The Iron Triangle (1989)

IMDb

Trailer

 

Amerikanci i Vijetnam. Jesu li vam postali dosadni? Ili vam je tema jako draga srcu, pa gledate sve čega se možete dokopati? Na stranu svi vaši osjećaji naspram teme, kad izgubite prvu bitku, onda to gadno boli. Kad izgubite cijeli rat i dobijete po pički k’o klinac od likova odjevenih u pidžame, to onda boli paklenski. Kako ste razvijena mašinerija koja bš ne uživa u porazima, radite sljedeću najbolju stvar; snimate filmove i pobjeđujete. Doduše, snimate generičke filmove gdje su Vijetkongovci na korak od sila tame i gdje amerikanci boje boj časni, ili, ako ste malo spretniji maher s kamerom, snimate poprilično realne stvari kojima kupite simpatije Akademije, ali ne baš i običnog puka. Tu sad mislim na Olivera Stonea, naravno, koji je snimio par tih izvikanih naslova i koji su ekčuli dobri, iako se u njima Vijetnam koristi tek kao okružje, a ne neko pravo mjesto. Egzotika na djelu. Onda imate čistu akciju koja kroz puškaranje na svjetlo izlači i neka stara, zaboravljena pitanja tipa gdje su ratni zarobljenici. Pa pošalju Chucka Norrisa da ih izvuče, ili, ako ste malo sretniji, Gene Hackmana. Onda, tu imamo i neke mutnije naslove, one koji nisu na listama dobrih stvari, ali bi ondje trebali biti jer su, pa, dobre, no njihov sadržaj je pomalo… politički nekorektan jer ne prodaju mantru kako je Vijetkong bio sedma sila pakla. Stvarno su rijetki, ali ih ima. Jedan od njih je Firebase Gloria, o kojemu sam već napisao par riječi. Naravno, nema ga na nijednoj važnijoj listi, a drugi je ovaj naslov. Htio sam ih još davnih dana spojiti zajedno, napraviti kao poveznicu, no nekako nisam imao vremena, pisao sam o drugim stvarima i sad, kad sam se malo predozirao novim stvarima, sjetih se da bih baš i mogao vratiti se na zamišljeno. Ne zato što su to dva jedina filma u kojima se može pronaći neka objektivnost jer nisu, valjda, već zato što samo za njih znam. Hej, svi bi trebali biti svjesni svojih ograničenja, ukljućujući i mene. Zašto sad pišem o ovom filmu? Iskreno, zasitio sam se malo novije produkcije, pa sam prebirao po kartoteci što bi moglo biti zanimljivo. To sad ”zanimljivo” je subjektivan dojam, ali barem mogu zapisati par redaka i opravdati reputaciju bloga (i da ne budem medijska kučka koja piše samo o novijim filmovima9. Dakle, Vijetnam… o čemu je riječ.

Film je nastao po pisanoj riječi nepoznatog vojnika, ali ne američkog već suprotne strane. Znate, čekamo te mrski neprijatelju šema, i u njemu je riječ o povezanosti američkog vojnika i vojnika Vietkonga, jedan dođe u priliku da ubije prvog, pa se strane izmjene, i neprijatelji se počnu gledati drugačijim očima. Također, kroz sve to se vidi neki realni prikaz vojne američke mašinerije, njihove odluke, ali i suprotna strana te dolazi do popriličnog demistificiranja kako su jedni bili časni do neba (jer nisu) a drugi zli do kosti (jer nisu), s tim da je centralna priča o dva suprotstavljena vojnika koji su, igrom slučaja, postali povezani. Odmah ću upozoriti kako ovo nije naslov namjenjen širokoj publici jer u njemu nema nešto jako atraktivnih stvari; nema velikih glumačkih zvijezda, nema previše pirotehnike (iako ima nešto akcije, da zadovolji potrebe ratnog filma – ista je odrađena poprilično dobro) a nema ni propovjedanja svima koji vole slušati propovjedi o silama zla protiv kojih su se Amerikanci borili. Iako je priča temeljena na stvarnim zapisima (ustvari, tako ide reklama, nije sigurno koliko u tome ima prave istine) vidi se sve, više od onog jednostranog pogleda na cijelu priču. Ako vam se svidio Tje Letters from Iwo Jime od Eastwooda, onda bi vam ovo tematski moglo biti zanimljivo jer dijele neke sličnosti (i da ne govorim kako filmova koji pričaju suprotnu stranu ima malo na kapaljku) što Triangle čini rtnim filmom, ali zanimljivim ratnim filmom koji ima određenu širinu, čak i dubinu i gdje je spretno zaobiđena površna senazacionalnost (u nedostatku boljeg opisa) ili, što bi bilo još gore, jeftina propaganda koja je u tim godinama bila itekako prisutna, tj. antiratna propaganda koju je promovirao upravo Oliver Stone.

Priču nose dva poznata lica. Beau Bridges (lika znate svakako) koji nikad nije postigao slavu brata Jeffa, ali koji je fer igrač na holivudskom nebu zbog svoje sposobnosti da odigra zanimljiv lik. Mislim, ja tipa volim gledati, ima puno opušteniji nastup nego brat mu, a ovdje mu je sve sjelo dobro kao budali šamar jer njegov je vojnik pomalo jednostavan tip, prostodušan i neopterećen tipičnim traumama kakve se obično pripisuju ama baš svakom vojniku koji je kročio u Vijetnam. Drugo poznato lice je ono od Haing S. Ngora, glumca koji je za svoju debitansku ulogu u The Killing Fields pokupio Oscara, a kroz kojega vidimo vijetnamsku stranu priče, onu zapovjednu. Njih dva, iako poznati, nisu toliko poznati da bi zasjenili cijeli film, ali pružaju malo glumačkog kredibiliteta potrebnog da se cijela stvar ne bi baš odmah otpisala kao amaterska. Tehnički… pa, tehnički je na razini, Vijetnam djeluje kao da je riječ o Vijetnamu (iako to nije Vijetnam u filmu) i pokriva dovoljno toga da ga se ne može nazvati ograničenim ili skučenim (čitaj – vidljivo snimljenim u studiju) pa mu je i to jedan od pluseva, ali muči muku pomalo s tempom jer malo veća brzina ne bi naškodila, malo više dinamike među likovima, tj. Usprkos tome, ovo je film poštenih namjera i poštene isporuke, no nije baš nešto posebno pamtljiv s druge strane, pa ne iznenađuje da se ne nalazi na nekim važnijim listama naslova koji govore o tom ratu, ali malo je i namjerno marginaliziran jer je ne slijedi liniju vodilju kako se o istom tom ratu moraju snimati drugačije stvari, čitaj šablonizirane. Ako ga negdje uspijete dobaviti, što je pak priča za sebe (ja ga imam na VHS-u) potrošeno vrijeme neće biti bačeno, što je pak dobra stvar kod ovakvih naslova. Sve ostalo ovisi o vašim ukusima.