je i jedna jako mlada Milla Jovovich, pa ako volite velike zvijezde…tu ih ima – iz faze kad nijedno još nije bila velika filmska zvijezda. Još jedan mali problem koji se nalazi u filmu jeste prodavanje osjećaja nostalgije pošto se događa u 70-ima, no, ruku na srce, to se uopće ni ne osjeti jer se jednako tako može odigravati i u današnje vrijeme, pa mislim da je to više američka stvar, to gledanje na burno razdoblje, nego što je stvar svjetskog gledišta. Za njih su 70-te bile zabavno vrijeme, za sve ostale… pa, kako za koga. Dakle, ako volite taj nostalgičarski štimung, školska sjećanja, zabave i bezveznu priču…ovo je film koji uglavnom pokriva sve to. Ako pak ne volite, možete ga svejedno pogledati i jednako tako brzo na njega i zaboraviti. Ne gubite ništa, ne dobivate ništa…jedan od onih naslova koji baš i ne opravdavaju ono “kultni” u svom predstavljanju.

current_1001_023_original dazed-confused-nocrop-w670-h448-2x dazed-confused-nocrop-w670-h448-2x current_1001_023_original

689478948 689478948 dazed-confused-nocrop-w670-h448-2x dazed-confused-nocrop-w670-h448-2x

 

 

 

The Rosary Murders (1987)

Posted: Studeni 8, 2016 in Ekranizacije, Thriler

ceoqs37z the-rosary-murders-images-429909be-3bd1-4514-aa29-70bfeffd098

 

IMDb

Trailer

 

Dolazi nam Halloween. Umjesto pridruzivanja europskoj uniji (oh, sreće i veselja) mi smo postali 51 američka država jer…pa, krademo njihove običaje. Dan Svih Svetih, poltički korektno rečeno, nije baš najsretniji dan zbog sjećanja na nama svima drage osobe i kao takav trebao bi ostati to što jest, bez gluposti oko toga koji ćemo horor gledati na taj dan. Stoga vam neću preporučiti horor film. Neću vam preporučiti ni ovaj filma već ću samo napisati dojmove i prepustiti vama na odluku želite li gubiti vrijeme (ili ga dobro uložiti – druga strana novčića). To što je film prepun katolične simbolike i sličnih stvari… to je stvarno slučajno, pogodilo se tako jer sam film gledao još prije nekoliko dana i nikako uhvatiti vremena da sjednem i nešto zapišem jer… izgovori, lijenost i tako ti izgovori. Uglavnom, ja baš i nisam neki vjernik, a baš ni ne ljubim katoličku crkvu jer držim da je to poslovno carstvo gore od svih ostalih zato što zarađuju, nikome ne odgovaraju, a svako malo izbije skandal oko nekog svećenika koji je volio pipkati male dječake ili djevojčice, pa isti prođe super, bez posljedica. OK, da ne bi ispalo kako sam ja sad neki tu grozni cinik koji jedv čeka priliku da otvori baražnu vatru na katoličku crkvu, povući ću se i zadržati na filmu jer…pa,to je i smisao bloga. Ispravljanje krivih drina prepuštam Don Quijoteu. No, jedna mala napomena prije početka; ovo je ekranizacija romana. I postoji cijeli serijal s likom svećenika/istražitelja te bi pravo pitanje bilo zašto se niz ekranizacija nije nastavio. Doći ćemo i na to, to je mana svih tih serijala koji imaju takve likove za glavne junake, što ne znači nužno da je film loš. Jer, istini za volju, nije, ne toliko, ali nije ni sjajan, što je možda i razlog zašto se nije nastavilo snimanje. No ako ste ljubitelj pisane riječi… tko zna,možda vam serijal sjedne bolje nego igrana verzija.

Uglavnom, naš junak je Otac Robert. Onje svećenik koji je pomalo ideal kakvi bi svećenici trebali biti; miran, staložen, ima svoju vjeru, ali i sumnji, on je lik koji dušu daje za to da bude junak romana. Problem s kojim će se suočiti je sljedeći; netko bez reda počne ubijati svećenike i časne te na kraju to prizna našem junaku u ispovjedaonici. Sada, znate sve o tajnosti ispovjedi, pa odmah znate i u kakvoj se dilemi nalazi naš junak; poznati policiju i tako prekršiti tajnost ispovjedi ili pokušati nekako doznati o kome se radi bez da ugrozi sebe i sve u što vjeruje.Na prvu loptu se čini malo glupo, zar ne, ali u drugu ruku baš i ne. Zamislite da odlazite svećeniku na ispovjed, a on odmah sve razglasi… piši kući propalo. Zato naš junak umjesto da bude patetični cinker odluči stvar istraživati na svoju ruku, ima ponešto tragove iz onog što mu je rekao sam ubojica (kojemu nikad nije vidio lice) ali dok on to radi, ubojica tako nastavlja raditi svoj posao; ubijati sve koji imaju neke veze s katoličkom crkvom.

Postojao je određeni strah dok sam gledao ovaj film da ću odmah na početku skužiti zašto ubojica ubija. Zašto je postojao taj strah? Zato što,ako ste pratili imalo filmove koji imaju svećenike za glavne likove (isključujem Egzorcistu, tamo je priča… drugačija) onda znate da oni nikad nisu krivi (to je prvo – govorimo o osamdesetima) a drugi razlog je što su uvijek za nešto krivi, samo indirektno, ne osobno. I tako sam imao taj određeni strah da ću prokužiti radnju dok kažeš keks i ispalo je da sam djelomično pogodio. Razlog je…pa, pogledajte film, da ne otkrivam previše, ali onda slijedi još jedan razlog nakon razloga koji malo popravi dojam. Ne toliko da je razlog originalan jer stvarno nije (u tim vremenim postojala je samo jedna loša stvar koja je bila gora od svega – odnosno dok se nije saznalo da svećenici vole pipkati malu djecu) ali dodao je malo na težini radnje. Sada, to su grube osnove, najveći problem koji film ima jeste taj što nije baš nešto posebno zanimljiv. Jedina svjetla točka u njemu je legenda Donald Sutherland, doslovce, da nema njega, ovo bi bilo dosadno za popizdit. Njegova interpretacija naslovnog lika je odlična, za ovakvu vrstu filma. On je realni svećenik, koliko god to čudno zvučalo, čovjek koji razmišlja, ali poštuje ono što predstavlja – idealni svećenik kojeg bi svatko volio vidjeti u svojoj crkvi. Problem je taj što ga radnja pretvara u neku vrstu detektiva, a to nije dobra stvar. Ustvari, jest, ali odmah znate da sasvim sigurno neće potegnuti pištolj ili premlatiti nekoga, pa sva težina njegove istrage leži na tome da ispituje i priča s ljudima. Što je, da se razumijemo, čisto okey, kao pisac krimića (neuspješan, naravno) znam cijeniti dobru priču u scenama, ali sam jednako tako i svjestan kako to nije baš zanimljivo za sve gledatelje. Tako dolazimo do konačnog zaključka; gledljivo, ali ne baš i atraktivno. Film ima malo neuravnotežen ritam, ponegdje ga razvlači, a ponegdje je baš kako treba i sve što mogu reći o njemu, iskreno, je da neće ostati u nekom dugačkom sjećanju. Narano, ali volite starog Donalda, ovo je zgodno utrošeno vrijeme.

high-def-digest-www-highdefdigest_-com-blu-ray-review-the-rosary-murders_1_ high-def-digest-www-highdefdigest_-com-blu-ray-review-the-rosary-murders_2_ high-def-digest-www-highdefdigest_-com-blu-ray-review-the-rosary-murders_3_ high-def-digest-www-highdefdigest_-com-blu-ray-review-the-rosary-murders_4_ high-def-digest-www-highdefdigest_-com-blu-ray-review-the-rosary-murders_5_ large-screenshot1

The Magnificent Seven (2016)

Posted: Listopad 16, 2016 in Uncategorized

1382x2048_o951yp magnificent_seven_poster magnificent_seven_poster_new

IMDb

Trailer

 

Pravda je dobila broj. 007. James Bond. Ima nešto u toj sedmici što je privlačno filmašima. Šalu na stranu, nedavno sam pisao o jednom onako, pomalo opskurnom vesternu imena Purgatory i tamo sam, jasno i glasno, napisao kako imam velika očekivanja od ovog remakea. I, oh boy, što volim kad mi se karte dobro poslože. Sedmorica Veličanstvenih je ono što bi se moglo opisati savršenim filmom. Ako ga gledate u dobrom društvu, u dobrom kinu, u pravom vremenskom dobu i prvom raspoloženju. Naravno da nije savršen, jeste li poludjeli, nijedan film nije savršen (bez obzira što vam filmski kritičari – uključujući i amatersko piskaralo kao što sam ja – govore) ali je poprilično blizu toga. Naime, zabavan film treba znati napraviti, nije to tako lagano kao što se čini, pogotovo kad nemate priču koja zahtjeva uništenje pola svijeta ili glomazne specijalne efekte da vas drže prikovane za sjedalo. Ovih dana sam ponovio gradivo i još jednom pogledao Training Day, tek toliko da ga se malo podsjetim, i dalje držim da je to zgodan film, ali da je Denzelu tamo uvaljen Oscar bez nekog pravog razloga. Stvar je u tome da me zanimalo da li je Antoine Fuqua stvarno tako spretan maher da zna raditi gledljive filmove i ispalo je da jest te da se jako dobro slaže s Denzelom (da, meni se poprilično sviđa The Equilazer – ne sudite mi oštro) te nije čudo što su (opet) napravili gledljiv film. Također, osjećam moralnu obavezu upozoriti vas da ako stvarno jako volite original (da, pri tome mislim da onaj vestern s Yulom Brennerom i Steveom McQuineom, ne na Kurosawin samurajski ep) onda bi vas ovo moglo malo i… pa, što ja znam, ja baš i nisam neki preveliki obožavatelj originala, pa mi je obrada sjela kao budali šamar.

Priča je već univerzalno poznata i maloj djeci; mirni gradić živi pod teškim jarmom bogatog moćnika koji radi što želi; krade, ubija i uništava. Da bi mu se suprotstavili, regular folks će unajmiti svoju privatnu družinu; njih sedmoricu. Tu dolazimo do prve mane filma. Sedmorica djeluju kao da su išli pokriti sve strane svijeta – čitaj: svjetska tržišta – pa sve one izjave redatelja kako je tako bilo na pravom Divljen Zapadu (da, OK, bilo je crnih kauboja) baš i ne drže vodu. Izbor djeluje kao da su se htjeli osigurati da film ima prođu na svim tržištima. Prva mana (rekao sam vam da ovo nije savršen film, zar nisam?) ali nećemo je uzimati kao nešto što bi vam moglo smetati pri gledanju jer neće. Dakle, po dolasku u grad, naših sedmero junaka odmah pokažu da se s njima neće zajebavati kao s ostalim građanima i imaju par dana da osmisle način na koji će obraniti grad od vojske banditosa (doslovno – negativaca ima kao rusa u filmu) svjesni da vrlo vjerojatno tu bitku neće uspjeti dobiti. Rekavši tu, odmah da napišem kako volim te doomsday scenarije, gdje se junaci moraju suprotstaviti superiornijoj sili znajući da nemaju šanse dočekati živi drugi dan. Nazovite me klasičarem, ali tako stvari stoje još tamo od kako je Gary Cooper morao sam bojevati protiv trojice (ili četvorice) reveolveraša Točno u Podne. Pozdravljam i modernizaciju materijala, ono mrsko što niko ne voli, pogotovo kad se diraju stari klasici kao što je originalnih Veličanstvenih 7. Naime, malo meksičko selo… ne bi išlo. I dok još mogu prihvatiti da nisu svi građani malog grada rođeni ratnici sa setom posebnih vještina, nikako ne bi mogao prihvatiti da su baš svi paetični i iritantni luzeri koje život na granici nije naučio ničemu. Prebacivanje radnje u više američko okružje i uz malo dobre motivacije (u tim je danima svako malo izbijala zlatna groznica a zlato je – bubnjeve, molim – vrhunska valute koja će privući sve žive i nežive) i negativci i pozitivci imaju dobre razloge zašto su tamo, bez da se odlazilo u ono lupetanje kako nemaju gdje drugdje biti (iako se i to spomene – vjerojatno mali naklon originalnom filmu). Također, pozdravljam uvođenje jakog ženskog lika jer zaozbiljno mi idu na živce vesterni koji su žene svodili na kurve i učiteljice, s time da su i jedne i druge ustvari bile beskorisne. Modernizacija, dame i gospodo, nije uvijek loša stvar.

No, odmah ćemo se zaustaviti ovdje i reći što je loša stvar, tj. druga loša stvar u filmu. Likovi nemaju nikakve karakterizacije. Nije da se to baš i očekuje u ovakvom zabavnom, pomalo bang-bang projektu, ali doslovno su svi oni svedeni na skice, čak i tanje od toga, i napravljeni da budu zabavni, dopadljivi i ništa više od toga. Čak im je i motivacija ponešto maglovita, pa se sve to treba uzeti, sve njihove akcije, zdravo za gotovo i ne postavljati previše pitanja, a čak ni preduboko razmišljanje nije baš poželjno. Rekavši to da odmah kažem i kako su neki uspjeli izvući ponešto iz jako tankog materijala. Denzel je Denzel, tj. Denzel glumi Denzela, pa ako vas to iritira… znate na čemu ste, a ako pak gotovite čovjeka kao ja, opet znate na čemu ste. Chris Pratt je… neću reći Chris Pratt jer još uvijek izgrađuje svoju personu, ali dobijate ono što ste dobili u Čuvarima Galaksije i Jurskom Svijetu, ili kako to moj kolega Dragonrage veli; lijepi dečko, smiješni dečko. Ethan Hawke jedini ima ponešto materijala za raditi na svom liku jer on je vrhunski snajperist (to ustvari nije točan opis; snajperisti nisu postojali u to vrijeme – ali je bio jebeno dobar s puškom; sharpshooter) koji ima neki oblik PTSP-a i ne može više pucati u druge ljude (što je zajebana stvar kad vam predstoji događaj gdje morate – pucati u druge ljude) i ulogu je prebio, svaka mu dala (i lijepo je vidjeti njega i Denzela kako opet dijele kadar). Vincent D’onofrio krade show kao… čudan lik koji podsjeća na medvjeda, s pomalo ženskastim govorom. Nevjerojatno, ali istinito, no čovjek zna glumiti. Ostali članovi ansambla…ostali su u sjeni i nekako bez pravog okusa i mirisa. Tempo filma je više nego dobar jer minutažu od preko dva sata ni ne osjetite, ima dovoljno svega da vas zabavi, ponaviše humora i dobrog starog puškaranja, ali dinamična režija (Fuqua se nameća kao jedan od boljih redatelja akcijskih filmova) čini film pogodnim i za one koje vole klasiku (kadrovi prerija i ostalih vestern pizdarija) kao i one skloni malo bržim stvarima (kada Gatling strojnica krene ravnati grad sa zemljom dobijete osjećaj da ste ušetali u Pearl Harbor), a imamo i negativca (uobičajeno dobar Peter Sarsgaard – iako je njegov lik ustvari karikatura) kojeg volimo mrziti i želimo ga vidjeti ubijenog na jako bolan način. Sedmorica Veličanstvenih tako je moderan film kojemu danas zamjeraju istu stvar koju su zamjerali obradi iz 1960 – da je moderan. Ne znam koliko će se to s vremenom promjeniti (niti me baš puno zanima, iskreno rečeno) ali da je riječ o gledljivom i zabavnom filmu, jeste. Nije da će unijeti neke svježe novine u sam žanr, ali svakako ga je uspio na kratko vrijeme razbuditi i čak malo podsjetiti zašto je vestern nekad davno bio tako ljubljen žanr. Jer je pravda uvijek pobjeđivala. I jer su negativci dobivali što su zaslužili. I zato što su jahači divljih prerija ponekad znali biti tako cool face da smo im se poželjeli pridružiti.

m7-footage-1 m7-footage-2 m7-footage-3 m7-footage-4 mag7force mag7haley the-magnificent-seven-18 the-magnificent-seven-2016-movie-wallpaper-27-1024x7681 the-magnificent-seven-2016-review-2 the-magnificent-seven-denzel-washington

 

 

Pet Sematary (1989)

Posted: Rujan 18, 2016 in Ekranizacije, Horor

pet_sematary_xlg pet-sematary-movie-poster tumblr_mmvevrinfh1qav174o1_500

IMDb

Trailer

 

Sjećam se Groblja Kućnih Ljubimaca još iz devedesetih kada sam ga prvi put podigao u videoteci i sjećam se da mi je ostao u ugodnom sjećanju. Pa sam onda pogledao i nastavak te mi je i on ostao u ugodnom sjećanju. Što da vam kažem; volim i inferiorne nastavke, nisam toliko probirljiva duša. I onda sam jednostavno zaboravio na oba filma, otišli su u prašnjavu arhivu izgubljenih sjećanja i vrlo vjerojatno bi ostali tamo da nedavno nisam pogledao nešto kao malu najavu za nadolazeći dokumentarac o snimanju filma. I dok ja jako volim dokumentarce o snimanjima filmova, pokupim razna sranja i onda to iskoristima za nešto, ovdje mi je bilo pomalo čudno jer film, koliko god imao kultni status, nije nešto što bi zasluživalo dokumentarac o snimanju, znate već, onu vrstu koja bi vam sve pojasnila. Pa sam onda naletio i na knjigu, pa sam je počeo čitati (i odustao za sada) i na kraju balade, već kad sam se počeo saplitati o ime Stephen King svaki put kada bi upalio internet (ponajviše zbog jedne zgodne i vesele male grupe na Facebooku – tko kaže da ta društvena stvarčica nije korisna?) odlučio sam pogledati ponovo film, barem prvi dio, tek toliko da osvježim sjećanje i… pa, ponešto i zapišem o njemu. Jer, godine ipak ne čine da stari filmovi postanu bolji, ne svi i ne uvijek, što je slučaj s Pet Semetary. S poprilično filmske kilometraže u proteklim godinama, mogu otvoreno reći da je film jednostavno… slab, na trenutke čak i loš, pa me ne iznenađuje nešto posebno što se u posljednje vrijeme govori o nekom jakom remakeu. U čemu je točno problem? U osjećaju da je sve to već viđeno. Ne sama radnja, nikako, ali glavne struje koje prolaze kroz nju. Jer kada Groblje… postavimo uz bok, oh, recimo, Isijavanju, vidimo stvarno velike sličnost u narativnom pristupu, pa čak i doslovnom kopiranju određenih situacija, pa me nekako nije iznenadilo što je sam King imao jako malo povjerenja u rukopis, koji mu je stajao u ladici koju godinu i kojeg je objavio samo zato što mu je izlazio ugovor i nešto je trebao objaviti.

Obitelj Creed tipična je i obična obitelj predvođena paterom familijasom, zgodnom mamom iz pregrađa te dvoje djece, od koje je jedno slatko, a drugo iritantno. Tata je dobio posao u nekoj maloj pripizdini u Maineu, gdje susjeda vidite tek kad se vozite par kilometara i oni odlučuju uživati u svemu što ih okružuje. No, kako to već ide, tamo blizu njih nešto ima. Star susjed ih informira kako nije pametno baš ulaziti duboko u šumu jer tamo je nekakvo posvećeno tlo. Indijansko groblje. Zajebana lokacija. Zašto? Pa Tata će to doznati kada im teška kamiončina pregazi obiteljsku mačku. Susjed i Tata odlaze u šumu, duboko u šumu, i zakopaju mačku. Mačka je drugi dan živa i zdrava… s jačim naglaskom na zdrava, a malo manje živa. I tu stvari, čini se, imaju svoj kraj. Sve dok druga teška kamiončina ne pregazi njihovog sina. Skrhan tugom, Tata odluči sina pokopati na indijanskom tlu bez obzira što ga Susjed upozorava da je to jako loša ideja. Pa, uvijek treba slušati dobra upozorenja jer ono što se vrati natrag nije više njihov sin već opaka mala krvožedna živina koja odluči sve njih posmicati.

Stephen King dobar je pisac, svaka mu dala, originalan je i kreativan, ali trebao bi se držati podalje pisanja scenarija po svojim djelima. Ukoliko mi ne vjerujete, svakako pogledajte nedavni Cell. On jednostavno nije spretan scenarist. Film je jneočekivano… monoton, iznenađujuće. Najveći izvor jeze u njemu dolazi iz činjenice da znamo kako je sudbina te obitelji zapećaćena i da u njemu postoji onaj jezivi strah svakog roditelja da će izgubiti dijete. Ponekad ubode neku stvarnu jezivu scenu (svađa na sprovodu) ali se doslovno pogubi u završnicama jer kao da kaže; jebi ga, idem sad ubaciti svega čega se mogu sjetiti, pa što bude. Tako imamo duhove, zombije, dijaboličnog klinca, čudne zvukove i halucinacije – sve zajedno i bez ijednog pravog pojašnjenja. Zašto Tata ima halucinacije u raspadnutoj kući, zašto duh nekog tamo random tipa prati Mamu i pomaže joj da se vrati kući (doslovno je uz nju preko pola kontinenta) zašto je mrtvi klinac iznenada sposoban govoriti i smijati se kao Jocker, zašto uopće ima poriv za ubijanjem (mačka je bila čudna, ali ne i ubilački raspoložena) zašto kroz kuću koja nije njihova odjekuju drugi glasovi i zašto svi likovi općenito imaju halucinacije? Kužite? Završni čin doslovno je prenatrapn svime i svačime, ako je zvučalo kao scary materijal, to je završilo u filmu. Kada sam spomenuo Isijavanje, motivi iz njega su tu. Njihova kćer je vidovita kao Danny Torance (ima snove koji predviđaju stvari – bez pojašnjenja zašto) lik putuje preko pola zemlje da dođe u zadnji trenutak na mjesto zločina, izolirana obitelj… Čak je i King skužio da je podosta toga jednostavno reciklirao dok je pisao roman i zato ga je ubacio u ladicu. Što je OK, roman nije toliko loš (barem ono što sam pročitao) i film sam po sebi nije teška propast jer početna ideja je dobra i jeziva, uglavnom je dobro snimljen i relatvno podnošljivo odglumljen. Nažalost, više od pola radnje je onako, pomalo dosadnjikav, pa se onda kao željelo u završnici to kompenzirati, pa se dogodila spirala prema dolje. Druga stvar koju bi mogli zamjetiti je ta da nema spontanosti između scena, svaka djeluje pažljivo pripremljena (kao scena na sprovodu) i vidljivo je filmska, bez prave opuštenosti, s glumcima koji glume, a ne da jesu u svojim likovima. Srećom, ovo nije baš ono neki generični horor, pa može proći, ima određenu jezivost, ali i hrpu nelogičnosti (dobri Susjed zna da je groblje sjebano, ali svejedno odvodi Tatu tamo da mu oživi mačku – stari prdonja je glavni krivac za sve) no recimo da je ponešto bolji od prosjeka, ali samo malo zbog te neke originalnosti koju ima, a koja je pak povezana s romanom. Film koji danas ima solidan kultni status i koji je u svoje vrijeme lijepo zaradio i koji može proći za jedno subotnje veče, ali jednostavno ništa više od toga.

1348257228_2 1348257348_3 fred-gwynn-sells-jud-like-a-vet petsematary_gage pet-sematary-2 pet-sematary-pascow petsem-midkiff so-why-doesnt-little-blaze-look-creeped-out

 

Purgatory (1999)

Posted: Rujan 11, 2016 in Eric Roberts, Western

purgatory-1999-film-images-e9c42870-a2de-48e7-b254-f7e1f103be21

IMDb

Trailer

Cijeli Film

 

Jeste gledali Suicide Squad? Ja još nisam. Iz nekog razloga kino kod mene ga je odlučilo preskočiti, vjerujući (valjda) da su Star Trek Beyond i Legend of Tarzan dovoljno hitova za jednu ljetnu ponudu. No, nećemo o tome, nemam nikakvih namjera ulaziti u detaljno pojašnjavanje loših poslovnih modela malih kina već ću se zadržati na konceptu spomenutog filma. Taj koncept, kojeg je stručna kritika (i to pišem smrtno ozbiljnog lica) pokopala pod tonom loših kritika, publika je prihvatila objeručke i od filma napravila hit. Naravno, svi su se odmah sjetili kultnog The Dirty Dozen naslova, koji je prvi patentirao taj loši-su-dobri priču, a ako ste malo potkovaniji, onda ćete se prisjetiti i Con Aira,  gdje su loši ustvari loši, samo što moraju raditi zajedno da si izvuku živu glavu. No, loši-su-dobri imaju još jednog predstavnika u žanru, samo što jako malo ljudi zna za to. I to nije sve (kao u onim top-shop reklamama gdje dobijate set noževa ako se prvi javite) već u naslovu imate i vestern i nadnaravne elemente, što je mješavina samo takva. Vestern kao takav već duži niz godina nekako stagnira, pogotovo tokom nultih godina (iako ovaj spada pod kraj devedesetih) i u zadnje vrijeme se počeo opet ponešto snimati. Nije da se radi o naslovima koji će ostati nešto duže pamtljivi, no jedan od tih vesterna je i remake Sedmorice Veličanstvenih, na koje, priznajem iskreno, polažem velike nade da će biti zabavan uradak za pogledati na velikom platnu. Ako ne bude, organizirat ću linč rulju. No, da ga spomenem tako, ali ima i neke veze s ovim naslovom (tek toliko da vidite koliko je raznovrstan, jel) jer je i tu premisa slična. Naime, jedan gradić (Purgatory, prikladno ime, zar se ne slažete?) naći će se na udaru velike bande. Pomoć koja će doći bit će ponešto neuobičajena. Jer, kad vam grad brane Jesse James, Billy The Kid, Doc Holiday i Wild Bill Hickock, onda znate da ste stvarno, ali stvarno, izabrali pogrešan grad za zajebavanje.

Dakle, o čemu vam točno pričam? Početak film upoznaje nas s bandom, jednostavnom ruljom brzom na okidaču i željnom dobre zarade. Bježeći od zakona upadnu u oluju i, sasvim slučajno, ulete u gradić Čistilište. I grad je ponešto čudan, barem za njih. Ljudi su mirni i ne žele upadati u probleme, kao ni posezati za nasiljem kako bi riješili stvari. Iako su im stvari pomalo sumnjive, banda zaključi da su naletjeli na zlatnu žilu; grad s takvim ljudima jednostavno zove da bude poharan, spaljen i opljačkan. Samo postoji jedan problem. Ime grada nije samo ime grada već je doslovno i lokacija (to nisu spoileri, vjerujte mi, odmah na početku shvaćate da su stvari čudne), a na toj lokaciji svi oni najgori iz povijesti Divljeg Zapada čekaju da rođe 10 godina kako bi se iskupili za svoje grijehe. Kvaka je u tome da ne smiju potegnuti oružje, napiti se ili izazivati nasilje, jer čim naprave nešto od toga, idu ravno za pakao. A kad počne pravi urnebes u gradu, svi ovi loši dečki zbit će redove i pokazat da ni odlazak u pakao nije tako strašan ako je razlog dobar. Kako će stvari završiti… pa, za to pogledajte film.

Ja volim vestern filmove koji odluče malo zamutiti stvari. Ne mora to biti puno, tek toliko da se dobije drugačija aroma pri gledanju, i prvi put kada sam podigao ovaj film u videoteci, otprilike sam znao što me čeka (i sadržaj je bio napisan crno-na-bijelo na stražnjoj strani) i vrlo vjeroatno neće sjesti svima zbog nekoliko stvari. Prvi je što je ovo televizijska produkcija. Znam, to nije mana u nikakvom slučaju, no za slučaj da imate istančan ukus što se tiče naslova koji su rađeni za male ekrane (čitaj – ne podnosite ih) onda ovo nije za vas. To znači da su uvjeti bili solidni, ali ništa posebno; nema prekrasnih prizora velikih ravnica, savršenih zalazaka sunca i osjećaja da ste na Divljem Zapadu… ne toliko koliko se vidi da je sve to snimljeno u studiju (mjestu gdje se takve stvari snimaju, jel’te). Druga stvar; nema puno akcije. To može biti malo… zeznuto jer cijeli film se temelji na izgradnji napetosti za finalni obračun, pa sad, ako volite takav razvoj radnje onda će vam ovo biti više nego dobro, a ako ste više tip za poubijaj sve što hoda pristup, pogrešan film. Također, dijalozi su korektni i služe svrsi, možda su malo i banalni jer se vrte oko toga tko si ti stanovnici tog gradića dok Vi odmah znate sve. Akcija kad krene, poprilično dobro, iako je samo nasilje i krvavi detalji ublaženo za televizijske standarde. Stvar koja funkcionira i sve to zajedno drži na okupu su glumci. Negativce predvode Eric Roberts i Peter Stormare; mislim da se s tim izborom za glavne bad boyse nije moglo promašiti čak ni se htjelo. Pozitivce predvode Sam Shepard, Randy Quaid i Donny Wahlberg. Složit ćete se, sve faca do face. Shepard je toliko dobar da me ne bi začudilo da je u nekom prošlom životu i bio outlaw, toliko dobar da čak i klišej rečenice (I Have No Mother! – izrekao je pravi Wild Bill Hickock) prolaze bez muke. Sam uradak ima solidan tempo, pa vas neće ubijati nepotrebnim razlvlačenjem, malo misterije i okus nadnaravnog da ne bude tipičan vestern upotpunjuju dojam, što je više nego dovoljno da bude gledljiv. Naravno, daleko je to od klasika žanra, ali kad se vidi poštena namjera i da su glumci dobro odradili svoj posao, svaka evenutalna mana mu se može i oprostiti, uključujući i nimalo suptilne posvete klasicima kao što su Obračun kod OK Korala. I, naravno, gomila ljudi uopće nije ni čula za njega, pa ćete biti glavni u društvu kad se budu tražile preporuke za nešto drugačije.

purgatory purgatory-3 purgatory-4 purgatory-1

18607229y_dmknsm2lhgcituseco_sadu_8lculacpov9nm9lrfxevlzlprod9mx5ha3ghntcyybjh04gqpbbksvfyoq

 

 

 

Tarzan and the Lost City (1998)

Posted: Rujan 9, 2016 in Avantura

tar

 

IMDb

Trailer

 

Ljudi vole Tarzana. Ako ste bili klinac osamdesetih, moali ste naletjeti na neki njegov film kako god da okrenete, bilo da se radilo o onim starima s Johnnyjem Weissmullereom ili Gordonom Scottom (njega više preferiram) ili ste možda čak naletjeli i na onaj promašaj, pošteni promašaj, iskreno, ali promašaj, s Christopherom Lambertom; Greystoke. Novo doba (sredina 80-ih pa do danas, više manje) nije bila baš nešto ekstra plodna za Gospodara Đungle, filmovi su se snimali na kapaljku i više uopće nije privlačio pažnju kao prije, no to se skoro promjenilo ove godine, kad je na velike ekrane došao jedan pravi, visoko budžetni (preko 200 milja dolara troškova) naslov koji, hm, nije baš opravdao svoje postojanje. Iz nekog razloga, tvorci su umjesto light materijala odlučili napraviti The White Tarzan Rises (hint The Dark Knight Rises, skužili ste, ne) te Legend of Tarzan djeluje kao kopija Nolanove formule o smještanju strip-junaka u neko realno okružje. Tu je i jedan problem – to se već radilo. Greystoke je ispričao istu priču, te, iako je postao hit za svoje vrijeme, i danas strši u filmografiji o Bijelom Majmunu kao djevac u javnoj kući. Legendu o Tarzanu tako su natrpali svim onim stvarima; socijalizaciji, neugodi o boravku u civiliziranom svijetu, posljedicama života u đungli, da bi onda to presjekli nekakvom akcijskom scenom koja je sve samo ne realna. Da se razumijemo, meni se film svidio, to je čist OK zabava i pošten film koji je mogao biti sjajan da su se manuli svih tih idemo-biti-realni pizdarija i jednostavno napravili rasni avanturistički film, pun akcije, zabavnih on-linera (Tarzan baš i nije poznat po velikim govorima) i lijepe prirode. Rekoh vam to, da odmah ispravim uvodnu rečenicu; ljudi više ne vole Tarzana. Film je jedva pokrio svoje troškove (tako to ide kad snimite nešto što je skupo kao svetog Petra kajgana) što znači da nije baš zainteresirao ljude. Da stvar bude još bolja, film je bezobzirno popalio elemente ih ovog filma ovdje, dvadesetak godina starijeg prethodnika, kojeg, vidjet ćete po ocjeni na IMDb-u, ljudi vole još manje. Mislim, ublažavam, ljudi jednostavno mrze ovaj film. I kad čujem riječ “mržnja” odmah dobijem osjećaj da bi se tome moglo pronaći mjesta na ovim stranicama. I, nisam pogriješio. Film je omražen bez nekog pravog razloga. To je jednostavan B uradak, koji je šlampav, istina, ali barem ne prodaje realne pizdarije pod umjetnost već je tu da zabavi raju oko sebe.

A najveća fora je da oba filma, i ovaj i Legenda o Tarzanu, započinju na sličan način. Nekakav masakr, pa pronalazimo Johna Claytona u udobnoj civilizaciji, nakon čega se on vraća u Afriku da sredi negativce i ispravi nepravdu. Dva filma dijele i mjesto radnje; Kongu, kao i potrage za opalskim dijamantima (Opal kao izgubljeni grad, mit u rangu jednog El Dorada) i tu sličnosti prestaju jer ovaj Tarzan (još više omraženi Casper Van Dien – u ovom filmu je sve omraženo, vjerujte mi na riječ) više puca na zabavu i avanturistički filing. Tako imamo grupu negativaca koja neće prezati od ničega ne bi li ostvarili svoj cilj da dođu do izgubljenog grada, djevu Jane (Jane March – još jedna omražena glumica koja je, istini za volju, postala poznata zbog vrućih scena seksa s Bruce Willisom u Boji Noći) i Tarzana koji je na TI sa svime što leti, puže i hoda u Africi. Radnja nema nekih posebnih iznenađenja, Tarzan prvo pokušava sabotirati negativce na razne načine ne bi li odustali od plana da se dokopaju grada, pa ih prati kroz đunglu, i na kraju finalni obračun u samom gradu (ustvari je riječ o velikoj piramidi koja zove u sjećanje Maye). I to je to, nema nikakvih mudrosti, nema skrivenih iznenađenja i nema baš previše autorsog pečata koji je, slučajno ili namjerno, pomogao da jedan dramski Greystoke postane hit. Što bi, recimo, bile prednosti filma? Da to riješim odmah s nogu. Jeste ikad čitali stripove o Tarzanu? YU izdanja su bila dobra, tanka, dobro nacrtana, fora stvari za čitanje i brzo ubijanje vremena. Ista stvar je i s ovim filmom. Kao da brzopotezno čitate strip, pogledate ga, zabavan je dok traje i drugi dan ga se više ne sjećate. To je to. Kratko i jasno. I, da, lokacije su impresivne, ali stvarno. Legenda o Tarzanu snimana je kompjuterski, što se bogami i vidi, ali ovdje su lokacije stvarno i kao takve… pa, pomažu filmu, već kad sve ostalo kiksa. Ono što je mana…

…pa, izostanak bilo kakve ambicije. To samo po sebi nije neka mana, ali osjeti se kao da su u nekim djelovima samo slagali scene, pa neka bude što bude. Likovi su kartonski, ali najgore je što su nerazrađeni. Tarzan i Jane imaju čudan odnos. Iako se trebaju vjenčati (o, da, ista stvar je i u Legendi o Tarzanu) ona kao da nema pojma o njegovom životu u đungli. Mislim, zna tko je on i sve to, ali jednom kad se nađu u Africi, on je dovodi u svoju “kuću”, pa pojašnjava kako je tamo živio, pa kako se naučio čitati i pisati… kao da su prvi put zajedno tamo. Van Dien, iako izgleda oku ugodno, ima tu OK Tarzan fizionomiju, djeluje nespretno u đungli, malo se kreće kao pantera, jel’te, a malo kao da pazi gdje će stati ne bi nagazio na nešto bodljikavo. Akcija je sasvim solidna, tu se nema previše zamjerki, završni dio ima čak i jako dobar avanturistički štih, no između toga se zna ubaciti šlampavo korištenje magije, neuspjelo. Srećom, pa toga ima samo dvije-tri scene koje ne traju dugo, ali, ono,… šlampavo. Redatelj Carl Schenkel nije baš prva liga redatelja, da budemo iskreni, imao je možda dva zanimljva bljeska u karijeri (The Mighty Quinn & Knight Moves) i Tarzan mu je bio zadnji h-wood film (valjda zato što je pokopan) i režija je… osrednja. Ima dobrih trenutaka, ali i onih traljavih. Sve to čini film savršenim za nedjeljno poslijepodne jer ima nula posto umjetničkih ambicija, pa ne trebate previše misliti, a opet nije baš toliko loš kako su ga opisali da bi bio primjeren nekom festivalu trash filma. S godinama mu se status malo popravio, ali samo malo, no to je više zbog činjenice da je do danas postao već poprilično zaboravljen, pa se može gledati i kao nekakav raritet (samo bez prave kvalitete) s kojim možete ubiti vrijeme i ne osjećati se previše opterećenim time ako ga odmah drugi dan i zaboravite.

 

l-tarzan-and-the-lost-city-r9jen tarzan-et-la-cite-perdue-10-g 9e0395595886a98ae88933e0214362f2

maxresdefault tarzan-and-the-lost-city tarzan-and-the-lost-city-1998-1

Still of the Night (1982)

Posted: Kolovoz 14, 2016 in Roy Scheider, Thriler

72132 Spokoystvie_nochi_Still_of_the_Night_1982_SatRip_ca4dc3a343b5 Still-of-the-Night-film-images-3b2e519c-92ca-4436-a346-ac923779d7d

IMDb

Trailer

OK, prošlo je već stvarno malo previše vremena otkako sam sjeo i napisao pokoju riječ o nekom filmu, skoro puna dva mjeseca. Nažalost, stvarni život je uvijek tako zabavan da nikad nemate vremena za male stvari, a kad se zakopate u jedan poduži posao, kao ja, onda stvarno nemate vremena za ništa drugo. Srećom, bio sam vrijedna mala pčelica, pa sam taj posao priveo kraju (još ne uvijek, ali ide u tom smjeru) pa sam nakon podužeg vremena napokon sjeo i nešto pametno pogledao. Nije da do sada nisam ništa gledao, ta ne živim na planini u drvenoj kolibi, jel’ te, ali svaki put kada bi nešto novo pogledao, nekako nisam imao volje sjesti i ponešto zapisati (iako novi Star Trek čeka svoj red). Tako sam… eksperimentirao. Čistom igrom slučaja vidio sam da se pojavio prijevod za ovaj film i onda sam, onako, znatiželje radi, kliknuo da vidim o čemu je riječ. Jer, pa, budimo iskreni, Meryl Streep će za koju godinu dobiti svoju vlastitu kategoriju za Oscare (možda čak i ući u knjigu nekakvih rekorda) ali to je čisto zasluženo – žena zna glumiti. Druga stvar, Roy Scheider je ovdje, a ja lika stvarno volim gledati. Mislim da je prava holivudska zvijezda koja, ironično, nikad nije došao na pravu A listu, a pratim mu karijeu još tamo od male ulogice u Kluteu, pa do Blue Thundera. Lik je… faca, što drugo reći. I, tako, umjesto da pogledam neku novu produkciju, zavalio sam se na svoj omiljeni kauč i pustio film bez da sam prethodno pogledao o čemu se točno radi. I volim kad stvari ispadnu dobro jer, a ovo je još veća slučajnost, stil filma se poklopio s onim sa onim na čemu radim zadnjih nekoliko mjeseci. Naime, radim na rukopisu koji bi u nekoj neodređenoj budućnosti trebao postati horor roman (samo se nadam da će to postati prije nego uvedemo leteće automobile i replikante) ali imam ponešto drugačiji pristup, više trilerski, jel’te, koji je uglavnom… pa likovi puno pričaju, to je u osnovi horor bez pravog horora i jednu stvar se nadam da ću uspjeti postići, a to je jeza na osnovu samih riječi. I o je upravo ono o čemu se radi u filmu (i zato ja sad sav sretan dijelim s Vama svoje dojmove) zbog čega mi je ispao nekako još draži i stvarno odličan izbor za večernje gledanje.

Roy Scheider glumi psihijatra. OK, znam da je ovo stvarno čudan izbor za takvu ulogu jer lik nije niti bad ass pilot niti bad ass šerif niti mu treba veći brod da bi se natezao s pacijentima. Lik je… smiren, ugodan, obrazovan i inteligentan. Njegov problem počinje kada jedan njegov pacijent bude brutalno ubijen (noževi su zajeban alat kad idete nekoga ubiti) ali mi ne vidimo sam čin ubojstva već nam je on jednostavno – opisan. Policija dolazi do njega i naš junak se prisjeća kakve je razgovore vodio snjime, tražeći što bi moglo biti važno za policijsku istragu. Paralelno s tim, upoznaje i žrtvinu ljubavnicu, zgodnu, ali emocionalno hladnjikavu plavokosu ljepoticu, Meryl Streep, koja je, osim te hladnoće, ponešto… čudna. Napravit ću malu pauzu i reći jednu stvar; nagledao sam se filmova s Meryl Streep, stvarno jesam, ali je još nikad, ponavljam, NIKAD nisam vidio u ulozi hladne ljepotice koja bi lako mogla biti opasni ubojica. A ona je ovdje zgodna kao sam vrag, vjerujte mi na riječ, i savršeno je odigrala ženu koja ima nekih svojih mušica. Oboje su ustvari dobro odigrali svoje uloge, ali o tome nešto kasnije. Znači, naš junak vodi tako neku svoju istragu i čini se da je privukao pažnju ubojice. A ujedno je počeo padati na žrtvinu ljubavnicu, što možda i nije najpametnija stvar koja mu se mogla dogoditi.

Jednu stvar ću odmah reći na početku; ovo je najbolja posveta starom majstoru napetosti Hitchcocku. Dok sam ga gledao imao sam taj osjećaj da mi je sve nekako poznato, pa sam nakon gledanja odlučio malo pročitati stvar-dvije o filmu i pokazalo se da uistinu imam dobro oko; redatelj Robert Benton stvarno je išao za tim da oda počasti naslovima kao što su Rear Window ili Vertigo, pa iako je to uočljivo dok gledate sami film, stvar nije dominantna, hoću reći, film funkcionira samostalno bez problema, a dobre posvete su samo dodatna zabava za publiku. Tako Meryl svakako malo baca na Kim Novak (osim što glumi bolje od nje – činjenica) a Roy baca na Jimmy Stewarta, samo što nije toliko smotan. Dakle, ako vam likovi budu ponešto… poznati, znate odakle su potekli. Stvar koja me oduševila jeste tempo filma, tj. način pripovjedanja. Zaboravite akciju, ovdje toga nema. Likovi jednostavno… pričaju, fina i smirena režija, kamera je uglavnom na licima junaka i bogat, stvarno bogat scenarij, tj. rječnik. Dijalozi su prirodni i služe svrsi. Ima nekoliko manjih cimalica kroz film, jedino odstupanje od ovog opisanog, koje će vas brecnuti za sigurno, ma koliko god da ste horora u životu pogledali, što filmu na trenutke daje gotovo horor štimung i koji uopće ne djeluje loše. Priča je dobro ispričana, nema nekih prevelikih nelogičnosti (iako ima par njih) tako da se nećete osjećati preveranima ili zakinutima za pojašnjenje, Meryl i Roy su svoje uloge odigrali više nego dobro, s tim da je Roy ovdje pokazao da mu leže i uloge smirenijih ljudi, ne toliko akcijski orijentiranih, što je za mene bilo pravo osvježenje te mi još uvijek nije baš jasno kako to da nikad nije postao toliko slavan kao neki njegovi suradnici. No, dobro, priča za neku drugu temu. Ako volite staromodne trilere a’la Hitchcock, a već ste pregledali sve njegove filmove po nekoliko puta, ovo je više nego adekvatna zamjena, plus što možete vidjeti neke od poznatih lica u stvarno za njih netipičnim ulogama. Kako god da pogledate, film funkcionira. Jedino ako niste pobornik starih stvari, ali onda ste pročašli stvarno pogrešnu stranicu za čitanje. Do idućeg čitanja, budite mi cool.

2609_1_screenshot 2609_2_screenshot 18342584946400515445 59069948669158083406 b77d1b773c3a8e9034521faf760 cfccd404fce58cf2d4094603262 e6b67f3ee73f13dfe00c094fa64 large-screenshot1


independence_day__resurgence_poster_by_sahinduezguen-d901dsm Independence-Day-Resurgence-London-poster Independence-Day-Resurgence-new-poster-03 independence-day-resurgence-poster-new-york static.srcdn_.comslirw1215-h1772-q90-c12151772wp-contentuploadsIndependence-Day-Resurgence-Singapore-poster-a22268deeaee8e42ffacfdf60858dfe3584820ef independence-day-film-nestandard1

IMDb

Trailer

Prije nekoliko godina imali smo val penzionera koji u život vraćaju svoje najpoznatije likove. Tako je Bruce Willis ponovo umirao muški, Sylveser Stallone boksao zadnji meč i vodio zadnji rat, Harrison Ford lovio zadnju avanturu (i još jednom glumio intergalaktičkog krijumčara). Iako možda na prvu zvuči smiješno, većina spomenutih filmova funkcionirala je bolje od očekivanog (OK, zadnji Indiana bio je pomalo… izvan tračnica dok je zadnji Die Hard bio malo puno izvan tračnica) te su i kritičari i publika bili više manje zadovoljni. Pa sa u međuvremeno naslagalo toliko superherojskih filmova da su ih ljudi prestali brojati, a SF kao takav živio je kroz Star Trek ili Star Wars reboot odnosno nastavke. To govorim uglavnom za onu supertešku kategoriju, gdje se novci bacaju kao riža na vjenčanju, a uspjeh je došao što zbog nekih novih klinaca, što zbog nekih puno starijih klinaca i debelog osjećaja nostalgije koji je postao novi izgovo producentima da snimaju nove filmove o starim ekipama. Pa kad je netko upitao; što bi mogli napraviti novoga netko je rekao – nastavak ET-a! Spielberg se oglasio i rekao da će polomiti noge svakome tko dirne njegov film (Liam Nesson je prenio poruku s onim imam poseban set vještina glasom) tako da se potraga nastavila. Pa smo dobili Jurassic World. Iako je kritika taj film uglavnom mrzila, publici se poprilično svidio (to govorim zato što je zaradio jaaaaako puno zelembaća), da bi onda netko rekao, jebiga, idemo napraviti nastavak Dana Nezavisnosti. Ljudi vole taj film, pa imamo osiguran taj nostalgija štimung, imamo nove i bolje efekte, a i stari glumci su još uvijek živi, pa mogu snimati. Stvari su mogle pokrenute. Ako mislite da je Jurski Svijet spomenut tek tako, ova dva filma imaju puno jaču povezanost nego se to čini na prvi pogled. Originalni Jurassic Park bio je par godina najgledaniji film na kugli zemaljskoj. Jedini koji mu je došao blizu i zauzeo (onda) drugo mjesto bio je upravo originalni Independence Day. I, da, u oba je glumio Jeff Goldblum, ali to je već sporedna stvar. Roland Emmerich tako je nakratko bio prozvan novim Spielbergom, ali ta je usporedba kratko trajala (sad se u istoj rečenici više spominju on i Michael Bay). I dok je Spielberg svoje dinosaure prepustio drugim kreativnim snagama (ostavši samo na mjestu producenta) Emmerich je odlučio napraviti sve osobno; napisati stvar, režirati i producirati, što je simpa, čovjek je želio imati sve pod kontrolom. A i očekivanja su bila poprilično velika. Kako rekoh, originalni Dan Nezavisnosti danas je stekao kultni staus, to je stvarno fin komad science fiction filma koji funkcionira i danas, usprkos, što bi rekli neki današnji klinci, praktičnim specijalnim efektima. Nastavak… pa teško da će doseći slavu prethodnika, ali ipak je uspio ostati na dobrom putu… donekle.

Dakle, stvari izgledaju dobro. 20 godina nakon što je alienska armada zamalo izbrisala ljudski rod, svijet je postao poveća utopija, gdje su ljudi zaboravili na sitne razmjerice, gdje nema ratova (iako još postoje war lordovi…) i gdje se svi drže za ruke i pjevaju kumba-ja pokraj logorske vatrice. Naravno, takvo stanje neće potrajati. Na obzoru se pojavljuje nova prijetnja, a kad kažem na obzoru, mislim na to da nova prijetnja jest obzor. Novi brod prekriva naš mali planet skoro u cijelosti, a ovaj put došla je evil space bitch osobno da sredi stvari (nikad ne šalji podanike da naprave posao jer ga oni neće napraviti) i zbriše naš planet iz sunčevog sustava. Zemlja je ovaj put spremnija, tehnologija je napredovala, imamo mlade snage u pripremi… i opet dobijemo po piksli. Kako veli bivši predsjednik Whitmore – Nikad nismo imali šanse. No, dobro, odmah doda i to da ni zadnji put nismo imali šanse, pa je nekako ispalo dobro. Ovaj put mlade snage moraju raditi sa starim veteranima jer, pa stvar je globalna, ako zajebu, nema nas. I minute otkucavaju, zla svemirska kučka ima još nekih planova osim brisanja našeg planeta, a i vrijeme je da se pojave neki novi junaci, neki koji nisu spremni za mirovinu. Dakle, stvari izgledaju dobro. Prvo su na popisu skoro svi sudionici originalnog filma, ukljućujući i mali cameo veterana Roberta Loggie kao Generala Graya, osim Will Smitha, koji je rekao ne snimanju jer nije dobio mucho dinero za svoj nastup. Pa su njega otpisali. Mrtav, idemo dalje. Tako je tu Jeff Goldblum, Bill Pullman, Vivica A. Fox i Brent Spinner. Data je ovaj put u…hm, ludom izdanju, ali nisu ni ostali likovi bolji. To je banda koju poznajemo iz prvog filma i koju je publika zavoljela (iako sam jebeno nadrkan što su Vivici dali tako malo minuta na ekranu) i koje je lijepo vidjeti jer guraju taj nostalgičarski đir. Nova ekipa…pa, Liam Hemsworth je jedino ime koje bi vam nešto moglo značiti, možda i ono od Jessie T. Ushera. Ostali… mladi, lijepi, znate već, da popune kadar. I, opet, stvari su izgledale dobro sve dok film nije završio, pa se neočekivano shvati da stvari ipak ne izgledaju tako dobro.

Problemi počinju odmah po pojavi novog neprijatelja, zle svemirske kraljice (netko je gledao Aliense) jer se išlo po principu; veće, višlje, duže i teže. Novi brod (kao jednina) prekrije pola kugle zemaljske i pri tom izazove neviđeno razaranje. Što je OK. Jebeš aliensku invaziju ako ne rasturi par gradova i ne ubije par slatkih mačića, ali u svemu tome izostaje onaj VAU efekt koji je imao originalni film. Tu se stvari jednostavno… dogode. Drugi problem je što setome pridodalo jako puno pažnje, da se naglasi razlika između onih prvih i ovih drugih (aliena, jel’ te) te da su ovi puno zajebaniji. I to je OK, jebeš neprijatelja ako nije nadmoćniji u svemu, gdje je tu zabava. Drugi problem koji se počinju vidjeti jesu likovi sami. I dok su u originalu oni imali svaki svoj put koji ih je na kraju spojio u jednu veselu družinu, ovdje toga nema. Točnije, djeluje kao da Emmerich nije znao što bi s njima. Jer, s jedne strane su stare snage, a s druge su mlade. Stare snage, oni uglavnom ne rade ništa već teoriziraju dok mlade snage, pa, ne rade ništa osim što su tamo. Oni su grupa pilota koji nemaju nikakve karakterizacije (jedan je sin junaka Hillera, jedan je siroče koje je postalo Top Gun pilot, bla, bla, bla) i kad jednom krene akcije, uglavnom ostajemo ravnodušni na njihove sudbine. Kako na mladima svijet ostaje, tako je i Emmerich koncipirao film, što znači da je stara garda postala potpuno sporedna i predstavljena kroz neke bezvezne epizode (Judd Hirsch je pisac, Vivica je od striptizete postala doktorica – ou, hell, yes, u to sam odmah povjerovao) i jednako tako brzo odlaze u zaborav. Bill Pullman je od WASP Predsjednika, koji je održao jebeno dobar motivacijski govor, postao polu ludi djed, koji čak nanovo održi jedan mali govor, a onda obuče pilotsko odijelo i pokaže mladima kako se neke stvari rade. Recimo. Jedini koji su ovdje profitirali jesu Jeff Goldblum i William Fichtner (kojeg gotovim čak i da čita telefonski imenik – lik je jednostavno faca) kao zamjena za generala Graya pošto imaju najbolje scene i, recimo, najviše minuta što se tiče stare garde. Znači, glumci su poluiskorišteni. Najveći problem je što drugi dio filma ne ispunjava očekivanja koja postavlja prvi dio; kada naši junaci pobjede prva pomisao vam je; Stvarno? To je to? Od onolikog pumpanja adrenalina i rasturanja i dojma nepobjedivosti… nekoliko hitaca i stvar je riješena? (bez straha, nije baš tako jednostavno, ali stječe se dojam). Sada, vidim da sam otišao u popriličnu negativnost, da odmah velim kako je ovo ipak zabavan nastavak. Drži glavnu nit originalnog filma, humor je okej-iš, akcijske scene okej-iš, a lijepo je vidjeti i staru gardu. Također, ne komplicira puno. Akcija, akcija i akcija, uz kratke intervale popunjavanja rupa. Patetika je naizbježna (pomalo je iritantno što stari likovi nestau sa scene uz dozu patetike i plemenitog samožrtvovanja) dijalozi su na trenutke užasni (a znaju biti i urnebesni) i ima par deus ex machina rješenje (sveznajuća svemirska – kugla!) koji su trapavu ubačeni u radnju. Na kraju balade, film isporučje obećano, ima doslovce svega, ali konačni dojam je da sve to malo zbrzano, da je priča tu bila puno veća (za dva filma) pa kao da se netko uplašio da to neće proći, pa su brže-bolje sve upakirali da ima kakav-takav kraj. Gledljivo, na trenutke šarmantno, ali ipak daleko je to od šarma originala.

id4-gallery2 id4-gallery4 id4-gallery5 idrdavethom.0 Independence-Day-Resurgence-Movie-Wallpaper-10.0 independence-day-resurgence-new-trailer-0 Jeff-Goldblum-and-Liam-Hemsworth-in-Independence-Day-Resurgence screen_shot_2016-02-13_at_11.08.14_0 screen-shot-2016-04-22-at-10-55-24-am Jeff-Goldblum-Independence-Day-Resurgence

The Finest Hours (2016)

Posted: Lipanj 12, 2016 in Avantura, Drama

finest -hours PH-126009983 FinestHoursUSBluray The-Finest-Hours-Movie-Poster

 

IMDb

Trailer

 

 

Kada je primio obavijest da je veliki putnički brod u neprilici, kapetan Arthur Henry Rostron napravio je sljedeće: okrenuo je svoj brod, svu raspoloživu toplu vodu iskoristio za pokretanje kotlova te je praktički izbacio putnike iz kabina i počeo pripremati brod za primitak unesrećenih ljudi. Tek nakon toga je stao i upitao telegrafistu koji mu je donio SOS obavijest koliko je informacija u pitanju točna. Brod u nevolji bio je Titanic, a brod koji se odazvao njegovu pozivu u pomoć RMS Carpathia. Rostron je tako postao slika i prilika kako se treba ponašati pomorski časnik, a njegova je intervencija završila tako da je brod koji je inače mogao ploviti brzinom od 15 čvorova, dogurao skoro do 18, uletjevši bezglavo velikom brzinom u područje punom ledenih brijegova. Na kraju je spasio preko 700 života i ušao u legendu i povijest o kojoj malo ljudi priča (čak i u velikom hitu James Camerona vidi se tek jedan kadar Carpathie). 1952 godine, priroda je odlučila ispisati novu stranicu povijesti u pomorskom spašavanju, a trebalo je samo, pa idemo reći 60 godina da priča dobije svoju filmsku verziju te da se ljudi upoznaju s još jednom grupom običnih ljudi koja je bezglavo uletjela u podivljale morske valove kako bi pružila pomoć unesrećenim članovima posade prepolovljenog tankera. Ono što su napravili tada nije se ponovilo do danas te njihova spasilačka misija i dalje stoji u povijesnim knjigama kao najveće spašavanje izvedeno malim brodom (čamcem, iskreno) koje je trebalo, po svemu što ih je okruživalo, završiti tragično po obje posade. Ja padam na filmove koji nastaju po stvarnim događajima. Problem je što su takvi dobri, uglavnom, ali ih znaju prepraljati kako bi se dobila još bolja slika nekog događaja, idemo reći: uljepšan događaj. Tako mi u sjećanje prvo dolazi The Perfect Storm, tragična storija o ribarskom brodu Adrea Gail i njegovoj posadi koja je nestala tokom jedne stvarno gadne oluje. To je OK film, vrijedan gledanja, ali je ustvari potpuna fikcija jer nitko ne zna što se točno događalo u posljednjim trenucima. Brod je jednako tako mogao potonuti prvog sata oluje, kao i onog posljednjeg, ne postoje svjedoci, ne postoje službeni zapisi, ne postoji čak ni olupina koja bi označavala grob nestalih ribara. The Finest Hours drugačija je vrsta filma, iako dijeli poprilične sličnosti sa svojim profitabilnijim prethodnikom. Da, namjerno sam izbjegao reći boljim jer su oba filma tu negdje, s tim da malo prednost dajem Satima pošto su faktografski točniji.

Za vas koji ne volite povijest, jedna oluja davne 1952 nije ušla u povijest kao najveća ili savršena, ali bila je gadna. Ono što je zanimljivo o njoj jeste to da su čak dva tankera doživjela istu sudbinu; Fort Mercer i Pendleton. Sva raspoloživa pomoć poslana je u smjeru Mercera jer se uopće nije znalo da je Pendleton doživio istu sudbinu. Kada je to ipak utvrđeno, posve slučajno, četiri člana obalne straže uzela su motorni čamac i gotovo samoubilački uletjeli u visoke valove kako bi pokušali pomoći posadi prepolovljenog nasukanog tankera. I, kako, rekoh, njihovo spašavanje jedno je od najodvažnijih ikad zabilježenih u povijesti Obalne Straže. Jer, činjenice su sljedeće. Oluja je bila prejaka za spasilački čamac, no nije potonuo iako je vozio naslijepo (valovi su pobacali sve pomične djelove s njega, uključujući kompas), nasukani tanker su pronašli gotovo slučajno (nosila ih je ista morska struja) izvukli su ljude s njega tako da su ih doslovce hvatali u zraku i izvlačili iz mora,a kao šlag na kraju – čamac je bio namjenjen za 12 osoba, teoretski je mogao podnijeti težinu od 20, dok su članovi spasilačke misije u njega utrpali čak 32 ljudi i još se uspješno vratili natrag. Ono što je ustvari najljepše kod filma jeste to što je posezao jako malo u vreću s dodatnim atrakcijama kako bi bio napetiji, neke sitnice su izmjenjene u odnosu na stvarnost, ali iznenadilo bi vas koje (Bernie i Miriam bili su vjenčani u vrijeme spašavanja – ona nikad nije došla tražiti ga u bazu odjevena u ljetnu haljinu i visoke pete tokom ledene oluje) jer stvarne stvari oko spašavanja bile su toliko impresivne da ih uopće nije trebalo prepravljati. Što je, priznat ću iskreno, kao amaterskog zaljubljenika u povijest, pametan potez od strane Hollywooda koji ima naviku brljati po svemu, čak i stvarnim događajima.

Film nije dobro prošao u kinima, iznenađenje, iznenađenje. Postoji dobar razlog za to. Naime, likovi nisu dopadljivi. O, da, sad sam vas malo uhvatio. Obično likovi u ovakvim filmovima imaju osobnost bernardinca, jednostavno ih morate voljeti, jači su i veći od života te kad krenu u opasnu akciju na vama je da sjedite na rubu stolice i pažljivo pratite što se događa. Ovdje to nije slučaj. Krenut ćemo redom. Chris Pine, “novi” kapetan Kirk od USS Enterprisea, inače mi nije nešto posebno jak glumac. Doduše, gledao sam ga u ulogama gdje se ne zahtjeva prejako glumačko umijeće, no kad mu se otvori prilika, dečko ponešto iznenadi (Unstoppable). Njegov Bernie Webber nije junak, daleko od toga. On je čak pomalo… čudnjikav. Društveno je tih i povučen (djevojka zaprosi njega), pomalo krut u vezi pravila (zato je jako fora kad ih odluči prekršiti) i kada se dogodi nesreća, on ne kreće u spašavanje zato što je junak u duši, čovjek na pravom mjestu, velikog srca i ostale pizdarije kojima nas šopa Hollywood kad su ovakve priče u pitanju, on krene na otvoreno more zato što mu je to posao. Likovi koji ga prate također nisu junaci, daleko od toga, oni su otišli na to putovanje zato što im je bilo neugodno povući se i među svima njima vlada poprilično nepovjerenje, čak i loša volja zbog nekih stvari iz prošlosti. Shvatili ste; oni su likovi koje nije lagano zavoljeti. Također, posada na havarisanom tankeru jednako je čudna, da ne velim realna, kao i spasioci. Nema veselih i dopadljivih karaktera, što film čini realističnim po pitanju karakterizacije, ali bogami i ne tako laganim za gledanje jer, pa, nitko baš ne voli nedopadljive likove. To je ustvari prednost, taj dodir realizma, bez raznih uljepšanih sranja. Efekti su jaki, mora se priznati i ako vas podsjete na spomenutu Oluju Svih Oluja, to je razumljivo, oba filma dijele isto okružje pobješnjelog mora. U osnovi, film ne komplicira, prate se dvije posade, prati se razvoj nesreće, kao i pokušaja posade tankera da se održe na površini te Bernijeve da ih spasi, uz povremene upade u nešto običnije životne situacije. Nema kompliciranja, nema prodavanja muda pod bubrege i nema razvlačenja, što film čini jasnim, preglednim i dobro režiranim, iako ne previše dinamičnim sve dok ne dođe do same zajebane situacije. Jedno od boljih iznenađenja ove godine, ako smijem skromno primjetiti, a film sam pronašao slučajno, kao i oni uništeni tanker, a kad sam vidio glumačku ekipu (Pine, Casey Affleck, Eric Bana) odlučio sam potršiti dva sata života, pa kud puklo da puklo. I, iskreno, bila su dobro utrošena.

The-Finest-Hours THE FINEST HOURS the-finest-hours2 the-finest-hours3 the-finest-hours4 the-finest-hours5 the-finest-hours6