Hickey & Boggs (1972)

IMDb

Trailer

Znam da će zvučati malo čudno, ali oduvijek imam neko mišljenje da bi se Jim Carey dobro snašao u netipičnoj, akcijskoj ulozi. Ima izgled, ima nastup i da smanji one svoje poznate facijalne grimase, tko zna, vjerojatno bi pružio sasvim zadovoljavajuću izvedbu. Sad se vi pitate otkud taj uvod. S razlogom i svrhom, naravno. Što pomislite kad kažem ime Bill Cosby? Doktor Cliff Huxtable? Ne krivim vas, bila je to dobra serija i Cosby je genijalan komičar (a to ne govorim zbog serije već zbog njegovih stand up nastupa – čovjek je jednostavno duhovit) i dosta nas je odraslo na njoj. No, što mislite kako bi se Cosby snašao s pištoljem u ruci? Ako vas je to pitanje ikad zanimalo, odgovor je jednostavan – jako dobro. Bez obzira na njegovu izraženu komičarsku stranu, pištolj i ozbiljnije uloge mu pašu iznenađujuće uvjerljivo. Doduše, temeljim tu izjavu na svega jednom filmu, ali kad je dojam tako dobar, onda vrijedi malo zaključivati unaprijed. Naravno, prije nego je postao dobri doktor Cliff, Cosby je bio i špijun u I, Spy, seriji koja je direktan proizvod popularnosti James Bonda i, iskreno, ne mogu reći ništa o njoj jer je nisam gledao (nemam pojma je’l humoristična ili ozbiljna) a transfer u nešto kriminalističko/ozbiljnije djeluje kao logična odluka. I jako dobra, ako smijem primjetiti jer Hickey & Boggs su… pa, jako dobar film.

No, prije nego vas uputim u sve što ide obično, prvo jedna napomena. Film je dobar jer, i ovo nije objektivna procjena, je pripadnik neo-noir žanra, žanra u kojem se osjećam kao ribica u malom akvariju. Vidio sam dobre predstavnike, vidio sam loše predstavnike i ovo je jedan od boljih. Jer svijet privatnih detektiva nije baš lagano dočarati, da bi takav film uopće funkcionirao potrebna je dobra priča (ili barem konkretna) u kojoj bi junak zasjao kao mali reflektor. Doduše, u većini slučajeva priča je OK postavljena i filmovi bi se izvlačili na karizmu glavnog glumca (Bogart, Bruce Willis, Robert Mitchum) što je isto način na koji se stvari mogu napraviti. Ovdje je stvar malo drugačija, idemo reći realnija. Za početak, dva su junaka u igri (malo očito po naslovu, ali da se spomene) i, ono što je važno naglasiti, ovo je pristup koji se može opisati realnim. Jer, jedna stvar je zanimljiva kod tih privatnih detektiva – obično zaključak izvuku iz šešira, nakon što dobiju nekoliko puta po glavi i bace par sarkastičnih replika. H & B su slika kako pravi privatni deksteri rade; puno sjedenja u autu, puno nezdrave hrane (da, vidimo kako likovi i jedu, iznenađenje, iznenađenje) te kako se ipak mora surađivati s policijom jer antagonizam, koji je osnova žanra, ne pali jer time se ostaje bez informacija. Priča u sažetom izričaju govori o njihovoj potrazi za nestalom djevojkom. Djevojka je povezana s nekolicinom drugih ljudi, a sve je povezano s nekoliko godina starom pljačkom. U igri su naši junaci, policija i par nezgodnih negativaca, kao i tajanstvena djevojka. Dovoljno da se sve pošteno zaplete.

Nekoliko stvari spomenuti za uvod. Ovo je posve zaboravljeni film. Iznenađujuće, ali istina. Mislim da uopće nije izbačen na DVD, što je propust samo takav. No, glavna stvar jeste što je film djelo scenaristikih ruku Waltera Hill, budućeg redateljskog super stara muških, macho filmova. Točnije, to mu je bio prvi filmski posao i već je u njemu evidentno da će čovjek znati znanje (barem što se tiče 70-ih i 80-ih) Hickey & Boggs ustvari odstupaju od njegova uobičajena portreta macho muškaraca koji su više inkarnacije kultnih mitova nego likovi jer su izvan stereotipa koje je nudio žanr, i odiše realnošću. Jednako tako, njih dva gotovo su najava buddy-buddy žanra kojeg je izmislio (u onom akcija-zabava obliku) upravo Hill sa svojim 48 Hrs. Znači, debitantski scenarij i odmah pun pogodak – da je napravljen u 80-ima Hill bi se zvao Shane Black. Priča kao takva klasična je potraga od-lika-do-lika, jedan put vodi do drugog i tako do kraja. Robert Cult, koji igra ulogu Boggsa, nije izrazito spretan redatelj, ali režija mu je učinkovita, pomalo drvenkasta, no ne toliko da film ima zakočeni izgled. Dobro je upotrijebio negativce, tj. njihova lica er kad su oni u sceni skoro nikad ne govore, no i bez toga ostavljaju dojam nasilništva (to treba znati postići). Akcija je svrhovita, ali je nema baš previše (ovo nije akcijski film) i služi ponajviše da zaokruži radnju (hej, poubijaj sve koje možeš princip je koji se koristi i danas). Uočljivo je da Culp i Cosby imaju jako dobru kemiju na ekranu, što nije stvar slučajnosti jer su obojica nosili spomenutu seriju I,Spy na leđima, pa je i vidljivo da su se dobro upoznali. A u jednoj od manjoj uloga našao se tada jako mladi James Woods, što je stvarno zanimljiva prilika za vidjeti. Iako je danas takoreći u kategoriji old school krimića, film još uvijek djeluje dosta dobro; bez prodavanja magle i bez nepotrebnog foliranja, što je uvijek rado viđena stvar.