Pet Sematary (1989)

Posted: Rujan 18, 2016 in Ekranizacije, Horor

pet_sematary_xlg pet-sematary-movie-poster tumblr_mmvevrinfh1qav174o1_500

IMDb

Trailer

 

Sjećam se Groblja Kućnih Ljubimaca još iz devedesetih kada sam ga prvi put podigao u videoteci i sjećam se da mi je ostao u ugodnom sjećanju. Pa sam onda pogledao i nastavak te mi je i on ostao u ugodnom sjećanju. Što da vam kažem; volim i inferiorne nastavke, nisam toliko probirljiva duša. I onda sam jednostavno zaboravio na oba filma, otišli su u prašnjavu arhivu izgubljenih sjećanja i vrlo vjerojatno bi ostali tamo da nedavno nisam pogledao nešto kao malu najavu za nadolazeći dokumentarac o snimanju filma. I dok ja jako volim dokumentarce o snimanjima filmova, pokupim razna sranja i onda to iskoristima za nešto, ovdje mi je bilo pomalo čudno jer film, koliko god imao kultni status, nije nešto što bi zasluživalo dokumentarac o snimanju, znate već, onu vrstu koja bi vam sve pojasnila. Pa sam onda naletio i na knjigu, pa sam je počeo čitati (i odustao za sada) i na kraju balade, već kad sam se počeo saplitati o ime Stephen King svaki put kada bi upalio internet (ponajviše zbog jedne zgodne i vesele male grupe na Facebooku – tko kaže da ta društvena stvarčica nije korisna?) odlučio sam pogledati ponovo film, barem prvi dio, tek toliko da osvježim sjećanje i… pa, ponešto i zapišem o njemu. Jer, godine ipak ne čine da stari filmovi postanu bolji, ne svi i ne uvijek, što je slučaj s Pet Semetary. S poprilično filmske kilometraže u proteklim godinama, mogu otvoreno reći da je film jednostavno… slab, na trenutke čak i loš, pa me ne iznenađuje nešto posebno što se u posljednje vrijeme govori o nekom jakom remakeu. U čemu je točno problem? U osjećaju da je sve to već viđeno. Ne sama radnja, nikako, ali glavne struje koje prolaze kroz nju. Jer kada Groblje… postavimo uz bok, oh, recimo, Isijavanju, vidimo stvarno velike sličnost u narativnom pristupu, pa čak i doslovnom kopiranju određenih situacija, pa me nekako nije iznenadilo što je sam King imao jako malo povjerenja u rukopis, koji mu je stajao u ladici koju godinu i kojeg je objavio samo zato što mu je izlazio ugovor i nešto je trebao objaviti.

Obitelj Creed tipična je i obična obitelj predvođena paterom familijasom, zgodnom mamom iz pregrađa te dvoje djece, od koje je jedno slatko, a drugo iritantno. Tata je dobio posao u nekoj maloj pripizdini u Maineu, gdje susjeda vidite tek kad se vozite par kilometara i oni odlučuju uživati u svemu što ih okružuje. No, kako to već ide, tamo blizu njih nešto ima. Star susjed ih informira kako nije pametno baš ulaziti duboko u šumu jer tamo je nekakvo posvećeno tlo. Indijansko groblje. Zajebana lokacija. Zašto? Pa Tata će to doznati kada im teška kamiončina pregazi obiteljsku mačku. Susjed i Tata odlaze u šumu, duboko u šumu, i zakopaju mačku. Mačka je drugi dan živa i zdrava… s jačim naglaskom na zdrava, a malo manje živa. I tu stvari, čini se, imaju svoj kraj. Sve dok druga teška kamiončina ne pregazi njihovog sina. Skrhan tugom, Tata odluči sina pokopati na indijanskom tlu bez obzira što ga Susjed upozorava da je to jako loša ideja. Pa, uvijek treba slušati dobra upozorenja jer ono što se vrati natrag nije više njihov sin već opaka mala krvožedna živina koja odluči sve njih posmicati.

Stephen King dobar je pisac, svaka mu dala, originalan je i kreativan, ali trebao bi se držati podalje pisanja scenarija po svojim djelima. Ukoliko mi ne vjerujete, svakako pogledajte nedavni Cell. On jednostavno nije spretan scenarist. Film je jneočekivano… monoton, iznenađujuće. Najveći izvor jeze u njemu dolazi iz činjenice da znamo kako je sudbina te obitelji zapećaćena i da u njemu postoji onaj jezivi strah svakog roditelja da će izgubiti dijete. Ponekad ubode neku stvarnu jezivu scenu (svađa na sprovodu) ali se doslovno pogubi u završnicama jer kao da kaže; jebi ga, idem sad ubaciti svega čega se mogu sjetiti, pa što bude. Tako imamo duhove, zombije, dijaboličnog klinca, čudne zvukove i halucinacije – sve zajedno i bez ijednog pravog pojašnjenja. Zašto Tata ima halucinacije u raspadnutoj kući, zašto duh nekog tamo random tipa prati Mamu i pomaže joj da se vrati kući (doslovno je uz nju preko pola kontinenta) zašto je mrtvi klinac iznenada sposoban govoriti i smijati se kao Jocker, zašto uopće ima poriv za ubijanjem (mačka je bila čudna, ali ne i ubilački raspoložena) zašto kroz kuću koja nije njihova odjekuju drugi glasovi i zašto svi likovi općenito imaju halucinacije? Kužite? Završni čin doslovno je prenatrapn svime i svačime, ako je zvučalo kao scary materijal, to je završilo u filmu. Kada sam spomenuo Isijavanje, motivi iz njega su tu. Njihova kćer je vidovita kao Danny Torance (ima snove koji predviđaju stvari – bez pojašnjenja zašto) lik putuje preko pola zemlje da dođe u zadnji trenutak na mjesto zločina, izolirana obitelj… Čak je i King skužio da je podosta toga jednostavno reciklirao dok je pisao roman i zato ga je ubacio u ladicu. Što je OK, roman nije toliko loš (barem ono što sam pročitao) i film sam po sebi nije teška propast jer početna ideja je dobra i jeziva, uglavnom je dobro snimljen i relatvno podnošljivo odglumljen. Nažalost, više od pola radnje je onako, pomalo dosadnjikav, pa se onda kao željelo u završnici to kompenzirati, pa se dogodila spirala prema dolje. Druga stvar koju bi mogli zamjetiti je ta da nema spontanosti između scena, svaka djeluje pažljivo pripremljena (kao scena na sprovodu) i vidljivo je filmska, bez prave opuštenosti, s glumcima koji glume, a ne da jesu u svojim likovima. Srećom, ovo nije baš ono neki generični horor, pa može proći, ima određenu jezivost, ali i hrpu nelogičnosti (dobri Susjed zna da je groblje sjebano, ali svejedno odvodi Tatu tamo da mu oživi mačku – stari prdonja je glavni krivac za sve) no recimo da je ponešto bolji od prosjeka, ali samo malo zbog te neke originalnosti koju ima, a koja je pak povezana s romanom. Film koji danas ima solidan kultni status i koji je u svoje vrijeme lijepo zaradio i koji može proći za jedno subotnje veče, ali jednostavno ništa više od toga.

1348257228_2 1348257348_3 fred-gwynn-sells-jud-like-a-vet petsematary_gage pet-sematary-2 pet-sematary-pascow petsem-midkiff so-why-doesnt-little-blaze-look-creeped-out

 

Purgatory (1999)

Posted: Rujan 11, 2016 in Eric Roberts, Western

purgatory-1999-film-images-e9c42870-a2de-48e7-b254-f7e1f103be21

IMDb

Trailer

Cijeli Film

 

Jeste gledali Suicide Squad? Ja još nisam. Iz nekog razloga kino kod mene ga je odlučilo preskočiti, vjerujući (valjda) da su Star Trek Beyond i Legend of Tarzan dovoljno hitova za jednu ljetnu ponudu. No, nećemo o tome, nemam nikakvih namjera ulaziti u detaljno pojašnjavanje loših poslovnih modela malih kina već ću se zadržati na konceptu spomenutog filma. Taj koncept, kojeg je stručna kritika (i to pišem smrtno ozbiljnog lica) pokopala pod tonom loših kritika, publika je prihvatila objeručke i od filma napravila hit. Naravno, svi su se odmah sjetili kultnog The Dirty Dozen naslova, koji je prvi patentirao taj loši-su-dobri priču, a ako ste malo potkovaniji, onda ćete se prisjetiti i Con Aira,  gdje su loši ustvari loši, samo što moraju raditi zajedno da si izvuku živu glavu. No, loši-su-dobri imaju još jednog predstavnika u žanru, samo što jako malo ljudi zna za to. I to nije sve (kao u onim top-shop reklamama gdje dobijate set noževa ako se prvi javite) već u naslovu imate i vestern i nadnaravne elemente, što je mješavina samo takva. Vestern kao takav već duži niz godina nekako stagnira, pogotovo tokom nultih godina (iako ovaj spada pod kraj devedesetih) i u zadnje vrijeme se počeo opet ponešto snimati. Nije da se radi o naslovima koji će ostati nešto duže pamtljivi, no jedan od tih vesterna je i remake Sedmorice Veličanstvenih, na koje, priznajem iskreno, polažem velike nade da će biti zabavan uradak za pogledati na velikom platnu. Ako ne bude, organizirat ću linč rulju. No, da ga spomenem tako, ali ima i neke veze s ovim naslovom (tek toliko da vidite koliko je raznovrstan, jel) jer je i tu premisa slična. Naime, jedan gradić (Purgatory, prikladno ime, zar se ne slažete?) naći će se na udaru velike bande. Pomoć koja će doći bit će ponešto neuobičajena. Jer, kad vam grad brane Jesse James, Billy The Kid, Doc Holiday i Wild Bill Hickock, onda znate da ste stvarno, ali stvarno, izabrali pogrešan grad za zajebavanje.

Dakle, o čemu vam točno pričam? Početak film upoznaje nas s bandom, jednostavnom ruljom brzom na okidaču i željnom dobre zarade. Bježeći od zakona upadnu u oluju i, sasvim slučajno, ulete u gradić Čistilište. I grad je ponešto čudan, barem za njih. Ljudi su mirni i ne žele upadati u probleme, kao ni posezati za nasiljem kako bi riješili stvari. Iako su im stvari pomalo sumnjive, banda zaključi da su naletjeli na zlatnu žilu; grad s takvim ljudima jednostavno zove da bude poharan, spaljen i opljačkan. Samo postoji jedan problem. Ime grada nije samo ime grada već je doslovno i lokacija (to nisu spoileri, vjerujte mi, odmah na početku shvaćate da su stvari čudne), a na toj lokaciji svi oni najgori iz povijesti Divljeg Zapada čekaju da rođe 10 godina kako bi se iskupili za svoje grijehe. Kvaka je u tome da ne smiju potegnuti oružje, napiti se ili izazivati nasilje, jer čim naprave nešto od toga, idu ravno za pakao. A kad počne pravi urnebes u gradu, svi ovi loši dečki zbit će redove i pokazat da ni odlazak u pakao nije tako strašan ako je razlog dobar. Kako će stvari završiti… pa, za to pogledajte film.

Ja volim vestern filmove koji odluče malo zamutiti stvari. Ne mora to biti puno, tek toliko da se dobije drugačija aroma pri gledanju, i prvi put kada sam podigao ovaj film u videoteci, otprilike sam znao što me čeka (i sadržaj je bio napisan crno-na-bijelo na stražnjoj strani) i vrlo vjeroatno neće sjesti svima zbog nekoliko stvari. Prvi je što je ovo televizijska produkcija. Znam, to nije mana u nikakvom slučaju, no za slučaj da imate istančan ukus što se tiče naslova koji su rađeni za male ekrane (čitaj – ne podnosite ih) onda ovo nije za vas. To znači da su uvjeti bili solidni, ali ništa posebno; nema prekrasnih prizora velikih ravnica, savršenih zalazaka sunca i osjećaja da ste na Divljem Zapadu… ne toliko koliko se vidi da je sve to snimljeno u studiju (mjestu gdje se takve stvari snimaju, jel’te). Druga stvar; nema puno akcije. To može biti malo… zeznuto jer cijeli film se temelji na izgradnji napetosti za finalni obračun, pa sad, ako volite takav razvoj radnje onda će vam ovo biti više nego dobro, a ako ste više tip za poubijaj sve što hoda pristup, pogrešan film. Također, dijalozi su korektni i služe svrsi, možda su malo i banalni jer se vrte oko toga tko si ti stanovnici tog gradića dok Vi odmah znate sve. Akcija kad krene, poprilično dobro, iako je samo nasilje i krvavi detalji ublaženo za televizijske standarde. Stvar koja funkcionira i sve to zajedno drži na okupu su glumci. Negativce predvode Eric Roberts i Peter Stormare; mislim da se s tim izborom za glavne bad boyse nije moglo promašiti čak ni se htjelo. Pozitivce predvode Sam Shepard, Randy Quaid i Donny Wahlberg. Složit ćete se, sve faca do face. Shepard je toliko dobar da me ne bi začudilo da je u nekom prošlom životu i bio outlaw, toliko dobar da čak i klišej rečenice (I Have No Mother! – izrekao je pravi Wild Bill Hickock) prolaze bez muke. Sam uradak ima solidan tempo, pa vas neće ubijati nepotrebnim razlvlačenjem, malo misterije i okus nadnaravnog da ne bude tipičan vestern upotpunjuju dojam, što je više nego dovoljno da bude gledljiv. Naravno, daleko je to od klasika žanra, ali kad se vidi poštena namjera i da su glumci dobro odradili svoj posao, svaka evenutalna mana mu se može i oprostiti, uključujući i nimalo suptilne posvete klasicima kao što su Obračun kod OK Korala. I, naravno, gomila ljudi uopće nije ni čula za njega, pa ćete biti glavni u društvu kad se budu tražile preporuke za nešto drugačije.

purgatory purgatory-3 purgatory-4 purgatory-1

18607229y_dmknsm2lhgcituseco_sadu_8lculacpov9nm9lrfxevlzlprod9mx5ha3ghntcyybjh04gqpbbksvfyoq

 

 

 

Tarzan and the Lost City (1998)

Posted: Rujan 9, 2016 in Avantura

tar

 

IMDb

Trailer

 

Ljudi vole Tarzana. Ako ste bili klinac osamdesetih, moali ste naletjeti na neki njegov film kako god da okrenete, bilo da se radilo o onim starima s Johnnyjem Weissmullereom ili Gordonom Scottom (njega više preferiram) ili ste možda čak naletjeli i na onaj promašaj, pošteni promašaj, iskreno, ali promašaj, s Christopherom Lambertom; Greystoke. Novo doba (sredina 80-ih pa do danas, više manje) nije bila baš nešto ekstra plodna za Gospodara Đungle, filmovi su se snimali na kapaljku i više uopće nije privlačio pažnju kao prije, no to se skoro promjenilo ove godine, kad je na velike ekrane došao jedan pravi, visoko budžetni (preko 200 milja dolara troškova) naslov koji, hm, nije baš opravdao svoje postojanje. Iz nekog razloga, tvorci su umjesto light materijala odlučili napraviti The White Tarzan Rises (hint The Dark Knight Rises, skužili ste, ne) te Legend of Tarzan djeluje kao kopija Nolanove formule o smještanju strip-junaka u neko realno okružje. Tu je i jedan problem – to se već radilo. Greystoke je ispričao istu priču, te, iako je postao hit za svoje vrijeme, i danas strši u filmografiji o Bijelom Majmunu kao djevac u javnoj kući. Legendu o Tarzanu tako su natrpali svim onim stvarima; socijalizaciji, neugodi o boravku u civiliziranom svijetu, posljedicama života u đungli, da bi onda to presjekli nekakvom akcijskom scenom koja je sve samo ne realna. Da se razumijemo, meni se film svidio, to je čist OK zabava i pošten film koji je mogao biti sjajan da su se manuli svih tih idemo-biti-realni pizdarija i jednostavno napravili rasni avanturistički film, pun akcije, zabavnih on-linera (Tarzan baš i nije poznat po velikim govorima) i lijepe prirode. Rekoh vam to, da odmah ispravim uvodnu rečenicu; ljudi više ne vole Tarzana. Film je jedva pokrio svoje troškove (tako to ide kad snimite nešto što je skupo kao svetog Petra kajgana) što znači da nije baš zainteresirao ljude. Da stvar bude još bolja, film je bezobzirno popalio elemente ih ovog filma ovdje, dvadesetak godina starijeg prethodnika, kojeg, vidjet ćete po ocjeni na IMDb-u, ljudi vole još manje. Mislim, ublažavam, ljudi jednostavno mrze ovaj film. I kad čujem riječ “mržnja” odmah dobijem osjećaj da bi se tome moglo pronaći mjesta na ovim stranicama. I, nisam pogriješio. Film je omražen bez nekog pravog razloga. To je jednostavan B uradak, koji je šlampav, istina, ali barem ne prodaje realne pizdarije pod umjetnost već je tu da zabavi raju oko sebe.

A najveća fora je da oba filma, i ovaj i Legenda o Tarzanu, započinju na sličan način. Nekakav masakr, pa pronalazimo Johna Claytona u udobnoj civilizaciji, nakon čega se on vraća u Afriku da sredi negativce i ispravi nepravdu. Dva filma dijele i mjesto radnje; Kongu, kao i potrage za opalskim dijamantima (Opal kao izgubljeni grad, mit u rangu jednog El Dorada) i tu sličnosti prestaju jer ovaj Tarzan (još više omraženi Casper Van Dien – u ovom filmu je sve omraženo, vjerujte mi na riječ) više puca na zabavu i avanturistički filing. Tako imamo grupu negativaca koja neće prezati od ničega ne bi li ostvarili svoj cilj da dođu do izgubljenog grada, djevu Jane (Jane March – još jedna omražena glumica koja je, istini za volju, postala poznata zbog vrućih scena seksa s Bruce Willisom u Boji Noći) i Tarzana koji je na TI sa svime što leti, puže i hoda u Africi. Radnja nema nekih posebnih iznenađenja, Tarzan prvo pokušava sabotirati negativce na razne načine ne bi li odustali od plana da se dokopaju grada, pa ih prati kroz đunglu, i na kraju finalni obračun u samom gradu (ustvari je riječ o velikoj piramidi koja zove u sjećanje Maye). I to je to, nema nikakvih mudrosti, nema skrivenih iznenađenja i nema baš previše autorsog pečata koji je, slučajno ili namjerno, pomogao da jedan dramski Greystoke postane hit. Što bi, recimo, bile prednosti filma? Da to riješim odmah s nogu. Jeste ikad čitali stripove o Tarzanu? YU izdanja su bila dobra, tanka, dobro nacrtana, fora stvari za čitanje i brzo ubijanje vremena. Ista stvar je i s ovim filmom. Kao da brzopotezno čitate strip, pogledate ga, zabavan je dok traje i drugi dan ga se više ne sjećate. To je to. Kratko i jasno. I, da, lokacije su impresivne, ali stvarno. Legenda o Tarzanu snimana je kompjuterski, što se bogami i vidi, ali ovdje su lokacije stvarno i kao takve… pa, pomažu filmu, već kad sve ostalo kiksa. Ono što je mana…

…pa, izostanak bilo kakve ambicije. To samo po sebi nije neka mana, ali osjeti se kao da su u nekim djelovima samo slagali scene, pa neka bude što bude. Likovi su kartonski, ali najgore je što su nerazrađeni. Tarzan i Jane imaju čudan odnos. Iako se trebaju vjenčati (o, da, ista stvar je i u Legendi o Tarzanu) ona kao da nema pojma o njegovom životu u đungli. Mislim, zna tko je on i sve to, ali jednom kad se nađu u Africi, on je dovodi u svoju “kuću”, pa pojašnjava kako je tamo živio, pa kako se naučio čitati i pisati… kao da su prvi put zajedno tamo. Van Dien, iako izgleda oku ugodno, ima tu OK Tarzan fizionomiju, djeluje nespretno u đungli, malo se kreće kao pantera, jel’te, a malo kao da pazi gdje će stati ne bi nagazio na nešto bodljikavo. Akcija je sasvim solidna, tu se nema previše zamjerki, završni dio ima čak i jako dobar avanturistički štih, no između toga se zna ubaciti šlampavo korištenje magije, neuspjelo. Srećom, pa toga ima samo dvije-tri scene koje ne traju dugo, ali, ono,… šlampavo. Redatelj Carl Schenkel nije baš prva liga redatelja, da budemo iskreni, imao je možda dva zanimljva bljeska u karijeri (The Mighty Quinn & Knight Moves) i Tarzan mu je bio zadnji h-wood film (valjda zato što je pokopan) i režija je… osrednja. Ima dobrih trenutaka, ali i onih traljavih. Sve to čini film savršenim za nedjeljno poslijepodne jer ima nula posto umjetničkih ambicija, pa ne trebate previše misliti, a opet nije baš toliko loš kako su ga opisali da bi bio primjeren nekom festivalu trash filma. S godinama mu se status malo popravio, ali samo malo, no to je više zbog činjenice da je do danas postao već poprilično zaboravljen, pa se može gledati i kao nekakav raritet (samo bez prave kvalitete) s kojim možete ubiti vrijeme i ne osjećati se previše opterećenim time ako ga odmah drugi dan i zaboravite.

 

l-tarzan-and-the-lost-city-r9jen tarzan-et-la-cite-perdue-10-g 9e0395595886a98ae88933e0214362f2

maxresdefault tarzan-and-the-lost-city tarzan-and-the-lost-city-1998-1

Still of the Night (1982)

Posted: Kolovoz 14, 2016 in Roy Scheider, Thriler

72132 Spokoystvie_nochi_Still_of_the_Night_1982_SatRip_ca4dc3a343b5 Still-of-the-Night-film-images-3b2e519c-92ca-4436-a346-ac923779d7d

IMDb

Trailer

OK, prošlo je već stvarno malo previše vremena otkako sam sjeo i napisao pokoju riječ o nekom filmu, skoro puna dva mjeseca. Nažalost, stvarni život je uvijek tako zabavan da nikad nemate vremena za male stvari, a kad se zakopate u jedan poduži posao, kao ja, onda stvarno nemate vremena za ništa drugo. Srećom, bio sam vrijedna mala pčelica, pa sam taj posao priveo kraju (još ne uvijek, ali ide u tom smjeru) pa sam nakon podužeg vremena napokon sjeo i nešto pametno pogledao. Nije da do sada nisam ništa gledao, ta ne živim na planini u drvenoj kolibi, jel’ te, ali svaki put kada bi nešto novo pogledao, nekako nisam imao volje sjesti i ponešto zapisati (iako novi Star Trek čeka svoj red). Tako sam… eksperimentirao. Čistom igrom slučaja vidio sam da se pojavio prijevod za ovaj film i onda sam, onako, znatiželje radi, kliknuo da vidim o čemu je riječ. Jer, pa, budimo iskreni, Meryl Streep će za koju godinu dobiti svoju vlastitu kategoriju za Oscare (možda čak i ući u knjigu nekakvih rekorda) ali to je čisto zasluženo – žena zna glumiti. Druga stvar, Roy Scheider je ovdje, a ja lika stvarno volim gledati. Mislim da je prava holivudska zvijezda koja, ironično, nikad nije došao na pravu A listu, a pratim mu karijeu još tamo od male ulogice u Kluteu, pa do Blue Thundera. Lik je… faca, što drugo reći. I, tako, umjesto da pogledam neku novu produkciju, zavalio sam se na svoj omiljeni kauč i pustio film bez da sam prethodno pogledao o čemu se točno radi. I volim kad stvari ispadnu dobro jer, a ovo je još veća slučajnost, stil filma se poklopio s onim sa onim na čemu radim zadnjih nekoliko mjeseci. Naime, radim na rukopisu koji bi u nekoj neodređenoj budućnosti trebao postati horor roman (samo se nadam da će to postati prije nego uvedemo leteće automobile i replikante) ali imam ponešto drugačiji pristup, više trilerski, jel’te, koji je uglavnom… pa likovi puno pričaju, to je u osnovi horor bez pravog horora i jednu stvar se nadam da ću uspjeti postići, a to je jeza na osnovu samih riječi. I o je upravo ono o čemu se radi u filmu (i zato ja sad sav sretan dijelim s Vama svoje dojmove) zbog čega mi je ispao nekako još draži i stvarno odličan izbor za večernje gledanje.

Roy Scheider glumi psihijatra. OK, znam da je ovo stvarno čudan izbor za takvu ulogu jer lik nije niti bad ass pilot niti bad ass šerif niti mu treba veći brod da bi se natezao s pacijentima. Lik je… smiren, ugodan, obrazovan i inteligentan. Njegov problem počinje kada jedan njegov pacijent bude brutalno ubijen (noževi su zajeban alat kad idete nekoga ubiti) ali mi ne vidimo sam čin ubojstva već nam je on jednostavno – opisan. Policija dolazi do njega i naš junak se prisjeća kakve je razgovore vodio snjime, tražeći što bi moglo biti važno za policijsku istragu. Paralelno s tim, upoznaje i žrtvinu ljubavnicu, zgodnu, ali emocionalno hladnjikavu plavokosu ljepoticu, Meryl Streep, koja je, osim te hladnoće, ponešto… čudna. Napravit ću malu pauzu i reći jednu stvar; nagledao sam se filmova s Meryl Streep, stvarno jesam, ali je još nikad, ponavljam, NIKAD nisam vidio u ulozi hladne ljepotice koja bi lako mogla biti opasni ubojica. A ona je ovdje zgodna kao sam vrag, vjerujte mi na riječ, i savršeno je odigrala ženu koja ima nekih svojih mušica. Oboje su ustvari dobro odigrali svoje uloge, ali o tome nešto kasnije. Znači, naš junak vodi tako neku svoju istragu i čini se da je privukao pažnju ubojice. A ujedno je počeo padati na žrtvinu ljubavnicu, što možda i nije najpametnija stvar koja mu se mogla dogoditi.

Jednu stvar ću odmah reći na početku; ovo je najbolja posveta starom majstoru napetosti Hitchcocku. Dok sam ga gledao imao sam taj osjećaj da mi je sve nekako poznato, pa sam nakon gledanja odlučio malo pročitati stvar-dvije o filmu i pokazalo se da uistinu imam dobro oko; redatelj Robert Benton stvarno je išao za tim da oda počasti naslovima kao što su Rear Window ili Vertigo, pa iako je to uočljivo dok gledate sami film, stvar nije dominantna, hoću reći, film funkcionira samostalno bez problema, a dobre posvete su samo dodatna zabava za publiku. Tako Meryl svakako malo baca na Kim Novak (osim što glumi bolje od nje – činjenica) a Roy baca na Jimmy Stewarta, samo što nije toliko smotan. Dakle, ako vam likovi budu ponešto… poznati, znate odakle su potekli. Stvar koja me oduševila jeste tempo filma, tj. način pripovjedanja. Zaboravite akciju, ovdje toga nema. Likovi jednostavno… pričaju, fina i smirena režija, kamera je uglavnom na licima junaka i bogat, stvarno bogat scenarij, tj. rječnik. Dijalozi su prirodni i služe svrsi. Ima nekoliko manjih cimalica kroz film, jedino odstupanje od ovog opisanog, koje će vas brecnuti za sigurno, ma koliko god da ste horora u životu pogledali, što filmu na trenutke daje gotovo horor štimung i koji uopće ne djeluje loše. Priča je dobro ispričana, nema nekih prevelikih nelogičnosti (iako ima par njih) tako da se nećete osjećati preveranima ili zakinutima za pojašnjenje, Meryl i Roy su svoje uloge odigrali više nego dobro, s tim da je Roy ovdje pokazao da mu leže i uloge smirenijih ljudi, ne toliko akcijski orijentiranih, što je za mene bilo pravo osvježenje te mi još uvijek nije baš jasno kako to da nikad nije postao toliko slavan kao neki njegovi suradnici. No, dobro, priča za neku drugu temu. Ako volite staromodne trilere a’la Hitchcock, a već ste pregledali sve njegove filmove po nekoliko puta, ovo je više nego adekvatna zamjena, plus što možete vidjeti neke od poznatih lica u stvarno za njih netipičnim ulogama. Kako god da pogledate, film funkcionira. Jedino ako niste pobornik starih stvari, ali onda ste pročašli stvarno pogrešnu stranicu za čitanje. Do idućeg čitanja, budite mi cool.

2609_1_screenshot 2609_2_screenshot 18342584946400515445 59069948669158083406 b77d1b773c3a8e9034521faf760 cfccd404fce58cf2d4094603262 e6b67f3ee73f13dfe00c094fa64 large-screenshot1


independence_day__resurgence_poster_by_sahinduezguen-d901dsm Independence-Day-Resurgence-London-poster Independence-Day-Resurgence-new-poster-03 independence-day-resurgence-poster-new-york static.srcdn_.comslirw1215-h1772-q90-c12151772wp-contentuploadsIndependence-Day-Resurgence-Singapore-poster-a22268deeaee8e42ffacfdf60858dfe3584820ef independence-day-film-nestandard1

IMDb

Trailer

Prije nekoliko godina imali smo val penzionera koji u život vraćaju svoje najpoznatije likove. Tako je Bruce Willis ponovo umirao muški, Sylveser Stallone boksao zadnji meč i vodio zadnji rat, Harrison Ford lovio zadnju avanturu (i još jednom glumio intergalaktičkog krijumčara). Iako možda na prvu zvuči smiješno, većina spomenutih filmova funkcionirala je bolje od očekivanog (OK, zadnji Indiana bio je pomalo… izvan tračnica dok je zadnji Die Hard bio malo puno izvan tračnica) te su i kritičari i publika bili više manje zadovoljni. Pa sa u međuvremeno naslagalo toliko superherojskih filmova da su ih ljudi prestali brojati, a SF kao takav živio je kroz Star Trek ili Star Wars reboot odnosno nastavke. To govorim uglavnom za onu supertešku kategoriju, gdje se novci bacaju kao riža na vjenčanju, a uspjeh je došao što zbog nekih novih klinaca, što zbog nekih puno starijih klinaca i debelog osjećaja nostalgije koji je postao novi izgovo producentima da snimaju nove filmove o starim ekipama. Pa kad je netko upitao; što bi mogli napraviti novoga netko je rekao – nastavak ET-a! Spielberg se oglasio i rekao da će polomiti noge svakome tko dirne njegov film (Liam Nesson je prenio poruku s onim imam poseban set vještina glasom) tako da se potraga nastavila. Pa smo dobili Jurassic World. Iako je kritika taj film uglavnom mrzila, publici se poprilično svidio (to govorim zato što je zaradio jaaaaako puno zelembaća), da bi onda netko rekao, jebiga, idemo napraviti nastavak Dana Nezavisnosti. Ljudi vole taj film, pa imamo osiguran taj nostalgija štimung, imamo nove i bolje efekte, a i stari glumci su još uvijek živi, pa mogu snimati. Stvari su mogle pokrenute. Ako mislite da je Jurski Svijet spomenut tek tako, ova dva filma imaju puno jaču povezanost nego se to čini na prvi pogled. Originalni Jurassic Park bio je par godina najgledaniji film na kugli zemaljskoj. Jedini koji mu je došao blizu i zauzeo (onda) drugo mjesto bio je upravo originalni Independence Day. I, da, u oba je glumio Jeff Goldblum, ali to je već sporedna stvar. Roland Emmerich tako je nakratko bio prozvan novim Spielbergom, ali ta je usporedba kratko trajala (sad se u istoj rečenici više spominju on i Michael Bay). I dok je Spielberg svoje dinosaure prepustio drugim kreativnim snagama (ostavši samo na mjestu producenta) Emmerich je odlučio napraviti sve osobno; napisati stvar, režirati i producirati, što je simpa, čovjek je želio imati sve pod kontrolom. A i očekivanja su bila poprilično velika. Kako rekoh, originalni Dan Nezavisnosti danas je stekao kultni staus, to je stvarno fin komad science fiction filma koji funkcionira i danas, usprkos, što bi rekli neki današnji klinci, praktičnim specijalnim efektima. Nastavak… pa teško da će doseći slavu prethodnika, ali ipak je uspio ostati na dobrom putu… donekle.

Dakle, stvari izgledaju dobro. 20 godina nakon što je alienska armada zamalo izbrisala ljudski rod, svijet je postao poveća utopija, gdje su ljudi zaboravili na sitne razmjerice, gdje nema ratova (iako još postoje war lordovi…) i gdje se svi drže za ruke i pjevaju kumba-ja pokraj logorske vatrice. Naravno, takvo stanje neće potrajati. Na obzoru se pojavljuje nova prijetnja, a kad kažem na obzoru, mislim na to da nova prijetnja jest obzor. Novi brod prekriva naš mali planet skoro u cijelosti, a ovaj put došla je evil space bitch osobno da sredi stvari (nikad ne šalji podanike da naprave posao jer ga oni neće napraviti) i zbriše naš planet iz sunčevog sustava. Zemlja je ovaj put spremnija, tehnologija je napredovala, imamo mlade snage u pripremi… i opet dobijemo po piksli. Kako veli bivši predsjednik Whitmore – Nikad nismo imali šanse. No, dobro, odmah doda i to da ni zadnji put nismo imali šanse, pa je nekako ispalo dobro. Ovaj put mlade snage moraju raditi sa starim veteranima jer, pa stvar je globalna, ako zajebu, nema nas. I minute otkucavaju, zla svemirska kučka ima još nekih planova osim brisanja našeg planeta, a i vrijeme je da se pojave neki novi junaci, neki koji nisu spremni za mirovinu. Dakle, stvari izgledaju dobro. Prvo su na popisu skoro svi sudionici originalnog filma, ukljućujući i mali cameo veterana Roberta Loggie kao Generala Graya, osim Will Smitha, koji je rekao ne snimanju jer nije dobio mucho dinero za svoj nastup. Pa su njega otpisali. Mrtav, idemo dalje. Tako je tu Jeff Goldblum, Bill Pullman, Vivica A. Fox i Brent Spinner. Data je ovaj put u…hm, ludom izdanju, ali nisu ni ostali likovi bolji. To je banda koju poznajemo iz prvog filma i koju je publika zavoljela (iako sam jebeno nadrkan što su Vivici dali tako malo minuta na ekranu) i koje je lijepo vidjeti jer guraju taj nostalgičarski đir. Nova ekipa…pa, Liam Hemsworth je jedino ime koje bi vam nešto moglo značiti, možda i ono od Jessie T. Ushera. Ostali… mladi, lijepi, znate već, da popune kadar. I, opet, stvari su izgledale dobro sve dok film nije završio, pa se neočekivano shvati da stvari ipak ne izgledaju tako dobro.

Problemi počinju odmah po pojavi novog neprijatelja, zle svemirske kraljice (netko je gledao Aliense) jer se išlo po principu; veće, višlje, duže i teže. Novi brod (kao jednina) prekrije pola kugle zemaljske i pri tom izazove neviđeno razaranje. Što je OK. Jebeš aliensku invaziju ako ne rasturi par gradova i ne ubije par slatkih mačića, ali u svemu tome izostaje onaj VAU efekt koji je imao originalni film. Tu se stvari jednostavno… dogode. Drugi problem je što setome pridodalo jako puno pažnje, da se naglasi razlika između onih prvih i ovih drugih (aliena, jel’ te) te da su ovi puno zajebaniji. I to je OK, jebeš neprijatelja ako nije nadmoćniji u svemu, gdje je tu zabava. Drugi problem koji se počinju vidjeti jesu likovi sami. I dok su u originalu oni imali svaki svoj put koji ih je na kraju spojio u jednu veselu družinu, ovdje toga nema. Točnije, djeluje kao da Emmerich nije znao što bi s njima. Jer, s jedne strane su stare snage, a s druge su mlade. Stare snage, oni uglavnom ne rade ništa već teoriziraju dok mlade snage, pa, ne rade ništa osim što su tamo. Oni su grupa pilota koji nemaju nikakve karakterizacije (jedan je sin junaka Hillera, jedan je siroče koje je postalo Top Gun pilot, bla, bla, bla) i kad jednom krene akcije, uglavnom ostajemo ravnodušni na njihove sudbine. Kako na mladima svijet ostaje, tako je i Emmerich koncipirao film, što znači da je stara garda postala potpuno sporedna i predstavljena kroz neke bezvezne epizode (Judd Hirsch je pisac, Vivica je od striptizete postala doktorica – ou, hell, yes, u to sam odmah povjerovao) i jednako tako brzo odlaze u zaborav. Bill Pullman je od WASP Predsjednika, koji je održao jebeno dobar motivacijski govor, postao polu ludi djed, koji čak nanovo održi jedan mali govor, a onda obuče pilotsko odijelo i pokaže mladima kako se neke stvari rade. Recimo. Jedini koji su ovdje profitirali jesu Jeff Goldblum i William Fichtner (kojeg gotovim čak i da čita telefonski imenik – lik je jednostavno faca) kao zamjena za generala Graya pošto imaju najbolje scene i, recimo, najviše minuta što se tiče stare garde. Znači, glumci su poluiskorišteni. Najveći problem je što drugi dio filma ne ispunjava očekivanja koja postavlja prvi dio; kada naši junaci pobjede prva pomisao vam je; Stvarno? To je to? Od onolikog pumpanja adrenalina i rasturanja i dojma nepobjedivosti… nekoliko hitaca i stvar je riješena? (bez straha, nije baš tako jednostavno, ali stječe se dojam). Sada, vidim da sam otišao u popriličnu negativnost, da odmah velim kako je ovo ipak zabavan nastavak. Drži glavnu nit originalnog filma, humor je okej-iš, akcijske scene okej-iš, a lijepo je vidjeti i staru gardu. Također, ne komplicira puno. Akcija, akcija i akcija, uz kratke intervale popunjavanja rupa. Patetika je naizbježna (pomalo je iritantno što stari likovi nestau sa scene uz dozu patetike i plemenitog samožrtvovanja) dijalozi su na trenutke užasni (a znaju biti i urnebesni) i ima par deus ex machina rješenje (sveznajuća svemirska – kugla!) koji su trapavu ubačeni u radnju. Na kraju balade, film isporučje obećano, ima doslovce svega, ali konačni dojam je da sve to malo zbrzano, da je priča tu bila puno veća (za dva filma) pa kao da se netko uplašio da to neće proći, pa su brže-bolje sve upakirali da ima kakav-takav kraj. Gledljivo, na trenutke šarmantno, ali ipak daleko je to od šarma originala.

id4-gallery2 id4-gallery4 id4-gallery5 idrdavethom.0 Independence-Day-Resurgence-Movie-Wallpaper-10.0 independence-day-resurgence-new-trailer-0 Jeff-Goldblum-and-Liam-Hemsworth-in-Independence-Day-Resurgence screen_shot_2016-02-13_at_11.08.14_0 screen-shot-2016-04-22-at-10-55-24-am Jeff-Goldblum-Independence-Day-Resurgence

The Finest Hours (2016)

Posted: Lipanj 12, 2016 in Avantura, Drama

finest -hours PH-126009983 FinestHoursUSBluray The-Finest-Hours-Movie-Poster

 

IMDb

Trailer

 

 

Kada je primio obavijest da je veliki putnički brod u neprilici, kapetan Arthur Henry Rostron napravio je sljedeće: okrenuo je svoj brod, svu raspoloživu toplu vodu iskoristio za pokretanje kotlova te je praktički izbacio putnike iz kabina i počeo pripremati brod za primitak unesrećenih ljudi. Tek nakon toga je stao i upitao telegrafistu koji mu je donio SOS obavijest koliko je informacija u pitanju točna. Brod u nevolji bio je Titanic, a brod koji se odazvao njegovu pozivu u pomoć RMS Carpathia. Rostron je tako postao slika i prilika kako se treba ponašati pomorski časnik, a njegova je intervencija završila tako da je brod koji je inače mogao ploviti brzinom od 15 čvorova, dogurao skoro do 18, uletjevši bezglavo velikom brzinom u područje punom ledenih brijegova. Na kraju je spasio preko 700 života i ušao u legendu i povijest o kojoj malo ljudi priča (čak i u velikom hitu James Camerona vidi se tek jedan kadar Carpathie). 1952 godine, priroda je odlučila ispisati novu stranicu povijesti u pomorskom spašavanju, a trebalo je samo, pa idemo reći 60 godina da priča dobije svoju filmsku verziju te da se ljudi upoznaju s još jednom grupom običnih ljudi koja je bezglavo uletjela u podivljale morske valove kako bi pružila pomoć unesrećenim članovima posade prepolovljenog tankera. Ono što su napravili tada nije se ponovilo do danas te njihova spasilačka misija i dalje stoji u povijesnim knjigama kao najveće spašavanje izvedeno malim brodom (čamcem, iskreno) koje je trebalo, po svemu što ih je okruživalo, završiti tragično po obje posade. Ja padam na filmove koji nastaju po stvarnim događajima. Problem je što su takvi dobri, uglavnom, ali ih znaju prepraljati kako bi se dobila još bolja slika nekog događaja, idemo reći: uljepšan događaj. Tako mi u sjećanje prvo dolazi The Perfect Storm, tragična storija o ribarskom brodu Adrea Gail i njegovoj posadi koja je nestala tokom jedne stvarno gadne oluje. To je OK film, vrijedan gledanja, ali je ustvari potpuna fikcija jer nitko ne zna što se točno događalo u posljednjim trenucima. Brod je jednako tako mogao potonuti prvog sata oluje, kao i onog posljednjeg, ne postoje svjedoci, ne postoje službeni zapisi, ne postoji čak ni olupina koja bi označavala grob nestalih ribara. The Finest Hours drugačija je vrsta filma, iako dijeli poprilične sličnosti sa svojim profitabilnijim prethodnikom. Da, namjerno sam izbjegao reći boljim jer su oba filma tu negdje, s tim da malo prednost dajem Satima pošto su faktografski točniji.

Za vas koji ne volite povijest, jedna oluja davne 1952 nije ušla u povijest kao najveća ili savršena, ali bila je gadna. Ono što je zanimljivo o njoj jeste to da su čak dva tankera doživjela istu sudbinu; Fort Mercer i Pendleton. Sva raspoloživa pomoć poslana je u smjeru Mercera jer se uopće nije znalo da je Pendleton doživio istu sudbinu. Kada je to ipak utvrđeno, posve slučajno, četiri člana obalne straže uzela su motorni čamac i gotovo samoubilački uletjeli u visoke valove kako bi pokušali pomoći posadi prepolovljenog nasukanog tankera. I, kako, rekoh, njihovo spašavanje jedno je od najodvažnijih ikad zabilježenih u povijesti Obalne Straže. Jer, činjenice su sljedeće. Oluja je bila prejaka za spasilački čamac, no nije potonuo iako je vozio naslijepo (valovi su pobacali sve pomične djelove s njega, uključujući kompas), nasukani tanker su pronašli gotovo slučajno (nosila ih je ista morska struja) izvukli su ljude s njega tako da su ih doslovce hvatali u zraku i izvlačili iz mora,a kao šlag na kraju – čamac je bio namjenjen za 12 osoba, teoretski je mogao podnijeti težinu od 20, dok su članovi spasilačke misije u njega utrpali čak 32 ljudi i još se uspješno vratili natrag. Ono što je ustvari najljepše kod filma jeste to što je posezao jako malo u vreću s dodatnim atrakcijama kako bi bio napetiji, neke sitnice su izmjenjene u odnosu na stvarnost, ali iznenadilo bi vas koje (Bernie i Miriam bili su vjenčani u vrijeme spašavanja – ona nikad nije došla tražiti ga u bazu odjevena u ljetnu haljinu i visoke pete tokom ledene oluje) jer stvarne stvari oko spašavanja bile su toliko impresivne da ih uopće nije trebalo prepravljati. Što je, priznat ću iskreno, kao amaterskog zaljubljenika u povijest, pametan potez od strane Hollywooda koji ima naviku brljati po svemu, čak i stvarnim događajima.

Film nije dobro prošao u kinima, iznenađenje, iznenađenje. Postoji dobar razlog za to. Naime, likovi nisu dopadljivi. O, da, sad sam vas malo uhvatio. Obično likovi u ovakvim filmovima imaju osobnost bernardinca, jednostavno ih morate voljeti, jači su i veći od života te kad krenu u opasnu akciju na vama je da sjedite na rubu stolice i pažljivo pratite što se događa. Ovdje to nije slučaj. Krenut ćemo redom. Chris Pine, “novi” kapetan Kirk od USS Enterprisea, inače mi nije nešto posebno jak glumac. Doduše, gledao sam ga u ulogama gdje se ne zahtjeva prejako glumačko umijeće, no kad mu se otvori prilika, dečko ponešto iznenadi (Unstoppable). Njegov Bernie Webber nije junak, daleko od toga. On je čak pomalo… čudnjikav. Društveno je tih i povučen (djevojka zaprosi njega), pomalo krut u vezi pravila (zato je jako fora kad ih odluči prekršiti) i kada se dogodi nesreća, on ne kreće u spašavanje zato što je junak u duši, čovjek na pravom mjestu, velikog srca i ostale pizdarije kojima nas šopa Hollywood kad su ovakve priče u pitanju, on krene na otvoreno more zato što mu je to posao. Likovi koji ga prate također nisu junaci, daleko od toga, oni su otišli na to putovanje zato što im je bilo neugodno povući se i među svima njima vlada poprilično nepovjerenje, čak i loša volja zbog nekih stvari iz prošlosti. Shvatili ste; oni su likovi koje nije lagano zavoljeti. Također, posada na havarisanom tankeru jednako je čudna, da ne velim realna, kao i spasioci. Nema veselih i dopadljivih karaktera, što film čini realističnim po pitanju karakterizacije, ali bogami i ne tako laganim za gledanje jer, pa, nitko baš ne voli nedopadljive likove. To je ustvari prednost, taj dodir realizma, bez raznih uljepšanih sranja. Efekti su jaki, mora se priznati i ako vas podsjete na spomenutu Oluju Svih Oluja, to je razumljivo, oba filma dijele isto okružje pobješnjelog mora. U osnovi, film ne komplicira, prate se dvije posade, prati se razvoj nesreće, kao i pokušaja posade tankera da se održe na površini te Bernijeve da ih spasi, uz povremene upade u nešto običnije životne situacije. Nema kompliciranja, nema prodavanja muda pod bubrege i nema razvlačenja, što film čini jasnim, preglednim i dobro režiranim, iako ne previše dinamičnim sve dok ne dođe do same zajebane situacije. Jedno od boljih iznenađenja ove godine, ako smijem skromno primjetiti, a film sam pronašao slučajno, kao i oni uništeni tanker, a kad sam vidio glumačku ekipu (Pine, Casey Affleck, Eric Bana) odlučio sam potršiti dva sata života, pa kud puklo da puklo. I, iskreno, bila su dobro utrošena.

The-Finest-Hours THE FINEST HOURS the-finest-hours2 the-finest-hours3 the-finest-hours4 the-finest-hours5 the-finest-hours6

 


Benghazi_step-2 - kopija (2) Benghazi_step-2 - kopija (3) Benghazi_step-2 - kopija Benghazi_step-2 160525071517728742

 

IMDb

Trailer

 

Rat je u svakom pogledu zajebana rabota. Mislim, ljudi ginu, razna politička sranja se događaju, frakcije bivaju nadrkane jedne na druge i nevini promatrači završavaju mrtvi. Rat je… sranje, kratko i jasno rečeno. I da nema filmova uopće ne bih znao u kojem dijelu svijeta se događaju takve stvari. Jer, vijesti ne pratim, hvala lijepo, potpuno smo izvan tračnica i slušati ulickane političare s plaćom od 20 tisuća kuna kako govore da je došlo vrijeme da svi malo pritegnemo pojas…pa, recimo da u meni izazivaju osjećaje koji bi obično završili razbijenim televizorom. A ja volim svoj televizor. Internet je… pa, uglavnom dobro mjesto da otkrijete što se događa u svijetu, ali tu je sad već drugi problem pošto sve povezano s Amerikom gotovo automatski znači da su negdje u nekakvoj dalekoj pripizdini dobili do pički zato što su to tražili, pa me opet nije briga za to. I imamo filmove. Uglavnom, pratim novitete kao i svaki drugi korisnik ove prekrasne usluge i pratim tko što snima. Činjenica je sljedeća, ja inače gledam filmove Michaela Baya s lakoćom. Hej, to je Hollywood, ako stvari ne lete sve u šesnaest, to nije akcijski film, a čovjek zna režirati akcijski film, ma što god drugi govorili. Problem je u tome što zadnjih godina (desetljeće čak) ne skida nogu s gasa kad se radi o Transformers franšizi. Ja je ne volim. Dosadna je. Gledao sam sve dijelove i svi filmovi su mi kao jedan, doslovno su mi se stopili u sjećanju i kad me netko pita jesam li gledao kojeg, samo velim da jesam i molim boga da me ne pita za detalje, ili, još užasnija pomisao, za modele automobila koji su se u nekom nastavku pojavili. Pa me malo iznenadila vijest da je snimio nešto drugo izvan te mašinerije za mlaćenje novaca. Stvarno iznenadilo. Projekt je bio toliko ispod radara da bi ga zasigurno promašio da mi susjed, koji uopće nema net, nije skrenuo pažnju na činjenicu kako Bay ima novi ratni film. Aha, super… čekaj malo, kakav ratni film? Zaozbiljno? Pomislio sam da se radi i Iraku jer, pa, tamo je stalno nekakvo sranje, pa snimiti još jedan o nekakvom sranju nije nikakva novost. Ispalo je da je Bay otišao malo južnije, do Libije, gdje se uhvatio ekranizacije knjige (naslov dotične je naslov i filma) koja pak govori o zajebanih 13 sati koje su morali preživjeti CIA zaposlenici kad su se našli na udaru nekakve militantne frakcije. Hej, zvučalo je jako dobro, što reći, plus dobar trailer, sve to (i reklama u stilu da je film nešto kao Black Hawk Down) bilo je više nego dovoljno da pogledam film brzinom ispaljenog metka.

Odmah na početku da odmah ispravim jedan mali krivi navod; film nije kao Black Hawk Down. Kvalitetom mi je čak i draži od dotičnog, ali ovdje priča nije toliko raširena i ako baš želite pravu usporedbu, zamislite Alamo i dobijete 13 Sati, uz tek blagu aromu spomenutog Pada Crnog Jastreba. I film je činjenična fakta, znatiželjna individua kakva već jesam, bacio sam pogled na pravu stvar i vidio da je stvarno ispalo sranje te da su neki sitni detalji izmjeniti (jedinica nikad nije dobila zapovjed da ne ide pomoći privremenoj ambasadi; krenuli smo odmah čim su počeli pljuštati prvi meci). A film govori priču o dvije lokacije. Jedna je skrivena CIA baza u kojoj Ameri rade… pa ono što već rade kad se šmucaju po stranim zemljama; špijuniranje, nadzor, prikupljanje podataka, takve stvari. I ovdje nisu u pitanju regularni vojnici već plaćenici koji imaju dužnost čuvati civile unutar baze. Doduše, svi oni jesu bivši vojaci, ali sad su u privatnim vodama. Druga lokacija je nešto kao luksuzna kuća u kojoj će se smjestiti američki veleposlanik u posjeti toj zemlji. Dvije odvojene grupe ljudi pronaći će se na udaru teško naoružane frakcije islamista koji će prvo rasturiti veleposlanikovu kuću, a par sati kasnije napasti i CIA bazu. Film u osnovi prati korak-po-korak tih događaja, počevši s upoznavanjem okoliša, likova i cijele atmosfere, preko noći u kojoj se puškaralo naveliko, pa do opsade CIA kompleksa, i na kraju završnice i izvlačenja preživjelih. Ako vam tokom gledanja na pamet padne Alamo (ili, ako ste stvarno nagledana osoba, hrvatski Broj 55) to je stvar slučajnosti jer je već odavno poznato kako se povijest voli ponavljati, a kad se nalazite u stranoj zemlji, okruženi stranim ljudima i kad vas prati nepovoljna politička klima, ako dođe do puškaranja, najbolje je zatvoriti se između četiri zida, napraviti posljednje uporište i pomolit se da pomoć dođe na vrijeme.

Snimanje filmova po istinitim događajima zasebna je vrsta sranja. Morate paziti na fakte, morate paziti na stvarna ljude (ako su još uvijek živi) i morate paziti da ostanete neutralni koliko god je to moguće, iako ovo posljednje i nije uvjet kojeg bi se trebalo držati kao da je zapisan u kamenu. Postoji jednu pametno rješenje kod ovakvih filmova; čak i ako znate tko je negativac, jednostavno mu oduzmete identitet i pretvorite u veliku bezličnu prijetnju. To nije nova stvar, Romero je to napravio u Night of the Living Dead, Carpenter u Assault on Precinct 13, Hill u Southern Comfort, čak je naš Kristijan Milić napravio sličnu stvar u Broju 55. Ta stvar funkcionira dobro zbog sljedeće stvari; film nije politička poruka. Naravno, ima ponešto uzvišenog patrotizma, iako puno manje nego bi to očekivali, ali sama radnja ne optužuje nikoga, ne pokušava ispraviti povijest i ne druka samo za jednu stranu. Bay kao da se nije želio zamarati takvim stvarima i to je na kraju ispala jako dobra stvar jer radnja se fokusira samo na golu akciju i situacije kroz koje su morali proći što civilni zaposlenici baze, što vojno/plaćeničko osoblje. Protivnici su tako nebitni, oni su tek poluga za pokretanje radnje, a da to nije namjerno tako ostaje i činjenica iz stvarnosti da nikad nije točnoi utvrđeno zašto je uopće napadnut veleposlanik Stevens, koji je u tom kraju zemlje imao iznenađujuće puno pristaša koji su kasnije javno i glasno osudili napada na američko osoblje. Film je tako prepolovljen u dva dijela, uvjetno rečeno. Jedan prije napada, koji ponšto zaostaje za onim kada krene akcija. Zašto? Zašto što dobijemo na uvid likove, upoznajemo ih, ali njihova karakterizacija, iskreno rečeno, ne odlazi dalje od obične skice. Svi su oni oženejni, svi imaju djecu i svima nedostaje obitelj. Pomalo klasika, da ne velim klišeji. Bez namjernog upiranja prstom, film pokazuje i banalno osiguranje koje je veleposlanik imao, kao i spominjanje mogućeg scenarija da se dogodi napad. Kada napad jednom počne, tempo doslovno odlazi u petu brzinu. Iako je sve to bilo kaotično do neprepoznatljivosti, Bay stvar ima pod kontrolom. Začudo, nije odustao od svojeg već prepoznatljivog vizualnog stila, ali malo ga je prizemljio tako da film izgleda pregledno i napeto, iako rad kamere zna biti pomalo iritantan. Napad na CIA bazu nije jedina stvar koju pratimo već i dolazak pojačanja (koje je imalo sto muka s prolaskom kroz aerodrom) kao i igru gluhog telefona s većim američkim dužnosnicima koji su kao malo gurali glavu u pijesam i ignorirali pozive iz CIA baze. Dakle, radnja prati više stvari i sve su jasne. Akcija je iznenađujuće prizemna i spektakularna (za neke stvari sam mislio da su filmska izmišljotina, ali nisu – kao ulazak devastiranog SUV-a u bazu)i djeluje ozbiljno, kao da se posebno pazilo da sama pucnjava bude najbolji dio cijele rekonstrukcije (jedan od likova čak spomene da mu je dosta tog “Alamo sranja” i da želi ići doma). Kada se sve zbroji, 13 Sati ispada gotovo jedan od najboljih filmova 2016, iako je prošao poprilično ispod rada i kritike i publike, a to je zato što u njemu političkih pizdarija za koje nas jednostavno boli neka stvar, akcija je realna i dobro izvedena, imamo osjećaj za likove (James Badge Dale, Toby Stephens, David Giuntoli…) i kaotičnu situaciju koja ima na zanimljivosti što zbog spomenutih stvari, ali i činjenice da je nastao po stvarnim faktima. Kako rekoh, rat je zajebana rabota, sranja se događaju, a Michael Bay bi se trebao malo više upuštati u ovakve projekte jer mu, očito, dobro leže. Ili, da budem malo ciničan; čim nema Optimus Prime-a u kadru, stvari odmah izgledaju bolje.

13-Hours-John-Krasinski-plays-Jack-Silva 13-Hours-Max-Martini-plays-Mark-Oz-Geist- 13-Hours-Pablo-Schreiber-plays-Kris-Tanto-Paronto secret-soldiers-benghazi-08

13-Hours-Secret-Soldiers-of-Benghanzi-3-1200x698 13-Hours-The-Secret-Soldiers-of-Benghazi-1 13-Hours-The-Secret-Soldiers-of-Benghazi-15 krasinski2-xlarge

13-Hours-The-Secret-Soldiers-of-Benghazi-18 13-Hours-The-Secret-Soldiers-of-Benghazi-22 13-Hours-The-Secret-Soldiers-of-Benghazi-28 13-Hours-The-Secret-Soldiers-of-Benghazi-33

 

 

 

 

 

Deadly Encounter (1982)

Posted: Svibanj 21, 2016 in Akcija, Avantura

0251 dlyenctr

IMDb

Trailer/Film

 

Volite li stripove? Znam, čudan početak za jedan filmski dojam, ali i nije, ne baš, pogotovo ako pogledate kako danas stvari stoje. Marvel VS DC – Rumble in the Jungle, kako bi se reklo. I dok me stvarno nije briga koji će film od kojega više zaraditi, malo se čovjek zamisli nad nekim drugim stvarima. Koliko potencionalno zanimljivih stripova prolazi nezapaženo? Jezio puno, ali, dobro, uzet ćemo u obzir zemljopis i reći da Europa nije baš Hollywood te da si ne možemo priuštiti ekstravagancije kao oni. No, možemo maštati. Povratak na moje pitanje o stripovima; nedavno je umro i čovjek koji je stvorio legendarnog Zagora. Ja ga, istini za volju, nisam nikad posebno preferirao. osim onih Čiko-Specijala, koji su mi znali kao klincu biti pravi urnebes za čitanje. Jerry Drake, dragi moji, bio je idol mog djetinjstva. Sad, neki znaju o kome govorim, dok će se neki počešati po glavi i reći – who the fuck is Jerry Drake? Poznatiji je pod imenom Mister No. Nadimak je dobio u zarobljeništvu, japanskom, tokom drugog svjetskog rata, zato što je bio tvrdoglava jedinka i odbio se slomiti na ispitivanju. Lik nema baš stalnu adresu, ima mali avion (Pajper, o, da, sjećanja, sjećanja) kojeg obavezno prije pokretanja mora opaliti nogom. Mister No bio je avanturistički strip, pun egzotike i dobre akcije, koliko me sjećanje drži, s jako fora naslovnim likom i koji je, tužno za reći, uvijek nekako uspio ostati u pozadini pokraj svih ostalih, bolje, primljenih junaka. Možda jest ostao malo u pozadini, ali nije zaboravljen jer čak i danas znam uzeti pokoji strip s njim i poprilično se dobro zabaviti. Što nas dovodi do zanimljive priče. Mister No nema svoj film, ta tko je vidio gledati nonšalatnog pilota kad je tu svemoćni Captain America, ali postoji film koji djeluje skoro kao njegova neslužbena ekranizacija. Zaintrigirani? Zanimljiva priča, ustvari. Ja volim helikoptere, već sam to rekao, ali vrijedi ponoviti mišljenje da je to stvarno fina mašina i praktična, što u stvarnosti, što u fikciji, ali da u filmskom svijetu baš i nema svojih predstavnika. O, da, tu je Blue Thunder, to zna svatko (koji će uskoro dobiti svoj remake – umjesto high-tech helikoptera dobit će se high-tech dron – koji lijepi penis?) no slučajno sam iskopao još dva naslova koji mogu ući u kategoriju s njim. O jednom sam već pisao, Birds of Pray, zgodan mali akcić (naravno, potpuno zaboravljen do danas) a drugi je…pa, ovo pred vama. Sada, nemam supermoći i nisam ga pronašao svojim superosjetilima, Smrtonosni Susret (pasmater glupog li naziva – zvuči k’o Steven Seagal film iz ove faze kad snima loše filmove) već je to, točnije, obrada upravo spomenutih Birds of Pray (koji pak nemaju nikakve veze sa Star Trek svijetom i Klingonskim ratnim brodovima). Radila ga je ista ekipa, iako, nije riječ o običnom remakeu, kako bi se to reklo, već je riječ o potpuno drugačijem filmu koji je i bolji od prijašnjeg. I opušteniji. I s više zračnih akrobacija, izvedenih tako dobro da baš i ne djeluju kao da su rađene za TV film.

Radnja nas upoznaje sa Samom, bivšim borbenim pilotom koji svoju sadašnjost provodi negdje u pripizdinama Meksika, prevozeći turiste i dostavljajući stvari lokalnim majstorima. Živi životom bez muka i živciranja, ima krug prijatelja koji ga poznaju i život je, što bi se reklo, dovoljno dobar da se ne želi zajebavati s nekim stvarima koje bi sve to mogle zaribati. Pa, barem dok mu u posjetu ne dođe bivša žena. Posjetu kao jedva ga je pronašla i treba, naravno, malu uslugu. Za let od točke A do točke B Sam će dobiti lijepu gomilicu novaca i kad to odradi, može se vratiti natrag svom životu. Samo što to baš i ne ide tako. Bivša je, kako to već ide s bivšima, udana za opasnog gangstera te je nešto napravila zbog čega je dragi muž želi ubiti. I ne bira sredstva. Zato će se Sam i Chris (bivša) pronaći u bijegu ispred naoružanih ubojica koji će ih loviti po zemlji i zraku (najviše po zraku) i zabavljati publiku. Jesam li rekao da je Sam kao Mister No? Iako to nije nigdje službeno čak ni naslućeno, inspiracija je lagano mogla biti izvučena iz stripa jer je je isti krenuo u distribuciju još tamo daleke 1975 godine. Sličnosti su ogromne; dopadljivi pilot, zabačene lokacije, neprestana akcija… Iako je ovo kao neki neslužbeni remake od Birds of Prey, to je tek izjava jer dva filma, osim pilota i helikoptera, nemaju baš ništa zajedničkog. I oba su dobra na svoj različiti način, što je odlična stvar jer ih možete gledati razdvojeno i doslovne se diviti kako su neke stvari dobro ispale prije nego su došla puno razvikanija mlađa braća kao što su Blue Thunder ili čak Top Gun.

Prvo ćemo krenuti od produkcije. Televizijska. Zanimljiva stvar jer baš radim na jednom tematskom tekstu koji su tiče Blue Thundera i slučajno sam naišao na podatak kako veliki studiji nisu bili zainteresirani za filmove u kojima bi helikopteri imali glavnu ulogu. Naime, nisu bili zanimljivi kao alat za pričanje velikih priča (avioni su tu, nažalost, još uvijek glavni) te je svaka ideja o jednom takvom projektu bila ili odbačena ili preseljena na televiziju, a čak bi i ondje doživjela drstične izmjene jer ne možete raditi neke stvari kao na velikom ekranu. Ovdje nije bilo ograničenja, osim onih televizijskih, a ako mislite da su helikopterski stuntovi patili zbog toga,  ni najmanje. Cijeli film je jedna dugačka potjera, kao i u slučaju Birds of Pray, ali ovdje je pristup malo lakši, ima više komedije, likovi su dopadljiviji, a i akcija je malo bolje razrađena. Iako, tehnički je film drvenkast, nije se tu bilo puno prostora za neke divlje montaže u stilu Michaela Baya, ali je barem pregledan i, što je nekako poanta cijele priče, realan. Jer u stvaranju nisu korištene makete već pravi helikopteri, a kad su helikopteri jedan blizu drugog, onda su helikopteri jedan blizu drugog, tu nije bilo foliranja. Priča je… pa, budimo iskreni, priča je više kao izgovor za priču nego što je stvarno ima. Dovoljno je da pokreće radnju i da vas malo zanima što će se dogoditi, ali to je uglavnom sve, cijela stvar ionako leži na leđima glavnih glumaca (Larry Haggman – ako ne znate tko je on, pitajte vaše mame i bake znaju li tko je bio J.R. iz sapunice Dallas) i realne akcije. Rekavši to, odmah ću reći da sam film i nije nešto posebno pamtljiv, to je više materijal za nedjeljno poslijepodne, ali ako ga odlučite pogledati, tko zna možda vam se i svidi jer nije gubitak vremena (općenito pričano, jel’ te) jer ima sve potrebne sastojke, dobar ritam, zabavne glumce, par stvarno dobro režiranih scena i svakako mu mogu pridodati koji plus jer je došao ranije nego razvikaniji naslovi koji koriste zračna prometala kao polugu radnje.

1695567,yp+T7PMY5lKvdiJRNP2232rRcIxVh8A_S7N9IsWuz4QEwaEPZZrjpU+rJbihmueTTpJCTKIusJ0qmDEDRKo4WA== 1695568,uehIQnBEGGTzFKkWXCW_9Gt1jhFRaxiGFNHXSLvJVQbr1KuxdEchg8sj7pZfqcWRe7yTowcBU2QO1XItR_PzSA== 1695569,eiS_7eTsXf8VhB6Rvek3vNZAI9mnvvYeqPVzTfsRxpkA4+dduLjXVruWRd7EkIuGViTMsXj+BpJkjE2irqViww== 1695570,YLP7zQLz6ZSLuWzmze0PW+cnYRhdXbprbGh7njsvg0iMHY6n9UFdx_F1sfhwcUnP_6c6uuIOt37+Um3E6fWHFg== 1695572,5r_xmXX4krQKoVZqnDsjroGIrnm5p1+bJ7HeG6Sv2u62x1pEi68ZP6ykQPq_5ra3crfTSJG1TkgOhTnYFZavhw== 1695574,MqveFMRzikFV7Hc_8n63Uc1ipmVb1vLp9msrFhS3XaFwpWgi6UYEvgJgPeOS3+TzP7qqwCcLyODdR79920XjOw== 1695576,+wriAlIJ19davfGDvXzlIufQWkKiLVaABmjAIxDq6vwCpzdB7gSn3YZw+bRYHkEGwyQHkgDu163xeErIJvHxhA==

159826481 fotocena1

Damnation Alley (1977)

Posted: Svibanj 5, 2016 in Akcija, Avantura

Damnation-Alley-Poster Damnation-alley-poster1

IMDb

Trailer

 

Teško oklopljeno vozilo prolazi kroz pustoš izazvanoj nuklearnim ratom, dok se putnici dotičnog suočavaju s raznim neprilikama dok traže ono posljednje mjesto gdje je sve ostalo normalno. Što? Mislili ste da je Mad Max: Fury Road (ili Road Warrior) jedini film koji ima tešku mašineriju u pogonu i postapokaliptične krajolike? Ako jeste, mislili ste krivo, ali vam to ne zamjeram previše, puno ljudi misli da postapokaliptični filmovi počinju i završavaju s Maxom. Avenija Propasti (ili Aleja Prokletih – koji god naslov, funkcionira) pojavio se par godina prije Maxa, ali nije ostavio takav utisak, što i ne iznenađuje baš previše jer nije riječ o baš tako dobrom filmu. Točnije, radi se o ekranizaciji romana SF/Fantasy majstora Rogera Zelaznyja, samo što ovaj dio “ekranizacija” shvatite više kao “inpirirano pisanim materijalom” jer sam pisac nije bio oduševljen snimljenim materijalom (ali mu se sviđao originalni scenarij – negdje je došlo do problema u komunikaciji) te mogu shvatiti i zašto nije bio. Da budem iskren, svako malo sam znao naletjeti na naslov ovog filma, mislim da sam ga i sam upotrijebio u jednoj anketi o post-apokaliptičnim filmovima, no nikako da sam sjeo i pogledao ga. Križam ga s liste, next, please. Neću reći da sam uludo utrošio vrijeme jer nisam, zgodan je ovo mali filmić, ali da sam ostao nešto posebno oduševljen – i nisam. Ima tu više razloga, do kojih ćemo, naravno doći, ali je zanimljivo koliko me osnovna premisa podsjetila na Fury Road (minus Besmrtni Joe, gitarist, Furiosa – zamislite samo onu tešku kamiončinu kako putuje praznim krajolicima) te sam se morao zapitati nije li stari lisac bacio pogled na ponešto hvaljene literature prije nego je krenuo raditi svoj film (da, OK, Road Warriora, kužimo se – Fury Road je ionako remake Cestovnog Ratnika), što mu nikako neću zamjeriti jer sam dobio želju da i ja bacim pogled na dotični roman. Zvuči zanimljivo, dapače, zvuči zanimljivije nego sami film, barem ovo što je snimljeno kao konačni proizvod.

Kao i svaka dobra post-apokliptična priča tako i ova moram započeti s nečin, nekakvom vojnom bazom, smještenoj u pripizdini tako da kad se sranje dogodi (za koje ne dobijemo pojašnjenje, ali znamo da su Rusi lansirali nuklearke, pa su Ameri lansirali svoje i već znate kako ta priča završava) vojno osoblje preživi. I, tako, oni tamo preživljavaju i povremeno bacaju pogled u ostatak svijeta, koji je uglavnom pustoš, ali postoji taj jedan radijski signal koji im ne da mira, ali ne odluče djelovati sve dok samu bacu ne zadesi fijasko i skoro svi soldati završe mrtvi. Nekoliko individua tako opremi dva posebna terenska vozila (transporter/oklopnjak) i kreću na dugački put u neizvjesnost, tražeći izvor tog signala koji, između ostalog, govori kako postoji jednu mjesto gdje su svi sigurni, sretni i veseli.

Premisa romana je slična; odabrana grupa mora s TRI vozila proći preko pola devastirane Amerike kako bi predali poruku (dalje nisam išao sa sadržajem) i scenarist je zadržao uglavnom tu ideju o putovanju. I to je otprilike to, sve što je preživjelo iz romana. Ovdje se na put kreće s dva vozila, pa jedno najebe i onda ostane samo jedno. Prva i uvodna stvar, film nije loše narativno postavljen. Ne vidimo samo katastrofu koja je sjebala cijeli svijet (i to mislim doslovno, izbacila je Zemlju iz centra ili koji već vrag, pa imate svu silu nekih nemoj-me-jebati vremenskih nepogoda) ali na nije ni bitna, pa je tu malo kako dečki vrijeme provode u toj zabačenoj bazi, pa onda krenu na put i tu stvari postanu loše. Mislim, općenito gledajući, film ima glavu i rep, sve je to OK, znate tko koga, ali ono između je pomalo srednja žalost. Naime, što je problem. Film bi želio biti ozbiljna postapokaliptična avantura, no onda u radnju ubaci škorpione velike dva sa dva metra, pa već kad to provarite, onda naletite na cijelu rijeku buba-švaba (da, dobro ste pročitali) koje vole papati ljudsko meso. Kužite? Takve stvari su…erm, poprilično glupe. Krajolici pak nisu tako loši, iako su ograničeni. Pustinja, pa Las Vegas zatrpan pijeskom (eat that, Resident Evil!) pa onda metropola s buba-švabama (grad je ostao netaknut iako je su tuda bile velike nuklearne eksplozije) pa opet divljina i na kraju… pa, vidjet ćete i sami ako bacite pogled. Tema dana, putovanje. Taj nabildani RV uopće ne djeluje loše, ali malo su se zeznuli s njegovim dizajnom u unutrašnjosti; ne bi stalo toliko stvari koliko su oni stavili u njega čak ni da je velik kao dva vagona Orient Expres vlaka. Pa to malo ubije dojam. Zanimljivi djelovi traju kratko (Las Vegas) te ih odmah preklope s nečim blesavim (jedna žena je preživjela u Las Vegasu, zgodna kao vrag hraneći se… ne znam, valjda pijeskom) tako da sadržajno je posvuda. Ima tu ponešto poznatih lica; Jan-Michael Vincent i jako, jako, jako mladi Jackie Earle Haley, no to vam ne treba značiti ništa jer nitko od njih ne glumi. Vizualno je… pa, loš. Efekti su poprilično vremenski pregaženi, uključujući i minijature u završnici. Tu i tamo pokoja uspjela scena jednostavno ne opravdava osjećaj šlamperaja koji se provlači kroz cijeli film. Znači… da velim gubitak vremena? Pa, neću to reći jer film je ipak koju godinu ispred svojih srodnika, pa mu se može barem priznati to, a to što je na svim listama tih post-apokaliptičnih filmova više duguje činjenici da je snimljen tako rano nego što ima pravu kvalitetu. Kategorija; ubijanje vremena, bez da će ostati u nekom dužem sjećanju.

20525_2 damnation-alley-lobby-card-1 damnation-alley-lobby-card-3 damnation-alley-lobby-card-4 damnation-alley-lobby-card-5 damnation-alley-lobby-card-6 damnation-alley-lobby-card-7 damnation-alley-lobby-card-8

 

 

London Has Fallen (2016)

Posted: Travanj 25, 2016 in Akcija

118810 getmovieposter_london_has_fallen_8 london_has_fallen_ver5_xlg london-fallen_post_1200_1778_81_s LONDON-HAS-FALLEN-Poster

 

 

 

 

IMDb

Trailer

 

Imao sam nekih privatnih stvari za riješiti, to ću vam odmah sasuti u glavu odmah po prvoj rečenici jer znam da vas nije briga za to, a kako mene nije briga za to što vas nije briga, činimo savršeni par. I kao kod svih privatnih sranja, treba vremena da se ona raspetljaju i da se ravnoteža svemira vrati natrag u svoj centar. I umjesto da napravim klasični balkanski potez i pretegnem korak do prve birtije i počnem pjevati “lomim čaše, ruke mi krvave” ili kako god već idu stihovi u takvim pizdarijama (ja sam ipak čovjek od R’N’R-a) ja si pustim nešto za gledanje. I, naravno, a ovo je savjet koji si možete pribilježiti za eventualnu buduću upotrebu, pustim nešto u čemu stvari lete u zrak sve u 16, bez da sam u tome tražio skrivenu ironiju. Sada kada znate sve (a ustvari ništa) odmah da spomenem kako je ovo ispalo skoro pa i najbolji lijek za sve gluposti koje bi u tom trenutku mogli preživljavati jer, a ovo je univerzalna stvar, uvijek je lijepo vidjeti kako je tuđa patnja gora od vaše. Na stranu filozofiranje i da budem potpuno iskren, tražio sam nešto za gledanje, a da se ne moram previše opterećivati razmišljanjem. I pogodio sam samo tako, samo što vrijedi dodati kako sam imao niska očekivanja. Jako niska očekivanja. Naime, Olympus Has Fallen je ona vrsta filma kakvu kritičari uglavnom vole koristiti kao metu za gađanje lošim kritikama (bili su čak i malo pažljivi, ako možete u to povjerovati) ali je film zaradio lijepe novce (ukoliko ne počujete analizu nekih anonimnih stručnjaka koji će vam reći da takav film nije zaradio novce već ih izgubio, pa se ulagalo u nastavak… neznam, valjda producenti vole gubiti novac) i bio zanimljivo malo osvježenje na repertoaru. Kad kažem zanimljivo, onda to stvarno i mislim jer film je bio  ono što se nazivam dobrim akcijskim filmom; bezumna pucačina koja je otišla u debelo pretjerivanje i još ispala zabavna. Naravno, prokušani Die Hard koncept nije omanuo, pa smo dobili još jednog čovjeka od akcije, a Gerald Butler se od zajebavanja sa kolegama u 300 ovdje pretvorio u one man show i uloga mu je dobro ležala. Nastavak je bio, kako se to narodski veli, logična stvar. Ali, da li je nastavak uspjela stvar? Kad se u obzir uzme činjenica da je već i original bio rastezanje rastegnute ideje onda bi i sama pomisao na nastavak mogla biti strašna (vjerujem i da jest bila raznim  kritičarima kad je film originalno najavljen) i, iskreno rečeno, nastavak nije tako zabavan kao prethodni dio, ali nije ni omanuo kako je mogao. Recimo to ovako, ako ste pobornik akcijskog filma, tj. ne tražite dlaku u jajetu, onda će vam ovo biti jednako zabavno kao i Pad Olimpa, ali ako ste perfekcionist istančana filmska okusa… onda ste stvarno pogriješili stranicu na kojoj ćete čitati dojmove o filmovima.

Dakle, svijet je ponovo u ravnoteži. Američki Predsjednik uživa u mirnom životu, Bijela Kuća je obnovljena, a Mike Banning razmišlja o odlasku iz Tajne Službe jer ima zgodnu ženu i malog klinca na putu. Stvari ne mogu biti bolje. Ili možda ne. Dvije godine ranije, znači negdje tamo u vrijeme dok su zli sjeverno korejanci napadali Bijelu Kuću, netko je mislio da bi mogli riješiti jednog teroristu napadom drona. Velika eksplozija, ali lik ne umre. Točnije, isplanirao je tako pažljiv napad da je to divota, okupit će sve svjetske vođe u Londonu na pogrebu nekog državnika, a onda će ih sve posmicati i zavladati svijetom ili neko takvo sranje (kao da više itko prati što ti zli teroristički gadovi žele). I stvar uspije, ali opet djelomično. London je u ruševinama i panici, teroristi izlijeću iz svake rupe, a Mike opet mora pokazati da ima dobar set posebnih vještina i spasiti Predsjednika od sigurne smrti. Ulice Londona tako postaju novo igralište, a eksplozija i ispucanih metaka ima na kamare, gdje god okrenete tamo je jedan terorist željan pucnjave. Kao da ste ušetali u video-igricu. Ovaj put smo, umjesto zlih korejanaca opet dobili zle muslimane ili barem njihov približni ekvivalent, pa na toj froni ništa novog, ali paralele s ISIL-om i nedavnim sranjem u Parizu više su nego očevidne. Kako to veli jedan komentar negdje, odgovarajući na pitanje trebaju li nam akcijski filmovi koji su preslika stvarnih sranja; ako niste u stanju razlučiti fikciju od stvarnosti onda filmovi stvarno nisu za vas. A da je ISIL ili bilo koja druga teroristička organizacija u stanju izvesti napad ovakvih razmjera kakav je izveden u filmu, svijet bi odavno bio Mad Max zgarište. Ali, tu leži i jedan malečki problem s filmom. Pad Olimpa bio je…pa, jebiga, čisto pretjerivanje, tamo je stvarno nebo bilo granica, a onda su otišli još malo više. Ovdje to i jest i nije slučaj.

Za ljubitelje akcije, stvari će biti više-manje savršene. Eksplozija ima na svakom koraku, a nije se štedjelo ni na pretjerivanju, pa se može reći da je film uspio u toj namjeri, mislim, plan je da se jednostavno sve živo i neživo digne u zrak i poubija što više državnih službenika. Same eksplozije su uglavnom problematične. Film, kao i prethodnik, ima stvarno skroman budžet, tek 60 milijuna, pa je CGI korišten u najbolju ruku osrednji. Tako mali budžet ispao je dobra garancija da se uloženo vrati natrag, što jest napravio, pa me ne bi iznenadilo da jednog dana netko najavi i treći dio, možda čak i egzotičnu lokaciju kao, oh, što ja znam, Zagreb Has Fallen. Na stranu to, sama pucnjava je odlično napravljena, iako se mora priznati da sama režija nije tako inspirativna kao ona od Fuquoe, novi redatelj (čije ime nisam ni zapamtio) nešto je između prosjeka, rutinera i povremenih bljeskova genijalnosti, a pod ovim zadnjim mislim na dvije genijalno režirane sekvence pucnjave koje se odigravaju u jednom dugačkom kadru, pa je osjećaj video-igrice više nego jak tamo. Znači, tehnička strana priče funkcionira, ima pirotehnike, ima akcije, ima atrakcijew. Mana je, pa film nema ništa drugo. Likovi nemaju nikakve karakterizacije, naš junak Mike jedini je koji je dobio nešto napredovanja, iako je to i određeni klišej, dok većina glumačkog casta, povratnika iz prvog dijela (Morgan Freeman, Angela Basset, Robert Foster) uglavnom sjede (doslovno) neiskorišteni. Aaron Echkart i Gerard Butler imaju dobru kemiju na ekranu, nešto kao Jack Bauer i David Palmer štimung, a Echkart je fora glumac, kao i Butler, pa ih uopće nije teško gledati na ekranu. Naravno, radnja je takva da doslovno vrišti “nemojte me jebat” situacijama, ali to je ona draž koja je upalila u Olimpu, iako je ovdje možda malo manje uspješno. Također, ovdje se odustalo od Die Hard premise, pa film više podsjeća na nabildanu verziju The Warriorsa ili još bolje, na Judgment Night, što znači da je stalno u pokretu (iako ulice Londona izgledaju pomalo praznjikavo) te da, uglavnom, nema praznog hoda. Pad Londona tako je glasan, bučan, nabrijan i zabavan akcijski film, uz kojeg ne treba puno razmišljati, a ako ikad upadnete u neka osobna sranja kao ja, pa, svakako je bolje od odlaska do prve birtije i runde narodnjaka. U svakom pogledu.

aron-Eckhart-and-Gerard-Butler-in-London-Has-Fallen. londonhas londonhasfallen-xlarge londonhas

aron-Eckhart-and-Gerard-Butler-in-London-Has-Fallen. londonhas London-has-Fallen-Gerard-Butler londonhasfallen-xlarge