Stakeout (1987)

IMDb

Trailer

Što se dogodi kad imate dva posve različita policajca, jednu zgodnu svjedokinju i zadatak da je nadzirete? Urnebes…ili jedan od grozno podcijenjenih akcijskih komedija 80-ih. Nedavno me filmski kolega podsjetio na ovaj mali dragulj, a kako sam ga nedavno gledao, zgodno bi bilo i reći par riječi o njemu. Jer, priča počinje ovdje, u 1987, a završava kasnije, u današnjim danima, kad izlazi treći dio Big Mammas House. Kakve veze imaju ti filmovi pitate? Takve da je prva Kuća Debele Mame skoro pa remake ovog naslova. Srećom, ne i doslovni remeke već samo koristi osnovnu ideju. Original je…pa, puno zabavniji. Puuuno zabavniji.

Stado poznatih glumaca predvode Richard Dreyfuss i Emilio Estevez kao policijski partneri koji, kako to već ide, imaju posve suprotne karaktere. Richard je onaj neodgovorni, Emilio odgovorni, ali oni nam postaju zanimljivi tek kad opasni krimos Aidan Quinn zbriše iz zatvora. Policija, naime želi nadzirati njegovu bivšu djevojku, a posao zapadne naše junake (kao i još jedan par žandara) i tu počinje ono zabavno. Jer, djevojka koju nadziru (smokin hot Madeleine Stowe) je…pa smokin hot komad i naš Rich sasvim slučajno počne ugrožavati istragu zato – što se zaljubi u nju. Ali, to su situacije, posebice ona kad naš Rich bježi od vlastitih kolega s roza šeširom na glavi, nešto genijalno. I dok se naši junaci zezaju s vlastitim osjećajima, kolega i spačkama koje su, izgleda, uobičajeni dio takvog posla, ni naš krimos ne miruje. Za krajnji razvoj situacije pogledajte film.

Redatelj John Badham jeste tip redatelja koji je radio kvalitetne B filmove u svoje vrijeme i Stakeout ne izlazi tog okvira. Zamišljen kao light verzija Lethal Weapon serijala, film i nema neke ambicije jer svu svoju privlačnost polaže na kemiju i gegove naslovnog dvojca. Ima tu i malo akcije, jedna posve solidna auto potjera, no, shvatili ste, radnja leži na leđima ergele kvalitetnih glumaca. I oni je nose dobro, s obzirom da je priča zamišljena kao poligon za smiješne situacije, ni ne očekujte duboke glumačke performanse, ali, iznenađujuće, svi uključeni imaju gotovo besprijekorni komičarski talent. Znači, priča ustvari nema rupa, gotovo nevjerojatno, situacije su prirodne i radnja lijepo klizi. Dreyfuss, koji je u 80-ima imao zenit svoje karijere, počinje pokazivati tragove skorašnjeg preglumljavanja, ali ovdje je to tek naznaka, srećom. U nastavku je to malo više izraženije. Estevez, još jedno ime koje je u 80-ima (i dijelu 90-ih) također imao vrh svoje karijere, ovdje je druga violina, ali kakva. Njegova…hmmm…bebasta pojava nije mogla biti bolje upotrijebljena i kad ga vidite s brkovima ala Mišo Kovač…teško je ostati ozbiljan. Iz svakog kadra i scene se vidi da je ekipa pošteno guštala dok je sve to snimala i to se osjeti. Zato, vikend veče, grickalice i hrpa poštenog smijeha…baš ono što je potrebno nakon napornog rada u uredu (ili gdje već).