Dracula (1979)

IMDb

Trailer

Dracula je jedan od možda najekraniziranijih likova koji postoje, uz Tarzana i Sherlocka Holmesa. Ima ga posvuda. Čak i u svemiru (vama prepuštam da zaključite koliko je to dobra stvar) no ovaj put vratit ćemo se njegovim korijenima. Ne toliko daleko u prošlost, ali ne i tako blisku. Nakon što su legendarnog krvopiju s uspjehom odigrali što Bella Lugosi, a što Christopher Lee, na red je došla jedna malo ozbiljnija ekranizacija (Lee je bio dio Hammer produkcije, poznate, ali ipak štancerske horor produkcije) koja bi se vratila originalnom materijalu. To ”originalnom” slobodno zanemarite jer sve su to varijacije na temu. Ipak, za razliku od prijašnjih ekranizacija (to slobodno stavite navodnike) gdje je glumio Lee, koje su dogurale i do ”sadašnjosti” (ovaj tekst bit će pun navodnika kako je krenulo) nova verzija zadržala bi Grofa u viktorijanskoj Engleskoj (ili koje god to već razdoblje bilo), što je uvijek plus. I namjera je bila uvesti neke male izmjene. Naime, Lugosi i Lee, koliko god Draculi dugovali svoju karijeru (ili slavu) taj je lik ostao poprilično drvena pojava. odjevan u crno i urokljiva pogleda. Novi Dracula bit će nešto između Grofa Monte Cristo i Heatcliffa iz Orkasnih Visova; zgodan, zavodljiv i opasan vrag zbog kojega bi djeve uzdisale i gubile tlo pod nogama. Taj imidž zadržat će se i dana današnjeg, pri ćemu će najviše profitirati Coppolina verzija. I, da budem iskren, bježao sam od ove verzije dosta dugo. Mislim, nije da ne volim Draculu, ali baš i ne volim Draculu. Romantika, puno filozofiranja, čeznutljivi pogledi… sve je to fine and dandy, ali kad je Carpenter napravio svoje Vampires… sve drugo je otišlo u drugi plan. Da sad ne ulazim u pizdarije znane i kao Sumrak filmovi. No, kako je vražji Halloween, odlučih ga pogledati, ionako nisam imao što pametnije za raditi, pa da ga prekrižim s popisa. Dojam? Nimalo sjajan, ali, iznenađujuće, nije to ni toliko loše koliko sam mislio da će biti.

Priča je slična kao i uvijek — famozni Grof dolazi u Englesku i ulazi u malo, probrano društvo gdje počinje raditi rusvaja time što zavodi dame i raspižđuje muškarce koji ga na kraju idu ulovit i zabit mu kolac u srce. Stvari su slične posvuda, i u svim ekranizacijama, no ovdje je Lucy ta koja ga zanima, a ne Mina, što je zanimljiva podjela likova, a Mina postaje kćer Abrahama Van Helsinga, čime njegov angažman da ubije krvopiju ima puno više smisla. Film ne davi grofovom prošlošću već ide odmah u glavu, započinje s dolaskom broda u Englesku (Demeter ili kako već se zove) na kojem je posada mrtva, a sam brod doživljava brodolm na stijenama (neloše režirana sekvenca). Nakon toga ide obrazac Dracula dolazi, Dracula zavodi, Dracula pije krv, Draculu love. Iako je radnja smeštena u Engleskoj, ne vidimo London ili nešto, pače, radnje je smještena u neku božju pripizdinu gdje vidimo samo šumu, brda, maglu i dva-tri dvorca. Izraz ”gotski” horor savršeno opisuje ono što vidimo.

Što se tiče stvari iza i ispred kamere… pa osim tog vanjskog izgleda, koji je odličan, da se razumijemo, ali bilo bi bolje da umjesto ”Engleska” piše ”Transilvanija”, i nema se što pmaetno za reći. Priča je klasik (barem jedan derivat istog) i ne skriva nikakva iznenađenja, nikakve obrate ili preinake koje bi vam mogle smetati. Polovice likova iz originalnog romana ovdje nema, kao ni situacija, što je minus. Filmu nedostaje i horora i jeze i malo više krvi. Poanta je bila snimiti mračni ljubavni film, to razumijem, ali ne možete raditi film o krvopiji i dati mu da gricne jednu žensku osobu (dvije ustvari) te da se ne vidi jedna kap krvi. Taj romantični štih… Recimo to ovako, ako volite romane Barbare Cartland, gdje neki tamo plemić u razdrljenoj košulji uhvati nejaku i strastima obuzetu djevu… to vam je to, savršeni opis što ima u filmu. Izostanak jeze, horora i malo žešće akcije napravio je od filma pomalo bezukusni proizvod, koji se može pogledati, no neće baš ostati u nekom jakom dojmu (osim po činjenici da je to bila prva dugometražna verzija nakon dosta vremena koja je imala štih originalne priče) te ne iznenađuje činjenica da mu je uspjeh u kinu bio osrednji. Danas ima malo bolji status (fakta je i to da dugo vremena nije uopće bio dostupan za nabavku jer nije dobio VHS izdanje izvan Amerike) ali samo kao vintage materijal koji nije potpuna katastrofa. To djelomično leži i na dobrim glumcima; Frank Langella (igrao je Draculu u hit predstavi kad je dobio poziv da ga odigra i na filmu) je tada bio pravi izbor – karizmatičan, zgodan i glumački potkovan vrag kojemu su društvo pravili Donald Pleasance (skoro pa svjež od lova na Michaela Myersa u Halloween) te Laurence Olivier kao Van Helsing. Glumački je film jači nego sadržajno, iako nijedan od njih nisu u cijelosti iskorišteni. Redatelja je John Badham kojemu je to jedini izlet u horor žanr, nakon čega se profilirao u stvaranju perolakih akcijskih uspješnica kao što su Blue Thunder, Stakeout ili Bird on Wire. Znači, kad bih sve ovo trebao sažeti… Konkretno, ali zaboravljivo. Film čijim gledanjem ne dobivate ništa, ali jednako tako ni ne gubite.