Knijga ima svoj film…

 “Walter Wager – 58 Minutes”

 

Hrvatska nema književnu žanrovsku scenu. Vjerujte mi, znam. Ukoliko ne pišete o aktualnim stvarima s kritičkog gledišta (gej parade koje treba bombardirat) ili ne lobirate za sretnu obitelj gdje nema dvije mame ili dva tate, teško da će vam itko uopće odgovoriti na e-mail. Možda da pokušate s jednom polufikcijom o tome kako ste se lijepo proveli u prvom postavom Dinama, pojebali i trenere i klupske donatore i to nazovete, oh, ne znam, Gola Istina, onda vam je put do polica u knjižarama zagarantiran. Ukoliko odlučite pisati o teroristima, ništa od toga. Prolupali branitelji koji su naoružani s kalašnjikovim? Ne bi baš išlo, to je stvar o kojoj se ne govori javno. Tajkuni koji kradu od naroda? Možda, uspjeh vam je ovisan o raspoloženju izdavača, tj. ako uspijete doći do kojeg. Hrvatska nema književnu žanrovsku scenu, ponavljam, ali u svim drugim zemljama to je normalna stvar. Skandinavci su od svojih pisaca krimića napravili marku bez obzira što više od pola toga ništa ne valja ili ide jednim te istim kalupom. Njihov krimić je standard koji je teško dostižan (barem po broju prodanih primjeraka ako već ne i po kvaliteti). Amerikanci su pak priča za sebe. Iako ih većina drži zaglupljenom nacijom (neću reći da sam jedan od tih ali znaju imati dana kad baš to pomislim) no kod njih je pisanje način života, a papirnate knjige idu kao podmazane. Ljudi znaju što je posao. Naravno, uz knjige idu i ekranizacije, ali kako su ove stranice posvećene projektima koji imaju retro pedigre, tako će se povremeno pojaviti i pokoji naslov koji je pretvoren u film, a postoji mogućnost da ili niste ni znali da je film nastao po knjizi, možda niste znali da knjiga ima svoj film, a možda doznate za oboje. Bilo kako bilo, to baš nije današnja odluka, da ubacim pokoji ”papirnati” članak na ove stranice, igrao sam se tom idejom već neko vrijeme (od kako sam otvorio blog, da budem iskren) ali kad vidim kako moj cijenjeni kolega po internetskom peru, Hank Moody, na svom blogu baca dobre recenzije (čak sam i ja ponovio nešto gradiva odatle) došlo je doba da izvučem ovu prastaru ideju iz zaborava i pokušam je sprovesti u djelu. A književni svijet mi nije stran jer sam i sam u njemu…na debelim marginama, naravno, no iza sebe imam tri izdanja papirnatih romana, pa bih trebao biti na relativno poznatom području. Nešto od naslova koji će doći ovdje (ima ih već jedna mala probrana gomila) pročitao sam osobno, pa ću vam moći podijeliti svoja mišljenja, a nešto će biti preneseno od strane drugih čitalaca. Uglavnom, nešto malo filmskih stvari, no koje će biti ispričane iz kuta književnosti.

Ekranizacije, da nastavim tamo gdje sam stao, su danas posao jednako dobar kao i filmovi. Posebice ove young adult pizdarije koje se množe kao gljive poslije kiše. O tome nećemo pisati jer većinu toga nisam ni pročitao, ne planiram čitati i nikad me nije povuklo, a ne bih htio da sebi na vrat navučem bijes nekih hardcore fanova koji pale i žare internetom zbog redatelja koji je za određenu ulogu pronašao glumca s plavim očima dok u knjizi isti ima smeđe. Kako je, jebote, ta neznalica usuđuje napraviti takvo što! Prenesti knjigu na veliki ekran stvar je mašte, a ne striktne pisane riječi, određena odstupanja su potrebna da jer to su dva različita medija, no pokušajte to pojasniti nekom hardcore fanu i nećete se dobro provesti.  Srećom, postoje takve ekranizacije za koje nikad ne bi rekli da su ekranizirane, kao ni da su filmovi nastali po toj knjizi. To je više uzimanje osnovne ideje nego ekranizacija, ali svejedno je zanimljivo. Dakle, otvaramo eksplozivno – s romanom znakovita imena 58 minuta. Prvo ću vam ispričati osnovni sadržaj, a vi pokušajte shvatiti koji je film nastao po tom djelu (neće biti previše teško). Dakle, jedne zimske i snježne noći, aerodrom JFK doživjet će neugodan šok kad ga preuzme grupa obučenih terorista. Njihovi zahtjevi su jednostavni: žele svoju braću po uvjerenjima van zatvora. Za ispunjavanje zahtjeva imaju točno 58 minuta jer tada će prvom avionu u zraku nestati goriva i doživjet će gadan susret s tlom. I dok su službenici aerodroma spremi popustiti prijetnjama, igrom slučaja tamo se našao i kapetan NYPD-a, Frank Malone. Malone će, zato jer je takav tip, krenuti u očajničku igru s vremenom ne bi li pronašao teroriste i spasio dan jer je u tom prvom avionu i njegova kćer. Shvatili ste već o kojem filmu se radi? Ovaj roman je u konačnici postao Die Hard 2, ali odmah vrijedi napomenuti da osim osnovne ideje da teroristi preuzmu aerodrom i junaka koji će spasiti dan i nema nekih drugih sličnosti. Film je, recimo, slobodna interpretacija pisane riječi te kad se ta dva pojam nalaze u istoj rečenici obično se jasno naglašava (kako se i vidi na omotu) da je riječ o ”bazi” za film, ne direktnoj ekranizaciji. Čini li to roman lošijim ili film boljim, pitanje je sad.

58 Minuta je, po čitateljskoj ocjeni, materijal koji se nosi na ljetovanje. To je akcijom nabijen uradak, dobrog tempa i solidne kreativnosti. Akcijski romani u USA nisu nikakva novost, oni se izdaju na svakodnevnoj bazi, a zadnje što kupi pozornost je serijal o Jacku Reacheru. Doslovce je impresivno da su scenaristi Die Hard 2 uspjeli pronaći nešto ovako na čemu bi uopće mogli graditi premisu nastavka, ali roman ipak nije tako tup jer ima originalnu ideju da teroristi preuzmu aerodrom, a ne avion, kako je to već išlo u tim starim danima. To starim je čak i istinito jer je roman objavljen 1987 godine i bio je korektan književni hit, koji je poslije postao jako veliki hit roman jer ga je film pogurao. No, ono što jest tupo u samom romanu jesu sve ostale stvari. Negativci su profesionalci, organizirani, učinkoviti i okrutni, ne prezaju od ničega. Upoznajemo ih kroz nekoliko poglavlja. Glavni junak je ono što se temeljno razlikuje od filma. John McClane je pogrešna osoba, na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme i njegova manjkavost jeste ta što ga čini idealnim junakom za kojeg će publika navijati. Junak romana, Frank Malone, potpuna je suprotnost. On je visok, plavokos, savršene tjelesne spreme. On zna brobu prsa u prsa, zna se služiti svim oružjem, deaktivirati eksplozivne naprave. Ujedno ima visok IQ, pronicljiv je kao Sherlock Holmes, sjajan detektiv, bivši igrač američkog nogometa, autoritet kojeg svi poštuju i svi ga poznaju, bezbroj medalja i priznanja za hrabrost i ujedno je najmlađi kapetan u policiji. Jeste već počeli zijevati od dosade? Kad to čitate imate dojam da će teroristi pasti na koljena čim čuju njegovo ime (ili ga vide uživo) što samu radnju čini zanimljvom, ali junaka ne. Takvih stručnjaka doslovce ima na bacanje (i Reacher je u tom košu, iskreno rečeno) Ipak, roman je, kako rekoh primjer kako se radi visokooktanski akcijski roman, pa ga možete i pročitati (mislim da je dostupan na Amazonu) a Walter Wager, američki pisac koji se specijalizirao za takve akcijsko/špijunske stvari nije baš početnik s filmskim svijetom jer je jedan njegov drugi roman također ekranziran, Telefon. Dok je tamo priča bila posve drugačija (špijunska, Hladni Rat i ostale pizdarije) ovdje je težište na akciji. Što se tiče onog dijela da se nosi na ljetovanje… teško da će u samoj rdnji ostati neko iznenađenje kad je glavni lik superioran negativcima u svakom pogledu. To malo ubija svaku napetost, slažete se? Na stranu to, film koji je nastao iz toga jest dobar, čak i više od toga, a ne mogu da se zapitam što bi danas rekao neki čistunac na ovakvu ekranizaciju, koje je u osnovi pokupila samo premisu i sve ostalo odbacila. Dobar posao? Sjajan posao? Bilo kako bilo, ugodno vam čitanje ako ga negdje pronađete (također i meni s vama).