Stir Of Echoes (1999)

IMDb

Trailer

Koliko smo otvorena uma naspram stvari koje nas okružuju? Neobično pitanje za ilustraciju radnje jednog horor filma, ali ne i bezvezno. Pronaći nešto novo u žanru koji je rekao već toliko toga i na toliko različitih načina predstavlja popriličan izazov, ne samo za gledatelje već i za one koji ga rade. Događa li se nešto oko nas što propuštamo vidjeti sve dok se ne dogodi nešto što nam produbi percepciju pogleda? Ili neobične stvari viđamo svaki dan samo što ne obraćamo pažnju na njih? Cijenjeni scenarist i redatelj David Koepp pokušao je odgovoriti na ta pitanja kroz još jednu priču o duhovima koji se obraćaju živima za pomoć, ali njegova kreativnost nije bila jedina pokretačka snaga projekta jer za osnovu filma imao je roman istog imena od cijenjenog pisca fantastike/horora Richarda Mathesona. Da je stvar aktualna i još uvijek zanimljiva govori podatak da je roman objavljen 1958 godine jer dobra priča nikad ne umire posve, kao i svijet duhova, no ne može se reći da je „Odjek Smrti“ u cijelosti tako dobar kao i osnovna pitanja na koja želi odgovoriti.

Uvod u radnju nas upoznaje s Tomom, svakodnevnim radnim čovjekom. Žena, klinac, mirno susjedstvo u kojemu se svi poznaju. Tomov drugi život počinje kad se na jednom prijateljskom okupljanju iz vica odluči podvrgnuti hipnozi. Kako bi mu samo malo napakostila, zato što ne vjeruje kako postoji jedan drugačiji svijet od ovog kojeg vidimo i čujemo, prijateljica mu usađuje ideju da bude otvoreniji prema svijetu koji ga okružuje. Time slučajno Toma pretvara u jednu vrstu prijemnika signala  iz svijeta mrtvih. On, uvučen u svijet koji ne razumije, počinje biti opsjednut prikazom mrtve djevojke te odlučuje povezati njezine signale u nešto prepoznatljivo, no to ga putovanje odvodi do velikih tajni koje znaju skrivati mala uljudna susjedstva, a pitanje je hoće li time ugroziti sebe ili cijelu svoju obitelj.

Nekako je teško reći što valja ili ne valja klasičnim načinom jer oba su pojma integrirana u jednu cjelinu, pa to zahtjeva detaljnije pojašnjenje. Stvar koja nije tako sjajna jeste jedna vrsta predvidljivosti. Svi znamo da kad se u ovakvoj vrsti filma pojavi duh, to može značiti samo jedno – nešto loše se dogodilo i to na takav traumatičan način da su morale ostati nekakve posljedice. Također, znamo mjesto radnje, susjedstvo u kojem naš glavni lik živi povezano je s tim nesretnim događajem. Koepp spretno izbjegava previše upotrebljavati viđene stvari, pa tako je isto to susjedstvo ocrtano kao jedna obična, prosječna, svakodnevna zajednica u kojoj se ništa posebno ne ističe, kao da pogledate svoj kvart i to vam je ta slika. Ni prikaza mrtve djevojke nije previše forsirana, tek toliko da se naznači njezino postojanje i da nas njezina pojava par puta pošteno brecne. Kako se tu radi o jednoj prosječnoj obitelji koja o nadnaravnim pojavama zna koliko i ja o tamnoj strani mjeseca, bilo je za očekivati da se pojavi „stručnjak“ koji će ubaciti malo svjetla u tamu koja ih je okružila.

Što nas prebacuje na one stvari koje odskaču od standarda. Već kad sam kod stručnjaka, odmah se mora reći da se u filmu ne koristi standardni pristup; nema lovljenja duhova kamerama i sličnim izumima. Tip nas samo obavještava da svi imamo šesto čulo u sebi, ali da ga ne koristimo. No, kad ono proradi, bolje je pokušati dokučiti što prikaza želi od nas jer stvari znaju postati gadne. Autori filma znali su točno koji su elementi klišej u ovakvoj vrsti radnje te su radili oprezno s njima, ne izbacujući ih već ih prizemljujući. Ponekad riječi, ako su dobro odabrane, imaju jači efekt nego hektolitri krvi. A cijeli taj pristup radnji intrigira, dublji pogled te kako se nositi s njime. Kevin Bacon ima odličan ugled kod kritike i publike, a ovdje nije imao lagan zadatak jer film, kao i njegova uvjerljivost, leži na njegovim leđima. Nije to ni šetnja parkom jer naš junak prolazi kroz vrtuljak emocija, počevši od podsmijeha, straha, zbunjenosti i opsjednutosti da shvati što mu se događa i zašto se to događa. Bacon je tako dobar glumac da se ozbiljno zapitamo nisu li i njemu svi doma u glavi, što dodatno izgrađuje napetost. Jedan posve nepotrebni dio radnje govori o njegovom klincu, koji je još bolji prijemnik signala mrtvih, jer niti je to razrađeno, niti je nešto dobro iskorišteno (da ne kažem kako je došlo jako blizu kopiranja The Sixth Sense premise) te je dobra stvar što se s tim nije forsiralo.

Na stranu priča i na stranu gluma, važno je reći riječ-dvije o cjelokupnom izgledu filma. Obično se u ovakvim projektima zna pretjerivati ili s efektima ili s načinom snimanja, dodavanjem dinamike tamo gdje je nema. Oduzimanjem komercijalnosti kao takve i korištenjem umjetničkog pristupa stvara se posve drugačija atmosfera od one kakvu obično isporučuju slični uradci. Da ne bude straha, pod umjetnički pristup ovdje mislim na smirenost pri realiziranju dijaloga među likovima, naglašavanjem stvari koje su u nekom drugom trenutku posve normalne (npr. scena s praznim kinom) i ubacivanjem nijansi u izgradnju karaktera likova. Horor je ovdje tek događaj koji remeti rutinu jednog prosječnog para, gotovo sporedna stvar koja se polako uvlači u njihove živote te ih preuzima. Obično bude obrnuta stvar, sami je horor pokretač radnje dok sve drugo bude podložno njemu.  Ali, kad uđe u horor, Koepp izgrađuje jezivu atmosferu bez velike muke, ponajviše zato što pratimo događaje iz stvarnosti, gdje ponekad bljesnu događaji iz druge dimenzije. Jezivu atmosferu upotpunjuje i efektni prikaz duha djevojke, istrzani, natprirodni pokreti, blijedo lice (srećom, ne i bijelo kao u japanskim hororima) te neočekivano pojavljivanje tamo gdje je ne očekujemo (nije ni ovaj film baš cijepljen od klasične dvije-tri trzalice) čime je napravljen više-manje ravnomjeran omjer između autorskog pristupa materijalu (jer Koepp je zanimljiv kao redatelj) i klasike koja označava žanr kao takav. Kako se s jako malo napravilo jako puno, te kako je autorski pristup dodatno naglasio one klasične elemente, „Odjek Smrti“  pripada pod one naslove o kojime se neće previše pisati, ali koji će vam nakon gledanja ostati u sjećanju na poduže vremensko razdoblje. Za one koji sumnjaju u to, jedna napomena – uvijek držite um otvorenim jer mogli bi promijeniti mišljenje prilikom gledanja.