Deckard
IMDb
Trailer
Hollywood voli uvoziti sve što vrijedi, onako, da kvalitetu imaju pod svojim okriljem. Nije to ni loš posao, samo što se negdje u tom tranzicijskom postupku dogodi nešto drugo. Zauzdaju ono što su uvezli, nalijepe svoja pravila, odrede svoje uvjete i onda tek kroz sporadičnu reklamu najavljuju novi materijal nekog stranog, referirajući se na ono radi čeka su ga kupili. Ovo je zvučalo pravo Frojdovski, zar ne, duboko. Ponekad sam sebe iznenadim. Jednostavnije rečeno, robu radi koje neki redatelj/glumac/glumica privuče pažnju treba gledati u posebnim uvjetima, ne obazirući se što je napravio dalje nakon toga. Iako, redatelj Phillip Noyce je uspio, ako ćemo gledati s kritičarske i profitabilne strane posla, ostvariti zanimljive stvari, počevši od par jako dobrih akcijskih filmova (The Saint, Clear and Present Danger, Salt) do korektnih trilera (Bone Collector) – zadržavajući dašak one australske različitosti. Ali, radar velikih igrača uključio je ovaj naslov…ne samo za njega, već za cijelu ekipu koja je sudjelovala, što je ne tako mala stvar.
Nakon što u jezivoj prometnoj nesreći izgube jedino dijete, John i Rea Ingram povlače se u izolaciju otvorenog mora kako bi se sabrali. I taj bi njihov odmor/liječenje bio jednostavan da jednog dana ne ugledaju razbucani jedranjak i jedinog preživjelog kako im prilazi. Kako je John morski časnik, odmah pruža pomoć i odlazi vidjeti što se dogodilo na drugom plovilu. Tu stvari postaju mutne, posjetilac se budi, bez muke otima Reu i njihov brod te ostavlja Johna na tonućoj olupini. Rea i stranac započinju igru mačke i miša za prevlast na plovilu, no ni John ne sjedi skrštenih ruku, popravlja polomljeni brod i kreće u potjeru kako bi pomogao ženi. A tek onda stvari postaju napete.
Treba znati napraviti efektan triler sa samo tri lika i jedva dva malo bolja seta (plovila), te pronaći glumce koji će to iznijeti na svojim leđima. Tu leži i jedina slaba karika cijele priče. Billy Zane kao naš negativac sve je samo ne posebno uvjerljiv kao tip koji je posmicao cijelu posadu drugog broda. Ima izgled, ali kad treba malo pregrmljavanja te slabašne razrade njegova karaktera, to i nije neka posebno dobra stvar. Srećom, to i jedino što nije uspjelo. Sam Neill mi je simpa glumac, istina, snimio sam ga tek u Jurskom Parku, ali lijepo je vidjeti da je lik imao sasvim dobru karijeru i u matičnoj mu Australiji. I bogme ga ima posvuda, televizija, kino filmovi, serije. A i zna ponešto o glumi. Njegov je John sasvim zdrava doza lika koji djeluje možda malo suzdržano, no kad se sranje dogodi, neće baš puno kukati nego će se primiti posla. Nicole Kidman je s ovim filmom prešla u veliku ligu (sljedeća stvar u karijeri – Days Of Thunder i brak s Tomom Cruiseom) ali ovdje je još uvijek cura kojoj Australija praktički curi kroz nos, ima čak i onaj poznati naglasak, crvenu kovrčavu kosu – slatkiš. I potrudila se oko svojeg dijela glume (nije da je Oscara dobila baš samo za lijepe oči koje desetljeće kasnije) te ona i Neill kao par koji se ponovo zbližava u nevolji funkcioniraju bolje od švicarske urice. Da ne ispadne kako je samo Noyce profitirao ovim filmom.
Da ne bude samo igra mačke i miša među likovima, filmom dominira i dobra stara dinamika, oba broda su u punoj brzini, a ima i lijep komad pirotehnike kad John digne u zrak drugi brod kako bi napravio signal za Reu. Svega po malo. Čak i klasični kraj, gdje negativac popije raketu u glavu, što je svojedobno bilo veliko ne-ne te je film imao malih trzavica i s cenzurom (originalni cut je nije imao) – što je poslije ispravljeno (a da je scena baš tako grafički nasilna, i nije). Znači, Australija, more, tri lika, dosta dobre stare napetosti – znaju ti australci kako se neke stvare rade. Nije ni čudo što ih svako malo Hollywood lovi i mami da pređu kod njih. Još da im ostavi kreativnost…
Deckardov Kutak 