Halloween (2018)

Posted: Studeni 2, 2018 in Horor, Jamie Lee Curtis, John Carpenter

 

IMDb

Trailer

 

Donio sam jednu veliku odluku. Nikada više ne gledam horor filmove u kinu. To moram ponoviti i dodatno naglasiti; nikada više ne gledam horor filmove u kinu! Sjedim ja tako i, bez imalo srama mogu priznati, potpuno uživam u novoj inkarnaciji kultnih suparnika Michaela Myersa i Laurie Strode, a iza mene tri proklete klinke od nekim 14-17 godina cijelo vrijeme, ali baš cijelo vrijeme, komentiraju radnju (joj, glupača, zašto je napravila, joj, koja kretenuša, joj ovo, joj, joj ono…) da bi vrhunac svega toga bio – a tko je ustvari taj tip? Zašto on proganja tu babu i zašto je baba, već kada smo kod toga, glavni lik. Druga klinka, sa prenemagajućim glasom razmaženog derišteta, ide ovoj prvoj objasniti; znaš, rekli su da u filmu ima dva bivša muža – to je sigurno jedan od te dvojice. Treća, jednako iritantna, objašnjava kako joj je to brat (ustvari je došla i najbliže nekom točnom pogotku) ali ove dvije joj objasne da su rekli kako joj to nije brat… Onda joj je sigurno šogor. Draga djeco, iz dubine vlastite filmske duše, klonite se filmova o kojima nemate pojma. Klonite se franšiza o kojima nemate pojma. Lijepo vas molim, na koljenima ako treba. I, da, nisu samo cure krive, ima i muških. Tako je jedan lik u pripijenoj majici kratkih rukava (dok je vani bila skoro nula stupnjeva i stvarno hladna noć) vikao kako bi „razbio pičku“ Michaelu Myersu svaki put kada bi se ovaj pojavio na ekranu. Suprotna strana toga, svaki put kada bi se dogodila opaka scena, isti taj lik je skoro četveronoške pobjegao prema izlaznim vratima. Mrzim jebenu publiku u kinima. Dignite film i komentirajte doma. Informiraj je na prokletom internetu šta ideš gledati. Baci se sa prve zgrade… Napravi bilo što, samo nemoj dolaziti u kino! Nikada više gledati horor filmove u kinima – konačna i doživotna odluka.

Ali, da budem i malo iskren, nikada ne gledam horor filmove u kinima, stvarno se ne mogu sjetiti kada sam pogledao posljednjeg (mislim da je to bio onaj remake od Strave u ulici Brijestova – pa, to je bio stvarno uzaludno bačen novac) i ne bi ni ovoga gledao da nije bilo nekoliko odlučujućih faktora pri donošenju odluke. Pogađate i kojih već, zar ne? Ja sam ogromni fan Johna Carpentera, iako on ovo nije režirao, prekinuo je neku vrstu mirovine i odradio producentski posao te uredio glazbu za novi film – koja zvuči fantastično. Druga stvar; vratila se i Jamie Lee Curtis u glavnu ulogu Laurie Strode. Sada, ja volim i Halloween: 20 godina kasnije. Držim to dobrim horor filmom, zabavnim, na trenutke i napetim. Iskreno, jedini Halloween filmovi koji vrijede u cijelom tom serijalu su oni gdje glumi J. L. Curtis. I, ne, ona glupost nazvana Halloween: Uskrsnuće u to se ne ubraja. Ono je jednostavno željeznička nesreća od filma kojoj ni sam Isus Krist ne bi pomogao. Ali H20 je bio fora filma, to priznajem. Novi nastavak franšize ide nekim sličnim cestama kao i taj dio; što se događa nakon što „posljednja cura“ preživi napad poremećenog manijaka? Pa, sjebe je psihički, više-manje. H20 je bio o bježanju i naposljetku suočavanju s traumama dok je novi Halloween o pripremama da više nikad ne budeš žrtva. Laurie Strode u ovom filmu živi u izoliranoj kući, čvrsto utvrđenoj, okruženoj teškom ogradom i reflektorima. Posjeduje opasan arsenal oružja i nekoliko dodatnih osiguranja u obliku izolirane sobe. Čisto se čudim što već nije postala plakat-žena za ove fanatike koji se pripremaju za sudnji dan jer upravo to je i ona. Skoro. Michael Myers, koji je uhvaćen i provodi dane u umobolnici, u cijelosti joj je zeznuo život, odnos sa kćeri, odnos sa unukom, a ima i dva propala braka iza sebe. Laurie je postala nešto kao gradska atrakcija, znate već, žena u koju svi potajno upiru prstom i govore kako je pukla kao kokica. Tj. dok Michael Myers ne pobjegne iz bolničkog transporta i vrati se natrag u grad. Onda stvari više nisu tako smiješne.

Novi Halloween radi nekoliko dobrih stvari i nekoliko loših. Loše stvari su… Nisu to toliko loše stvari koliko nedorečene stvari i ne donose onoliku isplatu u odnosu koliko je uloženo u njih. Tu je i jedan doktor koji drži Myersa na oku i ima odjek starog doktora Loomisa. Ono što ne valja s tom pričom je taj što postoji i jedan preokret koji doslovce dolazi iz vedrog neba i malo je šlampavo to napravljeno. Razumijem zašto su to išli napraviti, nisu htjeli kopirati original baš u svemu, malo iznenađenje i tako to. Ali jednostavno nema tu očekivanu težinu. Druga stvar koja baš ne funkcionira je unuka od Laurie i njezino veče s dečkom. Koji ima poveću pažnju u filmu, ali na kraju ispadne neki šlampavi teen preokret i oni prekinu i kada gledatelj shvati da je sve to bilo samo zato da ona izađe u noć bez mobitela – moglo je i bez toga. I, da, postoji jedna Quentin Tarantino scena gdje dva policajca pričaju o – sendvičima. Ozbiljno? Izvan toga, film stvarno donosi neke promjene i malo svježine u priču. Jedna od njih je i ta da su se riješili onog utega da su ovo dvoje brat i sestra. Sjajno, došlo mi je da zaplješćem u pola kina. Sada Michael ima slobodne ruke ubijati koga god želi i film to iskorištava savršeno. On je ona nezaustavljiva sila koja ide i ubija i to nam sjajno prikazuje u jednom dugačkom kadru gdje Michael ulazi u jednu kuću, ubija jednu osobu, pratimo ga kroz kuću, preko ulice, pa do druge kuće, gdje ubija drugu osobu… Čisto savršenstvo što zbog rada kamere, što zbog napetosti (jedno ubojstvo je izvan ekrana, da publika malo zamišlja, dok je drugo nama pred očima zbog šoka) što zbog pravog ugođaja koji jako dobro pogađa note Carpenterovog originala. Tu su i same posvete istom tom originalu, ali postavljene na tamo pametan način (neke su u obliku okrenutih situacija u radnji, neke su vizualne naravi) da gledatelja ne udaraju po glavi, ali ih je jednostavno zamijetiti. Treći čin, smješten u kući od Laurie, je naprosto sjajan. Ne zbog krvi jer je ni nema toliko već zbog napetosti koju je jako teško postići u današnjim uvjetima; ništa više nije šokantno ili napeto. Film je sukob dvoje starih suparnika izveo onako kako treba; glavom u glavu, oboje izravni u svojoj namjeri i to funkcionira baš zbog njihove prijašnje povijesti. Novi Michael je malo sporiji, ostavlja dojam realne i starije osobe, ali ima tu nijansu nečeg nadnaravnog u sebi što svi poznaju i vole kod njega. Jednostavno, sve funkcionira bolje od očekivanog. Možda da su još ti neki pravci skraćeni, možda da se dodala još koja minuta pažnju samoj Laurie i njezinom odnosu s dvije generacije ostalih ženskih članova, ovo bi bio savršeni horor film. To što se ne srami zaroniti u psihička stanja svojih likova, prikazati neke stvari koje odlaze izvan sfera običnih horor filmova i pokazati kako nam neke traume mogu definirati cijeli život čini ga i ponešto inovativnim. Kako je cijela ta franšiza bila otišla u krasni kurac s onim glupostima koje je režirao Rob Zombie, ovo je bila prijeko potreba injekcija adrenalina da ponovo oživi. Iako ima i jako zadovoljavajući kraj, pretpostavljam da se već planira sljedeće poglavlje (i ta obično zajebu sve ono dobro iz prethodnog filma) ali dok ono ne dođe… u ovome stvarno treba uživati. Moderni horor film s jakom notom nostalgije i funkcionira više nego dobro na skoro svim razinama.

  

Oglasi

 

 

IMDb

Trailer

 

U tijeku je svjetsko nogometno prvenstvo. Cijeli svijet je ispred televizora, zbrajaju se golovi, zbrajaju se bodovi… svi uživaju. Valjda, ne bi znao jer ne gledam. Točnije, ne gledam ništa više od toga kada igra reprezentacija Hrvatske. Zabavna stvar, proglasili su je za jedne od favorita natjecanja, ekipa iz sjene, bla, bla, bla, truć, truć, truć… Nije da sam baš nešto jako impresioniran njihovom igrom, ali lijepo je kada imaš pobjednički niz od tri pobjede. To nije loše. Sa druge strane, filmski je svijet prepun naslovi koji govore takvu priču. Podcjenjeni tim koji čistim čudom dolazi do slavne pobjede. Ja volim takve filmove jer privatno nisam apsolutno nikakav sportaš (jedno kratko vrijeme sam bio čisto okej u košarci) i volim kada netko podcijenjen napravi slavnu pobjedu. Gomila ljudi voli Geenu Davis (pribrajam se toj skupini), gomila ljudi ne voli Madonnu (nekako sam u sredini što se toga tiče) i cijeli svijet jednostavno voli Toma Hanksa. Njega ako netko ne voli… koji vam je vrag? Spojite ta tri imena i dobijete zanimljiv sportski film o prvoj sveameričkoj ženskoj baseball ligi. Sada, bit ću potpuno iskren – nemam pojma o čemu je baseball. Ni koja su pravila, ni koliko igrača igra… apsolutno ništa. Pride, držim ga i poprilično blentavim sportom, ali to je možda i zato što ga općenito ne razumije. Amerikanci ga, naravno, obožavaju. Snimili su već gomilu filmova o njemu i napravili mu svjetsku reklamu, kao i svojoj verziji footballa – kojeg isto tako držim glupim sportom, opet, možda zbog toga što ga uopće ne razumijem. Ali, kao i svi filmokusci, volim dobru tekmu iako ne znam što točno gledam. Voli taj stav, igramo kao da nam je to zadnja utakmica u životu i ne uzimamo zarobljenike. To je filmsko uljepšavanje, naravno, ali bome je puno uzbudljivije nego kada nekad znam pogledati klasičnu utakmicu i dva sata gledati kako ostaje 0:0, a svi igrači plaćeni kao ja za tri sljedeća života. Uvijek uzimam fiktivnu tekmu naspram one prave, jednostavno jer je zanimljivija. I jer tamo igra Geena Davis i Tom Hanks, ali to su već tehnikalije.

Ovo je kao istiniti događaj. Kao, jer nije, ne u cijelosti. Ženska je liga uistinu postojala i ostavila svoj trag, ali prvo ćemo riješiti neke sitnice vezane uz to film-činjenice relacija. Naime, ženska liga je bila popularna od prvoga dana svojeg postojanja, ne kako film sugerira da su morali koristiti skoro cirkuske trikove da se čuje za njih. Jednako tako, ni muški baseball nije umro čim je počeo drugi svjetski rat, ali on se igrao samo u glavnim gradovima dok je ženski bio po cijeloj zemlji i manjim stadionima, pa je siromašnija raja mogla nešto i vidjeti, zato je bio popularan. Jednako tako, njihova “karijera” nije trajala samo do završetka rata kada su se rasni mužjaci vratili natrag (što znači cirka – 2 godine) već je postojala tamo do pedesetih godina, kada je otišla u zaborav nakon što je televizija počela prenositi utakmice, naravno, one važnije i slavnije. Tako da, ženski baseball je postojao skoro desetak godina, što nikako nije loša stvar (ne znam postoji li danas neka inačica te Lige) pa te činjenice koji film iznosi… uzmite s malo suzdržanosti. Sve oko toga, plus činjenica da likovi od Geene i Toma nisu postojali u stvarnosti, je bilo koliko toliko točno. A što je to bilo točno točno? Pa, to da su djevojke iz cijele Amerike bile regrutirane (ako su imali imalo dume o igri, naravno) u prvu žensku ligu i film prati njihov put, od natjecanja, preko borbe za opstanak, pa premo osobnih problema glavnih likova. Tom Hanks je sretan čovjek, bio je okružen gomilom lijepih žena. Tom Hanks je moj idol.

Što se tiče samog filma, on ne nudi nikakva posebna iznenađenja, ono što očekujete da bi se moglo dogoditi, to će se dogoditi, iako odmah moram reći da baš i nema nekakve patetike. Muškarci će prozivati žene da su nesposobne, nikto neće mariti za njihovu igru do skoro polovice igre, od outsidera postat će glavna atrakcija, zadnja tekma imat će pravi eksplozivni naboj – sve potvrđeno. Sreća je u tome da je ovo jednostavno dobar, lagan i šarmantan film. Glumci su svoje odradili pošteno, Hanks je dopadljiv kao alkos koji polako preuzima uzde nad svojim životom i timom, Geena je vođa, to se odmah zna, Madonna i Rosie O’Donnell su sporedni side-kickovi (i bome su na Madonnu još uvijek nadrkani u gradu gdje se snimalo jer se ponašala kao razmažena primadona) i nema tu nekih mudrosti. Likovi su svi poprilično kartonski, radnja nabaci riječ-dvije o njihovim životima i problemima, ali ništa previše depresivno, postoji jedna jaka scena gdje jedna od žena dobije obavijest da joj je muž poginuo i to je…pa, izvanserijska scena, ali ne remeti ritam filma. I, da, ono što sam propustio vidjeti, odnosno čuti prvi put kada sam ga gledao, je glazbena pozadina starog majstora Hansa Zimmera. Stari Hans je ovdje bio malo netipičan, uglavnom je koristio note dotičnog razdoblja, ali zadnja utakmica ima neke dobre ritmove u sebi, tek toliko da se zna zašto je stari Hans gazda još i danas. Osobno, jako volim početak tog filma i kraj jer su tamo prava žene koje su igrale u toj ligi, cijelom filmu daju pomalo sentimentalni štih, memory-lane tip putovanja, iako je ovo o sportu, a ne o odrastanju. Takoreći, ne mogu mu pronaći neku baš jako izraženu manu (osim što izvan Amerike i nije napravio veliki uspjeh jer, pogađate, malo tko mari za baseball u ovim krajevima) i mogu reći da uz njega vrijeme lijepo prolazi. I duhovit je, da ne zaboravim, poprilično. Čak i Madonna. Ništa ovo moderno sranje tipa zahod-humora već finese, šale koje su doslovce duhovite kad im se shvati kontekst. Što reći, lijep film, s korektnom pričom, dobrim glumcima, pa čak i napetom zadnjom tekmom koja je bolja od nekih pravih. Odličan za ovo sportsko vrijeme. Čak i ako ne kužite kojega bi vraga baseball trebao predstavljati ili koja su mu uopće pravila.

   

 


 

IMDb

Trailer

 

Brian Garfield izjavio je da nije bio zadovoljan filmskom verzijom svog romana zato što kad vidite da glavnu ulogu glumi Charles Bronson, odmah znate da jedva čeka da počne ubijati ljude. Uglavnom, čovjek je bio u pravu. Tko je sada Brian Garfield, pitate se vi. Garfield je amarički pisac koji je sada već daleke 1972 godine objavio svoj najpoznatiji roman – Death Wish (Smrtonosna želja ako ste baš obožavatelj lokalnih prijevoda). Priča je to o malom čovjeku, radnom čovjeku, bezličnom čovjeku koji doživi obiteljsku tragediju i polako krene u vlastitu osvetu protiv kriminala tako što po noći hoda gradskim ulicama i ubija lopove koji mu se nađu na putu. Istini za volju, roman nije naišao na neki spektakularni uspjeh, bio je to psihološki krimić, lijepo napisan, s naglasom više na psihološki nego na krimić, ali imao je ono nešto što je zapelo filmskim producentima za oko – mogućnost da bude dobar film. I jest, originalni Death Wish je danas kultni krimić za kojeg svi znaju koji se pretvorio u akcijski nastavak koji pak više nije imao veze s ničim osim da stari Charlie hoda uokolo i ubija ljude. Meni osobno nije baš nešto. Da, znam, svi ga uglavnom vole, ali kako je Garfield rekao, kad vidite Bronsona, znate u što će se film pretvoriti. Realno gledajući, Paul Benjamin iz romana (prekršten u Kersey za filmske potrebe) više je Dustin Hoffman nego Charles Bronson, pa si vi sada vidite kako su stvari izgledale drugačije. Već kada sam tu, Garfield je napisao i nastavak romana nazvan Death Sentance, što zbog toga zato što je bio nezadovoljan filmom, što zbog toga jer je želio još više zagrebati ispod psihološke površine junaka kojemu se svidjelo ubijanje. I on je ekraniziran, ali ne kao dio Death Wish serijala (producenti su ga odbili jer u njemu nije bilo stvari koje su postale Bronsonov trade-mark; hodanje uokolo i ubijanje ljudi) već kao zaseban film iz to 2007. Kevin Bacon je glumio glavnu ulogu i film je… skoro pa prerada Death Wish filma. Garfield je bio jako zadovoljan njime (iako, tehnički, roman i film dijele samo zajedničko ime, ništa više od toga) jer je pogodio tu psihološku notu koju je on naglašavao u romanima. Bilo kako bilo, došlo je vrijeme da se radi obrada, naravno, jer Hollywood je tako kronično nisko sa svježim idejama da se čisto čudim kako ga nisu već ranije snimili. Nije da nisu pokušali. Sylvester Stallone je trebao u jednom trenutku glumiti glavnu ulogu. Volim ja Slyja, ali to bi bio promašaj epskih razmjera, već ga vidim. I kako se prošlost voli ponavljati, tako i remake pati od istog problema kao i original – Bruce Willis jednostavno nije glumac koji će dobro utjeloviti nekog tako awarage Joe tipa, koji se psihički slomi i krene ubijati ljude. Jednostavno nije. On je John McClane, on doslovce živi za to da krene ubijati negativce. Ali, rekavši to, da odmah kažem kako je film ustvari dobar. Ništa posebno, naravno, ali je dobar barem za jedno gledanje zato jer je Willis u njemu.

Idemo od početka. Ako već ideš raditi remake nekog starog filma, prva stvar koju moraš napraviti je da radnju prilagodiš vremenu u kojemu ga snimaš. Prva točka dnevnog reda ispunjena. Novi Death Wish se događa u sadašnjici i sva modernizacija koja je u njemu napravljena napravljena je dobro, pa čak i s jakom dozom kritike na sve ove društvene gluposti kojima smo okruženi. Novine? Tko još čita novine. Willisov Paul Kersey postaje “slavan” zato što ga neka budala snimi mobitelom i odmah izbaci na Internet jer to razni “blogeri” i “youtuberi” rade. I stvar, očekivano, postaje “viralna” – hej, terminologija je sva tu, moderno doba i tako te priče, kao i to da svaka budala može izgovoriti ono što želi, pozivajući se na, khm, slobodu govora. Druga stvar koja funkcionira, originalni Death Wish je bio kritika društva. To sad zvuči malo naopako jer se radi o Charlie Bronson filmu, ali stvarno jest, i kao takav išao je pokazati kako je nasilje svuda oko nas i da nigdje nismo sigurni. Iako ubija kriminalce lijepo-desno, Bronsonov Kersey na kraju balade ne pronađe one koji su mu ubili ženu. Ova verzija… pa, danas svatko može kritizirati svašta tako da to više nije ni zabavno, ni zanimljivo. Ovo je zato kritika pravosudnog sustava i dobri stari revenge film. Jer kada se idete zajebavati s Bruce Willisom, onda se idete zajebavati s najgorim. Michael Winner, redatelj originala, ima je određeni fetiš na zlostavljanje žena u svojim filmovima (Bronson je čak stavio posebnu odredbu u ugovor za nastavak da njegova žena Jill Ireland neće doživjeti ništa na filmu – zabranjen pristup) i Elli Roth, srećom, nije jedan od takvih. Za čudo, ovo mu je prvi akcijski film koji režira, očekivali biste svašta, no on stvari drži pod kontrolom – lopovi su ovdje pljačkaši, sve što ih zanima je bogat plijen, nisu baš psihopati, niti totalni krelci (iako je jedan silovatelj, jebiga, i klišeji moraju od nečega živjeti). Ovaj Kersey ima puno teži period nego onaj Bronsonov, ali na kraju i on dolazi do zaključka kako se nešto mora napraviti i time dolazimo do onog dijela kojeg svi volimo – bilo Bronson, bilo Willis, važno je samo da negativci  padaju kao muhe dok ih oni ubijaju.

Roth se pokazao kao spretan redatelj, što je prva stvar koje me iznenadila. Njega baš inače ne šmekam previše, svi ti likovi koje Tarantino promiče uokolo uglavnom ispadnu precjenjena stvorenja, ali za jedan akcijski film, ovo je stvarno dobro odrađeno. Lijepo, pregledno, jasno, nema čak ni nekih divljih rezova i takvih stvari. Willis se snašao bolje od očekivanog, dapače, u nekoliko boljih scena vidi se da ima glumačkog dara, ali da ga jako rijetko koristi, što je pomalo i šteta, ali ovdje je svakako dobro došlo da ocrta stanje lika. Modernizaciju sam već spomenuo, no spomenut ću je opet – svi detalji se uklapaju, pri čemu mislim na to kako negativci dođu do njihove kuće (i to je toliko banalno da glava boli) kao i to kako se Willisov lik počinje pripremati za svoju idemo je nazvati misiju. Radnja nimalo ne šteti uputiti kritiku na rad policije, ali to je ipak malo manje izraženo, tek toliko da se zna i tu sada polako dolazimo do nekih mana koje vrijedi spomenuti. Kritika nije bila naklonjena filma (teško da je to nekakvo iznenađenje) jer ustvari na stol ne donosi ništa novo. To je čak i istina. Novi Death Wish ne izmišlja toplu vodu, to je uglavnom pravocrtni osveta-krimić u kojemu su ubačene neke dodatne stvari tek toliko da ima malo arome. Meni osobno je najslabije to što je neodlučan. Iako je na trenutke pravo izravan, barem što se tiče akcije, ne može se isto reći i za izražavanje stavova. Tako ne potiče na uzimanje pravde u svoje ruke jer to danas nije politički korektno, a još manje je poželjno kada se događa toliko pucnjava po školama. Ne kritizira ni rad policije, ne toliko koliko bi mogao, već je to samo mala pozadina koja nikoga ne vrijeđa. Svi znamo da su žandari pretrpani slučajevima, life is a bitch i to je otprilike to. Posljednja zamjerka je… pa, meni nije zamjerka, ali i jest u neku ruku jer film u završnici postaje full Bruce Willis način rada; strojnice, ubijanje negativaca, cijeli paket. Do tada je dosta solidno plesao na nekakvoj granici između krimića i akcića, da bi otplesao u samu hard akciju. Opet, ako ste ovaj film išli gledati zbog drame, a ne Willisa… uzeli ste pogrešan film za to. Iako, mogu dodati da u zadnje vrijeme slabo nešto gledam (počeo sam malo više glumiti pisca) i ako gledam, onda su to ovi hitovi teške kategorije. Nakon Black Panther i Avengersa… ovo mi je sjelo pravo dobro, što ne znači nužno da će i vama. No, ja volim Willisa čak i kad glumi u B sranjima, pa mu dajem popusta, a ovo je ispalo bolje od zadnjeg Die Hard filma (znam, nije baš neki rezultat za postići – skoro sve je bolje od zadnjeg Die Hard filma) i gotovo na tragu njegovih boljih ostvarenja. Možda je i sretna okolnost što film nije postigao financijski uspjeh jer bi se išlo na novo nizanje nastavaka, a svi znamo kako je to ispalo s Bronsonom (ja ustvari volim taj serijal, ali zadnji dio je stvarno isprazna TV produkcija koja se uopće nije trebala ni snimiti). Sada sa strepnjom čekam novi Die Hard film…

 

 


 

IMDb

Trailer

 

Nema dugo kako sam zapisao par riječi o valjda najgorem filmu kojeg sam gledao… pa, ikada. U međuvremenu sam pogledao par novih dokumentaraca na istu temu, pročitao nekoliko zanimljivih članaka i pogledao novu mini seriju o istoj temi; opsada u Wacu. Idemo prvo malo nekim redom. Tako sam saznao da se scenarist spomenutog filma kroz godine odrekao vlastitog uratka te da je pobliže objasnio što, kako, gdje i zašto. Produkcija je bila zbrzana, scenarij je napisan na osnovi naslova iz novina, studio je forsirao da film bude što prije gotov. U podužem pismu, scenarist je objasnio sve, od toga kako je prihvatio posao, pa do post-filmskog razdoblja u kojemu je upoznao preživjele članove vjerske grupe Branch Davidians. Pokušao je čak nabaciti studiju ideju da se snimi svojevrsni nastavak da se vidi što se događalo tokom opsade (film je snimljen dok je prava opsada još uvijek trajala) ali cijela je stvar pala u zaborav jer se nitko nije htio s time zajebavati, tj. ići ispravljati krive drine. Razumijem čovjeka i cijenim iskrenost. Od opsade je prošlo već 25 godina. Stvari su se promijenile. Većina ljudi prestala je vjerovati da su Davidiansi bili grupa apokaliptičnih luđaka spremnih na veliki vatreni obračun i odlazak u dim jer to jednostavno nisu bili. David Koresh je bio karizmatičan lik. Ne baš sam svoj, istina, ali daleko od luđaka kakvim su ga mediji prikazivali tokom opsade. Ljudi su živjeli svoj život u svojoj zajednici i nisu nikoga dirali, to je ona činjenica koja svakoga pomalo iritira, posebice predstavnike zakona koji su sudjelovali u opsadi, bareem većinu njih. U novom dokumentarcu Luđak ili Prorok postoji sugovornik koji se i danas drži priče da su Davidiansi dobili što su zaslužili. O, da. Nek’ se jebu, roštilj, baby, yiiiihaaa! Teško je u to vjerovati, ali kad se samouvjerite u nešto, to ne popušta samo tako. I onda kažu da je Koresh bio luđak jer je vjerovao u nešto. Što reći na to kada čovjek vjeruje da je onih 25 djece unutar kompleksa dobilo što je zaslužilo, odnosno da su psihički mučena, pa onda ubijena otrovnim plinom i na kraju spaljena? Svakako neću reći da je Koresh nevinašce po tom pitanju jer svakako nije, ali da razumijem Davidianse kada kažu da nisu znali što se događa; FBI pregovarači im s jedne strane poručuju da je sve okej, da izađu van, sve med i mlijeko, a vani bruje tenkovi koji uništavaju njihovu imovinu. Kada ideš tenkom na nečiju kuću, to je napad, kratko i jasno, bez obzira koliko to pokušao uljepšati, dodati šlag i trešnju povrh toga. Waco je tako ispao najveći zajeb američkog pravosudnog sustava koji još danas odjekuje unutar njihovih granica. Pravo vrijeme da se napravi serija koja će ispričati priču onako kako treba, zar ne?

I da i ne. 25 godina je dovoljno vremena da se otkrije gomila stvari, dokaza, zapisa i svjedočanstava, ali opet, kao da je prošlo 25 dana od opsade. Tako sam u jednom drugom dokumentarcu doznao da je FBI istraživao da li je FBI kriv za vatru koja je uništila kompleks i ustanovili su (bubnjeve molim, slijedi neočekivani obrat) – da FBI nije ništa kriv. Kao da ratnog zločinca pošaljete da istražuje vlastite ratne zločine i ustanovi da nije ratni zločinac. Svijet još uvijek nije došao na tu razinu da bi se sve moglo bez problema priznavati. Ali, filmaši su uvijek imali nekih sloboda, a ovo je bio projekt koji je nagovještavao da će sve prikazati realno. Serija je nastala na temelju dvije knjige, FBI pregovarača koji je vodio pregovore s Davidiansima te jednog preživjelog člana iz kompleksa. Serija je tako bila najavljena kao istinit prikaz događanja izvan i unutar kompleksa te da će biti ravnomjerno ispričana ista priča s dvije superotne strane. Ideja kao takva zvuči odlično jer Davidiansi su do sada bili prikazani samo jednom na filmu i to kao gomila jadnika kojima je ispran mozak. I moram priznati da sam je jedva dočekao. Sami događaj mi je fascinantan, to je ona stvar koja ulazi u povijest, kako i jedan od likova sam kaže, i u njemu stvarno nije bilo potrebno ništa dodavati ili oduzimati jer takvo što se ne bi moglo opisati ni u najboljem romanu. Trebalo je samo staviti sve činjenice na stol i jednostavno snimiti cijelu stvar. Djelovalo je kao jednostavna stvar i ispala je… pa, ne baš tako jednostavna. Zašto? Zato što postoje ljudi koji znaju skoro svaku sitnicu, glasinu i urbanu legendu o događaju (jedan sam od tih) i kada gledate seriju, vidite koliko je toga izmjenjeno ili ublaženo ili jednostavno izostavljeno jer još uvijek nije dobro uznemiravati “stare duhove”. Tako, na primjer, nećete vidjeti da helikopteri pucaju po kompleksu iako postoje otvoreni i jasni dokazi da se upravo to dogodilo. Također, nećete vidjeti ni kako su tenkovi zadnjeg dana, dok su rušili kompleks, ustvari gazili i ljude, što je isto tako dokazano, kao ni da su pripadnici vojske/policije/tko zna koga, pucali po ljudima koji su pokušali izaći, što je isto tako dokazano (postoji čak i snimka iz izvidžačkog aviona koji je kružio po nebu tog dana) Sve to – nije baš zgodno da Amerikanci vide jer bi ispalo da potpiruju vatru. Također, nećete vidjeti ni razorno djelovanje CS plina. To je plin koji onesposobi odraslu osobu. Za dijete, on je koban. Grčevi koji dolaze uz udisanje doslovce polome dijete na dva dijela. Sve što u seriji vidite je kako svi oni koji ga udahnu lijepo zaspu. Također nećete vidjeti da su Davidiansi ubijali sami sebe kada je vatra gutala kompleks. Nisu mogli izaći, što je jedan od razloga, drugi je što su već bili debelo otrovani s istim tim plinom. Također, nećete vidjeti ni da je FBI ispucavao granate sa suzavcem kroz zidove iako su pronađeni dokazi da su to radili, nećete vidjeti ni sumnjive osobe koje izlaze iz kompleksa baš u vrijeme požara (snimljene kamerom novinara) i nećete vidjeti podizanje FBI/ATF zastave na zgarištu jer je to čak i onda bila neukusna provokacija.

Ono što ćete vidjeti je gotovo ispolirana verzija cijelog događaja. U njoj svakako ima grube istine i mora se priznati da nije štedjela ni FBI taktiku, ni uvjerenja Davidiansa što je čini zanimljivom i do neke mjere istinitom, ali jednako tako i proračunatom jer se osjeti da se krivica morala podijeliti kako bi svi bili sretni i zadovoljni. Za početak vrijedi istaknuti dva imena; Michael Shannon i Taylor Kitsch. Prvi je danas na listi jako cijenjenih glumaca (ja ga još uvijek pamtim kao idiota iz Bad Boys II) dok je drugi pomalo granični slučaj; pogodak i promašaj, ali čovjek zna glumiti, što je uvijek dobar plus. Ako pratite ove TV serije, onda ćete svakako zamijetiti i Mellissu Benoist aka Supergirl u netipičnoj ulozi, a tu je i stari veteran John Leguziamo. Svi oni – odličan posao, što jest jest, svi znaju glumiti, scenarij im je dao određene slobode čak i kada su se držali izvornih dijelova (rekonstrukcija snimaka koje su napravili Davidiansi tokom opsade) i lagano se priviknete na njihove likove. Shannonov lik je malo uljepšan. Njegov lik, koji jedini nosi ime stvarne osobe iz FBI osoblja, nije vodio cijele pregovore. Imao je određene stavove o tome da treba čekati i pregovarati, što je istina, kao i to da nije podržavao taktiku HRT-a (što ne znači Hrvatska Radio Televizija već Hostage Rescue Team – znam, dobra fora za naše područje) da upadnu tamo “guns blazing” i poubijaju sve što diše. Ali, njegov lik tako ispada toga da je skoro svetac, jedini koji je bio glas razuma i da su svi drugi bili ili slabići ili revolveraši, što opet nije čista istina. No, serija ne štedi FBI, jasno prikazuje glupu politiku, ali i želju ATF-a (Alcohol Tobbaco and Firearms) da budu junaci, zato je cijela racija trebala biti spektakl, da pokažu kako ih treba financirati. Koresh ih čak i pita što ga nisu uhvatili dok je trčao ili bio u gradu, nije da se baš skrivao ili živio kao pustinjak. Tu je serija ustvari najbolja, kada se drži povijesnih i dokazanih stvari. Pokazuje i život Davidiansa unutar kompleksa, njihova uvjerenja i stavove i steknete osjećaj za ljude. Oni su čudni, istina, imaju neka bizarna uvjerenja, opet istina, ali nisu gomila naoružanih luđaka već obični ljudi koji su se našli u sjebanoj situaciji. Serija pokazuje da je ATF prvi pucao te da je Koresh htio sve to izbjeći, čak je izašao van iz zgrade da mirno pregovara, ali… jebiga, druže, nije ti horoskop bio dobar tog dana. Realno, svi su dobili svojih pet minuta vremena, da kažem slikovito, ali tu je i glavni problem serije. Ako FBI napravi nešto loše, pokazat će se da su i Davidiansi napravili nešto loše (uglavnom se sve svodi na Koreshov tvrdoglavi stav oko izlaska van), ako FBI napravi nešto dobro, onda će i Davidiansi napraviti nešto dobro. Podijelimo krivnju, tako to ide. Ono što je iritirajuće je mjenjanje povijesnih fakti. Muž od jedne žene iz kompleksa u seriji bude ubijen ispred njezinih očiju. U stvarnosti, ubijen je daleko od kompleksa i bio je smaknut (sedam metaka – pet u leđa, dva u glavu) i tijelo mu je ležalo pet dana na otvorenom. Isto tako, drugi član je ubijen na starom tornju, Davidiansi su gledali kako mu se tijelo raspada jer FBI nije dopuštao da ga pokupe. To nećete vidjeti. Racija je svedena na par kadrova koji su se mogli vidjeti na televiziji, ništa dalje. Obračun je trajao skoro dva sata ATF je ostao bez municije i Davidiansi su ih mogli poubijati kao zečeve, ali su ih pustili da se povuku. U seriji, cijela stvar jedva da traje pet minuta. Težina je bila prebačena na likove, ali takve stvari, koje su i danas nejasne, ostaju i dalje nejasne, što će vam, ako ste povijesni frik kao ja, stvarno smetati. Isto tako, završene scene su spektakularne, kada kompleks gori, ali su isto tako svedene na općenite vanjske kadrove, što opet može biti smetnja ako ste upoznati s cijelim događajem. Usprkos manama, serija je dobra. Nije sjajna koliko je mogla biti što zbog brzine, što zbog izbjegavanja nekih detalja, ali za mini-format od svega šest epizoda napravljena je više nego dobro. Dobri glumci, visoka produkcija, malo ispravljanja povijesnih nepravdi… funkcionira. Nažalost, ostaje osjećaj da se moglo i bolje od toga.

 

 

Jagged Edge (1985)

Posted: Veljača 22, 2018 in Jeff Bridges, Lance Henricksen, Thriler

  

 

IMDb

Trailer

 

Kada ste posljednji put gledali dobar triler koji uključuje suđenje? Ima već dugo, zar ne? Znam, ne snimaju se više kao nekada. Čak ni John Grisham ne piše više rakve stvari, a čak i ako se snimaju, onda imaju više svega drugoga nego li samog suđenja (Lincoln Lawyer, primjera radi). Na ovo sam naletio slučajno. Malo sam išao istraživati te trilere 80-ih (jer mi je akcija, SF i sve ostalo postalo malo dosadno) i nekako sam zapeo za ovaj. Dobri glumci, zgodna priča, nikad ga gledao… Sve razlozi zbog kojih sam odlučio potrošiti malo vremena da bacim pogled. I, da, scenarist je zloglasni Joe Eszterhas, znate ga, čovjek je napisao Basic Instict. Začudo, ovo je nešto slično, San Francisco područje, ima i policijska istraga o gadnom ubojstvu… ali je drugačiji od Sirovih Strasti jer… pa, ovo je ipak samo triler, bez jakih seks stvari, iako ima zrno i toga, ali samo zrno. Pa sam odlučio malo pročitati trivijalnosti jer to je nešto što radim kad mi je dosadno, čitam što se događalo iza scene i naletio sam na par zanimljivih stvari. Film je inače na dosta dobrom glasu, kritičari ga vole, publika ga je svojedobno voljela jer je fino zaradio, a išlo se toliko daleko da se čak razmišljalo i o nastavku (kojeg je trebao režirati Michael Crichton, što je stvarno zabavna slučajnost jer sam ga malo spominjao zadnjih dana) ali nije mi jasno što je tu trebalo biti nastavak jer je film lijepo zaokružen. No, kaže Eszterhas da je bilo nekih problema. Studio je htio izbaciti Glen Close jer nije bila dovoljno atraktivna, fizički. Meni je izgledala sasvim dobro u filmu, ali što ja znam. Drugo, ovo je trebala biti čistokrvna sudaska drama, suđenje, prigovor, pozivam sljedećeg svjedoka… taj tip filma, ali studio (ti producenti su baš naporna gamad) nije vjerovao da će takav pristup donijeti uspjeh, pa su odlučili malo promijeniti stvari. Ispalo je da su bili u pravu, ali tek djelomično. Film jest postigao uspjeh, ali osjeti se da je bilo malo navrat-nanos dopisivanja scena, što je pak poremetilo ravnotežu triler-drama-ljubav odnosa u samoj radnji.

Film se otvara scenom ubojstva. Jedna od onih kakve su se mogle i mogu vidjeti u stvarnosti; lik upada u sobu ženi, veže je i izrezbari velikim nožem (jagged edge – oštrica sa zubima). Prebacujemo se na hot shot tužitelja koji dolazi na mjesto zločina i odmah optužuje muža ubijene. Žena je imala sav kapital u ruci, naravno da je muž kriv. Da bi dokazao nevinost, muž unajmljuje odvjetnicu koja ima reputaciju u sudnici – da je jako dobra u svom poslu. Iako se slučaj čini kao jasna stvar, ipak nije sve tako jasno. Tajne izlaze na vidjelo, zataškavanja, laži, ljubomora i sve ostalo što postoji u tom svijetu će izaći na vidjelo, što dokaze i teorije čini… pa, sad, ili jako predvidljivima ili jako zakompliciranima – morate pogledati film da vidite kako se sve na kraju odigralo. Moram priznati da volim taj neki staromodni pristup ovakvim trilerima. Policijska istraga je prava policijska istraga, likovi dolaze, likovi pričaju, likovi istražuju – nema prečaca. Da, znam, za neke nove klince to je sve dosadno i zastarijelo, ali kad se gleda ovakav tip filma, ako je napravljen dobro, ostavlja dojam da ste pročitali dobar roman. Gotovo se može osjetiti kako je ekipa iza kamere igrala na karizmu glumaca, na priču, na detalje i preokrete, ali sve to bez puškaranja, ubijanja i velikih eksplozija. Ne znam, možda što sam stariji  počinjem polako gravitirati nekim smirenijim stvarima ili sam se jednostavno nagledao akcijašenja da mi je ovo svakako jako dobra promjena, pa mi je možda film zato i sjeo bolje nego je u stvarnosti dobar.

Iskreno rečeno, film nema nikakvih mana. Osim jedne. Koja nije toliko mana koliko… pa, ono što sam vam rekao o uplitanju studija. Originalni scenarij bio je pravocrtna sudska drama, konačni rezultat je podijeljen na nešto kao ljubavni podzaplet (odvjetnica i optuženik se spanđaju – očekivano) i na sudsku dramu, s tim da ni jedno baš nije do samog kraja ispunilo očekivanja. Sudski dio je odličan. Preokreti u sudnici, dokazi, svjedoci koji lažu, činjenice – sve 5. Ljubavni dio baš i ne šljaka jer jednostavno to nije to, tj. vidi se da je to ubačeno samo zato da se napravi dodatna napetost oko toga da li je muž kriv ili nije. Sudski dio zato počinje malo kasno u radnji, što znači da treba pregurati ono prije toga. Srećom, film je pun dobrih glumaca. Jeff Bridges je u mlađim danima bio prava stvar (danas se više zajebava uokolo) i njegova izvedba je tip-top – ne znaš da li je nevin, kriv, podmukao, nevinašce ili mu netko smješta do samog kraja. Glenn Close je… zanimljiva. Ona nije toliko atraktivna ili superzgodna, ali ima neki privlačan štih zbog kojeg njezin lik ima uvjerljivost. Osobno sam mišljenja da bi stvari bile još bolje da su se držali sudnice i takvog pristupa priči, ali već kad je napravljeno ovako, što je tu je. Peter Coyote je odličan u ulozi tužitelja koji pod svaku cijenu želi osudu i ne bira sredstva pritom, ne znaš trebaš li podržavati čovjeka ili ga mrziti. Robert Loggia ostao je neiskorišten, nažalost, uloga za zaboraviti, a u maloj ulozi se može vidjeti i mlađahnog Lance Henriksena. Upozorenje za kraj, ovdje nema nikakvih vizualnih atrakcija, nema čak ni krvavih scena iako je dvostruko ubojstvo u pitanju, što znači da cijeli film leži doslovce na leđima priče i glavnih glumaca. Moglo bi se reći da je ponešto i predvidljiv, ali to govorim samo zato što sam se već nagledao tih sudskih trilera da su mi svi predvidljvi, pa to nemojte uzimati za manu. Ako volite sudske misterije i napeta suđenja… ovo može proći kao stvar koju tražite. I ako volite vidjeti kako glumačke face dobro rade svoj posao.

 

 

 

 

 

Looker (1981)

Posted: Veljača 20, 2018 in Science Fiction, Thriler

 

IMDb

Trailer

 

Ljepota je ubojita stvar. Ili, da budemo realni, stvar koja će vam otvoriti gotovo sva vrata. Ako ste mlada i zgodna djevojka, samo je nebo granica. Okej, možda ga malo sad izmišljam banalnosti, danas je toliko seksualnog uznemiravanja da je to postalo malo smiješno, posebice ovaj dio s medrnim Hollywoodom. Da se razumijemo, ne držim da je takvo zlostavljanje ispravno, nikako nije, ali postalo je pomalo pomodno optuživati sve i svakoga i to, bubnjeve molim, nakon dvadeset godina. Dokazi nisu potrebni, ništa nije potrebno, kriv si odmah po izgovorenoj optužbi. I to danas dolazi na naplatu, ali nitko ne govori kako je većina tih glumica samostalno ulazila u sobe tih perverznjaka, uz tri iza ponoći, potpuno svjesne njihovih reputacija. Kada karijera nije krenula, znate, on me zlostavljao. No, skrenuh s teme, ali tek djelomično. Ljepota je stvar osobnog dojma, svatko voli nešto svoje i ukusi se razlikuju. Postoje neke određene smjernice koje su kao neki standard; visoka plava, mlada – kalifornijski tip ljepotice. Par takvih su tema ovog filma. Aha, govorite vi, zato je takav naslov filma (looker – zgodna osoba, netko za kime se okreću glave) ali odmah da vas zaustavim – to nije to. Ovo je triler s blagom aromom SF-a, a ovo LOOKER je ustvari neka high-tech skraćenica za novo high-tech oružje. Kakve veze imaju ljepota i oružje i ljepota, pitate se vi? Imaju u glavi Michaela Crichtona, kojeg sam nedavno spomenuo na ovim stranicama (10 godina otkako je čovjek umro) i ovaj film je njegov iskorak iz svijeta književnosti u (opet) redateljske vode. A Crichton voli tehnologiju, kao i ubacivanje tehnologije u svakodnevne stvari. On je Stephen King tehnologije. A Looker je… pa, zanimljiv film. Do sada ga još nisam gledao. Znao sam za njega, znam za sve što je Crichton snimio kao redatelj, ali ga nisam gledao. Nije me baš oduševio, ali da budem iskren, to je zanimljiv film koji nekako ostane u dužem sjećanju iako nije baš sjajan.

Za početak, netko ubije jednu takvu klasičnu ljepoticu. Zanimljiva stvar je… pa, nešto se dogodilo prilikom ubojstva, što djeluje više jezivo nego nasilno. Ispada da žrtve gube vrijeme ili je ubojica nevidljiv. Kada kažem žrtve, onda mislim na više njih; tri djevojke. Tu u priču ulazi naš glavni junak; doktor, plastični kirurg koji je operirao te tri djevojke. To samo po sebi ne bi bilo ništa čudno da sve operacije nije morao napraviti po stručnim napucima nove high-tech tvrtke. Žrtve su tako postale savršene, doslovce, njihove mjere, simetrija lica, izgled. Naš doktor, koji nije daleko od toga da bude glavni osumnjičeni za njihovu smrt odluči malo istražiti stvari. Ne zato što je tako dobar tip već zato što bi uskoro mogla biti i četvrt žrtva, djevojka za koju je… idemo reći ponešto zainteresiran. Ono što će otkriti… pa, recimo samo da ubojica nije nevidljiv, ali da se koristi novim oblikom tehnologije koja je stvarno pravo jeziva, a tvrtka koja ju je izmislila ima još naprednije planove od toga. Postoji još nekoliko dodatnih sitnica nevezanih za sami sadržaj filma. Prva je da je film bio napredan za svoje vrijeme, što znači da je u njemu po prvi put upotrebljena nova tehnologija koja će u budućnosti postati poznata kao CGI, ali i 3D modeliranje. Danas je uvriježeno mišljenje da je Tron to napravio prvi, ali nije, ta je tehnika po prvi put upotrijebljena ovdje za radnju, a Crichton, koji se bome kužio u tehniku, volio je nove stvari. Također,druga stvar, predvidio je da će CGI doslovce zamjenjivati glumce u filmovima (što je danas, khm, normalna stvar) a što je za vrijeme premijere bio doslovni SF.

Mane filma… pa, ne bi to baš nazvao manama jer je sve u filmu prilagođeno godini kada je snimljen, ali za današnje pojmove ponešto je trom, sporijeg tempa, što nije uvijek sjajna stvar. Crichton kao redatelj nije bio najspretniji, osjeti se da su neke scene stvarno drvene i stvarno je veliku pažnju pridodavao detaljima, što scenu zna napraviti otegnutom. Kao, na primjer, kada naši likovi istražuju unutrašnjost tvrtke… to malo traje i traje. Pa kad rade 3D model glavne junakinje, bome vidite svaku sekundu postupka. To je za vrijeme snimanja bilo napredno, stvarno jest, cijeli prikaz je gotovo proročanski prikaz onoga što slijedi, ali danas djeluje statično. Određene zamjerke mogu se uputiti i prema nejasnoj radnji. Nisu baš jasni motivi iza ubojstava i svega što se događa iako dobijete što, kako i zašto, ali svejedno se na kraju malo češkate po glavi i pitate niste li nešto propustili. Akcija je drvena, čak je i scena potjere s autima malo… slaba. No, prednosti su da Albert Finney nosi film na leđima bez problema, stvar koju negativci koriste je nešto slično pištolju Martija Misterije, ali efekt koji se radi je… dobar, pomalo jeziv. I moram nabaciti pohvalu za završnicu. Naime, isto se radi o određenom predviđanju budućnosti. Likovi imaju zadnji fajt na praznom studiju ispunjenom rekvizitima (auto, kuhinja, stolica) i to djeluje suhoparno, ali kad pogledate na televizijski ekran, vidite puni događaj, druge glumce, gotovo reklamu. Odličan mi je taj prijenos radnje, stvarno jest. Danas je slična stvar – snimite nešto ispred zelenog platna i gledate srednjovjekovni dvorac, slična stvar. Uglavnom, riječ je o zanimljivom filmu. Nije toliko atraktivan i svakako nije dobio kredite za promicanje tehnologije (ljudi ni danas ne znaju da je Blade prvi upotrijedio famozni “bullet time” a ne The Matrix) i definitivno ima svojih mana, što tehničkih, što zbog režije, ali ne mogu reći da sam požalio tih 100-njak minuta. Zabavio me, što je dovoljno da ga preporučim. Ako vam se ne svidi, uvijek me možete za 20 godina tužiti kako sam vas filmski zlostavljao nečim što vam se nije svidjelo.

 

In the Line of Duty: Ambush in Waco (1993)

Posted: Siječanj 31, 2018 in Drama

 

 

IMDb

Trailer/Cijeli film

 

Nekad davno, bio sam klinac koji je vjerovao u bajke. Danas sam odrastao i znam da je svaka bajka pizdarija. Pretjerujem, naravno, ali ne baš puno. Volim povijest, to je istina. Ne onu pradavnu već ovako, bližu, kao što je potonuće Titanica, atentata na JFK-a… O takvim stvarima pročitao sam sve što se može pročitati. 1993 godine u gradiću Waco u Texasu agenti ATF-a i FBI-a sukobili su se s članovima vjerske sekte. Poludjeli članovi zabarikadirali su se u drveni kompleks zgrada i počelo je puškaranje dugačko 51 dan, nakon čega su, pod vodstvom svog ludog vođe Davida Koresha, spalili cijelo mjesto, uključujući sebe i 25 mala djece. Događaj mi je bio… Vau. Odmah po tome izašao je film koji je govorio o čvrstim faktima koji su odveli do tragedije. Kad kažem odmah, onda stvarno mislim odmah, nije prošlo ni mjesec dana od cijelog “incidenta”, kako to taktički opisuju ATF i FBI, i hopla, film je vani. Istina je da se film počeo snimati još dok je trajala opsada kompleksa. Svrha snimanja; moramo opravdati puni napada na kompleks i informirati američku javnost da je nakon teške bitke, hrabra vojska agenata ipak dobila bitku. Film taktički završava s uvodnim scenama napada, onom gdje su svi ti žandari hrabro pokušali spasiti dan i gdje su četvorica njih junački položili svoj život u ime pravde. Imate li osjećaj da je sve ovo što pišem teška pizdarija? Niste u krivu, uistinu jest. Nakon što sam odrastao i nakon što je Internet postao  globalna stvar, zadovoljio sam svoje znatiželjne porive i bacio se u duboko istraživanje materije i doznao gomilu toga. “Zasjeda u Wacu” je u osnovi propagandni film koji kao da su ATF i FBI zajednički platili da im drži štangu, ali da bi shvatili koliko je ustvari propagandno sranje, trebali bi odvojiti malo vremena i pogledati odličan dokumentarac (mislim da je zaradio i Oscara) koji govori što se ustvari događalo kroz 51 dan opsade i kako je uopće došlo do nje i kakve su bile opće posljedice. Pokušat ću vam objasniti ukratko, tek da dobijete generalnu sliku. ATF (Alcohol, Tobacco & Firearms) odlučili su napraviti raciju na kompleks jer su vjerovali da Koresh i njegova grupa prdaju oružje i eksplozive. Njihov slučaj temeljio se na optužbama izbačenog člana koji je bio izbačen baš zato što je pozivao na nasilje, pa je ovo došlo kao vraćanje duga. Cijela racija, koja je vođena pogrešno i doživjela fijasko trebala je opravdanje, pa ako pogledate koju press konferenciju, vidjet ćete da svi žandari demoniziraju Koresha i njegove ljude samo da se opravdaju; upali smo u zasjedu, čekali su nas, Koresh je izašao van iz kompleksa i navukao ih da dođu do ulaznih vrata samo da ih mogu pobiti… A koji je bolji način da pridobiješ ljude na svoju stranu? Snimiš film i u njega natrpaš sve ovo što pričaš pred kamerama. Viola, evo vam, vidite da smo pričali istinu. Činjenica je, ilustracije radi, da je Koresh uistinu izašao na ulazna vrata kada su ATF agenti počeli pucati u njegove pse na imanju da ih upozori kako je zgrada puna djece. Nisu ga slušali već su jednostavno otvorili vatru na njega. Kasnije, kao čarolijom, nestali su svi video dokazi o tom upadu. Ne postoji niti jedna snimka upada na vrata iako su tamo bile tri kamere. Malo je teže prodati priču o gomili luđaka kada se jasno vidi da si ustvari ti taj koji je navalio pucajući na ulazna vrata.

Bilo kako bilo, film je jedno vrijeme bilo gotovo nemoguće pronaći, nije postojao čak ni trailer ili neka poštena slika. Nakon što je istina 1997 izašla na vidjelo o tome što su žandari radili (postoje dokazi da je sudjelovala i vojska) s tenkovima i snajperima i teškim helikopterima, film je valjda bio sramota za sve oni koji su ga radili. To, a i gomila ljudi je jednostavno vidjela običnu propagandnu glupost koja je išla prodavati bajku. Jer, to vam je kao oni dokumentarci o stvarnim slučajevima ubojstava. Žrtva je uvijek savršena, vesela, nasmijana, spremna pomoći i nakon što ih pogledate jedno stotinjak, imate osjećaj da ubojice pikiraju samo te savršene ljude, one koji nemaju nijednu manu. Tako je i ovdje. Film priča priču o Koreshu i njegovim ljudima na način da je on poludjeli vođa ubojitog kulta koji zaziva sudnji dan te je naoružan do zuba i samo čeka povod da počne pucati. Također, on je manijak, egomanijak, luđak, zlostavljač male djece, kriminalac… sve što vam padne na pamet. Njegovi sljedbenici su gomila kojoj je ispran mozak, koji žive u vječnom strahu, koji tako kreću voditi bitku za svog vođu jer ne znaju bolje. S obzirom da je bilo živih članova, koji su izgubili članove u tom napadu, filmaši su bili ponešto obazrivi oko prikaza članova; uglavnom je svima bio ispran mozak, Koresh je kriv, to je to. ATF i FBI s druge strane… Med i mlijeko. Sve mirotvorac do mirotvorca, sve obiteljski ljudi, sve najbolji ljude koje ste ikada vidjeli. Oni ne žele sukob, oni samo idu obaviti svoj posao jer vjeruju u Boga, pravdu i američki način života. Svi oni su ujedno i najbolji prijatelji, najbolji susjedi i spremni svima pomoći. Jeste se već umoriti čitajući ovo? Pa, tako vam ide karakterizacija u filmu. Jer što će najprije raspaliti ljude? Kada dobri ljudi budu navučeni u mučku zamku od strane vjerskih fanatika. Naravno, sve je kasnije dokazano kao potpuna pizdarija, nije bilo nikakve zamke. ATF i FBI su tako opravdavali svoj kaubojski upad koji im se obio o glavu, glasno vičući, za svaku TV kameru koju su mogli pronaći. Film naprasno završava prizorima velikog požara i natpisom da su se članovi velikog zlog kulta spalili.

Iskreno rečeno, već sam pomalo i zaboravio na ovaj naslov, ali me podsjetilo to što danas, ako ne griješim, kreće nova mini-serija o istim događajima. Waco će tako pokušati reći istinu, što treba uzeti s velikom dozom rezerviranosti, iako po trailerima djeluje da će cijeloj stvari prići ozbiljno. Što se tiče ovog filma, stvarno sam pokušao pronaći nešto dobro u njemu. Osim priče, koja je čista izmišljotina, nabijena svim mogućim klišejima (Koresh je nešto između Sotone i Jima Jonesa) i(pre)očito ispeglana od  strane službene vlasti, film baš i ne nudi nešto dobrog, ali pošto sam uvijek fer, spomenut ću da Tim Daly izgleda kao pljunuti Koresh, barem slika. Za one koji vole Star Trek ovdje imaju priliku vidjeti mlađahnu Jeri Ryan, kao i mlađahnog Neal McDonougha. To je otprlike sva prednost koju ja osobno vidim. Scenografija nije loša, vanjski izgled uistinu podsjeća na kompleks u Wacu, a film gotovo detaljno rekonstruira početni napad, odnosno, prilazak imanju, izbacujući sve ostalo. Režija je tipično televizijska, Dick Lowry se narežirao tih TV filmova za dva života, a pogotovo ovih iz In The Line Of Fire serijala tako da ne očekujete apsolutno ništa. Ono što je ovdje tragično, osim cijele priče, da je film ekčuli mogao biti zanimljiv da se držao nekih stvarnih činjenica umjesto da je išao izmišljati toplu vodu. Jer, propaganda, u bilo kojem obliku, nikad ne završi dobro. Možda djeluje kao zgodna stvar u određenom trenutku, ali istina uvijek pronađe način da se dozna (parafriziram Jeffa Goldbluma iz Jurskog Parka), a Ambush… je doslovno najgori primjer takvog pristupa. To je jednostavno loš film baš zbog toga što djeluje kao da je snimljen u promotivne svrhe agencija za provođenje zakona, a ne da ispriča tragičnu priču. Doduše, ako se serija pokaže odvažnom i prikaže što se događalo, mislim da bi mogla podići puno prašine, pa ću ostati rezerviran dok je ne pogledam. Film pak… slobodno ga možete otpisati i smjestiti u kategoriju “smeće”.  Baš zbog tog pristupa. Čak i ono što je moglo biti dobro u njemu izgleda loše. Nisu čak upotrijebili ni imena članova zbog činjenice da su preživjeli članovi znali što se dogodilo. Sad kad sam sve nanovo pročitao, vidim da sam napokon našao prvi film o kojemu nemam ništa dobro za reći (osim Jeri Ryan – Jeri Ryan je uvijek dobra) i stvarno mi je trebalo dosta dugo da se to dogodi. Ali, usprkos činjenici da je ovo jednostavno krš i lom od filma, pogotovo ako se malo više informirate o cijeloj stvari, neću vam reći da ga izbjegavate već da ga pogledate samo zato da vidite kako se filmovi NE trebaju snimati. Istina je ponekad zani9mljivija od fikcije, a ovdje je bogami i bila. I, naravno, treba gledati loše filmove da kasnije cijenite one dobre.

 

Coma (1979)

Posted: Siječanj 29, 2018 in Ekranizacije, Thriler, Tom Selleck

   

IMDb

Trailer

 

Prije nekoliko godina završio sam u bolnici zbog poprilično ozbiljnih stvari. Srećom, sve je završilo dobro, ali tih nekoliko mjeseci bilo je dovoljno da se nagledam bolnica za cijeli život i onda još malo. Hvala lijepo, ne želim više ući ni u jednu sve dok mogu puzati, grebati i ako treba izdahnuti izvan bolničkog kreveta. Jer, bolnice su čudna stvar. Kada je kriza, djeluju kao posljednje utočište i bezrezervno vjerujemo da su doktori svemogući. Nisu. U mom slučaju to se pokazalo tragično lošim, toliko loše da su drugi doktori razmišljali ne bi li trebali podići tužbu zbog lošeg liječenja. Odustao sam od toga jer su sredili stvar, srećom, ali postoji mnogo drugih slučajeva gdje se sranja jednostavno događaju. Rekavši to, da odmah nastavim u nekom tamnijem tomu, ove godine se odbrojava već deset godina kako je umro Michael Crichton. Sada, stvar je u tome da sam ja veliki fan njegovih radova, pročitao sam sve što je prevedeno i skoro devedeset posto njegovih knjiga imam u svojoj kolekciji. Sviđa mi se kako nije bio rob nijednom žanru, kako je podjednako uspješno pisao krimiće, trilere i avanturističke filmove koji su graničili s SF-om. Nažalost, danas je najpoznatiji kao “tip koji je napisao Jurski Park”, što je gotovo omalovažavanje njegova opusa koji je skoro u cijelosti ekraniziran i vjerojatno ste gledali neki od njegovih filmova. Ono što je danas gotovo zaboravljen detalj jeste to da je čovjek i sam režirao filmova i bio poprilično dobar u tome. Doduše, nije bio sjajan, ali je imao par dobrih ideja i napravio je zamalo tri kultna filma, a s obzirom da ih je u životu režirao tek šest, to je poprilično dobar omjer. Kada kažem skoro onda to znači da je Westworld, kojeg sam već spomenuo ovdje, kultni SF po svim mjerilima. To nije dobar film koliko bi mogao biti, ali je dobar onoliko koliko može biti. Također, tu je i Great Train Robery, koji je također kultni te Koma, ovaj naslov o kojemu trenutačno čitate. Bez obzira na desetogodišnjicu, planiram napisati o još nešto pokojem njegovom filmu zato što sam ih, ruku na srce, tek nedavno pogledao sve i uglavnom mi se svidjelo ono što sam vidio i jednostavno je dušu dalo da ih se ovdje spomene i da ne budu zaboravljeni.

Koma nije toliko kultni film koliko je poznat film, mislim da je bio čak i Crichtonov najuspješniji, ali, iznenađujuće, riječ je i dobrom filmu koji ima tek manu-dvije na koje ću morati skrenuti dodatnu pažnju u svrhu da budem detaljan u dojmovima. Dakle, imamo bolnicu i doktore. Nije ni čudo da se Crichton dobro snalazi u tom području jer je i sam studirao medicinu, pa zna ponešto o tome (nije bez razloga napisao megapopularnu ER seriju) i priča nas upoznaje sa Susan, mladom stažisticom koja vodi uobičajeni život mladog doktora. Veza s kolegom Markom (Michael Douglas kao druga violina u nekom filmu – tek je počinjao pravu karijeru) kolege, suradnici, uobičajeni slučajevi. Sve se to mijenja kada joj najbolja prijateljica tokom rutinske operacije padne u komu i više se ne probudi. Želeći joj pomoći, Susan se baca u istraživanje i ono što otkrije pomalo je zabrinjavajuće, u njezinoj bolnici pacijenti padaju u komu duplo više nego negdje drugdje. Iako je broj do neke mjere razuman i svi je uvjeravaju da ni medicina, ni doktori nisu svemogući, ona postaje sumnjičava. Da stvar bude još bolja, nitko joj ne vjeruje, čak ni kada postane jasno da stvari nisu baš jako čiste, a Susan, tvrdoglava kakava već jest, nastavit će istragu i doznati koješta, pomalo horor otkriće, što će joj navući i određene sumnjive tipove koji će pokušati sve ne bi li je ušutkali. Kako kaže jedan od producenata; mi smo željeli napraviti film koji će za bolnici biti ono što su Jaws bile za otvoreno more. Da prepadnemo ljude što više možemo nekom običnom stvari kao što je odlazak u bolnicu. Pa, dobro, stvar baš nije tako jeziva, ali je film ispao poprilično dobar.

Da budem iskren, znam već godinama za njega da postoji. Mislim da svi znaju, ali nekako mi se nije našao na repertoaru da ga pokušam čitati. Nastao je po romanu Robina Cooka, pravog doktora koji je za medicinske trilere ono što je John Grisham za pravne, majstor žanra. Nisam ga čitao. Pokušao jesam, ali kad mi počne nabrajati medicinsku terminologiju, hvala lijepo, idemo dalje. Ali film mi je stalno prolazio kroz ruke i nikako da ga pogledam do prije neki dan. Prvo ću započeti s malom trivijalnošću. U njemu glume i Tom Selleck i Ed Harris. Stari Tom ima čak tri scene koje traju cirka 30 sekundi svaka i dvije rečenice. Da, znam, tako loše postupati s jednim Magnumom, ali ovo je bilo vrijeme kada Tom još uvijek nije bio ni blizu zvijezde kakav je danas. Pa je to bilo zabavno za vidjeti. Ed Harris ima jednu scenu i jedno četiri rečenice. I, da, ima kosu, tko bi rekao. Nekad davno je bio plavokos, opet, tko bi rekao. Ovo mu je, točnije, prva prava uloga u nekom kino-filmu. Dobro za starog Eda, ali morate pripaziti da ih ne propustite. To je to što se tiče zabavnih detalja. Kako rekoh, mane. Mana je sama glavna glumica. U romanu je ona glamurozna plavuša super izgleda, feministica do samih, da mi oprostite na izrazu, jaja. U filmu nije. Geneviève Bujold sve je samo ne zgodna plavuša. Išlo se na to da lik bude realan, svakodnevan i to poštujem. Također, izbačen je feminizam kao jedna od glavnih priča, što poštujem još više jer znam koliko je ženama teško u bilo kojem svijetu i ne mora ne film time udarati po glavi. Problem s likom je što je antipatičan. Da, to je otprilike to. Ona je pomalo seronja, ali ne zabavni tip seronje kao što je Gregory House MD, već onaj kojeg ne podnosite. Miss Sveznajuća. Ona jedina kuži da nešto nije kako treba. Ona jedina može srediti stvar. Ona je jedina uporna i nikoga ne sluša. Stvar se popravi tokom filma, srećom, pa ne bude tako antipatična, ali treba malo progurati kroz početak da se do toga dođe. Druga mana… Pa, dobro, nije da je baš mana, ali film ispočetka baca na nekakvu ljubavnu ljigu tipa General Hospital ili kako se već zove ta sapunica. Sestre pričaju o doktorima, doktori o sestrama, svi bi svakoga okrenuli, pa onda malo o položajima, političkim igrama u bolnici, pa onda malo stručne terminologije (thorazine 3 mcc…) i vi malo gledate… pa, ono, boli vas briga za tehničku spiku jer je ne kužite. Crichton nije baš spretan redatelj, istini za volju, film ima tipičan drvenkasti izgled kakav je bio uobičajen kroz 70-te i dobar komad 80-ih, ALI dosta dobro izgrađuje napetost, pa je to plus. Uspijeva stvoriti okružje paranoje i napetosti, iako mu scene znaju trajati predugo. Nisam siguran da li je išao baš na neki minimalizam, ali tu i tamo malo brži tempo bi bio dobra stvar (u jednoj sceni gledate kako se lik uspinje oko 4 kata po nekim ljestvama i vidite svaku prečku). Zgodno je što film ima mali dašak horora i misterije, pa čak i pravo dobrih scena, kao što je ona gdje pacijenti vise na tankim žicama. Sve zajedno u cjelini… ima grešaka u koracima, ali na kraju sve to ima glavu i rep i nije dosadan. Glumački je mjestu (Douglas je u stvari neiskorišten, samo se pojavljuje i stvara sumnja da li je pozitivac ili negativac – neću vam reći koje je od toga), scenografija isto prolazi… film jednostavno funkcionira. Usprkos manama, uspjeva uvući gledatelja u priču, što je na kraju i najbitnija stvar. 

 

The Commuter (2018)

Posted: Siječanj 26, 2018 in Akcija, Liam Nesson, Sam Neill, Thriler

IMDb

Trailer

 

Mali savjet. Ako vidite Liama Nessona da ulazi u bilo kakav oblik prometala (avion, vlak, autobus ili skateboard)… bježite. Samo tako. Bez osvrtanja, bez uzimanja osobnih stvari, bez razmišljanja. Ako vidite da mu je počeo zvoniti mobitel onda je već kasno jer some shit is going down. Ja volim starog Liama. Volim njegove akcijske filmove, mislim da čovjek u godinama bez šale dijeli šamare mlađim kolegama koje pokušavaju biti cool na velikom ekranu. Čovjek je cool bez da progovori jednu riječ i odradi svaku ulogu bez da se oznoji. Jedini problem je sad što su ga počeli uzimati za gotovo identične uloge, pa čak se i radnja ponavlja, što je glavni uzrok zašto je Putnik (kako je preveden u kinima) pobrao osrednji financijski uspjeh. Mislim, film vam je kao duhovni nastavak od Non-Stop, redatelj je isti, Liam je tu, čak je i priča nemaštovito slična. Što će reći, filmovi su toliko slični da se ovo može nazvati Non-Stop 2 i nećete pogriješiti, ali to ujedno ne znači i da je riječ o lošem filmu, dapače. Volim ja Fast & Furious franšizu, ali brate jednom kad vidiš Vina Diesela kako skače tisuću kilometara s nabrijanim Chargerom i još, onako usputno, uništi nuklearnu podmornicu… OK, sve ima svu granicu. Zato volim Liama čak i ako se ponavlja. On barem prividno pokušava biti normalan čovjek u lošoj situaciji, tj. ako nije Brian Mills, onda gotovo traži sranja kako bi se relaksirao nakon napornog dana u uredu. The Cummuter (to je nešto kao sleng za prigradski vlak, koliko sam ja to shvatio) se ne pravi da otkriva toplu vodu, ne glumi da je bolji nego što jest, ne pokušava prodati muda pod bubrege te čak i ako kažem da ste isti film već gledali (zamijeni vlak s avion) ni to neće zvučati kao neka loša stvar jer akcijskih trilera, dobrih akcijskih trilera, nikada dosta. I, naravno, uvijek dajem plus za trud ako pokušavaš biti nešto više od običnog akcijašenja.

Jer, koliko to čudno zvučalo, Putnik djeluje kao da je više inspiracije pokupio od starog Hitchcocka nego od Tony Scotta. Priča nas upoznaje s Michaelom, čovjekom u 60 godinama, koji već deset godina putuje na posao istim vlakom, odrađuje isti dosadni posao i istim se vlakom vraća natrag obitelji. Sve dok jednog dana ne dobije otkaz i zatekne se u stvarno lošoj situaciji. Ekonomija, budućnost, godine, sve se naslagalo. Zato će ponuda misteriozne žene zvučati čudno, ali i unosno. Sve što treba napraviti jeste identificirati jednog od putnika, tj. pronaći ga. 100 tisuća dolara je nakon toga njegovo, svi problemi riješeni. Da bi mu dali poticaj ONI će mu čak ostaviti i 25 tisuća kao početni dio isplate. Michael, svjestan svoje situacije, kreće u pretraživanje vlaka, ali tu se i situacija počne okretati jer ništa nije jednostavno i ništa nije besplatno. Obožavam prvi dio filma. To je triler gotovo stare škole o običnom čovjeku uhvaćenom u neobičnu situaciju. Iako bi mogli pomisliti da je prigradski vlak pomalo dosadno mjesto za mjesto radnje, on to ustvari nije jer ovdje ionako nije pažnja na akciji (to dolazi na kraju) već misteriji i igre mačke i miša. Svi su putnici sumnjivi. Svatko može biti negativac, svatko može biti pozitivac, a potraga našeg junaka stalno otkriva nove stvari. Da, naš junak ima i prošlost, on je bivši žandar, pa odabir njega za taj zadatak sve manje sliči na slučajnost, a više ciljani plan. Mana je sljedeća; gotovo ista stvar se događa u Non-Stop. Pojedinac se nađe na meti skrivenih ljudi i mora u malom prostoru pronaći nešto. Kao i dotični, tako i The Commuter uspjeva u toj namjeri i jedina stvar koja je ovdje loša jeste ta što postoji Non-Stop, s istim glumcem skoro u istoj ulozi, koji je svojedobno bio popriličan hit i koji je dobio fer kritike. Ono poznata, ako funkcionira, ne popravljaj ovdje ispada dvosjekli mač. Postoji i jedna temeljna razlika u odnosu na Non-Stop. Nema toliko tehnike. I Liamov lik je malo ozbiljniji. I dok je u avionu bio poprilično žestok, čovjek koji nema što izgubiti i koji će otići u krajnost samo da dokaže svoje, ovdje je ipak sve malo realnije, iako je princip priče isti.

Ali, spomenuo sam i Tonyja Scotta. Volio sam gledati njegove filmove, tj. volim ih i danas i stvarno mi je žao što se čovjek odlučio ubiti jer mislim da je mogao podariti svijetu još pokoji zabavan film (i kvalitetniji od brata mu u svakom slučaju) no  Jaume Collet-Serra, čovjek iza kamere, naučio je trik-dva od starog majstora. Koji? Već ako prodaješ over-the-top akciju, onda prvo uvuci publiku u priču da ne mare za nelogičnosti. Jer, sličnu stvar je napravio i Scott u Unstoppable. Prodao nam je foru da teška željeznička kompozicija može ući u oštri zavoj na dva kotača. Može, naravno, i prevrnuti se. Serra pak prodaje veliku željezničku nesreću na kraju koja djeluje spektakularno (malo preočiti CGI, ali nećemo strogo suditi) i kao poprilično dobra točka na i što se tiče filma. Jer, ovo je miješanje žanrova, kao i Non-Stop. Triler, akcija… To se baš i ne slaže najbolje jer ne možete imati i ovce i novce, ali možete pokušati da to barem sliči na nešto. Iako vlak ne nudi toliko atrakcija kao Non-Stop (kod aviona je u igri i klaustrofobija, prirodna) nudi raspoloženog Liama, koji svako malo veli da više neće igrati ovakve uloge, nekoliko dobrih redateljskih poteza zbog kojih se dobije osjećaj gledanja starog paranoidnog trilera (pregledavanje karti) i pomalo nespretna akcijska završnica. Djelomično je i predvidljiv, to ću isto staviti pod određene mane, iako taj dio o predvidljivosti više ide na sami kraj kada trebamo pogoditi tko je negativac nego na cijelu priču (koja ima svojih trenutaka, iskreno, ali i nekih mutnih pojašnjenja koja nemaju smisla) pa bi u konačnici svi oni koje vole obične trilere trebali biti zadovoljni, ali i oni koji preferiraju dobru akciju (koje, odmah upozorenje, nema previše). Da je sve to dobro uravnoteženo, nije, ni blizu, ali barem ne prodaje muda pod bubrege i ne ubacuje shiny stvari samo da se dopadne svim generacijama. Također, ahhh… Sam Neill je ovdje. Doduše, sporedna i mala uloga, ali me oduševio kao dklinca na božićno jutro. Volim Sama još tamo od Jurskog Parka i suradnje s Carpenterom i mislim da je strašan glumac (Dead Calm mi je u Top 10 filmova svih vremena). Jednako male uloge imaju i Patrick Wilson i Vera Farmiga, no za razliku od The Conjuring filmova gdje igraju bračni par, ovdje nemaju ni jednu zajedničku scenu (što je šteta). Ako vas Vera Farmiga podsjeti na kakvu hladnu plavušu iz filmova starog Hitcha… pa, to je pravo namjerno. Putnik tako ispunjava svoju funkciju, to je triler pomalo staromodnog štiha, koji je dodao malo tempa i malo jače akcije da bude ukorak s vremenom. Glumci su iznijeli svoje dobro, priča nije glupasto jednostavna (nema Chargera i nuklearnih podmornica) i sve je dosta dobro zaokruženo. Mana mu je… pa, već je sve to pomalo viđeno. Kako rekoh, da prije 4 godine nije izašao Non-Stop, ovo bi bilo puno bolje prihvaćeno, jednostavno kao i Liam, koji se već naigrao likovi koji spašavaju dan u zadnji trenutak. Ali je zabavan. I gledljiv. Meni dovoljno. Vama… odlučite sami.

 

 


Halloween-H20-20-Years-Later-poster 21770_front halloween-7-poster

IMDb

Trailer

 

Neočekivano sam dobio produženi vikend (prednosti neočekivane zime) i nije da se žalim, uopće, već sam odlučio vrijeme iskoristiti na pametan način. S jedne strane pogledati što sve imam na hardu i što sve može ići pred streljački vod, stvari koje sam gledao, koje sam mislio gledati (ali nikad neću) i stvari koje mi jednostavno ne trebaju. Trebalo je napraviti malo reda, riješiti se krša i loma, omogućiti kompjuteru da malo lakše diše. I napravio sam to, bez žaljenja, čisti profesionalizam pri odstranjivanju nepotrebnih stvari i, posve slučajno, dok sam brisao stvari, pronađem i ovaj film. Skinuo sam ga još tamo dok su se svi pripremali za Noć Vještica i planirao sam ga pogledati odmah nakon što sam pogledao drugi dio. Za razliku od tog drugog dijela, kojeg sam u životu pogledao svega jedanput, H20 (zabavan naslov) poznajem ipak malo bolje, čak ga negdje imam i na VHS-u (zapljena pri zatvaranju videoteke) i, iskreno, volim ga pogledati s vremena na vrijeme. Snimljen je u devedesetima, što ne znači ništa posebno, gomila filmova je snimljena onda, ali snimljen je u vrijeme kad je horor žanr doživio blagi polet, infuziju svježe krvi i postao (opet) žanr koji je na cijeni. No, nije samo to u pitanju već jedan zanimljiv pokus koji je uspio čak dva puta. Svi horor serijali (poznati) otišli su sa svakim novim nastavkom u debeli nepovrat duboke bezveznosti. Freddy Krueger je uspio donekle (samo donekle) sačuvati ponešto kvalitete (pripisujem to dobrim redateljima tipa Renny Harlin i Stephen Hopkins) ali svi ostali bili su negledljivi. Tada se oglasio stari horor mačak, Wes Craven. Njemu se nije svidjelo što su napravili od samog Freddyja i priče te je, samoinicijativno, odlučio napraviti nešto novo. New Nightmare danas djeluje baš dobro zato što je pomaknut film, izvan glavne priče o Freddyju, pa čak i ako nije baš potpuno uspio (malo previše referenci na original) vidljiva je kreativnost i svježina. Pa su glavni i odgovorni odlučili napraviti nešto po pitanju horor pandana pričljivom Freddyju; oživjeti Michaela Myersa, onog šutlljivo, s velikim nožem u rukama. Čak su kontaktirali i Carpentera, ponudili mu režiju, ali im se lijepo zahvalio i posao je završio u rukama rutinera Steve Minera, koji je već režirao par nastavaka serijala koji se nakon dva dobra dijela strmopizdio u negledljivost. Miner nije Carpenter (well, duh!) ali kad se sve uzme u obzir, nije ni napravio tako loš posao, što će reći da nije mogao previše sjebati sasvim korektan scenarij koji je balansirao negdje između remakea i nastavka. To bi trebalo biti stvarno pravi genijalac, da se sjebe Halloween film koji ima Michaela Myersa i Jamie Lee Curtis.

Druga zanimljivost zašto sam odlučio sjesti i napisati nešto o ovom naslovu je taj što uskoro dolazi novi dio franšize i u njemu opet glumi Jamie. TA-DAM-DAM! Taj preokret niste očekivali, zar ne. Iskreno, nisam ni ja. Mislio sam da je cijela franšiza ustvari napokon krepala i da je pokopana zajedno s ona dva užasna nastavka koja je režirao Zombie. Mislim da su svi mislili da je to završena priča, ali nikad ne podcjenjuj moć Hollywooda da pokuša zaraditi još koji dolar na starim stvarima. Kako stvari stoje, mogle bi nas očekivati dobre stvari u svezi toga. Carpenter je opet uključen kao producent/savjetnik, Jamie je tu… Jedna od najavljenih stvari bila je da će film ignorirati sve prijašnje nastavke osim prvog (i možda drugog dijela – što ima neke logike jer je Carpenter radio na oba – kasnije je digao ruke) te da će napraviti pravu završnicu, posljednji fajt između Michaela i Laurie. N-da. I dok se slažem da sve ostale nastavke treba ignorirati, ovaj baš i nije tako loš. Dapače. U vrijeme kada je snimljen film je bio sasvim fino primljen, pa je čak i pošteno zaradio, toliko da je to danas film sa skoro najvećom zaradom u franšizi. Kritika je bila i dobra, iako nije kao original, bijaše to najbolje drugo mjesto. Mislim, već kada trebate napraviti novo poglavlje u već iscjeđenoj priči, ovo je najbolji način da se to napravi. Film osim što je vratio Laurie, odlučio je biti i malo realan po nekim pitanjima. Ona ima traume iz prošlosti, što je očekivano, ali i sadašnji život, klinca koji će se naći na meti Michaela, što pak opravdava da Jamie pregura svoje strahove i krene u novi ljuti boj. Hej, ja pušim takve priče, motivacija likova je uglavnom sporedna stvar u hororima, sve se svodi na ciku i vrisku i krv, pa ovo djeluje kao odraslija verzija, gotovo kao iznimka od pravila. Ali, straha nema. Ima i u njemu klinaca koji će raditi glupe stvari i skrkati živote na krvav način. O, da, ako vas poster podsjeti na tadašnji aktualni hit Scream, to je napravljeno s jasnom i očitom namjerom jer je scenarij (debeli komad njega) djelo Kevina Williamsa, čovjeka osobno zaduženog za preporod horora u 90-ima.

Film funkcionira zato što ima originalnog lika iz originalnog filma. Film funkcionira zato što se ne srami reći da je taj lik ponešto i sjeban, da vuče duboke traume i da živi život u strahu od prošlosti. Film funkcionira zato što ne igra baš na kartu krvoprolića već na psihološki pristup i građenja napetosti. Tu je ipak napravio kompromis jer u današnje vrijeme svi vole krv, pristup kakav je imao originalni Halloween je stvar prošlosti, ma koliko to čudno zvučalo. I napravio je okej posao s time zato što nije nabacao previše likova, pa se svaki od njih može pratiti, ali da odmah budem i iskren, nitko od njih nije razvijen više od obične skice. Mane su, već ih možete pogoditi, potpuni izostanak objašnjenja što je Michael radio svih ovih 20 godina koliko ga nije bilo (da, film je isto tako negirao postojanje nastavaka nakon 1 i 2 dijela) pa s jedne strane imate ženski lik koji je dobro okarakteriziran, dok s druge strane imate običnog negativca koji je, eto, valjda spavao i onda opet krenuo u akciju rezbarenja vlastite obitelji. Dodatna prednost je što radnja ne komplicira porijeklo. Da, Michael je opet tu, ali nema nekih nadnaravnih gluposti, nema nekih kronično glupih pojašnjenja, sve se svodi na preživljavanje. Lokacijski je praktički na jednom mjestu (nekakva škola) i događa se u gotovo kratkom vremenskom razdoblju (jedna noć, mislim, malo očito, ali da se spomene) i kada se zajedno stavi na jednu hrpu… film jednostavno funkcionira. Možda zato što je ciljana publika ovaj put i malo starija (Jamie Lee Curtis i Adam Arkin teško da mogu proći kao teen klinci) kao i ona mlađa (Josh Hartnett i Joseph Gordon-Levitt imaju svoje gotovo prve nastupe ovdje) te nudi za svakoga po nešto, barem što se tiče gledanja. Napetost je poprilično dobra jer ne igra na zicere klanja i krvi (onaj opis triler je poprilično dobar) a osjeti se i investicija u razvoj likova da ne budu tek obične ovce za klanje. Ipak, ono što najbolje funkcionira je Jamie osobno. Ja je obožavam, slobodno me gledajte kao čudaka zbog toga. I ona je odlično dočarala Laurie Strode koja je sva sjebana zbog prošlosti, pa onda kako se suočava sa svim problemima i nanovo izgrađuje samu sebe. To je cool, to ja jednostavno bad ass i ako vam u sjećanje dođe neka horor verzija Ellen Ripley… hej, to je s očitom i jasnom namjerom. Ako spomenemo i neke dodatne zgodne sitnice tipa da se pojavi i Janet Leigh (s par referenci na Psiho) koja je ujedno i mama od Jamie, pa zabavanu ulogu LL Cool J-a… Hej, film funkcionira. Nije ni čudo da gomila fanova upravo njega gleda kao na završno poglavlje, a ne onaj krš i lom Uskrsnuće. Ono treba zakonom zabraniti. H20 tako dobro dođe kao mala predigra u novi nastavak, taman da se poklopi priča čak i ako ga novi dio neće priznati kao dio Michael Myers prošlosti. Nema veze. Dobar film je jednostavno dobar film.