The Karate Kid (1984)

IMDb

Trailer

Sinoć sam napokon sjeo i pogledao remake ovog starog filmića i, iskreno, nisam ostao baš nešto posebno oduševljen. Ne zato što je to loš film, ima on svojih simpatičnih strana, najviše tu pomaže Jackie Chan, ali kvaka je u tome da je film čist jednostavno rečeno… nerealan. Dobro, nije ni stari baš tako realan, ali to svoje lagano pretjerivanje (da klinac koji uči karate par mjeseci zbrije one koji to rade godinama) ipak ima neko ležište u pravoj tehnici. Remake odlazi korak kasnije i klinca koji par tjedana uči kung-fu (što ono ”karate” u naslovu čini apsolutno promašenim) pretvara u kombinaciju Bruce Leeja, shaolin-ratnika i hipnotizera. Također, nedostaje mu šarma. Nije to ”crnačka” stvar, kako ovi koji film hvale vole naglašavati, jer i Crnci mogu znati karate (pardon, kung-fu) jednako kao i bijelci, ali Smith Junior u nekim stvarima ispada doslovce iritantan (kako to već ispadaju starmali klinci koji prodaju uličnu spiku) te, barem meni, nije bilo ni najmanje stalo hoće li ga nasilnici izmlatiti na mrtvo ime ili ne. Daniel-san (početak i  kraj karijere Ralpha Macchia) je ipak bio klinac koji ima nekog svog stava, ponašao se u skladu s prikazanim godinama i imao je tu neku gubitničku crtu u sebi zbog koje je, realno gledajući, trebao poljubiti strunjaču pri prvom udarcu, čime je njegov uspjeh na kraju veći, emocionalniji i dopadljiviji. Što se tiče samog filma, pa o njemu, vjerujem da znate sve i da ste barem jednom prilikom isprobali ”ždralov skok” (koji se danas, valjda i onda, tehnički zove ”udarac polugom”) glumeći frajera. Hej, nemate se čega sramiti, i ja sam ga radio u svoje vrijeme (obično nije imao uspjeha) te ga se sjećam s jednom retro romatičarskim veseljem, iako sam film ima nekih svojih mana (već spomenute u uvodu). Ipak, kako to već ide, mali podsjetnik na sportsku priču.

Koja započinje da klinac imenom Daniel kupi batine od svojih nasilnih vršnjaka, sve mahom iskusnih u karateu. Daniel, inovativan u svakom pogledu, odluči da ne bi škodilo i da on nauči koji pokret da može uzvratiti, ali baš potrefi školu karatea koju pohađaju njegovi nemesisi. Tamo je i loš instruktor, onaj koji svoje učenike uči doktrini ”bez milosti” i sve bi to loše završilo da Daniel-san jedne večeri, baš u trenutku kad su mu se  (opet) spremale gadne batine ne upozna lokalnog domara; Mr. Miyagia. Zanimljivost je što Mr. Miyagi, osim što je ubojit u popravljanju sudopera, zna itekako karate te klinac koji faktički nema nikoga postaje njegov učenik, ali i prijatelj. Cilj treninga i učenja; predstojeći turnir u kojem će Daniel-san poravnati neke stare račune sa svojim starim poznanicima.

Ono što je zabavno; Pat Morrita i Ralph Macchio nemaju pojma o karateu. To je OK, nisu ni išli prodavali priču da su vele-majstori sporta, no zabavna anegdota, ne. I još bolja, tada slatka klinka, danas opako zgodna teta, Elisabeth Shue je odigrala Danielovu curku. Ti počeci… Profesionalno gledano, film je sirova sportska priča i kao takva, nije čudo da je pokupila simpatije po cijelom svijetu. Zašto sirova? Zato što je karate u njemu gruba tehnika, nema sporta previše, a i ono što ima ima natjecateljski štih. Tehnika učenja je isto zanimljiva (wax on/wax off) i kad je oduzmu alatke iz ruku (panzl i krpe, je’l) ti potezi stvarno i sliče nečemu što grupo podsjeća na karate (tragedija je što se u remakeu koristi jakna dolje/jakna gore – no konačni potezi nemaju blage povezanosti s tim pokretima). Druga stvar; likovi. Danijel-san fora je klinac, kvartovski luzer, pomalo mudrijaš, generalno simpa klinac kakve baš i ne viđamo u filmovima. Mr. Miyagi je još zanimljiviji karakter, kombinacija Terakotina vojnika i Yode, čime je i zabavan lik, i tajanstven, s dovoljno šarma da može prodati svakojaku mudrost. Iako neki novi klinci misle da je tu riječ o opakom prebijanju, stvar je da toga skoro da ni nema. Više pažnje pruženo je povezivanju dva apsolutno različita karaktera (i Morrita i Macchio djeluju prirodno u tom odnosu) te treniranju, točnije, izgradnji karaktera kroz prizmu egzotičnog sporta (karate je i danas, za razliku od kung-fu-a, zanemarena disciplina u filmovima). Doduše, tako sirova i početnička tehnika ne bi baš bila tako uspješna protiv onih koji je treniraju godinama, ali dok se do toga dođe, koga briga. Kad nasilnici sjebu Danijelu nogu na natjecanju i on ide, onako, pravo s duhom sportskim, odraditi zadnju rundu, svi ionako već navijaju za njega. Što film čini gledljivim, nekako čistim, zanimljivim zbog svojih likova, a nije ni režija pobacila, no to su već bile sigurne karte jer je redatelj John G. Avildsen prije toga spakirao još jedan kultni sportski film; Rocky. Nedostaju vam dobri stari dani kad su film i sport bili u jako dobrom, povezanom odnosu? Uvijek se možete podsjetiti dobrih lekcija ponovnim gledanjem. Jer, gola činjenica, nakon 29 godina, film je uspješno zadržao svoj šarm i, što je najbitnije, funkcionira jednako dobro kao i ”ždralov skok”.