Hustle (1975)

IMDb

Trailer/Clip

 

Nakon male šetnje kroz novije naslove (da, nakupilo se toga) malo da se vratim natrag u neke druge sfere filmskog svijeta. Mogao bih dodati i napokon jer već duže vrijeme imam na umu napisati nešto o ovom filmu, ali nikako pogoditi pravi ton, senzibilitet ugodnih riječi i staviti prave dojmove na njihovo mjesto. Izvan filmskog preseravanja – nisam imao blagog pojma što napisati. Doduše, znao sam okvirno, ali ne možete započeti i završiti recenziju s – film je sranje – jer bi to bilo, pa neprofesionalno. Ili, da budem ponešto ozbiljniji, najkraća recenzija na svijetu. Doduše, još razmišljam koliko bi bila i istinita jer ovaj naslov… to je čudna ptica, da budem iskren. Nastao je na krilima crnih krimića kakve su patentirali Francuzi, njihov novi val i slične stvari (nisam puno gledao, nisam puno pratio, nemam veliki interes to ni napraviti) i obojen je s malo dobrog starog noir ugođaja, ali taj noir nije ni blizu onome što ustvari taj pojam znači. Dramski je orijentiran, ali, opet, ta drama je nešto što se može samo tako spomenuti, ne baš i vidjeti, a ujedno se može osjetiti i poveća nezaienterisiranost kod slavnog redatelja The Dirty Dozen, Roberta Aldricha. Kako rekoh, čudna ptica od filma i stvarno ne znam jesam li gledao vrhunsko remek djelo ili najveći šrot koji postoji. Dobro, nije najveći, imao sam čast vidjeti i puno gorih, ali sve vezano uz ovaj naslov je naopako. Sad kad sam Vas udavio sa svim i svačim, da kažem koju i o sadržaju, tek toliko da malo ilustriram ono o čemu pričam.

Upoznajte Phila Gainesa, sveameričkog žandara koji ima malo cinizma u svom sustavu, malo sarkazma i onako, dobro iskustvo u poslu da zna kako stvari stoje. On je zgodan vrag, on je u vezi s prelijepom prostitutkom, što mu pravi eto tako, neke male moralne dvojbe, a ima i taj neki slučaj za riješiti, mrtva djevojka je isplivala na plaži. Trag će ga odvesti do ljigavof odvjetnika kojeg, zamislite, troši i njegova cura. I otac od ubijene djevojke će se početi tu plesti, pa će i na njega moratzi pripaziti. To je sadržaj, čak i uz malo uljepšavanje, navlačenje i slikovito opisivanje. Problem odmah s početka; sadržaj je bolji od samog filma. Mislim, kad ga sažmete i nabrojite sve ono osnovno, to je to, rekli bi; strašan film, krimić kakvi se povremeno znaju zadesiti Amerima i na koje mogu biti ponosni. Problem je što toga u filmu skoro pa ničega nema. I ako ima, dolazi u jako mali dozama kojima se opravdava tijek radnje. Krenut ću od početka, da bude lakše za pojasniti zbog čega sam neodlučan kojeg sam vraga bio gledao.

Glavna priča, ubojstvo djevojke dolazi sporadično, tek toliko da postoji nešto što bi opravdalo onaj kriminalistički dio u sadržaju. Istraga ne postoji, odmah da kažem, jer glavni lik uopće ne želi misliti na to. Njegov partner spomene nešto, ali ovaj na to odmahne rukom. Potpuna praznina što se tiče nekih procedura koje su znala biti dobre u ovakvim filmovima. Naš lik svoje vrijeme provodi s prelijepom prostitutkom Nicole i njihovi razgovori su uglavnom mlaćenje prazne slame. Ja tebe volim, ti mene voliš. Smeta ti što se kurvam? Ne baš, ovo-ono. Takva vrsta razgovora. Frendovi u postaji mu se malo podsmijehnu, ali ne previše, samo usputno. Catherine Deneuve, jedna od stvarno najljepših glumica koje su moje mlade oči vidjele, sliči na jednu prostitutku koliko i ja na astronauta. Čak i kad imaju telefonski seks, ona više zvuči kao psihijatrica (nije moj zaključak, pročitao ga negdje) te ostavlja dojam stvarno inteligentne osobe koja običnog žandara ne bi ni pogledala dva puta. Vraćamo se na krimi-radnju. Otac od ubijene cure hoće pravdu. On je tu da malo diže dreku, malo da tupo gleda uokolo, malo zamišljeno u prazninu. Naši policajci, ajde, nešto malo istraže, ali sve to završi po školski; ni’đe veze s cijelom pričom (osim da ako hoćete pravdu morate je sami stvorit) i film završava potpunim crnjakom od kraja. The End. Čak mi ni naslov nije jasan jer Hustle=Gužva nema nikakve veze s radnjom. U osnovi, vi sat i pol gledate kako se Burt Reynolds i Catherine valjaju po krevetu, pričaju, petnaest minuta nešto malo policijske priče, deset minuta starog Bena Johnsona kako dosađuje s pričama o pravdi za kćer s kojom nije ni pričao te pet minuta na sve ostale stvari; uključujući jednu scenu gdje naši junaci istrčavaju iz policijske postaje, uskaču u auto i odlaze kao Starsky i Hutch, uz škripanje guma. Na sve to, režija je troma, spora, neinspirativna, kao da je Aldrich stavio kameru na postolje i otišao na kavu. Radnja koja ne nudi ništa zanimljivo,vizualni dojam koji je srednja žalost i glumačke izvedbe koje se mogu opisati kao ”odradimo to i idemo doma.” Shvaćate zašto sam u nedoumici? Što je najbolje, taj film je bio hit u svoje doba (ništa posebno – uloženo je 3 milje, zaradio je 10) i kritičari ga vole. To bi značilo da samnom nešto nije kako treba ili jednostavno nisam uspio pokupiti tu neku europsku vibru kojom film pomalo odiše. Neću vam ga preporučiti za gledanje, nikako, baš zato što nemam lijepe dojmove o njemu, ali ako volite kriminalističke crnjake, polu art-ambicije i tako te stvari, možda vam se i svidi. Ja sam znam da mi je najveći vrhunac bio kad sam ugledao Roberta Englunda u svojoj skoro pa prvoj ulozi (pojavljuje se na kraju filma – kao pljačkaš trgovine) i to je to. Pa vi odlučite želite li gubiti vrijeme…