Retro Televizija – Brotherhood of the Rose (1989)

IMDb

Trailer

Koliko vam je poznato ime David Morell? Ništa? Nema problema, većini ljudi je nepoznat (osim ako niste zagriženi čitatelj knjiga) no radi se o tipu kojeg poznajete htijeli vi to ili ne, barem njegovo nedjelo koje ga je proslavilo. Čovjek je, naime, napisao First Blood, koji je par godina kasnije postao prvi dio franšize o vijetnamskom veteranu Johnu J. Rambu. Prije nego kažete, čovječe, pusti nas da vrisnemo, riječ o jako kvalitetnom piscu koji slovi za jednog od inteligentnijih u branši te povezati njegovo umijeće i domet s Rambom bila bi pogreška. Opus mu je pun romana koji kombiniraju akciju, napetost, špijunažu i sve ostale zabavne stvari koje se danas vole popularno nazivati techno-triler. Ako ga usporedite s Robertom Ludlumom, nećete puno pogriješiti jer dijele neke sličnosti u nekim romanima. Zanimljiva stvar, filmski svijet ga baš i nije nešto posebno mazio, točnije, kao da ni ne postoji. Osim Ramba (koji je poprilično iskrivljen u odnosu na roman) u osamdesetima je izašla i miniserija koja je u našim krajevima bila prevedena kao Bratstvo Ruže, što je, iznenađenje, iznenađenje, i točan prijevod, a obično je možete pronaći na listama onog najboljeg što su 80-te u pogledu mini serija mogle ponuditi. Istina ili ne, prepustit ću to vama na odluku. Ja sam ovdje da vam kažem koju o seriji.

Nastala je u odijeku promjena koje su zahvatile špijunski žanr (ustvari, roman je nastao, ako ćemo iskreno) i vidljiv je utjecaj srodnika The Bourne Identity (još jedna serija koja jednostavno umire da dođe na ove stranice) jer špijuni više nisu depresivni tipovi skriveni u mračnim prolazima već odmetnute jedinke koje imaju sposobnost i umijeće da postanu izrazito neugodne i opasne jedinke, pogotovo jer se počeo ponavljati motiv izdaje među vlastitim redovima. Bond i ostali likovi doživljavali su jednu određenu krizu vlastite postojanja (i radi toga jer je Roger Moore postao deda) ali povremeni bljeskovi kreativnosti znali su biti itekako zapaženi. Također, svjetska dominacija otišla je u nepovrat arhive prošlosti (ni trenutka prerano) i njihova mjesta su počela popunjavati tajna društva, mračne organizacije, špije koje su sve samo ne klasični špijuni… shvatili ste, ne? Globalna promjena. U toj novoj atmosferi postoje i dva brata, Romul i Rem, dva siročića koje je odgojio top tajni agent u dva jako sposobna i jednako tajna agenta. Problem se pojavljuje kad jedan brat na neki bizaran način uspije zeznuti rutinski posao, a drugi navodno počini ubojstvo u utočištu za agente (gdje je nasilje zabranjeno). Njih dva pronaći će se u bijegu ispred nekoliko tajnih organizacija (KGB, CIA, NSA, SDP, HDZ… birajte) bez pravog motiva tko bi mogao stajati iza namještaljke ili zašto im je uopće smješteno. Ali, dečki neće sjediti skrštenih ruku, dapače, bit će to potjera u pravom smislu riječi, puna akcije, misterije, izdaje i intrige. Znate već, sve dobre stvari koje takve serije čine zanimljivim.

Serija je, kako rekoh, nastala u vrijeme kad su tajne organizacije dožvljavale opasnu rekonstrukciju, ali i sami televizijski program. Više usmjereniji akcijski serijali doživljavali su opasan procvat na malim ekranima (Miami Vice, Crime Story) a ono što je bilo dobro policajcima (jerbo su oni prvi započeli pucnjavu) moglo je vrijediti za sve ostale. Zato Bratstvo… ima finu količinu fizičke, kao i pirotehničke akcije, te baš i ne ostavlja dojam nečega što je bilo popularno u 70-ima, ali ni onoga što je proslavilo Bonda, pa čak i Mission Imposible (mislim na seriju, ljudi, seriju) jer odiše svježinom, kao i realnošću. Naravno, to vam je uzalud trud ako nemate žicu za špijune, tajne organizacije i slično jer ovo je usmjereni materijal, nije za svakoga. Štovaoci klasike tipa John Le Carre bit će razočarani, ali neki malo mlađi klinci mogli bi doći na svoje jer akcija 80-ih, tako često ismijavana radi svoje nerealnosti i sklonosti pretjerivanju, znala je biti itekako umjerena i intrigantna, ali samo ako je dolazila u kompletu s pametnijom pričom. Tu sad dolazimo do sivog područja. Iako serija ima radnju, ne čudite se ako se tokom gledanja zapitate tko tu koga jer to bila i bit, stvaranje malo zdrave paranoje, a možda se pokoji put zapitate i zašto da bude jednostavno kad može biti komplicirano. Prebrodite to, i ne postavljajte pitanja na koja vam odgovor ionako ne bi ništa značio, tako je kako je. Tko je vidio da se sve pojasni o tajnim organizacijama, čak i kad su špijunskog porijekla.

Znači, sad kad sam vam rekao zašto je ovo dobra serija, red je da vam kažem i radi koga je postala tako gledana. Robert Mitchum stoji kao glavni na naslovnoj špici, ali to baš i nije tako (jedan je od glavnih likova) i nije na odmet primijetiti kako je čovjek plodnu filmsku karijeru zamijenio za plodnu televizijsku karijeru (Rat i Sjećanja, itko?) te je ovo bio jedan nastup u kojem se i nije nešto posebno potrgao od glume, ali je bio takva glumačka pojava da je i bez glume znao privući gledatelje. Peter Strauss je u USA nešto kao jako poznato televizijsko ime (ekvivalent našem Goranu Grgiću) koji nije tako dobar u onome što radi, ali je opet dovoljno dobar da bude korak ispred netalentiranog krda koje kaska za njim. I za kraj, ali nimalo najmanje važan, David Morse. Danas je čovjek jedan veliki glumački laf, ali već iz početaka je vidljivo da se tu ne radi o glupoj sreći. Smiren i pouzdan, već je onda naznačio kako će od njega biti nešto. Ironično, ima i najmanju ulogu od glavnog trojca, no kad ste maher, ni ne treba vam previše prostora da se dokažete. Priča je možda mjestimično prerazvučena, režija isto tako zna biti drvenkasta, ali to su old days, kad je bilo važnije ispričati priču, a ne napraviti turističku razglednicu bez sadržaja.  Imate višak slobodnog vremena i niste u raspoloženju za nove filmove? Evo vam odgovora. Tri sata, 4 epizode (ili dvije po sat i pol) i svi problemi su riješeni.