Deckard
IMDb
Trailer
Iako danas više ne snima, redatelja Andrew Davis je u 80-ima i dijelu 90-ih bio jedan od onih redatelja koji su američki akcijski film držali na jako dobrom mjestu, onom kvalitetnom. U svojoj je filmografiji snimio dva filma s Stevenom Seagalom, njegov prvijenac, Abow the Law, te poznatu Under Siege, možda i najuspješniji derivat Die Hard formule. Kad uspijete s tako malim (mislim na Seagalov glumački potencijal) napraviti tako nešto puno (mislim na box office) i još doživjeti da vas kritičari hvale…nešto zanimljivog mora biti u cijeloj priči. Davis je napravio jedan mali kvalitetni niz kreativno jednako uspješnih ostvarenja, The Package i The Fugitive (možda i zato što mu je tamo opet glumio Tommy Lee Jones) stvarajući respektabilno ime u svijetu akcije, na kojem su mu neki mogli samo zavidjeti. Što me dovodi i do ovog naslova, nastalog negdje u sredini spomenutog razdoblja. Nije Seagal jedini profitirao iz suradnje s Davisom, Chuck Norris je također dobio svoj dio lijepe kritike nakon premijere, što je, priznajmo, čista anomalija kad je u pitanju njegova karijera.
Chuck je, kao i obično, pošteni policajac, koji u jednoj vrućoj raciji shvati kako je njegov kolega ubio nedužnog klinca, te mu podmetnuo pištolj da opravda taj čin. Chucku nije ni na pameti da to prešuti, što ga u roku odmah stigmatizira kod kolega jer nitko, baš nitko ne krši “zakon šutnje”. U svemu tome, naš junak će nastaviti i svoju istragu o dileru droge, no kad dođe do sranja, shvatit će da je sam te da iskrenos i pravda ponekad znaju imati neželjene posljedice.
Neće se puno pogriješiti ako se kaže kako je ovo jedan od najboljih filmova koji je Chuck snimio (ako ne i najbolji) jer, iskreno, teško da ga je itko mogao shvatiti baš ozbiljno prije toga. Davis je napravio jako uvjerljivu policijsku akcijsku dramu (ovo dramu nemojte shvatiti baš doslovno) te prizemljivo svo akcijašenje koje prizilazi iz priče na prihvatljivu, realniju razinu. Doduše, Chuck u završnici koristi automatsko policijsko vozilo za obračun, no čak ni to ne djeluje previše…izvan realnosti koliko bi se moglo očekivati na prvi pogled. A koristi i ono što se nalazi u svim Daviesovim filmovima – Chicago. Njegove su ulice uobičajeni lajt motiv praktički svih njegovih filmova (iz ove kreativno najbolje faze) i samo dodaju siroviji izgled kompleksnijoj radnji.
I Chuck je odlično iskorišten. Nije da se baš potrgao od glume (ali, plus za uloženi trud) no čovjek je karizmatičan i kao odbačeni pojedinac funkcionira najbolje (pomaže to što su ostali glumci bolji u glumi od njega), da ne govorimo kako u svemu tome i dobra količina akcije. Iako više u okvirima relanog, nećemo joj oduzeti ni žestinu, kao ni spektakularnost (Davis je bio dobar u takvim stvarima) što je u konačnici dovelo do toga da kritika je bude zadovoljna pokazanim, pali su neki hvalospjevi kako je Norris napokon snimio nešto što bi mu moglo samo pomoći u karijeri, a na 5 milja budgeta, okrenuo je oko 22 milje zarade – jako dobar dan, sve u svemu.
Deckardov Kutak 