Stay Tuned (1992)

IMDb

Trailer

Što mislite kako izgleda Pakao? Sumpor, vatrene jame, lava i slične stvari? Dajte, nismo više u srednjem vijeku, ovo je 21 stoljeće, sve se modernizira. Pakao nije nikakva iznimka, treba napraviti nova radna mjesta, pobijediti inflaciju, korupciju i još zabavljati trajne stanovnike. A porok svih masa jeste, idemo svi u jedan glas, – televizija. Program danas izgleda sličnije ovom iz dotičnog filma nego u doba kad je film nastao; razni debilni realiti showovi, još gori natjecatelji, kretenski koncepti u kojima sudjeluju oni željni barem 5 sekundi pažnje (o 5 minuta mogu samo sanjati) te još gori voditelji za koje ostaje čista misterij kako su uopće dobili posao. Anyway, bilo bi fer reći i pokoju o samom filmu, ne?

Roy i Helen Knable pripadaju oni američkim porodicama koje broje A) tatu ovisnog o televiziji, B) ženu frustriranu time što joj je muž ovisan o televiziji,C) umišljenu kćer koja misli samo na frendice i dečke, D) jednog genijalnog, neprilagođenog sina koji sve prvi skuži i E) obiteljski pas, zlatni retriver, kako dolikuje. A Roy jednog dana (odnosno večeri) dobije ponudu života, big ass televizor i pun vagon programa. Probni dar iz Pakla osobno. Žena popizdi, očekivano, ali još više popizdi kad ih televizor oboje uvuče među svoje programe bizarne Hell’s TV produkcije. Mama i tata trebaju preživjeti obrnute epizode poznatih serija, a na klincima je da ih izvuku van.

Ovako prepričan sadržaj… ne djeluje kao bog zna što. I to je, ustvari, istina. Film ni nema nekakvu posebno razrađenu priču, ona je ovdje tek toliko da postoji nekakva nit vodilja kroz gomilu skečeva koji parodiraju poznati TV i filmski materijal. Ono što je bitno, ti skečevi su ili dobri, ili genijalni ili uber genijalni jerbo se radi o stvarima koje su svima poznate, a dobre parodije (s naglaskom na dobre) nikad dosta. Tako ćemo vidjeti Vozeći PREKO Gospođice Daisy, Tri muškarca i ROSEMARY-ina beba, Waynov PODZEMNI svijet, a lista je poduža te se u svemu tome pronašlo mjesta čak i za jedan old school crtić legende animacije Chucka Jonesa. U sve to se može ubrojati i jedan odvaljeni Beatlejuice vrsta humora (čitaj crni) koji se, da budem pošten, ne mora svidjeti svima. Sve bi to bilo sporedna stvar da u nije pripomogao raspoloženi cast, od pokojnog Johna Rittera, do Eugenea Levya, koji jako dobro znaju iznijeti situacije oš samim pogledom, oš dijalogom. Film je školski primjer kako se radi materijal oko kojega ne trebaš previše razmišljati, kojemu uspjeva biti duhovit bez forsiranja nekog zahodskog humora (OK, nekim neke fore mogu ispasti promašene, rizik posla) i sve što se ovdje treba raditi, u ovakvo divno nedjeljno poslijepodne, jeste pokušati shvatiti koliko se parodija ili referenci uspjelo napraviti u sat i pol trajanja. Preporuka…ma, ni nema je, svakome na izbor. Treba samo stisnuti dugme na daljinskom i promijeniti program ako vam se ne svidi.

Dreamscape (1984)

IMDb

Trailer

 

Ako ste mislili da svijet snova započinje i završava s Inceptionom, onda ste mislili pogrešno. Ovaj naslov dolazi pravo iz arhive zaborava, prekriven debelim slojem prašine i nečim što se zove podcjenjenost, moj osobni favorit kad se radi o filmovima koji su podcjenjeni bez razloga. Sam koncept u vrijeme nastajanja bio je svjež kao jutarnja rosa, istina, pojavio se paralelno s Cravenovim A Nightmare on Elm Street te je izgubio bitku za svjetla pozornosti, no s mojeg stajališta radi se o boljem filmu. Za jedan mix SF-a, horora i dobrog starog trilera. Freddy je Freddy, teško da će ga neki slasher nadmašiti, pa ću spomenuti samo jednu poveznicu između njih – umreš li u snovima, crno ti se piše i u stvarnosti. Početak i kraj sličnosti, vjerojatno veliki scenaristički umovi misle jednako jer teško je pogoditi koji film je prvi upotrijebio taj koncept. Moving on… Inception. A-ha, znam što mislite. Precjenjen ili genijalan, nema sredine. Ono što su, vjerujem iskreno, neki zapazili jeste da “arhitektura snova” nije niti nova, niti neviđena, pogađate pravo, korištena je u Dreamscapeu. Istina, bez onog blještavog CGI-ja i efekata od 200 milje dolara, ali treba cijeniti i početne korake. A priča je pravo… napredna.

Alex je tip s jako naprednim mentalnim sposobnostima, čitanje misli, telepatija i ine stvari. Kad ga za suradnju zamoli jako haš-haš organizacija da im pomogne oko nečega, Alex će ući u posve novu dimenziju nepoznatog jer ekipa tamo želi da se, zahvaljujući svojim sposobnostima, počne ubacivati drugim ljudima u snove. Eksperimentalni postupak, naravno, ali kad se dokaže izvedivim, Alex će shvatiti da time može i pomoći ljudima. Problem je samo što istu stvar neki drugi, ne tako dobronamjerni igrači, žele istu stvar iskoristiti u ne tako dobre svrhe. Igra s vremenom započinje.

Dennis Quaid je naš junak, a to je dobra stvar, lik em je simpa, em zna i glumiti, em je u SF-u kao doma (Enemy Mine, Innerspace). Sve je to subjektivni doživljaj, naravno, ako ga ne volite… onda ga ne volite. Tu su još i legende tipa Max von Sydow te Christopher Plummer, a glavna junakinje jest Kate Capshaw (ako ste kojim slučajem zapazili da plakat uvelike sliči onom od Indiane Jonesa, to je pravo namjerno) i cast je dobar, zanimljiv, neuobičajen, potkovan em mladošću, em iskustvom, a ni Kate nije ružan prizor za vidjeti – za svakoga ponešto. Priča je spoj dubokoumnog, znanstvenog i jednostavno fantastičnog, sve opcije pokrivene i nisam primjetio da jedna drugoj nešto posebno smetaju. Kad se krene s akcijom to ima neku, ajmo reći, realnu podlogu. Ono što bi mogao biti problem za one koji su razmaženi savršenim efektima, ovaj filmić ih nema. Ustvari, ima, ali daleko je to od savršenog. U većini scena gdje je nekakvo stvorenje uočljiva je dobra stara stop animacija (ili tip u gumenom odijelu za close up) i cijela stvar izgleda odlično kad su efekti temeljeni na prikazu krajolika iz snova. Drugačija intonacija, filteri i način snimanja, scenografija također ne izgleda loše, tamad dovoljno da se stekne dojam autentičnosti i podsjeti kako se to nekad radilo. Sve dalje od toga ide pod subjektivne doživljaje. Stoga, ugodne snove. Nikad se ne zna tko ih gleda.

 

Fletch (1985)

IMDb

Trailer

I, tako, uzmem ja roman Gregory McDonalda, pročitam ga praktički isti dan, a onda da nadovežem doživljaj, pogledam i film. Sljedeće što napravim, odem spavati, ali evo me natrag na digitalnim stranicama virtualnog svijeta i dijelim svoju mudrost svakome tko nesretno zaluta na ove stranice. Ali, ne radim ja to bez razloga, svaki put kad sam u prilici pogledati kakvu vintage komediju, ona gdje glumi Chavy Chase  moj je izbor. Znam, znam, lik ima naslaganih bedastoća na kvadrat, nekima je iritantan do bola, ai ja sam suprotni tabor, ne mogu smisliti Billa Murraya i Dana Aykroyda, (njega još i progutam) generaciju koja je banula u filmski svijet iz popularnog Saturday Night Showa. Chase mi je fora, lik mi je simpatičan, njegov humor mi je cool, imam slabo mjesto na lajavce i hoštaplere, a, bogami takvih se naglumio. Ipak, Fletch duologija mu je najuspjeliji rad, a ima i to i svojih razloga.

Irvin M. Fletcher novinarska je zmajčina koja ima jezičinu samo takvu, sklon prerušavanju i ulaženje u deep, deep, deep undercover kad se radi o priči, i lik je faca samo takva. I kao takvom, pristupi mu bogati tip, tražeći da ga za dobru naknadu ubije. Fletch je u tom trenutku glumio propalicu (ili nije glumio, kako si uzmete) te se odmah aktivira njegov novinarski radar, koji ga odvodi u malu istražiteljsku misiju. Stvari, naravno, nisu onakve kakvim se pretpostavljaju, no do konačne istine treba malo kopanja. domišljatog istražiteljskog rada i nešto malo brzog jezika.

To što je lik takav nije grijeh scenarista, lik je takav i u knjigama. Ja rekoh, a vi čuli točno, knjigama… postoji cijeli serijal o tom novinarskom asu i tek su dva naslova ekranizirana. Stvari postaju bolje jer se spominje nešto o ponovnoj ekranizaciji nečega iz tog serijala, a da se materijala ima, ima se. Prva ekranizacija prvog romana doslovce prati radnju iz knjige te nije ni čudo što se radi o prvoklasnom krimiću (na stranu svu komediju) ne baš jednostavne priče kad se pogleda na drugi pogled. Počevši od jednostavne stvari, neobičnog zahtjeva, film ima odlike klasičnog istražiteljskog uratka, a lik Fletcha je ovdje samo da se naglase nekonvencionalne metode kojima se koriste. Svjež pogled na stvari koje su mogle ispasti tako rutinski (zamislite samo da je tu nekakav privatni dekster u kišnom ogrtaču) a neuobičajenost lika nadograđuje i radnju, jednostavno. Chase nije ništa drugačiji od svojih ostalih nastupa, samo što ovdje nema ni traga nekakvom forsiranju, naguravanju i lažnoj komičnosti jer, koliko to čudno zvučalo, cijela priča nije ni zamišljena da bude komedija. Jednostavan, narativno bogat, s hrpetinom dobrih gegova i pokojim pravim noir preokretom, teško da je i zamisliti nekog drugog u toj ulozi osim Chasea. Kako se materijal dobro drži za svoje godine, znatiželjan sam koliko će mu pomoći nova ekranizacija. Vrijedno višekratnog gledanja, čak i ako ne šmekate Chasea previše.

Superman II: The Richard Donner Cut (2006)

IMDb

Trailer

Dokumentary…1

Documentary…2

Svi znamo film, svi znamo priču, ali koliko vas zna da je ista priča trebala biti ispričana kroz drugačije oči? Tamo daleke 1978 godine, dok je trajalo snimanje danas kultnog Supermana, inicijalni je plan bio da se snimi dvodijelni film, jedna možemo reći generalno epska ekranizacija uspješnog stripa, što je bio potez koji se danas koristi u redovitim intervalima (posebice kod uspješnijih naslova koji prerastu u serijale) ali tada je bio nešto novo. Redatelj Richard Donner (serijal Lethal Weapon) bio je vezan uz projekt sve dok nije pukla ljubav između njega i producenata. Donner je za vrijeme svojeg rada snimio kompletan prvi film te zamalo 85 posto drugog dijela, no kako njegov nasljednik, Richard Lester, nije svoje ime mogao potpisati ako film ne sadrži 51 posto snimljenog materijala take da je gomila Donnerovog materijala otpala. I vjerojatno bi tako bilo i dalje da se prilikom restauracije originala, od kojeg je Donner napravio klasični Directors Cut verziju (sadrži nekoliko nikad viđenih scena) nisu naišli na sve snimljene materijala u savršenom stanju, očuvane i spremne da budu iznešene na svjetlost dana. Tu počinje priča o kojoj se isplati reći riječ-dvije.

Originalno, Superman je završavao takozvanim clifangerom, u kojoj General Zod treba doći na Zemlju. Ideja je ostala takva kakva jest, oba filma prate sličnu liniju radnje, ali u Donnerovoj verziji stvari su drugačije postavljene. Prva polovica filma se drastično razlikuje od originalne “dvojke” jer se koriste nikad viđene scene, ali najvažnija stvar jeste što se ulozi vratio i Marlon Brando kao Jor-El. Malo je poznato da Brando nije snimio samo scene koje su iskorištene u prvom filmu već ih je napravio puno više (čime je već opravdaniji njegov enormlno velik honorar), što je Lester morao odbaciti jer su se trebale platiti dodatne kamate na nanovo redizajniranje nastavka. Tako ovdje Clark Kent svoje vodstvo radi upravo s Brandom, a Christopher Reeve i Brando imaju zajedničku scenu (nikad viđenu do sada) koja pojašnjava kako je Superman ustvari povratio svoje izgubljene moći. Pošto se neke stvari ipak nisu mogle nanovo snimati, iskorištene su i neke snimke s probnih snimanja, kako bi se popunile rupe koje su ostale nedorečene u staroj verziji. Ipak, Donner nikad nije stigao snimiti bitku na ulicama Metropolisa te su ovdje korištene snimke koje je Lester napravio, ali su nanovo monirane, kao što su iskorištene i neke posve nove snimke, nikad viđene do restauracije.

Ovaj nanovo posloženi materijal izdvaja se iz klasičnih directors cutova jer se radi o posve drugačijem filmu, no ne i u cijelosti onakvom kakav je Donner bio zamislio. Može ga se smatrati nekakvom smjernicom kako bi zgotovljeni proizvod izgledao da je imao priliku snimiti sve sam i svojim načinom. Film je ozbiljniji nego originalni nastavak, mračnijih tonova, protočnije radnje i s manje kompliciranja. Ovdje je vidljivo koliko je Reeve bio dobar glumac jer je Superman postao puno emotivnija osoba u intimnijim scenama, kao i u interakciji s Brandom, šteta je što taj potencijal nije mogao više iskoristiti u nekim drugačijim projektima. Također, nije ni ova verzija posve bez mana. Koristi se ponovo trik s vraćanjem vremena, no neke scene imaju kontinuitet kao da se to nije ni dogodilo, neki su efekti dorađeni kompjuterom (ali ništa drastično) a u par scena se vidi kako je noviji materijal dosnimljavan nakon dosta godina razmaka. Za sve one koji su odrasli na avanturama Čovjeka od Čelika, ovo se, usprkos svemu nabrojanom, jednostavno mora pogledati, barem da se vidi kako bi izgledala ista priča da ju je u rukama zadržao redatelja kojemu je bilo stalo do materijala i koji je u njega uložio napor svakako veći od prosjeka.

Long Kiss Goodnight (1996)

IMDb

Trailer

Jedna ideja je u tijeku, prema zamisli kolege Dragoragea i pisanoj riječi yours trully – žene u akcijskim vodama. Poticajna ideja, moram priznati, ali, to je možda već postalo očevidno, ja sam cijepljen na američku kinematografiju (hej, nitko nije bez mane) i tu se snalazim kao ribica u akvariju. I postoji taj neki popis glavnih teta u akciji, no ono što me pravo iznenadilo (ali je trebalo dan-dva da dođe do spoznaje) jeste izostanak Geene Davis. Teta Sigourney jeste na prvom mjestu, ali Geene nema ni na desetom, što je, složili se vi ili ne, prava pravcata nepravda. Još tamo dok je Renny Harlin bio cijenjeni redatelj akcijskih tobogana (a usput je bio i gora polovica tete Geene) namjenio je svojoj ženi par zgodnih uloga; jedna u onom fijasku Cutthroat Island (doći će i taj film na red, nije to tolika katasrofa, ne vjerujte u sve što vam kažu) a druga u ovom naslovu. Opasna žena, scenarij slavnog Shanea Blacka, solidan redatelj, par dobrih glumaca, to nije imalo šanse propasti. Dobro, možda samo djelomično.

Samatha Cane zgodna je učiteljica iz nekakvog idiličnog predgrađa, curica, muž, kućica u cvijeću. Jedini problem koji ima jeste amnezija, pa nema pojma tko je ili što, ali zna da zna neke trikove koji se ne uče na nedjeljnom vjeronauku. Problem se stvara kad joj ružni tip bane na vrata, pokuša je ubiti (zgodna učiteljica ga razbuca ko bebu zvečku po kući) nakon čega se stvari započnu raspetljavati. Naša Samantha ustvari je Charly Baltimor, zajeban komad od ženske, profi ubojica, killer na deset različitih jezika. I Charly se vratila, ne šmeka baš ni sadašnji život, kćer, muža, nikoga, jedino bi natrag u akciju, samo što su joj zaboravili reći da su se pravila igre promijenila te da su jučerašnji pozitivci današnji negativci. A u potupku ubijanja svega što diše, bad ass Charley će shvatiti da nije imuna ni na majčinske osjećaje jer kad joj zaprijete ubojstvom kćeri, stvari će otići na jednu posve novu razinu razaranja.

Prvo i osnovno, teta Sigourney jeste možda najveća kučka u našem svemiru kad je riječ o razbijanju aliena, ali teta Geena je puno veći komad (nije Harlin bio ni lud što se toga tiče) a kad se dogodi transformacija iz Samanthe u Charley, jao, mama (pristojno brišem sline i vraćem se na film). Blackov scenarij ima sve ono što se od čovjeka očekuje, zgodne likove, hrpu akcije, neprijatelje koje jednostavno voliš mrziti, duhovite replike… the hole shabang. I Harlin je korektan redatelj kad je materijal dobar i stvar koja ne šljaka ovdje je…pa cijela ta spy priča jeste malo nategnuta, iliti, nerazumljiva.

Tek na kraju, već kad dobrano shvatimo tko ustvari pije, a tko plaća, ima jedno jezivo predviđanje. Naime, negativci žele iscenirati teroristički napad kako bi dobili veća sredstva za borbu protiv terorizma. 9/11? WTC? Zavjera kako su Ameri sami skršili da bi dobili sredstva za ratove kojih do tada nije bilo? Danas je to zgodan detalj, ali onda su svi ti neki naopaki likovi oko Samanthe (što onda, i danas je to tako) stvarali zbrku. I Black se baš ne snalazi u prikazivanju ženskog akcijskog lika. Charley ustvari izgleda, hoda i priča kao muškarac (osim što dobro izgleda) te tek pred kraj se sjetio da žene u akciji nisu što i muškarci. Jedini iskreni trenutak u filmu, što, narafski spašava, cijelu stvar, jeste kad doslovce pregažena Charley zove nekoga u pomoć da joj spasi kćer. Narafski, muški uokolo je ne jebu ni pet posto, (sve dok Sammy Jackson ne kresne auto i pokaže zašto je tako cool lik) ali to je razlika između, recimo Švarcija, jer on bi zapalio cigaru, izbacio repliku i stvar gotova. Meni je bila gnedlica u grlu pri tim scenama (ali i Geena je odlična glumica, dobila Oscara da može zahebavati muške kolege, pa je to fino napravljeno) jer – nema patetike. Kad profi killer zadnju snagu ulaže u to da spasi vlastito dijete, hej, ja kupujem tu priču. Majčinski osjećaji su majčinski osjećaji.

Na stranu to, pa čak i zbrčkanu priču, svi uključeni su dali maksimum (OK, akcijski film, može se to napraviti i u njemu) a cast broji uz Geenu i Jacksona par pouzdanih epizodista tipa Brian Cox i David Morse, s kojima se ne može pogriješiti, akcijske scene su pregledne, napete i efektne (pri čemu mislim na pirotehniku) te cijela stvar svoj tek polovični uspjeh može zahvaliti onom prvom – zbrčakoj priči. Ameri kao negativci i koji rade sami protiv sebe nisu bili baš popularni u to vrijeme, a nije to nešto ni posebno razrađeno tako da, film je bio flop domestik, ali ga je izvoz u strane zemlje (gdje su Ameri uvijek negativci) spasio od potpunog kraha. Šteta, da je uspio možda bi teta Geena još pokoji put uzela pištolj u ruke.

Fatherland (1994)

IMDb

Trailer

Moram priznati da sam ostao malo bez inspiracije, previše posla, premalo odmora, uobičajena priča radnog čovjeka, i potrajalo je to skoro dva dana, točnije sve dok kolega Dragonrage nije izbacio novi naslov kao najavu. Iron Sky (2012) što me podsjetilo na jedan zgodni mali, televizijski, uradak kojeg sam pogledao ne tako davno. Alternativna povijest, Hitler je pobijedio, Njemačka je svjetska velesila, a u svemu tome se smjestilo jedno malo ubojstvo kojeg istražuje nitko drugi do legenda Rutger Hauer. I to u jednoj od svojih najboljih uloga, ako smijem skromno reći. Nastao je po istoimenom romanu Roberta Harrisa, što će reći da takve stvari imaju lijepu prođu na tržištu jer je bio ogromni književni hit te je film inicijalno trebao biti kino materijal. No, o tome malo kasnije. Alternativni sadržaj ide…

Netko je ubio par visokorangiranih njemačkih SS/Geštapo/what ever časnika. Policajac Xavier March započinje istragu, polako povezujući detalje u veliku sliku, a koja nije lijepa. Pomoć će mu pružiti američka novinarka, a imaju i vremenski rok pri istrazi jer uskoro se treba dogoditi mitski sastanak između predsjednika Kennedya i Adolfla Hitlera, kojeg ne smije ništa poremetiti.

Tko se barem jednom nije zapitao što-bi-bilo-da-je-bilo-ili-nije-bilo? Itko? Svi? Fatherland ima genijalnu premisu za podlogu priče, što da je Njemačka pobijedila te da su sve one jezive stvari uspješno skrivene, npr. konc-logori. Da se nikad nije doznalo za njih, da je to toliko haš-haš tajna da vrijedi ubijati za nju. Predmet istrage (oh, da, spoileri, tu su nužni, pa oprez) predstavljaju ljudi koji su taj plan smislili i uspješno sproveli u djelo. Pretvoriti jednu od najvećih javnih stvari u jednu od najvećih preokreta predstavlja genijalnost, priznali vi to ili ne, ali to govorim malo i o romanu (jer sam njega prvog pročitao) jer film je neke sitnice izmjenio. Ništa drastično, da odmah naglasim, likovi su malo stariji, i par sitnica je drugačijeg kroja. Film kao takav je krimić stare škole, skoro pa Agatha Christie štih (samo bez iritantnih baba koje znaju sve) i odvija se u Berlinu “budućnosti” (negdje oko šezdesetih godina prošlog stoljeća) koji je prepun Naci ikonografije, arhitekture i dizajna.

Kako rekoh, bio je namjenjen za velika platna, no nitko ga nije želio otkupiti i ekranizirati, te je malo prerađen i smješten u televizijske vode (HBO produkcija, molim lijepo, ne tamo neki fuš maheri) – ne očekujte nešto ekstra od efekata, ali očekujte dobru atmosferu. Kako je to krimić, krimić ćete i gledati, ono malo eksterijera koji označavaju drugačiju Njemačku odrađeni su fino, bez neke napadnosti, uvjerljivo. Rutger je posve dobar u netipičnoj ulozi smirenog i prgmatičnog istražitelja koji uz posao muki muči s uobičajenim stvarima (klinac, bivša žena, sumnja u vlas za koju radi) a cijeli plot ili će vam biti zanimljiv radi obrnute slike svijeta ili neće, tu nema nekih sivih zona. Mislim, ja pušim dobar krimić, ugodnog, sporijeg i nenametljivog tempa, ali ako se ne prepoznajete u toj grupi, znači da će vam biti prespor i bez atrakcija. Druge stvari se i ne mogu reći o njemu, uradak koji je tehnički bez mane, što je prava rijetkost za pronaći. Šteta što se nikad nije pronašao netko odvažan tko bi ga prebacio u kino verziju, materijal bi to opravdao.

Blackjack (1998)

IMDb

Trailer

Kada veliki redatelj uzme raditi televizijski film to odmah zna biti znak za uzbunu. OK, danas je to popularno, raditi poneku epizodu neke kultne/cijenjene/hvaljene serije, ono, malo se približiti svjetskim masama, ali u 90-ima to je bilo ne baš poželjna stvar. Zamislite jednog Spielberga da ide raditi epizodu Beverly Hillsa ili nečeg sličnog, prije će se pakao zalediti. Donekle je i razumljivo da se cijenjeni redatelj John Woo bacio u televizijsku produkciju, veliki igrači su mu odmah pri transferu preko velike bare podkresali krila i stišali ono po čemu je bio poznat, a manja, nezavisna produkcija takvih ograničenja nema. Također, Blackjack nije njegov prvi televizijski uradak, iz nekog je čudnog razloga napravio remake vlastitog Once A Thief (1991), iz kojeg se izrodila serija kratkog trajanja, što je poanta i ove priče – Blackjack je trebao biti serija, no kao projekt, nikad nije prihvaćena. No, ostao nam je film. Dobar ili loš…tu se moraju uključiti neka druga pravila, ona koja povezuju televiziju.

Jack Devlin je bivši US Marshal, stručnjak za osiguranje i zaštitu. Kad supermodel Cinder James upadne u nevolju, Jack je naš čovjek. On i Cinder moraju riješiti njezin problem – jako nezgodnog obožavatelja koji našu junakinju samo želi vidjeti mrtvu, ništa više.

N-da, odmah da naglasim, nisam baš ni neki fan Dolpha Lundgrena, nije da ne volim čovjeka, ali pored nekoliko drugih snagatora, on mi je uvijek bio u drugom planu. I nasminao se svega, od par dobrih stvari do potpunih besmislica koje je stvarno teško probaviti (Jill Rips (2000) mi dolazi u sjećanje). To spominjem zato jer ovdje lik nije snagator, što funkcionira iznenađujuće dobro, a Dolph izgleda dobro u odijelu, baš i kako treba izgledati tip koji je dio boljeg i elitnijeg svijeta. No, neću ići tako daleko i reći da zna glumiti jer muku muči s onim dijelovima radnje gdje bi se trebalo ponešto i odglumiti, ali, sve u svemu, ispao je neobičan, no zanimljiv izbor. Društvo mu pravi Saul Rubinek, puno bolji glumac kojeg ćete pronaći posvuda (i kladim se da nećete zapamtiti ime). Da je zamišljena serija zaživjela, njih bi dvojica bili par na tragu Dylana Doga i Groucha Marxa. A lik Jacka Devlina ima štofa za razradu, on ima tajanstvenu prošlost, traume iz djetinjstva, fobiju bijele boje koja ga zna onemogućiti u akciji, stvari koje bi dušu dale za razradu, čime je ispao i najbolje razređeni lik u filmu. Da je ostatak takav…

Radnja je, očekivano, prizemljena za televizijsko područje, pa ne treba očekivati nešto ekstra od lokacija, interijera ili eksterijera. Glavni negativac je televizijski, kartonski, kao i većina likova koja se pojavljuje. Neki su trebali dobiti svoj život u nastavku, tj. seriji, no što je tu je. Akcija je pak očekivano dobra, dapače, odlična za jedan naslov ograničen pravilima i tijesnim budgetom. Vrhunsko puškaranje a’la John Woo nije izostalo, slow-motion kadrovi, dva pištolja, jako lijepa koreografija koja ovaj naslov, ako već po ničemu drugom, izdvaja od ostalih. Funkcionira i odvojeno od planova za seriju, pa tu ne bi trebao biti nitko posebno razočaran. Još da su malo poradili na scenarističkim stvarima…

Naš glavni negativac je usamljeni luđak, stalker, manijak, you named, koji prati slavnu zvijezdu. Bilo takvih slučajeva, bit će i dalje. Ono što će svima biti baš pravo WTF trenutak jeste što uvijek kad dođe do pucnjave, društvo mu pravi tucet motorista naoružanih do zuba. Čak i murja govori da je lik sam, te su ovi statisti ovdje samo radi akcije koja, gledano s logičke strane, ne služi baš pravo ničemu. Također, lik ima vrhunsko oružje, tešku opremu, a živi u skladištu, nema prebijene kinte, pa je malo kao bogat…skužili ste, ne… svatko je dodavao svoje. A ni fobija našeg junaka nije zlato što sja. Načelno, ideja je dobra, ali što se koristi u krivo vrijeme. Lik gleda pozadinu karata i umire od glavobolje. Minut kasnije, gleda u big ass bijeli monitor i ništa. Da je to dotjerano u red, bio bi to još bolji slatkiš od filma.

Ali, iskreno, baš me pravo čudi da to nije dobilo svoju seriju jer gledano iz današnje perspektive, serija Human Target ima toliko sličnosti s Blacjackom da je to strašno (a i Mark Valley dijeli popriličnu fizičku sličnost s Lundgrenom). Netko drugi prepoznao potencijal? Možda. Zaključak? Stotinjak minuta umjerene zabave, ništa posebno, ali daleko od negledljivog. Ugodna suradnja Wooa i Lundgrena, ako ništa drugo.

Point Break (1991)

IMDb

Trailer

 

Čitam tako nekakve filmske vijesti u posljednjih par dana i naletim na jednu zanimljivu; Kathryn Bigelow bi trebala režirati film o lovu na Bin Ladena. Čovječe, pomislih ja, to je bilo ektra brzo, ma šta brzo, to je Supermenova brzina. Detaljnija priča ide da je film već bio zamišljen odprije (bez da uhvate samog Osamu) i trebao je govoriti o besmislu rata u Iraku. Iako mi je drago što je ona pokupila Oscara za režiju, držim da je The Hurt Locker malo žešće sranje od filma pa mi ova vijest i nije bila neki highlight dana. No, Bigelow zna režirati, što reći reći, njezini su prvi filmovi top of the game i snaći se u muškim stvarima nije mala stvar. “Pakleni Val” mi je nekako najsočniji naslov o kojem se isplati reći nekoliko riječi (ne da su ostali loši) jer, pogađate, ima ono nešto što ga čini zanimljivim. Patric Swayze i Keanu Reeves, ali ne govorim o tome kako su dobri glumci, nego su bili popljuvani kao jedan od najpromašenijih castova koji je jedan film mogao imati. Stvarno? Do tell, my dear boy, do tell.

Johnny Utah je mladi FBI agent iz kojeg još kapa majčino mlijeko, ali dečko ima energije, volje i svega ostalog da napravi posao koji se od njega zahtjeva. To će biti dobra stvar kad ga spoje s Pappasom, crnom ovcom velike FBI obitelji jer isti radi na seriji pljački koje rade tipovi s maskama bivših predsjednika. Njegova teorija jeste; dečki su surferi, što je, za ostale, baš pravi vic. Johnny i Pappas zato razrađuju svoju teoriju, smišljajući baš dobar plan kako će se mlad i prav agent ubaciti među surfere kalifornijske zajednice. Problem je što ovaj dume nema o surfanju, pa mu u tome pomaže zgodna Tyler. A Tyler je bivša od Bodhia, zen tipa koji je filozof, surfer i nešto između toga. Ali, lik je karizmatičan te se Johnny počne povezivati s njim, nekako zaboravljajući što bi treba raditi. Kad vrijeme kubaja pjevanja završi i dečki u ruke uzmu oružje, Johnny će se pronaći u teškoj dilemi što točno napraviti.

Da se odmah zadržimo kod ovog pogrešnog casta svih vremena. Keanu je zeleni dečko, tek jučer ušau u filmske vode, te mu uloga Johnnya leži kao budali šamar. Vidimo i naznake njegove poznate ukočenosti, ali uglavnom se jako dobro snašao kao netko tko otkriva zajednicu u koju bi se mogao uklopiti te ima moralne dileme kad se počnu događati loše stvari. Swayze je ovdje točna na vrhuncu karijere, iza sebe je imao nastupe u Dirty Dancing te Road House, kojima si je osigurao obožavatelje svih vrsta, te mu uloga mudrijeg, iskusnijeg i mentorski nastrojenog tipa lijepo stoji (još kad se u obzir uzme da Reeves nije bio ni blizu zvijezdanog statusa kakav je danas). Ono što je najbolje, lijepo mu stoji i oružje u rukama, kao i negativnost, posebice zato što izgrađuje dojam nepredvidljivosti. I lik ne možemo baš mrziti (to je ipak Swayzi) što nije uobičajeno u filmovima ovakve tematike, čime se sukob između naših junaka produbljuje na jednu višu, emocionalniju razinu. Onaj koji kaže da muški filmovi ne mogu imati takve razine, evo lijepe škole da se promijeni mišljenje. Njima dvojici malo, onako, prijateljski, pomaže legenda Gary Busey kao spaljeni agent Pappas. Scenarij svima njima dopušta male improvizacije, a svi prisuti su ih iskoristili najbolje što su mogli.

Druga je stvar predvidljivost filma. Cijela priča ima već uhodanu šablonu o integriranju pojedinca u skupinu drugačijih od sebe, a poštuju se i zakoni filmova koji za pogon radnje koriste pljačku. Tako je poznato da će onaj zadnji posao krenuti južno od dobrog, da će biti žestokog obračuna i da sve to jednostavno ne može imati sretan kraj. Predvidljivost se pobija žestokom akcijom, bez CGI momenata, s likovima koji bježe i pucaju jedni na druge, intenzivno, žestoko i krvavo. Tako da, neće se previše pogriješiti ako se kaže da svi ti filmovi o krimićima koji rade to što rade idu po istim tračnicama, ali važno je napraviti novi kut gledanja, što Point Breaku uspjeva bez muke (da ne govorim kako je geg s maskama predsjednika odličan). A i režija je pravo pregledna, dinamična kad se traži akcija, lirska kad su u pitanju kadrovi valovi i uzburkanog mora, a Bigelow jako dobro razmije mehaniku muških odnosa koji se odvijaju između toga pa nema ni praznog hoda između sekvenci ili dijelova radnje. Svježi primjer heist filma jeste i nedavni The Town, pa iako mi je Ben Affleck porastao u očima kao autor, vidi se koliko znači ne imati praznog hoda u radnji.

Prolazak godina doprinijeo je tome da ovo postane kultni naslov, a i kritike na račun glumačkog odabira su nestale. A ima i zanimljivosti (ako ste mislili da sam na njih zaboravio) koje se mogu spomenuti. Swayzi se trebao vratiti ulozi Bodhia (nije potvrđeno bi li se i Keeanu vratio kao Utah) no da to nije trebao biti još jedan nastavak koji eksplotira uspješni original, govori i to da je scenarij trebao napisati Peter Iliff, čovjek koji je napisao i original. Premisa je bila da novi agent dvadeset godina kasnije shvati kako je Bodhi živ i tu počinje nova priča. OK, zvoni na malo već viđeno i možda je sreća da to nije snimljeno, no ja sam znatiželjno biće, pa me zanimalo što bi od toga ispalo jer Iliff je dobar scenarist, pa bi to vjerojatno i sličilo na nešto. Možda.

Nowhere to Run (1993)

IMDb

Trailer

Moram biti iskren i priznati da sam vjerni kupac predvidljivih priča, ne zezam vas. Nabacite mi pitch koji uključuje stranca, zgodnu djevu u nevolji, korumpirani grad, nekoliko dobrih negativaca i pravdu koja nikako da dođe do pojave našeg stranca i ja kupujem, bez obzira ako me i upozorite da su to sve klišeji već X puta viđeni na velikom ekranu. Ja jednostavno pušim takve stvari. Zato mi je “Usamljeni Zaštitnik” (kako to već ide s našim slavnim prijevodima) uvijek tako drag film, bez obzira što je tu jedan Van Damme, pa jedna opako vruće zgodna Rossane Arguette, a probleme im pravi nitko drugi do Buffalo Bill iz Silance of the Lambs (za one druge, Ted Levine), s ovako jednostavnom i izravnom pričom se jednostavno ne može promašiti.

Znači, prvo je na red bijeg iz zatvora (tj. zatvorskog busa) gdje upoznajemo našeg junaka Sama. Sam uspije zbrisati policiji, ali samo da dođe do neke male vukojebine gdje je zakon korumpiran, gdje neki mutni tipovi rade mutne stvari, te gdje je jedna (narafski) zgodna udovica baš na njihovoj meti. No, dobro, ima tu još nekog življa, ali udovica je ta koja zagrije srce našem junaku i on malo pomalo ulazi u njezin život kao zamjena za umrlog supruga. S druge strane, Sam će negativcima pokazati potez-dva i natjerati ljude da se dignu na bunu protiv ugnjetavanja.

To je to, nema se što više reći o sadržaju. Možemo riječ dvije pokloniti glumi i biti iskreni u tome da su svi uključeni uložili pošteni napor i da mogu dobiti 5+ za napravljeno, ali da se s takvom namjerno ograničenom karakterizacijom i nije moglo bog zna što napraviti. Prije svega, to je film sastavljen od klišeja (i oni su ovdje zato što je redatelj pošteni zanatlija) jer da je to režiralo neko jače autorsko ime to bi sve bili zapadni mitovi koji su držali američku kinematografiju kroz zlatno razdoblje vester ere. Jer Nowhere… je upravo to, moderni vestern. Naš junak možda ne jaše riđana, ali vozi jebeno cool pilu od motora, a naši negativci napraviti će baš svaki propisani potez kakve rade negativci iz tog vremena. Zato očekujte da barem pet mrkih tipova okruži našu udovicu, da spale barem dvije štale, da podmićeni šerif pokaže svoje JA time da maltretira našeg junaka (neće izostati ni ono “do sumraka da si otišao odavde”) i možete odmahivati rukom na sve to (posebice ako ste kalibrirani na film kao umjetnost), ali sve to je jednostavno – neodoljivo.

Ako se želite opustiti, kupiti priču o tome da pravda uvijek mora doći u obliku zgodnog, tamnokosog stranca, ovo je roba koja ima certifikat po svim stranama filmskog posla. Počevši od glumaca, pa načina snimanja, do preglednosti priče. Ako ćemo tražiti mane, našli bi ih bezbroj (mislim, dajte, te su udovice uvijek tako vraški zgodne) i neću ih zapisivati za vas, ne želim, jer ja sam kupio ovu priču, sjećate se, meni je prodana bez veće muke i ama baš svaki put se generalno dobro zabavim dok je gledam. Nevezano uz to, film je bio hit. Ne onakve vrste koja broji stotinjak milja dolara zarade u blagajni, ali na 15 milja uloženih, kao konačni svjetski score upisao je 55. I onda se neki čude kad se priča o vremenu kad je Van Damme bio isplativa filmska zvijezda, svaki film iz ove faze mu je poduplavao uloženo, i čovjek je uvijek bio na kritici. Jedan Denzel Washington ima tako visok honorar da je to smiješno. Zašto? Zato što mu zadnjih, najmanje, 5 filmova nije ni došlo blizu toga da vrati uloženo. To vam govorim samo zato što je takav holivudski biznis, a Van Damme bi se nakon sušnog razdoblja mogao malo vratiti na vrh. Naime, procurila je vijest da bi mogao biti glavni negativac u The Expendables 2. Posveta klasičnom akcijskom filmu. Posveta klasičnom vestern filmu, oboje hitovi. Vi napravite buduću računicu.

The Seven-Ups (1973)

IMDb

Trailer

 

Pravim policajcima treba dati dobar auto, par stvarno negativnih likova, pištolj i jedno skladište – problem kriminala riješen. Nije ni čudo što su stari kriminalistički filmovi bolji od novijih, zakon se onda provodio kako se treba provoditi – nasiljem, brzom pravdom i žestokim jurnjavama. Odavno imam ovaj film na oku za gledanje, ali se nikako sastati s vremenom da to i napravim. A kad sam ga i odgledao… nekako sam ostao podvojenih osjećaja. Inače su mi ovakvi filmovi prva klasa, pogotovo kad na kreditima stoji da je ista ekipa radila The French Connection i Bullitta, što nije mala stvar ako se želite pohvaliti. U igri je i dobri stari Roy Scheider, a imamo i još jednu velebnu auto-potjeru (koja jede one iz ova dva filma za doručak). Nekako mi se sve to činilo kao siguran pogodak. Samo činilo…

Posebna policijska jedinica The Seven-Ups radi tajno, gadne poslove, bez nadzora, i efikasno, ne poštivajući baš pravila. Paralelno s njihovim poslovima, netko otima najveće mafijaše po gradu i kupi otkupninu za njih. Putovi dvije grupe se kad tad moraju ukrstiti, a to znači jurnjava, pucnjava i nekoliko mrtvih tipova.

Kad se uzme sve zajedno u obzir, ideja je originalna, otimati mafijaše te ih ucjenjivati. Ne mogu ići na policiju, ne mogu napraviti ništa jer naši negativci imaju dobro razvijen sistem preuzimanja love, a identitet im ostaje nepoznat. Ideja, da, ali razrade i nije tako vrhunska. Dijalozi su poprilično ukočeni, nimalo inspirativni, radnja je usporena, predetaljna (posebice kad dva puta gledate istu primopredaju love) i film jedino živne kad je dobra akcija u pitanju. Zato je auto-potjera najbolji dio radnje, kao i završnica jer tamo stvari imaju neki normalni tijek događanja.

Također, Scheider je okružen ekipom koja nije tako upečatljiva, između njega i njegove ekipe nema nikakve kemije, a negativci su preslabi da bi im mogli parirati po karizmi, pa čak i time da predstavljaju nekakvu prijetnju. Nije baš bez razloga ovaj naslov nekoliko stepenica niže od srodnika mu. Nedostaje jedan Fernando Ray da to bude ono nešto. Likovi u takvom okružju ne mogu ni ponuditi ono najbolje što materijal zahtjeva. To je i šteta, Scheiderova ekipa je dobro zamišljena, policajci koji ne jebu pravila su uvijek bili zanimljiv materijal za ovakvu vrstu filmova (Popay Doyle, enybody?) i to ako ih se postavi u pravo okružje, u ovom slučaju su to neki jadni kvartovi, skladišta i slični interijeri koji odišu starinom. Konačni bi zaključak bio da se vrijeme uloženo u gledanje neće baš toliko isplatiti, ali, ako spustite kriterije i zanemarite na čemu je ova ekipa radila prije, postoje neki pravi ulomci koji će ispuniti očekivanja. Materijal koji je pri montaži trebao malo dorade, dinamike i malo jače dijaloge koji bi izvukli i bolje glumačke izvedbe. Prolazno, ali ništa više od toga.